Australska teologinja Tracy Rowland u svojoj vrlo korisnoj knjizi Catholic Theology piše da je “odnos vjere i razuma jedna od vječnih tema u intelektualnom životu Crkve”,[1] dok Neil Ormerod kaže da je “problem međuodnosa vjere i razuma kompleksan i mučan”.[2]

Pitanje vjere i razuma, kako sama Rowland napominje, nije jednoznačan problem i može se uokviriti na različite načine: kao odnos između religijskog vjerovanja i racionalnog opravdanja (ili jamstva); kao rasprava o različitim razinama izvjesnosti naših tvrdnji znanja, kao odnos teologije i filozofije općenito, itd. Problemu se može pristupiti i još izbliže, kao posebnom slučaju neke veće teme, poput rasprave o milosti i naravi, dopustivosti čudesa u povijesnim znanostima, navodnom sukobu između neke znanstvene tvrdnje i neke vjerske doktrine i tako dalje.

Sad, ne gajim iluzije o vlastitim sposobnostima da u bilo kojem značajnom smislu razriješim ovo veliko pitanje, ali svejedno bih pokušao olakšati dio njegove kompleksnosti i mučnosti. Pogledajmo specifično korisnost jednog načina uokvirivanja ove rasprave, koja je naizgled vječni locus theologicus.

Nekoliko definicija

Budući da je – kako se Anđeoski naučitelj, Toma Akvinski, slaže s Filozofom, Aristotelom – mala pogreška na početku velika na kraju (DEE 1) i budući da (barem se meni čini) veliki dio ustrajnosti fides et ratio problema izvire iz neadekvatnih definicija (ako se ti pojmovi uopće i definiraju), trebao bih pojasniti svoju uporabu ključnih termina. Pod “vjerom” razumijem “pristanak intelekta, pod utjecajem milostI, na od Boga otkrivenu istinu, ne zbog njezine intrinzične očitosti, nego zbog autoriteta Onoga koji ju je otkrio.”[3] Pod “razumom” shvaćam naše racionalne sposobnosti, npr. Poimanje, suđenje i zaključivanje. Tomistički filozof Edward Feser objašnjava:

“Vjera se tiče pristanka uz neki iskaz koji ne bismo mogli sami otkriti ili možda ne možemo čak ni u cijelosti proniknuti, ali za koji znamo da mora biti istinit jer ga je otkrio Bog koji je sveznajuć i ne može lagati. Ali ova vjera je utemeljena u razumu u smislu da je tvrdnja da je Bog otkrio iskaz u pitanju nešto što može i treba biti neovisno i racionalno opravdano. Ukratko, razum nam kaže da postoji Bog i da je otkrio to-i-to kao istinu; vjera se onda tiče prihvaćanja onoga što je razum pokazao da je Bog objavio. U tom smislu vjera ne samo da nije protivna razumu, nego je utemeljena u razumu”.

Ako bismo pokušali biti još precizniji, mogli bismo dodatno razlikovati teološku vjeru i puki pristanak na religijski iskaz. Vatikan II tvrdi da je vjera teološka krepost “kojom čovjek čitava sebe slobodno Bogu izručuje stavljajući na raspolaganje ‘Bogu objavitelju potpuno i odano služenje uma i volje’ i dajući slobodan pristanak objavi koju je On dao” (DV 5). Kao teološka krepost, radi se o besplatno danoj milosti, nečemu što ne možemo postići naravnim ljudskim naporom. “Da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i iznutrašnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, otvori oči duši i dadne ‘svima ugodnost pristanka i vjerovanja istini’” (DV 5). Stoga se čini moguće imati “vjeru” u smislu pukog pristanka na religijsku propoziciju (npr. “Bog je uskrsnuo Isusa iz mrtvih”), ali ne imati teološku krepost po kojoj Bogu predajemo čitave sebe. Teološka krepost povlači pristanak na vjerske propozicije, ali ne obrnuto jer “i đavli vjeruju, i dršću” (Jak 2,19).

Vjera i razum kao teologija i filozofija

Jedan način uokvirivanja binoma vjere i razuma je u terminima odnosa filozofije i teologije. Sad, taj odnos je zasigurno zanimljiv i vrijedan proučavanja. Ali kao način uokvirivanja pitanja vjere i razuma čini se manje nego idealan, ako ne u cijelosti promašen – barem ako se time želi reći da je razum vlastit filozofiji, ali ne teologiji na način na koji je vjera vlastita teologiji, ali ne i filozofiji.

