Prije nekoliko mjeseci izdavačka kuća Verbum predstavila je hrvatsko izdanje knjige Karola Wojtyłe Osoba i čin. U jednu ruku moglo bi se reći – prekasno, s obzirom na to da je knjiga prvi put izdana 1969., a napisao ju je svetac i papa. U drugu ruku – razumljivo, ako uzmemo u obzir da je od engleskog prijevoda prošlo čak 10 godina, a i dan-danas ova vrijedna knjiga ostaje nepoznata u širim kršćanskim krugovima. Ovo i ne začuđuje jer je Karol Wojtyła većini poznat kao papa Ivan Pavao II. te se njegova misao većinom proučava kroz enciklike, homilije, pastoralno djelovanje i naravno, teologiju tijela.No, bitan dio svoga života Karol Wojtyła je proveo baveći se filozofijom. Nakon što je stekao doktorat iz teologije disertacijom o sv. Ivanu od Križa, tadašnji krakowski kardinal Adam Sapieha poslao ga je i na habilitaciju iz filozofije, koju je stekao pišući o mogućnosti zasnivanja kršćanske etike na filozofiji Maxa Schelera. 1954. Wojtyła počinje predavati na Filozofskom fakultetu Katoličkog sveučilišta u Lublinu (KUL), na Odsjeku za etiku, gdje ostaje sve do izabranja za papu. I nakon što je postao papa, Wojtyła još nekih desetak godina službeno ostaje suradnik na katedri, čime je KUL dobio čast da postane jedino sveučilište u svijetu koje je za člana akademskog zbora imalo aktualnog papu.

Iako disertacija o Scheleru završava tvrdnjom o nemogućnosti zasnivanja kršćanske etike na njegovoj filozofiji, Wojtyła ipak tvrdi kako u njoj postoji nešto što je dobro i što se može iskoristiti, a to je tzv. „fenomenološka metoda“.

Fenomenološka metoda započinje analizom fenomena (onoga što se pojavljuje, pojavnosti) kako bi došla do „stvari u sebi“ (drugim riječima, objektivne istine). Začetnik ove metode bio je Edmund Husserl, a neki od kasnijih nastavljača bili su krakowski filozof Roman Ingarden, Dietrich von Hildebrand, kojeg je papa Pio XII. neslužbeno prozvao „naučiteljem Crkve 20. stoljeća“ te Edith Stein, koja je kasnije postala sv. Terezija Benedikta od Križa. Nakon jedne konferencije 1979., Ivan Pavao II. je u Vatikanu primio talijansku sekciju Međunarodnog Husserlova društva za fenomenološka istraživanja, prilikom čega je istaknuo da će „ostati predan fenomenološkom pokretu i da smatra samoga sebe fenomenologom, iako neće moći više aktivno sudjelovati u debatama u fenomenološkoj zajednici“.

Ova metoda ostala je bitna za cjelokupni filozofski opus Karola Wojtyłe, a njegova filozofija je u bitnome prožimala i njegov teološki rad. Fenomenološku metodu je na pravi način spajao s klasičnom kršćanskom filozofijom temeljenoj na misli sv. Tome Akvinskog i suvremenom filozofijom „personalizma“, kojem je pripadao i kasniji papa Benedikt XVI.

Kao katolički bogoslov i kasnije svećenik, Wojtyła je primio i skolastičku filozofsku formaciju. U podzemnom krakowskom sjemeništu koje je ustanovio kardinal Sapieha za vrijeme nacističke okupacije, Wojtyła je studirao metafiziku iz skolastičkog priručnika Kazimierza Waisa. S obzirom na to da se do tada primarno bavio glumom i pjesništvom, Wojtyła je ovako opisao izazov susreta sa skolastičkom filozofijom:

„Moje književno obrazovanje, centrirano oko humanističkih znanosti, nije me pripremilo na sve skolastičke teze i formule s kojima je priručnik [Waisova knjiga] bio popunjen. Morao sam prokrčiti put kroz gusto grmlje pojmova, analiza i aksioma a da uopće nisam mogao identificirati područje po kojem sam se kretao. Nakon dva mjeseca sjeckanja kroz ovu vegetaciju došao sam do čistine, do otkrića dubokih razloga onoga što sam do tada samo živio i osjećao. Kada sam položio ispit rekao sam ispitivaču da… nova vizija svijeta koju sam stekao u borbi s tim priručnikom metafizike bila je vrjednija od ocjene koju sam dobio. Nisam pretjerivao. Što su me do tada naučili o svijetu intuicija i senzibilnosti, pronašlo je sada čvrstu potvrdu.”

