ADMIRABILE SIGNUM
Čudesan znak jaslica: od sv. Franje do pape Franje
Likovni prikazi Gospodnjega rođenja vrlo su stari. Već od 4. i 5. stoljeća možemo ih pratiti u povijesti umjetnosti. Osnova, elementi prikaza, bilo u slikarskim bilo u kiparskim izričajima, jest naravno u evanđeljima - Matejevu i Lukinu koji opisuju Isusovo rođenje i događaje vezane uz njega. Ti su opisi nadahnjivali kršćansku umjetnost i oblikovali likovnu naraciju Kristova života.
Prikaz Gospodinova rođenja, odnosno jaslice, među najomiljenijim su prikazima i iskazima pučke pobožnosti. Kada se prave i stavljaju unutar crkve, njihovo uređenje i smještanje ničim ne bi smjelo zasjeniti zbilju otajstva utjelovljenja koju slavimo i iskustveno dotičemo liturgijskim slavljem. Jednostavnije rečeno, jaslice, odnjegovane u vjeri i pobožnosti, u crkvi se ne bi smjele nadmetati s liturgijom ili se nametati slavljenju Božjega utjelovljenja. Umjetnički prikazi prizora iz Kristova života – slike, kipovi, reljefi – oblikovani su vjerom Crkve i tijesno su srašteni s liturgijskim prostorom, noseći uvijek vlastitosti pojedinih razdoblja u povijesti umjetnosti i povijesti liturgije. Jaslice su način uprizorenja otajstva utjelovljenja koji je specifičan po svojoj »nestalnosti«, to jest po prisutnosti samo u božićnome vremenu, pa ga stoga treba i iščitavati iz slavlja i iz duhovnosti koja je iznjedrena iz vjerničkoga doživljaja čudesnoga Božjega silaska među ljude.
Povijest uprizorenja jaslica, na način koji danas poznajemo, tijesno je vezana uz katehetsku narav liturgije u proslavi otajstva Božića. Naime u visokome srednjem vijeku sveti Franjo Asiški, na Božić 1223., već uvriježeni način prikazivanja Kristova rođenja zaodijeva u novu formu, koja će ostati živom sve do naših dana. Povijest i značenje jaslica tako upotpunjuju Božićno otajstvo, a o tome je nedavno progovorio i papa Franjo. Pohodivši na Prvu nedjelju došašća prošle godine Greccio, gdje je sv. Franjo uprizorio Kristovo rođenje na ‘životan’ način, objavio je apostolsko pismo Admirabile signum – Čudesan znak, kojim nas upućuje u ispravnije shvaćanje i kontempliranje jaslica.
Prikazi rođenja Gospodnjega kroz povijest
Likovni prikazi Gospodnjega rođenja vrlo su stari. Već od 4. i 5. stoljeća možemo ih pratiti u povijesti umjetnosti. Osnova, elementi prikaza, bilo u slikarskim bilo u kiparskim izričajima, jest naravno u evanđeljima – Matejevu i Lukinu koji opisuju Isusovo rođenje i događaje vezane uz njega. Ti su opisi nadahnjivali kršćansku umjetnost i oblikovali likovnu naraciju Kristova života. Iz naše drevne baštine spomenimo tek motive Kristova rođenja s Buvininih vratnica Splitske katedrale te minijatura iz Trogirskoga evanđelistara.
Od početaka likovnog izražavanja tema rođenja Gospodnjega postajala je sve složenija u likovnom smislu, pa se od početnih likova – Isus i Blažena Djevica Marija, postupno u umjetničke kompozicije dodaju i drugi likovi, čak i oni koji se ne spominju u evanđelju – kao vol i magarac. Pojavak ovih dviju životinja u likovnim prikazima prizora rođenja Gospodinova pokazatelj je teološkoga razvoja i tumačenja otajstva utjelovljenja. Preuzeti su iz Knjige proroka Izaije (Iz i, 3): »Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve – Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije.« Iz prijekora Izraelu, koji ne sluša riječ, vol i magarac koji poznaju svoga gospodara postaju opomena narodu da prepozna Gospodina u neznatnosti jasala i u riječi koja mu je upućena. Likovna se naracija postupno obogaćuje interpretativnim elementima te posljedično imamo sve veći broj likova: pastiri, mudraci… Kao i u prikazivanju drugih prizora iz Kristova života, i ovdje se osnovni motivi kompozicijski razvijaju i postaju likovno slojevitiji. Imali su poglavito katehetsku zadaću i nerijetko su dio likovnoga slijeda ili većih tematskih cjelina, u liturgijskim knjigama, na mozaicima, vitrajima, poliptisima, reljefima.
