1. Činjenica je da se europski imami nisu prilagodili zapadnoj kulturi

Europske zemlje bi željele da muslimani rođeni u Europi i njihove pripadajuće islamske zajednice imaju europske imame. No, umjesto toga, većina europskih imama (otprilike 90%) ne pripada europskoj kulturi niti je u njoj obrazovan. Imami su poslani iz arapskih zemalja, Turske, Irana ili Pakistana, kako bi radili s useljenicima i islamizirali ih.

Ti imami, obrazovani na Istoku, u islamskim tradicionalanim školama (madrase), nisu u stanju ponuditi skladnu viziju između zapadnjačke kulture, u kojoj su rođeni europski muslimani, i muslimanske kulture koju bi oni trebali imati, održati ili ponovno steći. To stvara mnogo unutarnjih sukoba. Posljedica toga je da neki imami tako pridobijaju mlade muškarce na islamistička (to jest radikalno fundamentalistička) strujanja, te povremeno pravi teroristi proiziđu iz tih regruta – kao što to na primjer zadnjih godina vidimo da se događa u Velikoj Britaniji. A i kako bi, jedan imam koji ne poznaje kulturu europske zemlje u kojoj živi, mogao pomoći mladoj osobi da uskladi svoju vjeru s europskom kulturom? Jedina stvar koju mu takav imam može reći je da je europska kultura anti-muslimanska, ili još gore, anti-vjerska.

S druge strane, europske vlade koje ozbiljno pokušavaju muslimane prisutne u svojim zemljama staviti u neke okvire, to ne mogu u potpunosti učiniti jer u Europi postoji načelo stroge odvojenosti između politike i vjere. Iz tog razloga, svako rješenje koje europske vlade pokušaju je privremeno i ni na koji način nije stabilno rješenje.

2. Nedostatak službenih predstavnika islama

Drugi problem je što u islamu praktički ne postoje službeni predstavnici. Iz tog razloga svaka islamska grupa na Zapadu, a koju podržava ovaj ili onaj imam, bori se s drugim grupama kako bi nametnula svoju ideološku nadmoćnost, kao što se to može vidjeti u Italiji, no i u Francuskoj i drugdje.

Treba navesti da iza svake grupe stoji neka međunarodna islamska organizacija ili pak muslimanska zemlja. Francuska je jasan primjer: tako je na primjer pariška velika džamija odgovorna Alžiru koji osigurava sredstva kako bi ona mogla funkcionirati. Potom, tu su mnoge naglašeno tradicionalističke grupe koje financiraju Maroko i Turska, te zatim grupe koje financiraju organizacije bliske Muslimanskom bratstvu ili Saudijskoj Arabiji.

Nažalost, sve te zajednice su na taj način podložne navedenim organizacijama – koje se mogu nazvati pravim međunarodnim lobističkim grupama – a čije financiranje opet dalje ovisi o nekim od najtradicionalističkijih islamskih grupa. Također je dobro poznato da europske džamije (islamske zajednice) šire jednu vrstu islama koji je tradicionalniji i nazadniji nego džamije u samim islamskim zemljama. Ja sam osobno sreo mnogo žena koje su se u tek Italiji „preobratile“ na radikalni islam, dok su u svojoj muslimanskoj zemlji bile puno otvorenije.

K ovome treba dodati problem zapadnih obrćenika na islam koji su onda postali imami. Osim nekih iznimaka vrijednih spomena, upravo su takvi imami oni koji šire anti-zapadnjački islam, namjesto one vrste islama koji je u sebe integrirao (unio) ono najbolje od europske kulture (a što bi se od takvih obraćenika moglo očekivati). Možda da opravdaju svoje vlastite načine i odabire, takvi imami rijetko privlače izvorne muslimane; oni zapravo preobraćuju mnoge Europljane i čine ih još zatvorenijima prema Zapadu, nego što su oni sami!

Situacija je dramatična jer europske zemlje nemaju prave ovlasti nad tim grupama; i s druge strane, zajednice na lokalnoj razini nemaju neki zajednički autoritet na koji bi se svi mogli pozvati. Zaključak je da je islam u Europi izvan kontrole; on je na milosti ovog ili onog stranog fundamentalističkog propovjednika.

3. Je li stvaranje muslimanskih teoloških fakulteta rješenje?

Kako bi se njegovao islam koji je usklađen s europskom kulturom, neke zemlje bi željele otvoriti teološke fakultete islamskih studija. No problem je: tko bi na tim fakultetima podučavao? Profesori laici ili pak muslimani? I što bi uopće bio cilj? Francuska već godinama razmišlja o stvaranju jednog fakulteta muslimanske teologije koji bi imao odjeljke na različitim sveučilištima (kao što je Alsatija, Pariz ili Marsej), no nije uspjela zbog neslaganja koja postoje između samih muslimanskih zajednica, a također i zbog pravnih problema koji se tiču razdvajanja politike i religije. Konkordat koji postoji u nekim slučajevima s Vatikanom je model koji se ne može primijeniti na islam jer islam nema neku centralnu vlast koju bi svi priznavali.

Trenutno najrenomiranije sveučilište u islamskom svijetu je Al-Azhar u Kairu. No obrazovanje koji se tamo dobiva je miljama daleko od pravog sveučilišnog razmišljanja te bi bilo naprosto katastrofalno kad bi se na tom sveučilištu podučavali europski imami. (O ovom sveučilištu i islamskim školama vidi u prethodnom tekstu OVDJE!) A niti bi dovođenje profesora iz Al-Azhara bilo dobro rješenje. Bit je u tome da čak i u Kairu (Egipat) postoji unutarnja borba između liberalnih i radikalnih stremljenja. Obrnuto nego u Maroku, u kojemu kralj ima ujedno i vjersku funkciju (kraljevi Maroka se smatraju potomcima Muhameda i „Božjim namjesnicima“, amīr al-mu’minīn), Egipat se smatra laičkom državom te ju stoga fundamentalisti ne priznaju islamskom. Tu se krije razlog zašto se ekstremističke struje oslanjaju na vanjske grupe kao što je Muslimansko bratstvo ili na Saudijsku Arabiju. S druge strane, Egipat i samo sveučilište Al-Azhar ne mogu si dopustiti luksuz da iziritiraju Saudijsku Arabiju jer ona dijeli basnoslovna novčana sredstva. Egipat, jednako kao i Europa, može, u najboljem slučaju, dati svojim islamskim zajednicama tek osnovne smjernice o obrazovanju, no nikako nije u mogućnosti približiti se samoj srži problema koji je povezan s obrazovanjem imama.

Obrazovanje imama je ključna točka po pitanju potrebnih reformi u islamskom svijetu, upravo zato jer izgled islama i na lokalnoj i na međunarodnoj razini najviše ovisi upravo o njima. Ako napravimo usporedbu s katoličanstvom, odmah ćemo uočiti što je reforma sjemeništa, proizišla iz Tridentskog sabora u 16 st., značila za Crkvu. A to je bilo prije gotovo pet stoljeća. Umjesto toga, islam nije prošao kroz nikakve reforme, već je zadržao svoj tradicionalni sistem oslonjen na memoriziranje. On je, štoviše, otišao unatrag, jer u 9. i 11. stoljeću islam je u sebe nastojao integrirati znanost, no sada se već stoljećima nalazi izvan modernog svijeta.

Po mom mišljenju, jedino rješenje bi bilo unijeti podučavanje islama u europska sveučilišta. No ostaje financijski problem. U muslimanskom svijetu imami su državni službenici i dobivaju prihode od države. Tko bi platio imamima u Europi? Lokalne muslimanske zajednice moraju naučiti održavati svoje vlastite vođe. U suprotnome, ukoliko se financiranje europskih imama prepusti stranim muslimanskim zemljama, postoji rizik da će oni htjeti slati tamo svoje imame, namjesto onih obrazovanih na Zapadu. No još ima rješenja: na primjer uspostava sporazuma s umjerenim muslimanskim zemljama da se zajednički odaberu imami, s time da te imame plaćaju strane zemlje u kojima žive muslimanski useljenici.

To znači da su provjere džamija (islamskih zajednica) apsolutno neophodne. To je trenutno uobičajena praksa u mnogim islamskim zemljama: radikalno mišljenje (koje lako može voditi u terorizam) potječe u biti iz džamija i podnevnih molitva petkom (khutbah) koji se tamo drže. Također bi bila dobra praksa zahtijevati da imami drže svoje khutbahe na lokalnim jezicima: talijanskom, francuskom, njemačkom, itd. Cilj je jasan u svakom slučaju: imami moraju pomoći vjernicima da se osjećaju kod kuće u zemljama u kojima žive i prebroditi bilo kakve sukobe između muslimanske vjere i zapadnjačke kulture. Izbor tih imama je stoga odlučujući i pravo je svake zemlje da provjeri da se ne bi događalo nešto naopako, a sve to u svrhu zaštite i pomaganja samih useljenika.  (Ostale članke ovog niza vidi OVDJE!)

Samir Khalil Samir SJ*, AsiaNews.net

Bitno.net

Napomena Bitno.neta: Nemogućnost obrazovanja muslimana je usko vezana za odnose religije i države, vjere i znanosti o kojima smo govorili u prošlom članku. Sama povijest sveučilišta bazira se na njegovoj teško izborenoj autonomiji još tamo od 12. stoljeća. Sveučilište je nosilac procesa sve jasnijeg razdvajanja znanosti i vjere, a ujedno je, ovakvo kakvo poznajemo danas, i plod razdvajanja Crkve i Države, stekavši vremenom zdravu autonomiju i od jedne i od druge. Utoliko se ne može govoriti o integraciji islama u sveučilište, dok god se unutar islamskog svijeta ne dogode procesi koje smo opisali u prošlom tekstu i nazvali prosvjetiteljstvom, racionalnošću i humanizmom i dok Država ili religija diktira sveučilištu što je znanstveno, a što nije. Jer ukoliko vjera zabranjuje na neko djelo gledati znanstvenim očima, kao na primjer u slučaju Kurana koji se ne priznaje povijesnom knjigom i niječe se bilo kakav utjecaj čovjeka na njegovo sastavljanje, istinska znanost je, naravno, nemoguća, a onda i napredak u integriranju islama u suvremeni svijet. Znanost se, naime, bazira na razumu i, ukoliko je riječ o autentičnoj znanosti, ona nikada ne može biti protivna vjeri. Jer isti Onaj koji se objavio, stvorio je i razum, te ne može proturječiti samome sebi i htjeti da se vjeruje ono što bi bilo protivno samome razumu. Otuda kršćanstvo ima potpuno povjerenje u znanost, te jedino pazi da se znanost ne pretvori u ideologiju koja bi stvarala zaključke koji spadaju u područje vjere. Kad se znanost pretvori u svojevrsnu vjeru, dolazi do raznih ideologija poput materijalizma, scijentizma i sl., koje postanu poput religije. A kad se iz vjere počnu stvarati znanstveni zaključci, tada se vjera pretvori u fideizam te se okrene protiv zdravog razuma i uguši svaku istinsku znanost. Povijest Zapada prepuna je i jednih i drugih primjera. Naizmjence se kroz nekoliko stoljeća događalo da znanost prijeđe u područje vjere, i da vjera prijeđe u područje znanosti, a događa se često i danas. Ponovit ćemo ovdje citat iz Ratzingerove Europe: „u religiji postoje vrlo opasne patologije koje čine nužnim božansku svjetlost razuma držati vrstom nadzornog tijela kojemu religija svaki put treba dopustiti da je očisti i s njome upravlja… a razum treba u svoje vrijeme podsjetiti na njegove granice i naučiti ga spremno slušati velike religiozne tradicije čovječanstva. Kad se razum potpuno osamostali i odrekne takve spremnosti za učenje, kad se odrekne suodnosa, tada postaje razoran.“ (Ostale članke ovog niza vidi OVDJE!)

P. N. | Bitno.net

* Samir Khalil Samir SJ posjeduje doktorate iz orijentalne teologije i islamskih studija. Osnovao je u Egiptu 20 škola za učenje čitanja i pisanja, 12 godina je bio profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu u Rimu. Tijekom građanskog rata 1986. preselio se u Libanon. Osnovao je istraživački institut CEDRAC u Beirutu koji istražuje i skuplja kršćansku kulturnu baštinu na Istoku. Ujedno je i profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu Centre Sèvres u Parizu, zatim je profesor na Maqasid Institute u Beirutu gdje imamima predaje o kršćanstvu… Bio je gostujući profesor na bezbrojnim sveučilištima diljem svijeta. Autor je preko 40 knjiga i više od 500 znanstvenih članaka na arapskom i francuskom na temu odnosa kršćanstva i islama, savjetnik je mnogim političkim i vjerskim vođama u Europi i na Bliskom istoku. Također je s muslimanskom mladeži svakodnevno vodio razgovore na ulicama Pariza sve do 2005. godine. Njegovo glavno područje interesa je kršćanski Orijent, islam i integracija muslimana u Europi te pitanje odnosa muslimana i kršćana. Smatra ga se najvećim stručnjakom za pitanje islama u Katoličkoj Crkvi. Bibliografiju njegovih djela vidi ovdje: Pontificio Istituto Orientale, Facoltà delle Scienze Ecclesiastiche Orientali