Waisova knjiga nedvojbeno je Wojtyłinu filozofiju usmjerila u smjeru tomizma i metafizičkog realizma, što će se kasnije osjetiti i u njegovim radovima. No, veći i u razdoblju filozofske formacije, mogu se vidjeti nagovještaji kritike koju će Wojtyła kasnije uputiti klasičnoj aristotelovsko-tomističkoj filozofiji. Naime, prilikom obrane svoje doktorske teze o Vjeri prema sv. Ivanu od Križa, Wojtyłin mentor – p. Reginald Garrigou-Lagrange (koji je bio jedan od najeksponiranijih predstavnika tzv. „strogog tomizma“ svog vremena) zamjera mu što odbija koristiti pojam Objekta u odnosu prema Bogu. Wojtyła ustraje u tvrdnji kako je Bog puno više Subjekt i riječ objekt teško mu može pristajati, osim u dalekoj analogiji. Naglasak na subjektivnosti i tvrdnja o nedostatnosti puko objektivističko-kozmološkog pogleda na svijet ostat će značajka Wojtyłine misli sve do kraja.

Iako se njegov papinsko-naučiteljski rad temelji primarno na Pismu, Učiteljstvu i Tradiciji, on je duboko prožet i Wojtyłinom filozofijom. Alfred Wierzbicki, Wojtyłin nasljednik na Katedri za Etiku pri KUL-u, istaknut će kako Wojtyłin filozofski rad daje intelektualne temelje njegovu pontifikatu. Zato, primjerice, u enciklici Laborem exercens (Radom čovjek) pronalazimo specifično filozofske distinkcije između subjektivnog i objektivnog značenja rada, kao i cijeli paragraf koji nosi naziv „personalistički argument“. Izrazita filozofičnost ovog pape vidljiva je i na nizu drugih mjesta, a možda se najbolje može vidjeti u enciklikama Veritatis splendor i Fides et ratio.

Kontekst nastanka Osobe i čina

Osoba i čin knjiga je koja predstavlja vrhunac Wojtyłina filozofskog stvaralaštva i upotrebe fenomenološke i metafizičke metode. Zanimljiv podatak jest da ju je Wojtyła gotovo cijelu napisao tijekom dugačkih zasjedanja 2. vatikanskog koncila. Koncil je predstavljao temeljnu motivaciju za pisanje ove knjige, kao i Wojtyłina spoznaja da ono što se događa na Koncilu potrebuje duboku intelektualnu elaboraciju. Utoliko Osoba i čin predstavlja svojevrstan ključ za razumijevanje Koncila.

Opće je poznato kako Koncil donosi svojevrstan „antropološki zaokret“, ne naravno u smislu da Crkva nije prije skrbila za čovjeka, nego da sada Crkva naglašenije počinje promišljati čovjeka iz egzistencijalne situacije u kojoj se nalazi te pokušava vidjeti kako se Krist utjelovljuje u toj situaciji nudeći čovjeku spasenje. Manje je poznato koliki su utjecaj pri tome imali personalisti poput Wojtyłe i Ratzingera, što se kasnije izrazito pokazuje u tome što pojam „osobe“ postaje centralan u većini papinskih enciklika. „Čovjek je put Crkve“, reći će Ivan Pavao II. u enciklici Redemptor hominis.

Knjiga je naišla i na oštre kritike. U vrijeme njena izdavanja, mnogi intelektualci unutar Crkve doživljavali su kako je tomistička filozofija službena filozofija Crkve (što je Wojtyła morao kasnije opovrgnuti u enciklici Fides et ratio). Čudan spoj fenomenologije i klasične metafizike za mnoge klasične tomiste bio je neprihvatljiv i Wojtyła se susreće s optužbama za modernizam, sinkretističko spajanje nespojivog i iskrivljavanje klasične filozofije (slične optužbe dolaze i nakon njegove druge knjige, Izvori obnove, koja interpretira 2. vatikanski koncil iz teološko-pastoralne perspektive).

Mnogim kritikama – istini za volju – Wojtyła daje povoda. Knjiga Osoba i čin pisana je teškim jezikom, s puno novih izraza kojima autor ne donosi tumačenje, nego se njihov smisao treba očitati takoreći „po putu“. Stoga će Wojtyłin učenik Tadeusz Stychzen opisati njegov stil kao „pisanje bez fusnota“. Konačno, Osoba i čin nije završen sustav, nije nekakva sustavna metafizika osobe, nego je „tek“ antropološka studija koja služi kao nacrt nekom daljnjem istraživanju.

