Žestoke, a katkada i žučljive rasprave koje su pratile sastavljanje Deklaracije o slobodi vjeroispovijesti Drugog vatikanskog sabora, Dignitatis Humanae, urodile su iznimno preciznim i pažljivo sročenim dokumentom. Spomena vrijedno u deklaraciji od 5700 riječi je izostanak čak i jedne jedine reference na vjersku „toleranciju“ ili „obzirnost“.

Odabir „slobode“ vjeroispovijesti kao valjane kategorije za raspravu i isključivanje termina „tolerancija“ u suprotnosti je s društvenim trendom koji se bavi pitanjima Crkve i države u vezi s vjerskom tolerancijom.

Jedan je primjer znakovit: zajedno s četrdesetom godišnjicom deklaracije Dignitatis Humanae, godine 2005. obilježavala se i deseta godišnjica „Godine tolerancije“ Ujedinjenih naroda. Početkom 1995. godine, Federico Mayor, predsjednik UNESCO-a, u New Yorku kazao je sljedeće:

Borba protiv netolerancije zahtijeva i djelovanje države i individualnu odgovornost. Vlade se moraju pridržavati međunarodnih standarda za ljudska prava, moraju zabraniti i kazniti zločine iz mržnje i diskriminaciju svih ranjivih grupa, moraju osigurati jednaki pristup pravdi i jednake prilike za sve. Pojedinci moraju postati učitelji tolerancije u svojim obiteljima i zajednicama. Moramo upoznati svoje susjede kao i kulture i vjeroispovijesti koje nas okružuju kako bismo cijenili različitost. Učiti o toleranciji najbolja je investicija koju možemo načiniti za svoju vlastitu sigurnu budućnost.

Ako „kišobran“ pojma tolerancije nužno pokriva zakonodavstvo za mržnju i zločin isto kao i „uvažavanje različitosti“ sa svime što to označava, ove nam napomene daju razmišljati. U modernom diskursu tolerancija nikada nije samo tolerancija; čak i kada bi bila, teško da bi predstavljala najbolju kategoriju za opisivanje stavova prema vjeroispovijesti. Umjesto toga, dobro bismo postupili da uzmemo u obzir mudrost otaca sabora u vezi s pravim značenjem slobode vjeroispovijesti.

Zašto tolerancija nije dovoljna

Vjeroispovijest je dobro koje valja prigrliti i braniti – a ne vrag s kojim se moramo pomiriti. Nitko ne govori o tome kako „podnosi“ čokoladni puding ili proljetnu šetnju u parku. Govoreći o vjerskoj „toleranciji“ zapravo omogućujemo da se iz vjeroispovijesti rodi neka nesretna činjenica – kao bučni susjedi i prenatrpani autobusi – a ne blagoslov koji treba slaviti.

Naše suvremene ideje o vjerskoj toleranciji porijeklo vuku iz europskog prosvjetiteljstva. Središnje pravilo ovog pokreta bio je pojam napretka, shvaćen kao prevladavanje neznanja praznovjerja i vjere koje nas uvodi u doba razuma i znanosti. Riječima Voltairea: „Filozofija, sestra vjere, razoružala je ruke koje je praznovjerje tako dugo kaljalo krvlju; a ljudski um, budeći se iz svoje opijenosti, zapanjen je balastom do kojeg ga je doveo fanatizam.“

Budući da je vjera bila prvotni uzrok sukoba i rata, argument je bio da se mir može postići jedino obuzdavanjem ljudske strasti za vjerom i predavanjem određenim doktrinama. Kao što Voltaire piše u svome djelu Rasprava o toleranciji: „Što je manje dogmi, manje je rasprava; što je manje rasprava, manje je bijede.“ Mnogi mehanizmi koristili su se za ovu navedenu svrhu, između ostalog i odabir pravih riječi kako bi se modificirali stavovi ljudi prema vjeri.

