ATEIZAM I PROBLEM LJEPOTE

Ateizam i ljepota kozmosa – Ako ne postoji Bog, kako objasniti radost i ljepotu?

„Problem ljepote“. To nije problem za vjernike, već za nevjernike. Ako ne postoji Bog, kako možemo objasniti svu radost i ljepotu u svijetu? Točnije, kako možemo objasniti svu radost i ljepotu koje ne predstavljaju evolucionarnu prednost?

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Puno se govori o „problemu boli“. Zašto na svijetu postoji patnja ako je Bog i dobar i svemoguć? To je pitanje izazov za kršćane, ali i sve teiste. Kršćani imaju određeno razumijevanje razloga zbog kojih bi Bog koji je Ljubav dopustio patnju. Lako je vidjeti da je ljubav najveće dobro i da zahtjeva slobodnu volju. Od toga je dovoljno napraviti još samo jedan mali korak dalje da se vidi da slobodna volja može biti iskorištena u podle svrhe. Isto tako, jasno je da Bog koji voli može u određenim slučajevima dopustiti da njegova stvorenja pate, za njihovo (naše) dobro.

Ovaj odgovor na problem boli ima smisla, ali ne zadovoljava. Ne možemo se oteti dojmu da nešto i dalje nije u redu s ovim svijetom. Kršćanstvo ne bježi od toga. Cijela doktrina o Padu govori o tome da stvari nisu onakve kakve bi trebale biti i da smo mi ti koji su ih učinili takvima. Tu priču možete čitati u Knjizi postanka ili ju gledati na večernjim vijestima.

Ne možemo se oteti dojmu da nemamo puno objašnjenje. No opet, kršćanstvo to odmah u startu prihvaća: kada se Job Bogu žali na svoj problem, on ne dobiva odgovor. Njemu biva rečeno da se događaju stvari koje on ne može niti pojmiti. Na križu dobivamo još bolju sliku. Bog ne samo da primjećuje patnju već ju i preuzima na sebe i mi dobivamo maleni uvid u misterioznu vezu ljubavi, ranjivosti i boli. No i dalje postoji puno toga što ne razumijemo. Kršćanski odgovor se svodi na to da će to uvijek biti tako, na ovom svijetu. Odgovor ne zadovoljava, ali čini mi se da nema drugoga. O tome se već puno reklo i drugi su se problemom boli bavili puno elokventnije i opširnije.

Ali danas se želim baviti problemom koji ne dobiva puno pažnje, a to je „problem ljepote“. To nije problem za vjernike, već za nevjernike. Ako ne postoji Bog, kako možemo objasniti svu radost i ljepotu u svijetu? Točnije, kako možemo objasniti svu radost i ljepotu koje ne predstavljaju evolucionarnu prednost? Jako mi se sviđa opis tog problema koji je dala Joanna Newsom u razgovoru o albumu koji je napisala nedugo nakon smrti svoje najbolje prijateljice.

„Stvar koju sam doživljavala i o njoj razmišljala cijelo vrijeme je to da ima jako puno stvari koje nisu u redu i nikad neće biti u redu“, rekla je Newsom. „No postoji jako puno stvari koje jesu toliko dobre da te ponekad preplave životom. Dopuštena nam je nevjerojatna dubina ljepote i užitka u ovom životu. O tome moj otac zna govoriti. On kaže da je jedini način na koji spoznaje da postoji Bog to što postoji puno poklonjene radosti u ovom životu. To je za njega jedini dokaz. Postoji jako puno radosti koje ne pomažu u napredovanju vrste ili samoočuvanju. To nema smisla. One su toliko nevjerojatne i velike da nas često odvraćaju od onih funkcija koje promoviraju ljudski život. Mogu nas ostaviti zaprepaštenima, skamenjenima i nimalo produktivnima, u svakom mogućem obliku. Te su radosti ovdje, neumorne su i uvijek se razvijaju. No opet, postoje i one stvari koje nikad nećemo moći prihvatiti; nepodnošljivo grozne, tužne, gadne, nepravedne stvari.“

To dobro obuhvaća problem jer predviđa laki odgovor da su radost i to što volimo ljepotu neke evolucionarne prednosti koje nam daje prirodni odabir. Taj odgovor na prvu može zvučati dobro, no za njega ne postoje pravi dokazi. Osim toga, on nema baš puno smisla. Naposljetku, mi smo puni strahopoštovanja pred sjajem nebesa. Kako nam to pomaže u preživljavanju i napretku vrste? Kao što Newsom ističe, taj nas utisak ljepote odvlači od rada i reproduciranja te nas ostavlja „zaprepaštenima, skamenjenima i nimalo produktivnima, u svakom mogućem obliku“. Bez Boga je teško na zadovoljavajući način objasniti zašto doživljavamo takvu vrstu radosti i ljepote.

Isprva se čini da se bavimo s dva jednaka i oprečna problema: vjernici se muče da objasne sve loše dijelove života, a nevjernici se muče da objasne sve dobre. I jedni i drugi vjerujemo u nešto. Kršćanin vjeruje u Božju dobrotu i obećanje da će jednog dana sve to biti jasno. Ateist pak vjeruje u ideju da će znanost nekako riješiti problem ljepote i da će sve biti jasno. No ta dva problema zapravo nisu jednaka. Njihovu nejednakost možemo vidjeti na nekoliko načina.