Situaciji nije pridonio ni prvi prijevod knjige na engleski pod naslovom The Acting Person (Djelujući čovjek). Mnoge kritike su upućene prevoditeljici Anni-Teresi Tymienieckoj da je napravila više vlastitu interpretaciju teksta, nego direktan prijevod. Situaciju je zakompliciralo i to što je Wojtyła navodno jednom prilikom rekao da je taj „interpretirani“ tekst zaista mjerodavan. Kasnije smo dobili engleski prijevod bliži originalu, a i knjiga je prevedena na različite jezike. Hrvatski prijevod odrađen je korektno, uz nekoliko manjih propusta. Primjerice, pojam “uczestnictwo” (doslovno, učesništvo, sudjelovanje, sudioništvo) preveden je kao „participacija“, što je izvan konteksta s ostalom relevantnom literaturom o Wojtyłinoj misli (npr. profesorica Iris Tićac koristi riječ „sudjelovanje“, prijevodi socijalnih enciklika najčešće govore o sudjelovanju ili sudioništvu), a i može navesti na krivi trag jer pojam participacije u filozofiji se često koristi u smislu participacije na bitku, dok ga Wojtyła koristi u drukčijem smislu.

O knjizi

Knjiga je, dakle, antropološka studija. Ona govori o čovjeku, koji je i središnja tema 2. vatikanskog koncila. Wojtyłina metoda je u filozofskoj domeni slična onoj koju koristi Koncil. Specifičnost Wojtyłine metode jest da kreće od konkretnog čovjeka čije iskustvo predstavlja ishodište svih njegovih istraživanja. On se na početku svog promišljanja ne pita što su rekli drugi filozofi ili teolozi o toj temi, ne interpretira stvarnost kroz leće neke posebne ideologije ili sustava, nego se pita što nam govori temeljno ljudsko iskustvo i koje je značenje tog iskustva. Utoliko Wojtyła poziva svakog čitatelja da u svom vlastitom iskustvu potvrdi ili opovrgne ono što je on iznio.

Iskustvo stoga predstavlja vrlo važnu točku Wojtyłina promišljanja. On ga ne shvaća u empirističkom smislu, kao da bi ono bilo svedeno samo na razinu osjetila (vida, opipa, sluha itd.). Naprotiv, Wojtyła ističe kako je svako iskustvo već neka vrsta kognitivnog čina, u kojem se razumu otkriva njegova inteligibilna sfera. U temeljnom ljudskom iskustvu osjetila i razum integrirani su u jednu cjelinu. Wojtyła ističe i kako nas iskustvo stalno opskrbljuje novim datostima iz čega proizlazi zahtjev da stalno trebamo biti otvoreni tome da nas iskustvo nauči nečemu novome ili da opovrgne naše ranije stavove.

Bitan aspekt Wojtyłina promišljanja o čovjeku jest njegova subjektivnost i svijest. Njegova zrelija promišljanja kreću od tvrdnje kako je klasična aristotelovsko-tomistička filozofija zaboravila „ono nesvodljivo u čovjeku“, što je njegova subjektivnost i svijest. Filozofska tradicija većinom je pokušavala definirati čovjeka „kozmološki“, tj. definirajući ga u kategorijama ostalog stvorenog svijeta. No, svijet sveden na Aristotelovih 10 kategorija propušta adekvatno dohvatiti onaj dio čovjeka koji ne može biti sveden na te kategorije – čovjekovu subjektivnost i unutarnji život iz osobne perspektive kako ga doživljava pojedinac.

Stoga knjiga Osoba i čin započinje opisom svijesti i subjektivnosti. No, Wojtyła odmah ističe kako je čovjek ujedno subjekt i objekt. Uz samosvijest kroz koju čovjek doživljava samoga sebe kao subjekt, paralelno dolazi i znanje u sebi, pomoću kojeg čovjek doživljava sebe kao nešto objektivno.

Temeljni uvid u pozadini naslova ove studije jest da čin otkriva osobu te ako želimo upoznati osobu, trebamo istraživati njene čine. „Čin stvara onaj posebni moment u kojem se objavljuje osoba.“ Ovaj uvid slijedi klasični moto operari sequitur esse (djelovanje slijedi iz bivanja), no Wojtyła ističe kako se u tradiciji osoba većinom pretpostavljala, uzimala se kao nešto što nužno postoji, ali što se nije dodatno rasvjetljavalo. On, s druge strane, želi istraživati svjesne i slobodne ljudske čine (actus humanus) upravo kako bi rasvijetlio osobu.