Sv. Franjo Asiški i jaslice
Sv. Franjo Asiški čini za svoje vrijeme neobičan iskorak u načinu uprizorenja Gospodnjega rođenja. Iako ga se danas smatra prvim graditeljem jaslica, to zapravo i nije sasvim točno. Osim spomenutih likovnih kompozicija, prikazi samoga Gospodnjega rođenja mnogo su stariji. Već naime sv. Jeronim svjedoči da su u crkvi Kristova rođenja u Betlehemu na mjestu starijih već u njegovo vrijeme stavljene jaslice od srebra. Sv. Franjo Asiški, prvi je, koliko nam je poznato, uprizorio ono što danas obično poznajemo pod nazivom žive jaslice. Ipak prema utjecaju koji je njegovo djelo izvršilo, možemo ga nazivati
prvim graditeljem jaslica, jer mu je očito bila namjera jaslice uprizoriti isključivo za svetkovinu Kristova rođenja kao što činimo sve do danas, dok su npr. jaslice u Betlehemu koje spominje sv. Jeronim bile stalan prikaz, vlastit bazilici Gospodnjega rođenja. Prema životopiscu sv. Franje, Tomi Čelanskom, dogodilo se to, kako već spomenusmo, u Grecciu za Božić 1223. godine: »tri godine prije svoga slavnoga preminuća kod gradine koja se zove Greccio na Dan rođenja Gospodina našega Isusa Krista« Franjo je petnaestak dana prije Božića pozvao k sebi jednog uglednoga čovjeka po imenu Ivan iz onoga kraja i rekao mu: »Ako želiš da ovogodišnji Božić proslavimo u Grecciu, požuri se i brižljivo pripravi što ću ti reći. Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu i na njegove djetinje potrebe i neprilike, tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca da bi se to moglo tjelesnim očima gledati.« (1Čel 30, 84).
U apostolskom pismu Admirabile signum (AS) papa Franjo objašnjava povijesni kontekst i vjerojatni poticaj za ovaj događaj, ushitom sv. Franje zbog netom zadobivenoga odobrenja Pravila, koje je kratko prije toga, 29. studenoga 1223., bulom potvrdio papa Honorije III. Papa također primjećuje i da je svetoga Franju središnja Italija sa svojim brdima i špiljama vjerojatno podsjetila na okolicu Betlehema gdje je ranije bio kada je putovao u Svetu zemlju. Također je moguće da je i relikvija jaslica koja se čuva u crkvi sv. Marije Velike u Rimu imala utjecaja na ideje sv. Franje. U tome razmatranju nužno je uočiti i širi kontekst vremena i duhovnosti koja je u ono doba s posebnom pozornošću gajila osjetljivost prema »Kristu u tijelu«, prema zemaljskome Isusu, iz čega je iznjedrena pobožnost prema Kristovoj muci (križni put) te pobožnost vezana uz otajstvo utjelovljenja. Kako god bilo, priđemo li i opisu Tome Čelanskoga malo dublje te iščitavajući paralelizme sa spisima sv. Franje, tj. s tekstovima kojima je sam svetac autor, možemo uočiti i druge povijesne i teološke poticaje koji su očito nadahnjivali sv. Franju. Toma Čelanski u tom smislu donosi još i zgodu o viđenju koje je u toj noći čudesnoga slavlja u Grecciu imao neki pobožan čovjek: »Neki kreposni čovjek imao je viđenje. Vidio je naime kako u jaslama leži prestrašeno Djetešce i Božjeg sveca koji Djetetu pristupa kao da ga hoće oda sna probuditi. To viđenje nije bilo neumjesno, jer je Dijete Isus bilo zaboravljeno u srcima mnogih u kojima je djelovanjem milosti po njegovu sluzi Franji bilo probuđeno i duboko utisnuto u vjerno pamćenje.« (1Čel 30, 86).