Zašto to kažem? I teologija i filozofija su znanosti barem u opširnom, aristotelovskom smislu riječi: organizirano tijelo znanja, izvedeno iz određenih principa. Sad, bilo koja znanost je po svojoj naravi pothvat razuma par excellence. Stoga će uporaba razuma karakterizirati obje discipline, ne samo filozofiju, premda će vjera – kao prihvaćanje istina božanske objave upravo zato što su otkrivene od Boga – pripadati samo kraljici znanosti, a ne i službenici (usp. STh I, q.1, a.5).

Inzistiranje na razumnosti teologije duboko je ukorijenjeno u crkvenoj povijesti – od Klementa i Augustina, do Akvinca i Prvog vatikanskog sabora, pronalazimo u bitnome slaganje da “pristanak vjere treba biti u skladu s razumom” (DF 3); “premda je vjera iznad razuma, nikad ne može biti pravog neslaganja između vjere i razuma” (DF 4).

To se, međutim, u posljednje vrijeme osporava. Prema riječima Ivana Pavla II, postoje “znaci ponovnog uspona fideizma” koji se u latentnom obliku prepoznaje “po tome što se spekulativna teologija malo cijeni, a isto se tako preziru izlaže i klasična filozofija iz čijih su pojmova svoje nazivlje crpili razumijevanje vjere i sami dogmatski obrasci” (FR 55).

Postoji više nedavnih primjera toga. Prvi je tvrdnja Antonia Spadara da “teologija nije matematika. 2 + 2 u teologiji može biti 5. Zato što se tiče Boga i stvarnog života ljudi”, nakon čega je poprilično ignorantski pokušao dokazati da čak i u matematici 2+2 nije uvijek 4.

Drugi je zapanjujuća tvrdnja Thomasa Rosice, prema kojem papa Franjo krši katoličku tradiciju kadgod želi jer je ‘slobodan od neurednih navezanosti.’

“Naša Crkva je doista ušla u novu fazu: s adventom prvog isusovačkog pape, njom otvoreno vlada pojedinac, a ne autoritet samo Pisma ili čak njezini vlastiti diktati tradicije plus Pisma”, rekao je.

Treći primjer odmaka od razuma u ime navodne vjere fenomen je ravnozemljaštva koji – smijali se ili plakali – nalazi pobornike i u Hrvatskoj.

Poprilično je lako vidjeti kako je Spadarova tvrdnja protivna katoličkom inzistiranju na razumnosti teologije. Elementarna matematika (poput Peanove aritmetike) nije ništa manje temeljna za naše racionalne sposobnosti od elementarne logike. Tvrditi da tako osnovnoj racionalnosti nema mjesta u teologiji znači egzorcirati razum iz kraljice znanosti i pretvoriti je u hegelovsku ideologiju (kojom diktira, kako bi Rosica želio, papinski fiat, neomeđen autoritetom objave). Činjenica da bi urednik nekoć uglednog isusovačkog časopisa pristao uz (i potom bijedno branio) nešto što bi skeptici uzeli kao reductio protiv vjere doista ukazuje na ponovno klijanje fideizma.

Da bismo vidjeli kako Rosicino mišljenje oprimjeruje isti anti-intelektualni trend u teologiji, razmotrite da je, prema riječima Ludwiga Otta, “teologija unitarna znanost jer ima jedan formalni objekt: Bog i stvoreni svijet ukoliko su predmeti božanske objave. Budući da je otkrivenje komunikacija božanskoga znanja, teologija je, riječima sv. Tome, utisak božanskoga znanja, koje je jedno i apsolutno jednostavno, u stvoreni ljudski duh” (STh I, q. 1, a. 3).[4] Sad, izvori ovog teološkog znanja – božanskog znanja utisnutog u ljudski duh – Sveto su pismo i Predaja. Rosica stoga stavlja pravilo vjere ne u dva izvora božanskog znanja – Pismo i Predaju, čijoj se privrženosti poruguje kao “neurednoj navezanosti” – nego u odluku pojedinačne papinske volje. Znanje – uistinu, božansko znanje – ne više. Diktati volje koja krši tradiciju “kad god želi” – odsad da. Čudnovata vrsta ultramontanističkog fideizma.

Ovakvo odvajanje razuma od sadržaja vjere može podsjetiti na teistički voluntarizam – na čije je opasnosti upozorio Benedikt XVI. u slavnom Regensburškom govoru: “Prema muslimanskom nauku, Bog je apsolutno transcendentan. Njegova volja nije vezana ni uz jednu od naših kategorija, čak ni uz racionalnost”. No Rosicine su ideje zapravo puno radikalnije od pukog teističkog voluntarizma. Klasični islamski učenjaci poput Ibn Hazma su barem iz (uvrnute) pobožnosti tu čudesnu moć djelovanja čak i protiv razuma pripisivali Bogu. Rosica takvo što pripisuje jednom čovjeku (koliko god da je uzvišena služba tog čovjeka). I dok Spadaro reducira razum u teologiji, Benedikt XVI. je stvari vidio znatno drukčije:

“To je opasno stanje stvari za čovječanstvo, kao što vidimo iz uznemirujućih patologija religije i razuma koje nužno izbijaju kad se razum tako reducira da ga se pitanja religije i etike više ne tiču”.