U bogatoj analizi ljudske osobe, tri pojma se javljaju kao centralni: transcendencija, integracija i samoodređenje. Tradicionalno se transcendencija shvaćala kao prelaženje preko nečega, preko određenog praga (lat. trans – scendere). Prelazak granice od subjekta prema objektu, odnosno intencionalnost, Wojtyła definira kao horizontalnu transcendenciju. No, njega ipak više zanima ono što naziva vertikalnom transcendencijom. „To je transcendencija koju dugujemo samoodređenju, transcendentnost zbog same datosti slobode, što smo slobodni u djelovanju, a ne samo zbog činjenice da su htijenja intencionalno usmjerena.“ Za vertikalnu transcendenciju bi se moglo reći da je to ona transcendencija koja, krećući se prema krajnjim dubinama osobe u kojima, spoznavajući i voljno težeći prema istini, osoba doseže najviše vrednote. Ljudska transcendencija označava aspekt samo-posjedovanja i samo-gospodarenja koja se sastoji u posjedovanju samoga sebe i vlasti nad sobom.

Pojam integracija označava stvarnost osobe komplementarnu transcendenciji te ju upotpunjuje čineći s njom dinamičku ukupnost osoba-čin. Ova stvarnost opisana je terminima „biti u posjedu“, „biti podređen i podložan samomu sebi“. „Integracija znači ujediniti sastavne dijelove kako bi se stvorila cjelina… Pojam ‘integracija’ korišten u filozofiji označava… ozbiljenje i manifestaciju cjeline i jedinstva na osnovi određene kompleksnosti.“

Analiza vertikalne transcendencije pokazuje kako ona uvijek dolazi u paru s drugim polom – integracijom. Naime, u svakom činu u kojem osoba transcendira čin (i samu sebe), javlja se potreba integracije njenih različitih dinamizama u tom istom činu. Osoba je kompleksan dinamizam, ali uvijek integriran u specifično jedinstvo.

Jedinstvo transcendencije i integracije osobe ostvaruje se u samoodređenju.

„Samoodređenje je manifestacija činjenice da aktivno usmjerenje subjekta prema vrijednosti nije sve i jedino što se zbiva u činu volje. Tu se nalazi još nešto više. Tu je čovjek, koji se u tom činu okreće prema konačnoj vrijednosti i… izvršujući ga on također odlučuje o sebi samome. Čovjek ne izvršuje samo svoje čine, nego svojim činima on postaje na ovaj ili na onaj način ‘tvorac’ sebe samoga… samoodređenje, a ne tek puko djelovanje osobnog ogoljenog ‘ja’, tumači stvarnost i osobnu narav moralnih vrijednosti – to tumači stvarnost činjenice da čovjek svojim djelovanjem postaje ili ‘dobar’ ili ‘zao’, i kad je jednoć postao ovakav ili onakav, to je čovjek ukoliko je čovjek, koji je ‘dobar’ ili ‘zao’.“

Stoga je cilj djelovanja ostvarivanje „istine o dobru“ kroz koje se događa čovjekovo samoodređenje.

Odgovornost za ostvarenje vrijednosti svojstvene objektu djelovanja tijesno je povezana s odgovornošću za subjekt, odnosno za vrijednost koja proizlazi iz samoga „ja“. Ove dvije odgovornosti – odgovornost za vrijednost svojstvenu objektu i odgovornost za vrijednost subjekta – zajedno čine ono što nazivamo moralnom odgovornošću.

Konačno, Wojtyła nam daje nacrt svoje „socijalne filozofije“ kroz objašnjenje odnosa osobe kao subjekta i zajednice. Ovdje središnju ulogu igra pojam „sudjelovanja“ (participacije). Ovim pojmom Wojtyła ne ukazuje tek na činjenicu zajedničkog življenja i djelovanja u zajednici, nego upravo na to da mi u zajednici „sudjelujemo“ u samoj čovječnosti drugih. „Sudjelovati u čovječnosti drugog čovjeka znači stajati u živom odnosu prema činjenici da je on upravo taj čovjek.“ U tom smislu personalni subjekt ima metafizički prioritet u odnosu na zajednicu. No, analiza zajednice bila bi nepotpuna bez isticanja njene usmjerenosti prema zajedničkom dobru. Wojtyła tvrdi da nema pravog zajedništva tamo gdje nema ostvarenja osobe kao pojedinca, ali i da se pravo ostvarenje osobe u zajednici ne može ostvariti bez ostvarenja zajedničkog dobra.