Obrana od krivovjerja
Opis Tome Čelanskoga, premda iz naše perspektive može izgledati podosta plastično, pa i djetinje, unosi u doživljaje naroda i teološka obrazloženja, koja naposljetku rasvjetljuju pravi razlog Franjina uprizorenja rođenja Gospodnjega: Dijete Isus je bilo zaboravljeno u srcima mnogih! Ovdje se lako razabire povijesni, religiozni i društveni kontekst u kojemu živi Franjo: vrijeme krize, odnosno albingenška i katarska hereza. Albingezi i katari su među ostalim, slično kao doceti u kršćanskoj starini, naučavali da je Krist jedan od Božjih anđela koji je poslan na zemlju pročistiti i spasiti izabrane. Stoga nije moguće da ima tijelo. Ono je samo privid. Tomu se zacijelo bilo potrebno suprotstaviti. U tome smislu možemo reći da se Franjin prikaz jaslica uklapa u obranu prave vjere. Isus Krist, pravi je Bog, ali i utjelovljeni Bog. Bog i čovjek. Ima pravo tijelo koje je rođeno od žene, Djevice Marije. Toma Čelanski zamjećuje da je »Dijete Isus bilo zaboravljeno u srcima mnogih«, u čemu je moguće nazrijeti misao o tadašnjim krivim učenjima o Kristu i njegovu tijelu.
Na sličan način možemo razmatrati paralelizme u spisima sv. Franje. U Opomenama (I, 7-9) nalazimo i onu O tijelu Gospodnjem: »Jer je jednak Ocu, ni Sina nitko ne vidi drugačije nego Oca, drugačije nego Duha Svetoga. Stoga su osuđeni svi koji su vidjeli Gospodina Isusa po čovještvu, a nisu po duhu i božanstvu vidjeli i povjerovali da je on istinski Sin Božji. Tako su i sada osuđeni svi koji vide sakrament koji nastaje snagom riječi Gospodinovih na oltaru po ruci svećenikovoj u liku kruha i vina, a ne vide i ne vjeruju po duhu i božanstvu da je to uistinu presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista.«
Time postaje jasniji kontekst vremena sv. Franje kao i očita katehetska svrha jaslica. Napomenimo i da proučavatelji Franjina života, crkveni povjesničari i pravnici također naglašavaju da je Franjo za prikaz živih jaslica vrlo izvjesno tražio dopuštenje od mjesnoga biskupa. U ono osjetljivo vrijeme zbog hereza je to sigurno bilo nužno kako bi se pokazala prava nakana i pravovjernost. Pogotovo ako se, kako nam Toma Čelanski svjedoči, pri scenskom prikazu rođenja Gospodinova slavila i Euharistija (1Čel 30, 85). Sv. Franjo u kontekstu svoga vremena svojim prikazom jaslica vraća otajstvo utjelovljenja Gospodnjega u prvi plan, odnosno ističe ga toliko jasno, da narod utvrđuje u pravoj vjeri. Taj prikaz rođenja Gospodnjega toliko se urezao u svijest puka, da je postao gotovo neodvojiv od slavlja svetkovine Božića.
Franjin prikaz postaje osnova svim i pokretnim (živim) i statičnim prikazima jaslica. Svjesno izbjegavamo izraz neživim, jer jaslice su u teološkome smislu, a pogotovo nakon uprizorenja sv. Franje, itekako žive i njihova je poruka uvijek izvorna i izazovna. U kršćanskoj ikonografiji i pobožnosti jaslice od tada zauzimaju posebno mjesto. Nisu ograničene samo na scenski prikaz u prirodnoj veličini, tj. kao žive jaslice, već ih se prilagođava raznim prostorima. U njihovoj izradi pokazat će se kreativni zanos i kultura raznih krajeva. Nalazimo ih u raznim veličinama, od velikih, postavljenih u crkvama ili na gradskim trgovima, do malih sa statičnim ili pokretnim figurama, koje mnogi prave u svojim domovima. Svi ti oblici, unatoč živopisnim različitostima, imaju istu poruku. Rođenje Gospodnje i njegovi likovni i scenski prikazi postaju, pored uprizorenja Muke Gospodnje, najprikazivaniji, a u nekim dijelovima kršćanskoga svijeta, možda i više od prikaza Muke.
Značenje jaslica
Neki od naglasaka papinoga apostolskog pisma Admirabile signum temelje svoju poticajnu i pastirsku riječ na prikazu jaslica koji kršćanima treba biti poticaj za kršćanskiji život. Naglasili smo da su likovni prikazi Gospodinova rođenja temeljeni na evanđeoskim opisima. Papa Franjo tako u evanđelju vidi prvi i pravi razlog prikaza jaslica koje je načinio sv. Franjo Asiški: »Postanak jaslica nalazimo u nekim evanđeoskim detaljima o Isusovu rođenju u Betlehemu.« (AS 2). Sveti Franjo Asiški od ovih detalja, kako vidjesmo, uprizoruje jednu od istina vjere koja je bila ugrožena herezama onoga vremena. Povezujući uprizorenje Kristova utjelovljenja u jaslama, tome jednostavnom hranilištu, sa slavljem euharistije u kojemu nam Krist daruje svoje tijelo za jelo, Franjo daje otkriti i iskusiti životnost otajstva Božjega utjelovljenja. U tome, kako ističe i papa Franjo, možemo prepoznati suglasje sa svetim Augustinom koji zamjećuje: sijeno postaje prvi ležaj Onomu koji se objavljuje kao ‘Kruh koji je s neba sišao’ (Iv 6, 41); položen u jasle, postao je našom hranom (usp. AS 2).
Razvijajući dalje misao, papa Franjo u njima vidi početak spasenja radi kojega je Krist došao, pa se u njima naziru i drugi vidici Kristova života koje slavimo tijekom liturgijske godine: »Jaslice zapravo sadrže razna otajstva Isusova života te nam omogućuju osjetiti ih blizina našemu svakodnevnom životu.« (AS 2) Među tim otajstvima najvažnije i središnje je vazmeno otajstvo Kristove muke smrti i uskrsnuća.
Iako je povijesni razvoj jaslica imao odveć naglašene elemente pučke pobožnosti, upravljene samo danu proslave Kristova rođenja, stvarni njihov temelj i početak prikaza očito je vezan s liturgijom i liturgijskom teologijom. U tome smislu i papa nam tumačenjem želje pastira nakon što im je anđeo navijestio Kristovo rođenje govori kako jaslice nisu samo uspomena, nego putokaz u kršćanskom životu. Nakon što su pastiri pohitjeli vidjeti Novorođenče, u jednostavnosti toga znaka se očitovala Božja objava. Pastiri su prvi svjedoci »bitnoga«, temeljnoga – spasenja koje nam Boga daruje (usp. AS 5). U euharistiji koju slavimo kad god proslavljamo bilo koje otajstvo Kristova života, lako je pronaći poveznicu s otajstvom utjelovljenja. Jaslice nas pozivaju da se okupimo oko novorođenoga Boga, Utjelovljenoga, puni radosti i bez ikakvih udaljavanja jednih od drugih, te da postanemo dionici toga velikoga otajstva – darovanoga božanskog života.