Riječ tolerancija prvi put je predložena kako bi se opisao stav koji bi konfesionalne države kao što su anglikanska Engleska i katolička Francuska, morale zauzeti prema kršćanima drugih denominacija (iako se ne spominje tolerancija za nekršćanske vjeroispovijesti).  Pretpostavka je bila da je država priznala određenu vjeroispovijest kao „pravu“, a s drugim običajima i uvjerenjima se pomirila u smislu ustupka onima koji griješe. No ovo je pak dovelo do korištenja riječi tolerancija u odnosu na vjeru. Philosophes (franc. filozofi prosvjetiteljstva, nap. prev.) podcjenjivali su pa čak i ismijavali vjeru i čvrsto vjerovali da će ona uskoro potpuno nestati. Stoga, odvajanje Crkve i države postaje odvajanje javnog života i vjerskog uvjerenja. Vjera se isključuje iz javnih rasprava i preusmjerava se strogo na intimnost doma i kapele. Vjerska tolerancija je mit, ali mit koji je nametnula protuvjerska intelektualna elita.

Ovaj „tolerantan“ mentalitet posebno je problematičan kada se primjenjuje na nekonfesionalne države – kao što su Sjedinjene Države – gdje stav tolerancije nije stav državne vjeroispovijesti prema nesankcioniranim vjerovanjima već stav nekonfesionalne sekularne države prema samoj vjeri. Govor „vjerske tolerancije“ kršćanstva u Saudijskoj Arabiji bio bi značajan napredak spram sadašnjeg stanja i dosljedan uvjerenju muslimanske konfesionalne države da je kršćanstvo pogrešna vjera. U nekonfesionalnoj državi takav govor je pogubniji.

Suprotno tomu, Dignitatis Humanae podučava da je vjera ljudsko dobro koje treba promicati, a ne zlo koje treba tolerirati. I dok vlade ne smiju podrazumijevati da upravljaju vjerskim djelima, one moraju „uzeti u obzir vjerski život svojeg građanstva i pokazati mu naklonost“. Oblici vjerske prakse dio su općeg dobra društva i prije ih se treba poticati nego marginalizirati.

Tolerancija ili snošljivost protiv obazrivosti

Zajedno s konceptualnom greškom podnošenja dobra vjere, značenje same tolerancije dalje se razvilo. Deklaracija o Načelima tolerancije UN-a izravno tvrdi da je tolerancija vrlina i definira ju kao „poštivanje, prihvaćanje i cijenjenje bogate različitosti kultura svijeta, naših oblika izražavanja i načina bivanja to što smo ljudi“.

Ova definicija odražava istu onu koja se nalazi u rječniku American Heritage Col­lege Dictionary koji kaže da je tolerancija „pravedan i popustljiv stav prema onima čija je rasa, vjeroispovijest, nacionalnost itd., drugačija od naše; sloboda od zadrtosti. Pravedan i popustljiv stav prema mišljenjima i običajima koji su drugačiji od naših“.

Ako tolerancija jest vrlina, onda je definitivno iz modernog doba. Ona se ne pojavljuje ni u jednoj klasičnoj obradi vrlina: ni u Platonovu, ni Senekinu, čak ni u opsežnom Aristotelovu popisu vrlina dobrog građanina u njegovoj Nikomahovoj etici. Popuštanje zlu, u nedostatku prevladavajućeg argumenta da tako činimo, nikada se nije smatralo kreposnim. Čak se i danas ne bi dopustila nekritična tolerancija. Javni službenik koji tolerira zlostavljanje djece ili utaju poreza teško bi se smatrao kreposnim službenikom.

Što se tolerancija pobliže ispituje i pokušava primijeniti svugdje, postaje sve očitije da ona jednostavno nije dovoljna da bi bila načelo kojim bi se upravljalo društvom. Čak i kada bi se mogla postići potpuna tolerancija, to bi bilo krajnje nepoželjno i kontraproduktivno. George Bernard Shaw, u svojoj drami Sveta Ivana, napisao je: „Možemo naklapati o toleranciji kao što i hoćemo; no društvo uvijek mora povući granicu negdje između dozvoljenog ponašanja i ludila zločina.“ Dapače, kao vrlina, čini se da se tolerancija toliko udaljila od svojih etimoloških korijena, kao da je postala sasvim druga riječ. Tako vrlina „tolerancije“ više ne podrazumijeva čin „obazrivosti“, nego štoviše opći stav popustljivosti i otvorenosti k različitosti. Tolerantna osoba neće tolerirati sve stvari, već samo one koje vladajući kulturni milje smatra dopustivim. Stoga tolerancija sada ima dva potpuno nespojiva značenja koja otvaraju prostor za ozbiljne nesporazume i zlouporabe.