Skriveno blago

Iako je ovaj prikaz prekratak da bismo pokazali sve bogatstvo koje donosi Osoba i čin, htio bih predložiti nekoliko razloga zbog kojega je ova knjiga izuzetno bitna za kršćanstvo općenito, a onda i za kršćanstvo u Hrvatskoj. Ovi razlozi proizlaze iz uvida da je Drugi vatikanski koncil predstavljao savršenu interpretaciju znakova vremena i pružanje adekvatnih odgovora na te znakove te da problemi s kojima se danas Crkva i svijet susreću, zahtijevaju dublje razumijevanje Koncila i dosljednu provedbu njegovih zaključaka. Wojtyłina filozofija donosi njegovu razumsku elaboraciju i daje nam metode kojima možemo razumjeti kako se ideje Koncila, kao i opozicija prema njima, ostvaruju danas.

1. Odnos tradicije i moderniteta

Wojtyła nam daje usmjerenje kako pristupiti odnosu tradicije i modernosti. Njegovo mišljenje izrasta iz tradicije koja mu daje usmjerenje, ali on razmišlja na specifično moderan način. Za Wojtyłu, vjernost tradiciji ne znači puko ponavljanje onoga što je prije bilo rečeno, samo novim riječima. Ova vjernost nužno uključuje kritički i kreativan element kroz koji tradicija može biti živa, uvijek iznova promišljati samu sebe, pročišćavati se i obogaćivati novim uvidima. Klasična aristotelovsko-tomistička filozofija Wojtyłi daje kompas, ali on započinje svoja promišljanja od iskustava koja su specifična za čovjeka današnjice. Zato nerijetko svoje analize svijesti i subjektivnosti počinje uvidima suvremenih psihologa Narzissa Acha, Mieczyslawa Dybowskog i drugih. Ponekad, kada je potrebno, Wojtyła kritizira tradiciju (kao kada kaže da je zaboravila subjektivnost) kako bi ju pročistio i unaprijedio ono što je istinito. Wojtyła, dakle, nije ni modernist ni antimodernist, on je katolik unutar moderniteta. On shvaća nužnost dijaloga sa suvremenim svijetom i dohvaćanja vječnih istina iz današnjeg konteksta.

2. Važnost dijaloga

Tadeusz Styzchen, Wojtyłin nasljednik na katedri, ističe kako je njegova učitelja krasila sposobnost „vidjeti mostove’“ na onim mjestima gdje su drugi „vidjeli ponore“, zbog čega ga je nazvao „majstorom mostogradnje u etici i filozofiji.“ Ovo mu omogućuje da u svakoj pogrešnoj teoriji pronađe istinu koja joj leži u temelju, afirmira ju i pokrene dijalog od te točke. Profesor filozofije i svećenik George McLean svjedoči kako ga je tadašnji kardinal Wojtyła savjetovao za vrijeme najhladnijih godina hladnog rata: „Kad je većina poljskih filozofa odbijala samu ideju dijaloga s marksistima, kardinal Wojtyła me potaknuo da ga poduzmem. Komunikacija je bila ispravan način odnosa sa svim osobama kao svjesnim subjektima.“ U knjizi Osoba i čin Wojtyła tvrdi kako je „princip dijaloga“ esencijalan za zasnivanje odnosa i participacije u ljudskim zajednicama jer formira i jača međuljudsku solidarnost, omogućujući nam da u kontroverznim situacijama odaberemo i donesemo na svjetlo ono što je istinito i dobro, istodobno nam pomažući da eliminiramo svaki parcijalni, unaprijed zadani ili subjektivan pogled ili trend koji može postati sjeme razdora i konflikta među ljudima.

3. Reafirmacija subjektivnosti

Zaokret ka subjektivnosti bio je nešto što je karakteriziralo modernu filozofiju sve od Descartesa pa do tzv. teološkog „ontologizma“ koji je Crkva i eksplicitno osudila. U takvom okruženju, subjektivnost je među velikim brojem katoličkih intelektualaca postala nešto što je gotovo zabranjeno, nešto što je nejasno, fluidno, slabo i u direktnoj opoziciji s objektivnom istinom koju Crkva naviješta. U toj atmosferi Wojtyła želi reafirmirati subjektivnost kao nešto bitno za čovjeka čemu trebamo posvetiti dužnu pažnju u našim analizama. U toj težnji pratio ga je i niz njegovih suvremenika, poput Dietricha von Hildebranda i Edith Stein. Na teološkom planu sličan poduhvati poduzima Joseph Ratzinger, koji u svojoj habilitacijskoj tezi o sv. Bonaventuri otkriva da je subjekt koji prima Objavu (čovjek) uvijek dio koncepta Objave, zbog čega je, slično kao i Wojtyła, zaradio optužbe za modernizam i subjektivizam. Svi ovi autori, prepoznaju da subjektivnost nije nekakva „smetnja“ shvaćanju objektivne istine. Dapače, čovjek nužno istinu dohvaća putem svoje subjektivnosti te mu se ona uvijek otkriva na njemu svojstven način. Svijet subjektivnosti, osjećajnosti i psihičkog života, za Wojtyłu je bogatstvo koje treba istraživati kako bismo bolje i cjelovitije odgovorili na pitanje „Tko je čovjek?“.

4. Nadilaženje sukoba „subjektivizam-objektivizam“

No, Wojtyła svakako odbacuje „subjektivizam“ (što je nešto različito od subjektivnosti), koji čovjeka svodi samo na njegovu subjektivnu dimenziju, odnosno identificira čovjeka sa sviješću. Istovremeno eksplicitno kritizira i „objektivizam“ koji uvažava samo objektivnu stranu čovjeka i istine. On nam govori kako moramo nadići dihotomiju „subjektivizam-objektivizam“ u kojoj se bilo subjektivna bilo objektivna dimenzija apsolutiziraju. „Uvjeren sam da se demarkacijska linija između subjektivističkog (idealističkog) i objektivističkog (realističkog) stajališta u antropologiji i etici mora slomiti i zapravo se i slama na temelju iskustva ljudskog bića“, reći će Wojtyła. Za njega čovjek je istovremeno subjekt i objekt. Njegova subjektivnost je nešto vrlo bitno i „nesvodljivo“ što zahtijeva posebnu pažnju i dodatno istraživanje. On je također i objekt, biće koje je sebi dano kao nešto objektivno. Zato je, primjerice, u etici, potrebno istraživati i subjektivnu dimenziju čina, kao i onu objektivnu.

5. Kritika kazuistike i situacijske etike

Ekstremne pozicije subjektivizma i objektivizma na antropološkoj i spoznajnoj razini, u području etike reflektiraju se u tzv. „situacijskoj etici“ i onome što bismo mogli nazvati „kazuističkim moralizmom“, kojih se Wojtyła dotiče u svojim drugim radovima. Situacijska etika ne priznaje općevažeće norme i kaže kako se ispravno djelovanje može utvrditi samo od situacije do situacije. Ovaj stav često možemo čuti pod izrekom „ne možeš znati što je ispravno dok se ne nađeš u toj situaciji“. Dok Wojtyła priznaje važnost subjektivnog aspekta u moralnom razlučivanju, naglašava kako je moguće spoznati i objektivne moralne norme. Drugi ekstrem, „kazuistički moralizam“, smatra da se moralno razlučivanje može svesti samo na izlaganje objektivnih moralnih normi. Wojtyła i ovdje priznaje kako kazuistika daje doprinos rasvjetljavanju i boljem utemeljenju moralnih normi, no ona uvijek pokušava objektivizirati takoreći „izvana“ ono što je po sebi „iznutra“. Konkretizacija norme je uvijek čin savjesti. Ujedno, svaki čin volje posjeduje vlastitu originalnost. Ove dvije činjenice ograničavaju doseg kazuistike. Moralne vrijednosti postoje neovisno o našoj svijesti, ali se na specifičan način u njoj konstituiraju.

6. Prioritet konkretnosti nad idejama

Za Wojtyłu u središtu promišljanja je konkretan čovjek. Ne ideje o čovjeku, ne neka teorija o čovjeku, nego konkretan čovjek u svojoj egzistencijalnoj situaciji ovdje i sada. Svaka znanost, filozofija, teologija, mora „ući“ u konkretnu stvarnost o kojoj želi govoriti i „od tamo“ promišljati. Stvarnost je ta koja treba utemeljivati i kritizirati različite teorije, a ne obratno. Stvarnosti primarno pristupamo preko iskustva. „Iskustvo je direktan kognitivni susret sa stvarnošću“, kaže Wojtyła. Iskustvo nam ujedno služi kao učitelj koji nas neprestano opskrbljuje novim spoznajama o čovjeku i svijetu. Ovdje se ne radi o tzv. „znanstvenom“ iskustvu koje je već prožeto različitim teorijskim uvidima. Wojtyła govori o „temeljnom ljudskom iskustvu“ koje je prvotnije od onog „znanstvenog“ i dostupno je svakom čovjeku koji stavi pozornost na ono što doživljava u svom životu. Ovo možemo vidjeti i u nizu Wojtyłinih enciklika gdje govori kako mu je u središtu pozornosti konkretan čovjek, a ne čovjek kao apstrakcija.

7. Odbojnost spram ideologija i zatvorenih sustava

Kako smo već spomenuli, Wojtyła nas uči da nas iskustvo stalno opskrbljuje novim datostima i spoznajama. Ovo ima za posljedicu da, ako želimo naša promišljanja utemeljiti u iskustvu, trebamo biti otvoreni tome da nas iskustvo nauči nečemu novome ili da opovrgne naše ranije stavove. Iz ovoga također slijedi nemogućnost da filozofiju, teologiju ili znanost zasnujemo kao zatvoreni sustav koji pretendira da je objasnio cijelu stvarnost. Mi možemo reći puno toga istinitog o stvarnosti, ali nikada ne možemo svojom spoznajom iscrpiti sve odrednice bića. Ovo odražava i općenitu nesklonost personalističkih filozofa „zatvorenim“ filozofskim sustavima koji bi tvrdili da su objasnili cjelokupnu stvarnost (što naravno ne znači da ne bi trebali misliti sustavno i cjelovito, kao primjerice sv. Toma u svojim sumama). Također, prioritet stvarnosti nad idejama suštinska je suprotnost bilo kojoj ideologiji, s obzirom na to da je temeljna odrednica ideologije da daje prioritet konceptima na stvarnošću. Ideologije stvaraju koncepte i teorije kojima fundamentalno nije dopušteno da se testiraju u stvarnosti.

8. Odnos istine i slobode

Promišljanje odnosa istine i slobode u Wojtyłinoj misli mora uzeti u obzir centralnost pojma „samoodređenja“ u njegovoj filozofiji. Samoodređenje nam otkriva slobodu kao realnu odliku osobe, a ona se očituje u ovisnosti o vlastitom „ja“ u dinamizaciji određenog subjekta. Čin uvijek u sebi sadrži strukturni moment ovisnosti o „ja“. Taj moment krije temelj slobode. Čovjek može biti neovisan od različitih objekata tj. vrijednosti koje privlače njegovu volju, upravo zato što je ovisan o vlastitom „ja“. Ujedno, istinska sloboda samoodređenja mora imati uporište u istini. Ovo daje i smisao značenju slobode: „Sloboda – posebna neovisnost od objekata u intencionalnomu poretku, sposobnost odabira između njih, sposobnost odlučivanja u odnosu na njih – nipošto ne poništava [čovjekovu] uvjetovanost svijetom objekata shvaćenu u širem smislu, osobito svijest o vrijednosti. Naime, ne radi o slobodi od objekata, od vrijednosti, nego posve suprotno, sloboda prema njima ili, da se bolje izrazimo, slobodi za njih: za objekte, za vrijednosti.“ Za Wojtyłu istina postoji u sebi, neovisno o našoj svijesti, ali se na specifičan način konstituira u svijesti. Osoba je za njega „sui iuris“, ona koja samom sobom gospodari te joj stoga (objektivna) istina ne može biti nametnuta, nego (samo) predložena kako bi ju ona u slobodi prihvatila kao svoju. To će se kasnije odraziti u njegovom papinskom nauku kada će reći da „Crkva čovjeku istinu ne nameće, nego predlaže“, a u knjizi Ljubav i odgovornost naglašava kako čak ni Bog svoje istine ne nameće, nego ih predlaže kako bi ih čovjek u slobodi mogao prihvatiti.

9. Osoba i zajednica

Posljednje poglavlje knjige Osoba i čin daje nam nacrt Wojtyłine socijalne filozofije, a moglo bi se reći i da nam daje temelje za adekvatno razumijevanje i interpretaciju Socijalnog nauka Crkve. Ovaj nauk često se pokušava interpretirati kao svojevrsna kombinacija socijalizma i kapitalizma, odnosno njihov „srednji put“. Stoga možemo ponekada čuti, čak i od ljudi unutar Crkve, kako je određena socijalna enciklika pretjerano socijalistička, dok druga eksplicitno opravdava kapitalizam. Ovo je pogrešan interpretacijski ključ. U jednoj od svojih enciklika, Ivan Pavao II. odgovara na ovaj prigovor riječima da je socijalni nauk potpuno druga kategorija stvarnosti i nešto kvalitativno drugačije. Osoba i čin nam donosi filozofsko utemeljenje socijalnih i interpersonalnih odnosa, koje izrasta iz adekvatne antropologije i metode te daje analitičke alate za razumijevanje i interpretaciju Socijalnog nauka Crkve. Ovo je danas nasušna potreba jer se često može čuti kako ljudi unutar i izvan Crkve govore da „Papa ne zna baš puno o ekonomiji“ i sl. Papa doista možda ne zna puno o različitim tehničkim rješenjima u tom području, ali itekako zna o njenim principima, utemeljenu i moralnim implikacijama. Stoga će nam Wojtyła u ovoj knjizi dati temelje za rješavanje cijelog niza društvenih pitanja, od onih općenitijih, poput toga zašto individualizam i totalizam predstavljaju negaciju autentičnog „sudjelovanja“ u zajednici te na kraju i ne-ostvarenje zajednice, do onih konkretnijih, poput toga zašto je pogrešna libertarijanska tvrdnja da je svako oporezivanje krađa.

10. Kontinuitet s papom Franjom

Slično kao i sa Socijalnim naukom Crkve, nerijetko se nauk i djelovanje pojedinih papâ pokušava interpretirati kategorijama „lijevo-desno“, „liberalno-konzervativno“. Ovo se u zadnje vrijeme u velikoj mjeri događa i s papom Franjom. Iako ovakve kategorizacije imaju određenu vrijednost u političkoj sferi, u sferi interpretacije papinskog nauka i pastoralnog djelovanja stvaraju više problema nego koristi. Stoga je šteta što sve više katolika koristi ove kategorije za razumijevanje onoga što nam Duh Sveti kroz pojedinog papu poručuje. Problem s ovime jest što kategorije „konzervativno-liberalno“ propuštaju uvidjeti ono najbitnije u nauku Crkve. Npr. reći kako je Benedikt XVI. bio konzervativan, a Franjo liberalan jest grubo pojednostavljenje i pogreška. Takve kategorije dohvaćaju tek rubne aspekte smisla, a s obzirom da u pravilu pretendiraju na to da su objasnile svu ukupnost određene poruke, događa se da zapravo zamagljuju ono što je sržno.

Sve do sada iznesene točke vode nas do toga da pomoću filozofske metode i antropologije Karola Wojtyłe možemo adekvatno razumjeti pastoralnu praksu i nauk pape Franje. Postoje tolika eksplicitna mjesta na kojima se vidi kontinuitet, kao kad Franjo u enciklici Evangelii Gaudium iznosi princip „stvarnosti su važnije od ideja“, kad stalno naglašava prioritet konkretnog čovjeka i ograničenja kazuističkog moralizma, kada zajedno s Benediktom XVI. naglašava kako kršćanstvo u prvom redu nije moralno učenje ili filozofski sustav, nego susret s osobom itd.

Ono što je također vrlo bitno, jest to da nam razumijevanje Wojtyłine misli daje metodu za razumijevanje pobudnice Amoris Laetitia. Time se naravno ne misli da je to jedini ili „službeni“ put za razumijevanje AL, nego da je adekvatan – primjeren stvari o kojoj se govori. Wojtyłina objašnjenja odnosa subjektivnosti i objektivnosti primijenjena na sferu etike, omogućuju nam da interpretiramo „sporne“ dijelove pobudnice. Mnogi su danas u Crkvi njome zbunjeni, a tu nisu samo i isključivo konzervativci i tradicionalisti koji zbog korištenja pogrešnog „interpretacijskog ključa“ imaju problem s dohvaćanjem biti pobudnice. Tu su mnogi ljudi dobre volje, kojima prikladno objašnjene temeljeno na Wojtyłinoj filozofiji može rasvijetliti mnoga „sporna“ mjesta. Ovdje naravno nema mjesta da sve Wojtyłine alate primijenimo na podrobnu interpretaciju AL, nego samo želimo dati poticaj čitatelju da se upusti u razumijevanje Wojtyłine metode i podrobnu interpretaciju Amoris Laetitiae u svjetlu iste. (Ovaj poduhvat na vrlo kvalitetan način napravio je vjerojatno najbolji poznavatelj Wojtyłine misli i njegov bliski prijatelj Rocco Buttiglione.)

Razumijevajući Wojtyłinu filozofiju koja daje intelektualnu pozadinu Drugom vatikanskom koncilu, vrlo brzo ćemo moći uvidjeti da pristup pape Franje predstavlja dosljedno provođenje koncilskog nauka i pastoralnog pristupa. (Za „potpuno“ razumijevanje pape Franje dodatno ćemo se morati upustiti u razumijevanje iskustva latinoameričke Crkve kroz koje na specifičan način Duh Sveti želi danas progovoriti sveopćoj Crkvi, na sličan način kao što je prije četrdesetak godina želio Crkvu obogatiti specifičnim poljskim iskustvom pape Ivana Pavla II.) Wojtyłina filozofija će nam ujedno pomoći da se adekvatno orijentiramo u različitim nedoumicama unutar Crkve, ali i dati usmjerenje za razumijevanje različitih kompleksnih fenomena s kojima se kršćanin susreće u suvremenom svijetu. Zato je Osoba i čin za svakog katoličkog intelektualca obavezno štivo.

Hrvoje Vargić | Bitno.net