Jednostavnošću znaka jaslica, kako primjećuje Papa, sv. Franjo je učinio i veliko djelo evangelizacije, kateheze (usp. AS 3). Jaslice svojom jednostavnošću lako privlače pozornost, pozivaju na razmišljanje. Dovoljno je sjetiti se da u božićne dane rado odemo u crkvu vidjeti jaslice, barem nakratko pomoliti se pred njima, zastati u razmišljanju, u otvorenosti pred ljepotom Božjega dara… I ne samo djeca već i stariji. Jaslice nam pomažu iznova oživjeti i doživjeti povijesni događaj Kristova rođenja, koji se aktualizira u našim srcima. Prikaz jaslica mnoge vraća i u djetinjstvo, u neke prijašnje odnose kojih se lijepo sjetiti. Ipak ne smijemo ostati samo na oživljavanju ugodnih sjećanja jer bi jaslice tako postale tek dio običaja i folklora, pa bi u tom slučaju Isus, čak i u formi živih jaslica, bio neživ, a smisao jaslica ostao dohvatljiv. Papa Franjo govori o ovakvim sjećanjima te kaže: »Pred jaslicama misao se vraća na doba kada smo kao djeca nestrpljivo čekali vrijeme kad ćemo ih praviti. Ta nas sjećanja uvode u svijest o velikome daru koji nam je dan s darom vjere. […] Bilo gdje i u bilo kojoj formi, jaslice nam govore o Božjoj ljubavi, o Bogu koji je postao djetetom da bi nam pokazao koliko je bliz svakomu ljudskom biću, ma u kakvim se okolnostima nalazili.« (AS 10).
Uvod u otajstva spasenja
Od konkretnog nadahnuća sv. Franje koje je, prema izvještaju Tome Čelanskoga ispunilo svoju svrhu, nastaju znakoviti prikazi Isusova rođenja, u kojima se na izvanjskom uređenju jaslica ogleda tradicija raznih naroda koji slave otajstvo Kristova rođenja. To je ono što se i prvo opaža kada pogledamo u bilo koje jaslice. Središnji lik svih tih prikaza uvijek je Gospodin Isus, Novorođeni i utjelovljeni Bog, koji se utjelovio po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. No Vjerovanje tu ne staje: Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetome pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. Tako ni jaslice sa svojom porukom ne smiju stati samo na lijepom sjećanju ili uprizorenju povijesnoga događaja Kristova rođenja u Betlehemu. Uprizorujući povijesni događaj, one služe da bi Krist našao put do utjelovljenja u naše živote, u našu životnu zbilju i naše odnose. Jasle u koje Isus biva položen može biti svatko od nas. To je smisao njihova uređenja i pobožnosti pred njima.
Na tragu poticaja iz apostolskoga pisma pape Franje, također možemo zaključiti da jaslice koje ne vode otajstvu euharistije, odnosno pashalnomu otajstvu, nisu ispunile svoju svrhu! Jaslice nam moraju proširiti pogled, a ne ga zaustaviti. Trebaju uvoditi u slavlje otajstva Kristova utjelovljenja i rođenja, ali i prema konačnomu susretu s njim u slavi. To nam svjedoči cijela kršćanska predaja. Čak i mnogo prije sv. Franje, i crkveni oci i liturgija Crkve na razne načine izriču usmjerenje kojim nas jaslice moraju uputiti. Zborna molitva četvrte nedjelje Došašća kaže: »Gospodine, po anđelovu smo navještenju upoznali utjelovljenje Krista, tvoga Sina. Molimo te: ispuni nas svojom milošću, i mukom i križem njegovim privedi nas k slavi uskrsnuća.« Iako izričito ne spominje rođenje, ono je jasno očitovanje otajstva utjelovljenja. Ali rođenje nije svrha Kristova utjelovljenja, već je to slava uskrsnuća. Sv. Ambrozije sažima u nekoliko riječi cjelokupno otajstvo Kristova života na zemlji, gdje su jaslice jedan od dijelova postupne objave Gospodinove proslave u tijelu: »Sišao je s neba u utrobu Djevice, iz utrobe u jasle, iz jasala u Jordan, i Jordana na križ, s križa u grob, iz groba u nebo!«
Tekst je izvorno objavljen je u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.