Tolerancija i netolerancija nemaju objektivne referencije, one se, bolje reći, upotrebljavaju proizvoljno. Tako optužbe za netoleranciju postaju oružje protiv onih čije se norme tolerancije razlikuju od vlastitih, a naši kriteriji za toleranciju ovise o našim subjektivnim uvjerenjima ili predrasudama. Tako je Voltaire mogao braniti postupke Rimskog Carstva u progonu kršćana i kriviti same kršćane za njihova mučeništva jer nisu uspjeli zadržati svoju vjeru za sebe. On tvrdi da je smrt kršćana bila posljedica njihove vlastite netolerancije prema Rimu, a ne obrnuto. Takvo izvrtanje činjenica ključni je dio mnogih današnjih rasprava o toleranciji i potječe iz podvojenosti pojma.

Stvar postaje još zamršenija kada se „prihvaćanje različitosti“, prisutno u suvremenim definicijama tolerancije, ubaci u ovu mješavinu. Deklaracija o Načelima tolerancije UN-a obuhvaća prijašnju tvrdnju iz Deklaracije o Rasi i rasnim predrasudama UN-a koja kaže: „Svi pojedinci i grupe imaju pravo biti različiti.“ Uzeta zdravo za gotovo, ova je tvrdnja apsurdna. Bombaš samoubojica je „drugačiji“, isto kao što su i genocid i sadomazohizam. Kazati da jedna osoba ima pravo biti loša, samo zato što je druga slučajno dobra, apsurdna je logika prava na različitost.

Aljkavost ovih definicija nije vrijedna zakonodavaca koji su ih sastavljali i ne može a da ne vodi do sumnje da je takva dvosmislenost namjerna. Nejasnoća dopušta da se tolerancija upotrebljava selektivno – na rasu, spolno opredjeljenje ili vjersko uvjerenje – dok druga područja – kao što je pušenje, recikliranje ili pokusi na životinjama – ostaju na sigurnom po strani izvan obvezne različitosti. Naravno, ovo dvostruko mjerilo teško da je nešto novo. Sam John Locke, usred svojeg strastvenog poziva na vjersku toleranciju, napominje da tolerancija  ne obuhvaća katolike, muslimane ili ateiste. „Štovati Boga po katoličkom običaju u protestantskoj zemlji“, piše, „zapravo znači konstruktivnu subverziju.“

Na kraju, pitanje za sve ne postaje: „Hoću li ću biti tolerantan ili netolerantan?“, nego prije: „Što ću tolerirati, a što ne?“

Relativističke podloge

Voltaire, Locke, Lessing i druge figure prosvjetiteljstva umanjivali su važnost znanstvenih uvjerenja u korist morala. Za razliku od danas, u Europi 18. stoljeća moglo se pouzdati u općenito slaganje oko fundamentalnih moralnih načela za razliku od žestokih rasprava koje su okruživale pitanja znanosti. Pri tome ipak nisu mogli izbjeći neosjetni relativizam i epistemološku nesigurnost u odnosu na vjersku doktrinu. Na primjer, Voltaire u svome djelu Nouveaux Me­langes Philosophiques, Historiques, Critiques, kao uvjet za uspostavu prave tolerancije pretpostavlja nestanak teološkog prijepora koji on opisuje kao „kugu“ i „epidemijsku bolest“.

S druge strane, Locke u pismu A Letter Concerning Toleration na negativan način kaže da je „svatko prema sebi pravovjeran“. Njegova vlastita ekleziologija kojoj nedostaje uvjerenje da postoji bilo kakva prava Crkva dovodi Lockea do uvjerenja da se sve kršćanske Crkve (osim Katoličke Crkve) moraju tolerirati. „Ne postoji nikakva razlika“, piše samouvjereno, „između državne Crkve i drugih odvojenih kongregacija.“

Locke se dalje poziva na „Posao prave vjere“. Pravi kršćanin, tvrdi Locke, posvetit će se u načelu životu vrline i pobožnosti koje su temeljne brige religije. U istome pismu pak degradira „vanjsku pompu štovanja, reformiranu disciplinu, ortodoksnu vjernu“. Njegove osobne teološke predrasude i političke brige dovele su ga do toga da moral proizvoljno postavi iznad znanosti budući da je moral u ono doba osiguravao veću jednoglasnost i dovodio do manje rasprava. Njihove uloge danas su donekle obrnute.

Lockeov prezir prema „pravovjernosti“ i Voltaireove oštre prepirke oko vjerskog „fanatizma“ odrazile su se na suvremena određenja tolerancije. Deklaracija o Načelima tolerancije UN-a iz 1995. kaže da tolerancija „uključuje odbijanje dogmatizma i apsolutizma“. Opće je prihvaćeno mišljenje da prava tolerancija ne uključuje samo poštivanje drugih već i priznanje da ne znamo pouzdano tko je u pravu. U svojoj enciklici iz 1995. papa Ivan Pavao II. napisao je da danas neki „smatraju takav relativizam osnovnim uvjetom za demokraciju utoliko što se on sam smatra garancijom tolerancije, uzajamnog poštovanja među ljudima i prihvaćanja odluke većine dok se za moralne norme, koje se smatraju objektivnima i obvezujućima, misli da vode do autoritarizma i netolerancije“.

Što toleriramo?

Drugi argument protiv riječi tolerancija je široko rasprostranjena zbunjenost glede valjanog objekta tolerancije. Danas različite vrste „tolerancije“ – za osobe, ideje i ponašanje – u načelu se trpaju zajedno, no teško da se radi o istim stvarima.

Koliko god je tolerancija zatajila kao pojam za opisivanje dobrog, koje prije valja prigrliti nego tolerirati, isto je tako tolerancija neprikladna kategorija što se tiče osoba. S kršćanskog stajališta, sve osobe zaslužuju bezuvjetno poštovanje i ljubav iz jednostavnog razloga što su osobe. Mi možemo tolerirati njihovo iritantno ponašanje – kao što je pucketanje zglobovima ili glasno žvakanje žvakaće gume – no uvredljivo je predlagati da toleriramo same osobe.

Nisu ni ideje valjani objekt tolerancije. Ideje se pojavljuju u svim oblicima i veličinama: istinite i lažne, apsurdne i uvjerljive, dijabolične i božanske. Svaka se vrednuje u odnosu na istinu i u skladu s istinom se prihvaća ili odbacuje. One ideje koje su uvjerljive snagom svoje unutarnje dosljednosti se prihvate i prigrle; one neodržive se odbace.

Ako dobra, osobe i ideje nisu primjerene kao valjani objekt tolerancije, jedina mogućnost koja preostaje je iritantno ljudsko ponašanje ili situacije zla. Ovdje također kriterij, koji razlučuje ono što se tolerira, mora odrediti više dobro koji to opravdava. U slučaju Dignitatis Humane, saborski oci izbjegavaju tvrditi, da zabluda, pozivajući se na istinu, ima pravo da se ljudi „ne smiju razriješiti ovih obveza (težnje za istinom) tako da čuvaju svoju vlastitu prirodu osim ako ne uživaju u imunitetu vanjske prisile i psihološke slobode“. Tako isto, kada ne uspiju živjeti prema svojoj dužnosti da traže istinu ili kada ne uspiju u svojim pokušajima da je otkriju, pravo na vjersku slobodu opstaje.

Kao što se termin „tolerancija“ ne pojavljuje u Dignitatis Humanae isto tako ga nema ni u Katekizmu Katoličke Crkve. U stvari, od rijetkih pet puta kada se glagol „tolerirati“ pojavljuje u Katekizmu dva se odnose na moralni legitimitet prihvaćanja predviđenih, ali nepoželjnih zlih posljedica ljudskog djelovanja ako se zlo ne koristi namjerno kao cilj ili sredstvo. Ostala tri kriterija odnose se na moralnu podnošljivost građanskog razvoda u određenim ograničenim slučajevima, podnošljivost pokusnog braka i dvoličnog života. Preciznost ove riječi pruža osvježavajuću suprotnost današnjem nejasnom i besmislenom lupetanju o toleranciji.

Lunjanje prema ravnodušnosti

Iako tolerancija ne mora nužno uključivati ravnodušnost, suvremene se formulacije tolerancije kao prihvaćanje različitosti mogu činiti kao da podrazumijevaju najmanje spokojno razočarenje, a ponekad čak i entuzijastično slavljenje vjerske različitosti. Ovo je dovelo do teologija pluralizma koje su nespojive sa zapovijedi „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode“ (Mt 28,19-20) kao i Petrovom izjavom da „nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Dj 4,12).

Voltaire kori Tomu Akvinskog što se usudio kazati da želi da je cijeli svijet kršćanski i optužuje ga da je netolerantan. Ali za Akvinca to je bilo isto kao i reći da želi da su svi ljudi sretni. Malo njih bi smatralo netolerantnim reći da žele da svi ljudi budu zdravi ili dobro obrazovani (iako ovo podrazumijeva „netoleranciju“ prema neznanju i bolesti), a za Akvinca je kršćanska vjera bila veće dobro od zdravlja i obrazovanja.

Sveta Majka Terezija iz Kalkute, koja je cijeli svoj život posvetila širenju Kristove ljubavi, objasnila je svoju motivaciju krajnje jednostavno, kako je zapisano u djelu Majka Terezija: Njezini ljudi i njezin rad Desmonda Doiga: „Žarko želim da ljudi upoznaju Boga, da Ga ljube, da Mu služe jer je to istinska sreća. I želim da ono što ja imam imaju svi u svijetu. No, to je njihov izbor. Ako su vidjeli svjetlo, mogu ga slijediti. Ja im ne mogu dati svjetlo: ja im samo mogu dati sredstvo.“

Činjenica o pluralizmu religija ne podrazumijeva ideologiju vjerskog pluralizma. Sveti Pavao je neustrašivo propovijedao evanđelje Isusa Krista kralju Agripi koji je rekao: „Zamalo pa me uvjeri te kršćaninom postah!“, na što je Pavao uzvratio: „Ne samo ti, nego i svi koji me danas slušaju postali ovakvima kakav sam ja“ (Dj 26,28-29). Iako druge religije mogu sadržavati elemente istine, moramo se nadati da će sve doći u puninu istine.

Voltaire, gradeći na Lockeovim argumentima, došao je do logičnog cilja relativizma: ravnodušnosti. Živi i pusti druge da žive. Ne samo da bismo morali tolerirati ponašanje i uvjerenja drugih, pogrešno je i pokušati ih promijeniti. U ovom smislu sv. Pio X. piše u svom apostolskom pismu Notre Charge Apostolique: „Katolička doktrina nas uči da prva zadaća milosrđa nije tolerancija pogrešnih mišljenja koliko god ona mogu biti iskrena, niti teoretska ili praktična ravnodušnost prema zabludi ili poroku u koje su zapali naša braća ili sestre, već gorljivost za njihov intelektualni i moralni napredak ništa manja od gorljivosti za njihovo materijalno blagostanje.“

Ova gorljivost se pak mora izraziti na načine koji se podudaraju s dostojanstvom osoba.

U svome pismu o misijama, Redemptoris Missio, Ivan Pavao II. zapisao je ove nezaboravne riječi: „Sa svoje strane Crkva se obraća ljudima s punim poštovanjem njihove slobode. Njezino poslanje ne ograničava slobodu, nego je prije promiče. Crkva predlaže, ona ništa ne nameće.  Ona poštuje pojedince i kulture i priznaje svetost savjesti. Onima, koji se iz različitih razloga protive djelatnosti misija, Crkva ponavlja: Otvorite vrata Kristu.

Slično je napisao i u svojoj knjizi Prijeći prag nade iz 1994. godine: „Nova evangelizacija nema ništa zajedničko s onime što razne publikacije insinuiraju kada govore o obnovi ili kada promiču optuživanje obraćenja ili kada jednostrano ili tendenciozno pozivaju na pluralizam i toleranciju… Poslanje evangelizacije je ključni dio Crkve.“

Dignitatis Humanae ponovno ističe višegodišnja uvjerenja kršćanstva uključujući i obvezu traženja istine i svjedočenja istine koju smo primili. Na taj način ipak naglašava duboko poštovanje koje se mora roditi u svakom primjeru za dostojanstvo i slobodu osobe. „Istinu“, čitamo, „moramo tražiti na način koji je primjeren ljudskom biću i njegovoj društvenoj prirodi. Potraga mora biti slobodna i odvijati se uz pomoć poduke ili uputa, komunikacije i dijaloga tijekom kojih ljudi jedni drugima objašnjavaju što su otkrili ili misle da su otkrili kako bi na taj način jedan drugom pomogli u potrazi za istinom.“

Ovo poštivanje vjerske slobode u potpunosti stoji iznad pretpostavljene tolerancije vjerskog uvjerenja – s relativizmom, ravnodušnosti i suptilnim prezirom religije koja ih tako često uključuje.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: M. R.

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.