Nije jasno kako bi Spadarove i Rosicine tvrdnje trebale biti kompatibilne s Prvim vatikanskim saborom – zapravo se čini da su s njim potpuno nekompatibilne – kad sabor naučava: “Ne samo da vjera i razum ne mogu nikada biti u suprotnosti, nego se međusobno podupiru, jer s jedne strane razum pokazuje temelje vjere i, prosvijetljen njezinim svjetlom, razvija znanost božanskih stvari” (DF 4).

I dok je Rosicina tvrdnja naizgled formalno heretična, a Spadarova barem implicira krivovjerje, problem s ravnozemljaštvom je manje izravan u pogledu odbijanja Učiteljstva, no jednako skandalozan u svojim učincima.

Dok Rosica i Spadaro negiraju nužne istine – istine, u konačnici, o naravi razuma i vjere -, ravnozemljaši inzistiraju na posve nenužnoj, geodetskoj teoriji. Oblik zemlje je eminentno kontingentna činjenica. Rečeno modalnim jezikom, ima neki mogući svijet u kojem je Zemlja ravna (kao što postoji i mogući svijet u kojem je krofna, u kojem je nošena na kozmičkoj kornjači, u kojem je oblika šalice za kavu itd). Glavni problem nije, međutim, u njihovom zastupanju jedne logički moguće istine (o obliku planeta) i što, eto, ispada da je ta teorija pogrešna; problem nije što vas ta teorija veže za masu neplauzibilnih zavjera kako biste pokušali objasniti suprotnu evidenciju, što ustraju unatoč daleko superiornijim teorijama o obliku tog planeta (po svim kriterijima dobrog znanstvenog objašnjenja – vidi više u mojem prethodnom članku). Sve je to, u konačnici, nebitno za vjeru; možete vjerovati da je Zemlja napravljena od sira (i imati čitavi niz pogrešnih znanstvenih mišljenja) i svejedno biti savršeno pravovjerni. Pritom ste iracionalni, istina, i prigoda za skandal (“gle kako su glupi ovi kršćani!”), ali vjerojatno ništa gore od toga (u tom smislu su, kažem, Rosica, Spadaro i njihovi istomišljenici zapravo dublje zaglibili od jednog pukog ravnozemljaša).

Problem s vjerom ravnozemljaši imaju, međutim, kad uz to tvrde da je njihovo poimanje oblika planeta obavezno za kršćane; da je ideja o ravnoj Zemlji dio objave. Budući da Crkva, naučitelji, crkveni oci, sabori ni pape nikad nisu magisterijalno fiksirali interpretaciju tekstova na koje se ravnozemljaši pozivaju (te su ih demonstrativno tumačili drukčije od njih, s obzirom na to da su i rani oci i srednjovjekovni teolozi odreda imali sferičnu teoriju Zemlje), oni uzurpiraju polog vjere. Premda je sama po sebi ta pogreška manje podložna vulgarnom izrugivanju, u smislu grijeha protiv vjere puno je značajnija. A budući da uzurpiraju polog vjere u ime vulgarno izrugljivog mišljenja, takvi razvnozemljaši ujedinjuju oba najgora elementa antiintelektualizma u teologiji: skandaloznu nerazumnost i privatizaciju pologa vjere.

Takav je fideizam – manifestirao se kao Spadaro, Rosica ili pak normativno ravnozemljaštvo – duboko nezadovoljavajuć. Protivan je teologiji kao znanosti, protivan je konsenzusu katoličke teološke prakse niz vjekove te ga proskribira opći sabor. Stoga nije uopće korisno shvatiti fides et ratio pitanje kao problem teologije naspram filozofije te je trostruko pogrešno izgnati razum iz teologije ili ga smaknuti u ime loše vjere.

Hrvoje Juko, SJ

—————-

[1]  Tracy Rowland, Catholic Theology, Bloomsburry, 2017, 32.

[2]  Neil Ormerod, “Faith and Reason: Perspectives from MacIntyre and Lonergan”, citirano u Rowland, Catholic Theology, 32.

[3]  Pietro Parente et al., Dictionary of Dogmatic Theology, Bruce, 1951, 101.

[4]  Ludwig Ott, Fundamentals of Catholic Dogma, Roman Catholic Books, 1954, 3.