Prvo, oni nisu jednaki u veličini i opsegu. Bez obzira na sve grozne dijelove, život je prekrasan. Doista, jedan od razloga zašto su grozni dijelovi, poput smrti, tako grozni je upravo to što nas lišavaju života. Thomas Hobbes je smatrao da je život čovjeka u prirodnom stanju „samotan, siromašan, neugodan, brutalan i kratak“.  No ako je život doista tako grozan, zašto se uopće žaliti da je kratak? To je poput one izjave Woodyja Allena: „Život je pun muke, samoće i patnje i sve je to gotovo prerano“. Sama činjenica da jadikujemo o prolaznosti života (našeg i tuđeg) upućuje nas na prepoznavanje života kao nečeg lijepog. Zlo je upadljivo upravo zato što se ističe. Ono je u oštrom kontrastu s prekrasnom pozadinom života koju često ne primjećujemo i uzimamo zdravo za gotovo.

Drugo, zlo metafizički ovisi o dobru. Ovo je koncept koji zahtjeva više pažnje nego što mu ja ovdje mogu pokloniti, te mu se nadam uskoro vratiti. No mislim da ovdje mogu barem ponuditi objašnjenje koncepta kroz uporabu par analogija.

O svjetlu i tami često govorimo dualistički, kao da su oni jednaki i suprotni koncepti. No oni to nisu jer svjetlo zapravo postoji na način na koji tama ne postoji. U svijetu bez tame, mi bismo i dalje mogli analizirati svjetlo i njegova svojstva čestice i vala. U svijetu bez svjetla, sam pojam tame bi bio besmislen. Jedini način na koji možemo razumjeti što je tama je to da se referiramo na svjetlo. No svjetlo možemo razumjeti bez reference na tamu. Isto je istina i za toplo i hladno. Toplina zapravo postoji, ona je molekularna energija. Hladnoća je samo relativan ili apsolutan izostanak topline. Zato možemo govoriti o apsolutnoj nuli. Ona je apsolutan izostanak topline. No ne postoji nekakva maksimalna temperatura gdje nestaju sve „hladne čestice“.

Nešto slično se može tvrditi i u raspravi o dobru i zlu. Velik dio koncepta zla je povezan s idejom o „nečemu što se nije trebalo dogoditi“. No da bi taj koncept imao smisla, moraš imati barem nagovještaj ideje o onome što se trebalo dogoditi, makar i samo intuitivno. Zlo je izopačenost ili izostanak dobra.

Jedan od najjasnijih načina za istraživanje toga je razumijevanje razloga zašto se čine namjerna zla. Bez iznimke zla se djela čine u potjeri za nekim stvarnim ili predočenim dobrom. Uvijek tražimo ono što je dobro: ugoda, čast, ljubav i dr. (To očito ne opravdava zla djela. Ne možeš opravdati mučenje mačke radi zadovoljstva samo zato što si to učinio radi zadovoljstva.) To pokazuje da svaki zli čin odaje počast dobru, koliko god to bilo nesvjesno. Zato ne možeš razumjeti zlo ako ne razumiješ dobro. No ništa od toga nije istina u obrnutom slučaju. Ne činimo dobre stvari zato što težimo zlu i ne trebamo koncept zla da bi objasnili zašto je nešto dobro.

Treće, postoji razlika u moći objašnjavanja. Ovdje želim završiti s ponovnim stavljanjem naglaska na dva specifična problema: problem boli i problem ljepote. Ovdje vidimo posljednju različitost. Kršćansko nas objašnjenje boli ostavlja nezadovoljenima. Ja mislim da je to prikladan odgovor. To zapravo i nije cjelovito ni specifično objašnjenje. Ono ne objašnjava zašto se određeno zlo dogodilo određenoj osobi. No unatoč tome, ono nam nudi naizgled prihvatljivo objašnjenje. Jasno je da ne postoji logička nekompatibilnost s dopuštanjem zla i bivanjem dobrim. To odgovara i našem iskustvu života. Živimo u društvima stvorenima na ideju širenja slobode, čak i ako to podrazumijeva i prijetnju toga da će ljudi tu slobodu koristiti u glupe ili zle svrhe.

Ateističko objašnjenje problema ljepote je podjednako nezadovoljavajuće. No ovdje je razlika: za razliku od kršćanskog objašnjenja boli, ateističko objašnjenje ljepote čak ne daje ni naizgled prihvatljivo objašnjenje. Najčešće ponuđeno rješenje, prirodni odabir, ovdje jednostavno ne funkcionira. Ono ne odgovara našem iskustvu života. Mi ne vidimo očitu korelaciju (barem ne pozitivnu) između plakanja u muzeju i vještina preživljavanja i razmnožavanja.

Na kraju sudske parnice, čak i veoma dobro vođene, često ostaju neriješena pitanja: ako je X u krivu, kako objašnjavamo ovaj ili onaj dokaz? Na drugu ruku, ako X nije u krivu, što je sa svim ovim drugim dokazima?

Ako je Bog, takoreći, na osuđeničkoj stolici, onda su to optužujući argumenti koje možemo očekivati da će biti upućeni vezano uz njegovo postojanje i njegovu dobrotu. Smatram da je zato važno o problemu ljepote raspravljati zajedno s problemom boli i usporedno im vagati vrijednosti.

Mislim da su Joanna Newsom i njezin tata u pravu. Iako argument ljepote nije jedini dokaz za postojanje Boga, on je konceptualno čvrst i na njega je teško odgovoriti. Svemir je pun beskrajnih radosti, radosti na koje po prirodi nemamo pravo, a koje nam se unatoč tome ukazuju svaki dan.

Joe Heschmeyer | IZVOR

Prijevod: Dubravka Sertić | Bitno.net

Objavljeno: 15. ožujka 2015.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi