ANALIZA SUVREMENOG ISLAMA (8)

‘Smrt otpadnicima!’ – muslimanska opsesija s preobraćenjima

U prvom dijelu niza o islamu upoznali smo dvije struje: tradicionaliste koji naginju fundamentalizmu i progresiste sklone reformama. Zatim smo u sljedeća dva dijela govorili o fetvama – pravnim odredbama koje imami izdaju za političko područje i za područje svakodnevnog života, a po kojima onda vjernici ravnaju svoj život. Nakon toga je bilo riječi o odnosu islama prema ženama u svakodnevnici, odnosa koji je posljedica intrepretacije Kur’ana i Sunne, zatim smo vidjeli kako islam ne uspijeva u sebe integrirati istinski humanizam, prosvjetiteljstvo i zdravi racionalizam, a u šestom smo dijelu pokazali jedan od ključnih uzroka svih nabrojanih problema, a to je neobrazovanost imama i fundamentalistička naobrazba u islamskim vjerskim školama. U posljednjem smo nastavku napravili svojevrsnu sintezu prvih šest dijelova istaknuvši ključne točke i sugeriravši u kojem smjeru bi trebalo tražiti rješenja. (Cijeli niz vidi OVDJE!) I evo sada ćemo u ovom nastavku vidjeti kako sve ove zaostalosti islamskog državnog uređenja, kroz svoje srednjovjekovne zakone, stvaraju pakao za sve one koji nisu muslimani. Stoga ćemo analizirati, u svijetu vrlo poznati, slučaj mladog Egipćanina, koji se sa islama preobratio na kršćanstvo i onda stvorio u Egiptu veliku halabuku zatraživši svoja ljudska prava preko suda. Slučaj je prošlih godina dobio veliku pozornost u svjetskim medijima te je otvorio novu debatu u islamskom svijetu o preobraćenjima (koja su često označena kao otpadništvo jednako smrti). Ono što se pokazalo je da su osobna preobraćenja istinska opsesija islama, i da je religija praktički svedena na etničku i sociološku pokornost. Čak postoje i neki razgovori o planu da se na islam preobrati Europa i svijet, a što europske vlade, kako ćemo vidjeti, čak i olakšavaju.

Muslimani

Islamska opsesija s preobraćenjima

Slučaj je dobio veliko zanimanje javnosti: mladi Egipćanin Mohammad Ahmad Hegazi, star 25 godina, preobratio se na kršćanstvo prije nekoliko godina (neki kažu 9, neki 6 godina; prema islamskoj verziji prije samo par mjeseci!). Potom se oženio sa Zeinabe, koja je također postala kršćanka i uzela ime Cristina. Unazad par mjeseci, zatražio je da se u njegovim dokumentima vidi ta nova vjerska orijentacija. U Egiptu, osobne iskaznice moraju sadržavati vjersku pripadnost, i za sada, Hagazijeva vjerska pripadnost je još uvijek islam. To znači da ga se smatra muslimanom u nizu različitih pravnih pitanja koja se odnose na prava nasljeđivanja, obiteljsko pravo, itd.

Njegov zahtjev je ekspresno odbijen od strane administrativnog tijela, koje nije dopustilo da taj zahtjev prođe dalje. Stoga je Hegazi otišao ravno do same vlade. Zašto je htio da se ova promjena napravi sada, nakon toliko godina? Možda zato što par očekuje bebu. I ako su oni  kao roditelji registrirani kao muslimani, dijete će također biti musliman, bez obzira na želje roditelja.

Kada se administrativno tijelo usprotivilo njegovom zahtjevu, Hegazi je sudskim putem zatražio priznavanje svojih prava, uz pomoć odvjetnika iz jedne ne-vladine organizacije. Slučaj je izuzetno važan, više nego što se na prvi pogled čini, između ostalog i stoga što su o njemu izvještavali mediji diljem svijeta, a o njemu su raspravljaju i novinari u Egiptu. Prve reakcije su došle od imama,  pa potom od šire javnosti. Većina ima stav da Mohammada Hegazia treba ubiti kao otpadnika. Samo mali dio se usuđuje citirati Kur’an – u kojem se navodi „da u vjeri nema prisile“ – i podržavati Hagazievu slobodu izbora.

Osobna iskaznica

Liberalni dio Egipta već desetljećima traži da se iz službenih dokumenata ukloni vjerska pripadnost. Specificiranje vjerske pripadnosti služi jedino za provođenje diskriminacije – i to diskriminacije ne-muslimana. Ja sam osobno doživio puno puta takvu diskriminaciju, i moram reći da je, usprkos obećanjima mnogih političara, vjerska pripadnost još uvijek navedena na osobnoj iskaznici. Postoje, npr. katolički sjemeništarci koji su, prema njihovim osobnim iskaznicama muslimani. Gotovo automatski se sva novorođenčad registrira u javnim ispravama kao muslimani. Ako netko želi da se ta oznaka promijeni, govori mu se da „je to komplicirano“ i da „postoje prednosti ako si musliman“. No, sve ovo nije samo birokratski problem.

Postoji želja kod određenih administrativnih ureda da se ta pozicija koristi kako bi se „islamiziralo“ kršćane ili pak postoji jasna averzija da se vrši bilo kakva takva promjena. Ova averzija nije zbog neefikasnosti egipatske birokracije. Dokaz za to je što, kada se radi o suprotnom smjeru, nema nikakvih problema da se napravi izmjena na osobnoj iskaznici kršćanina koji želi poslati musliman: to se izvršava odmah! Dakle, radi se o lobiranju i tendenciji kod javne administracije da se islamizira ljude, počevši od njihovih javnih dokumenata. Nešto slično se događa čak i u Turskoj – sekularnoj Turskoj – gdje trebaju godine da bi se promijenilo vlastito ime u kršćansko ime, kako mi kaže jedan kolega.

To je opći fenomen, kojemu je cilj islamizirati najveći mogući broj kršćana (a njih u Egiptu ima barem 7 milijuna). Dokumenti jedne obitelji s kojom sam u rodu, treća generacija kršćana, još uvijek imaju navedeno da su oni muslimani. Djeca koja svaku nedjelju idu na misu su registrirana kao muslimani. To im otežava i da se vjenčaju za kršćane, i često su, kao i u ovom slučaju, ovi ljudi prisiljeni napustiti zemlju kako bi se vjenčali u kršćanskoj crkvi. Problem leži u tome da je ova situacija podržana zakonom.

Po egipatskom zakonu, „djeca pripadaju boljoj vjeri“, tj. islamu. S obzirom da je ovo navedeno u samom zakonu, to objašnjava spomenutu diskriminaciju. Na primjer, muslimanka se nema pravo udati za kršćanina: s obzirom da djeca pripadaju ocu, njihova djeca bi bila „kršćani“. Cijela legislativa je osmišljena da islamizira. Posljedice navedenog se osjete i izvan muslimanskog svijeta. U Italiji je prošle godine bio slučaj Tunižanke koja se željela vjenčati s Talijanom, krštenim katolikom, no koji ne prakticira vjeru. Talijanski zakoni su zahtijevali od nje da predoči dokument iz svoje zemlje kojim dokazuje da je slobodna udati se, što je ona tražila od tunizijske ambasade. Kao odgovor je dobila zahtjev tunizijskog konzulata da donese dokument koji pokazuje da je njezin zaručnik „musliman“! A Tunis je jedan od svega nekoliko „umjerenih“ i visoko sekulariziranih muslimanskih država. Do dan danas par se nije mogao vjenčati zbog odbijenice tunizijskog konzulata da ženi izda dokument u kojem se navodi da se može slobodno vjenčati.

Nedavno se u Egiptu vodila velika rasprava o slučaju 12 kršćana: formalno su se preobratili na islam da bi se mogli razvesti, čime su odmah dobili novu osobnu iskaznicu koja pokazuje njihovu novu vjersku pripadnost. Potom su se odmah ponovo proglasili kršćanima i zatražili nazad svoju staru osobnu iskaznicu… Kao što možemo vidjeti, pitanje „osobne iskaznice“ ima velike političke posljedice što objašnjava intenzitet rasprave koja se vodi u islamskom svijetu. To je, zapravo, korak koji bi trebao dovesti državu do određene neutralnosti s obzirom na religiju.

Opsesija s obraćenjima

Islamski svijet je potpuno opterećen obraćenjima. Barem sedam islamskih država osuđuju obraćenika s islama na drugu vjeru smrtnom kaznom: Sudan, Saudijska Arabija, Nigerija, Pakistan, Mauritanija. Ali u drugim državama, poput Egipta, obraćenja se osuđuju kaznom zatvora, ne zbog otpadništva nego zbog preziranja islama, objašnjava nam Hossam Bahgat, član Egipatske inicijative za osobna prava.

Prema navodima vladinog lista Al-Massa, svi imami su jednoglasni u odluci da se otpadnika Hegazia ubije. Oni kažu da Šerijatski zakon (ne Kur’an) mora biti ovdje primijenjen i da on zahtijeva smrtnu kaznu. Oni umjereni kažu: ako otpadnik skriva svoje obraćenje i ne obznanjuje svoju odluku, da ga tada nije potrebno ubiti; može živjeti. Ali ako dopusti da se to sazna, izaziva skandal (fitna) i mora umrijeti.

Igrom slučaja sam bio na web stranici „Forum arapske avijacije“. Slučaj Hegazijevog preobraćenja je bila jedina tema islamskog dijela stranice. Na stranici je bilo registriramo osam reakcija čitatelja i svi su rekli da on treba biti ubijen. Neki su to rekli suptilno, govoreći npr. „Vlada mora donijeti najstrožu odluku kako bi se uklonio ovaj problem“, ali svi drugi citiraju Kur’an „Fitna je gora od ubijanja“ (2,191 i 2,217); drugi navode da je „islam bolja religija“ ili „Ubijte ga kako bi se izbjegla fitna (8,39) ili „Onaj koji želi drugačiju religiju od islama, njegovo vjerovanje neće biti prihvaćeno i on će zauvijek biti među gubitnicima (3,85). Nitko ne citira frazu iz Kur’ana koja podržava slobodu izbora, onu koju je citirao i Papa Benedikt prije par godina u Regensburgu: „nema prisile u religiji“ (2,186) niti onu drugu koja kaže „Istina dolazi od Gospoda. Pustite one koji će vjerovati i pustite one koji neće.“ (18,29). Tako su izgledale desetine i desetine komentara na mnogobrojnim islamskim web stranicama. U pravilu, na deset ljudi koji traže njegovu smrt, samo je jedan koji kaže „Mislim da bi Hagazi trebao imati slobodu izbora“. Drugi potvrđuju da u Kur’anu postoji stih „nema prisile…“, ali je bio poništen poznatom „mač-rimom“ (âyat al-sayf), koja će poništiti desetke drugih stihova koje nitko ne može identificirati: da li je to 5. redak 9. ulomka (poznati kao „strpljivi“ stih, al-tawbah) ili stih 29 ili 36 ili 41: svi oni govore o ubijanju drugih, i često se primjenjuju na otpadnike.**

Smrt otpadnika

U svakom slučaju, tri poznata imama su se izjasnila protiv Hegazija. Prvi je imam Yusuf al-Qaradawi, veliku stručnjak u svojem području, koji citira desetke referenci iz prvog stoljeća i zaključuje da Hegazi mora biti ubijen jer je cijela grupa u opasnosti, a grupa ima prednost pred pojedincem. Ideja je slijedeća: ako osoba počinje govoriti i kaže da je sretna što je kršćanin, i pojavljuje se nasmiješena na fotografijama s Evanđeljem u rukama, to se ne može tolerirati i spada u ne-muslimansku propagandu, koja nije službeno dopuštena niti u Egiptu, niti u drugim islamskim državama. A kako Hegazi širi kršćansku propagandu, mora biti ubijen.

Suad Saleh, muslimanski sudac i dekan Fakulteta islamske znanosti na Al-Azhar sveučilištu, je izjavio: da, u stvarima vjere name prisile, ali Hegazi širi propagandu i stoga zakon mora biti primijenjen. Sudac savjetuje da se otpadniku da tri dana da se pokaje i ponovo vrati na islam (istitâbah), a potom „primijeni zakon“ (tj. egzekucija).

Veliki egipatski Muftija, dr Ali Gomaa, egipatski najviši vjerski autoritet, izjavio je prije par godina Washington Postu da otpadnici „ne bi“ trebali biti kažnjeni smrću, čime je izazvao mnogobrojne reakcije Al Azhara. Nakon što je veliki broj ljudi iskazao odobravanje smrtne kazne, on se uključio u zbunjujuću situaciju i njegob stav je dan-danas nejasan. Na prvu, htio je smiriti Zapad koristeći se dvosmislenim riječima, kao što je npr.: „Otpadnik treba biti kažnjen kada to predstavlja fitnu ili ako to predstavlja prijetnju samim osnovama društva“.

Umjesto toga, kao što smo naveli, po navodima Kur’ana nema kažnjavanja otpadnika na ovom svijetu. Ali imami se oslanjaju na Prorokovu tradiciju, koju je donio Ibn ‘Abbas: „Ubijte onoga koji promijeni vjeru“. I oni se oslanjaju na činjenicu da je Muhamed primijenio kaznu na Abdallah Ibn al-Azhala, koji je, kako bi izbjegao da bude ubijen, potražio zaštitu u Kaaba svetištu, ali je Muhamed naredio njegovim prijateljima da ga ubiju.

Svemu ovome treba dodati i reakcije Hegazijevih roditelja i roditelja njegove žene. Prilikom ispitivanja od strane islamskog suca, njegov je otac zanijekao da mu se sin preobratio na kršćanstvo. Njegova majka je počela histerično vikati: „Moj sin je mrtav, između nas više nema nikakve veze sve do sudnjeg dana!“. Ali Kamel Suleiman, otac od Zeinab, Hegazijeve supruge, je bio eksplicitniji. On je izjavio nezavisnom dnevnom listu al-Dustûr: „Vratite mi moju kćer na bilo koji način, makar i mrtvu.“ U našem egipatskom mentalitetu, to znači: ubijte ju ili mi ju dovedite živu pa ću je ja ubiti.

Zbog ovakvog ponašanja roditelja, Mamduh Nakhla, Kopt, direktor „Al-Kalima“ centra za ljudska prava, koji je podnio zahtijev administrativnom sudu za priznavanje Hegazijevog obraćenja na kršćanstvo, povukao ju je zbog 2 razloga: „da ne prekine Hegazijevu vezu s njegovom obitelji“  i zbog „nedostatka dokaza o Hegazijevom obraćenju u Koptsku Crkvu“. Ovo je potvrdio Otac Morcos, biskup blizak Patrijarhu Shebouda, koji je izjavio, „Crkva ne preobraćuje s jedne na drugu vjeru“. U svim takvim slučajevima preobraćenja, Koptska Crkva je obično vrlo obazriva, jer mora voditi računa o „općem dobru“, kako ne bi kompromitirala druge pregovore s vladom. Rumani Gad el-Rabb, drugi direktor Al-Kalima centra,  je izjavio AFP-u da je grupa povukla svoj zahtjev zbog primljenih prijetnji.

Obraćenja između islama i kršćanstva

Islam se štiti od preobraćenja tako što otpadnike osuđuje na kaznu zatvora ili kaznu smrti. Ali, ova opsesija obraćenjima uključuje i seriju privilegija koje zadržava za sebe. I to u tolikoj mjeri da mnoge muslimanske države, čak i one koje su navodno sekularizirane, pravo promicanja islamske vjere uzimaju „zdravo za gotovo“ i ona nije sadržana u zakonu. Suprotno od toga, pravo promicanja bilo koje druge religije se smatra de facto i de jure neprihvatljivo.

Propagiranje islama je dio državnog reda. Na primjer, u Egiptu javne ustanove šire pjesme, molitve, filmove i pisane materijale koji uzdižu islam i ocrnjuju kršćanstvo. Neminovno, time se favorizira preobraćenje na islam. Nasuprot toga, kršćanska propaganda (tabshīr) je zakonom zabranjena.

Nedavno je u Alžiru donešen novi zakon koji osuđuje svakoga tko promiče kršćansku vjeru i svakoga tko se preobrati na kršćanstvo. Naravno, moglo bi se reći da je ovakva vrsta zakona usmjerena samo na protestantsko preobraćenje. Istina! Ali probraćenja se događaju i na muslimanstvo? Zar ne bi zakon trebao biti isti za sve?

Saudijska Arabija je bez sumnje država s najviše izraženim dvostrukim standardima u pitanjima religije. Jedan primjer: web stranica Saudi Arab Airlines eksplicitno upozorava svoje putnike da su Biblija, raspelo ili bilo koji drugi ne-muslimanski religijski simboli zabranjeni za unošenje u avion. Ukoliko budu pronađeni, biti će oduzeti. Drugi primjer je kada dva komada drveta slučajno završe ukrižena. Bez obzira koliko slučajno se to dogodilo, križ koji je tako nastao postaje ipso facto (samim činom) religijski simbol i događalo se da policija naređuje ljudima koji su u blizini da stanu na njega.

Anti-kršćanska propaganda se također može pronaći i u načinu na koji se koriste riječi. Na arapskom se kršćanin naziva Massihi. Na arapskom se još nazivaju i Salibi, križari, i Nasrami, Nazarećani. Interesantno, za vrijeme Križarskih ratova kršćane se nazivalo Faranj ili Franci. Ali najčešće korištena riječ danas je kuffar, nevjernici koji moraju biti ubijeni. U posljednjih 30 i nešto godina se upotreba ove riječi proširila muslimanskim svijetom.

Po nekim procjenama, broj kršćana koji su se preobratili na islam u Egiptu je oko 10.000, obično zbog praktičnih razloga kao što je razvod, ili da se vjenča s muslimankom (ili muslimanom), ili da bi se dobio posao. Rijetko je to zbog vjerskih razloga.

U posljednje vrijeme priča se o tisućama muslimana koji su se preobratili na kršćanstvo. Protestantske misije, sa sjedištem u SAD-u (spominje se Zwemer institut) navodno nude novac, stanove, putovnice, itd. kako bi se osoba preobratila na kršćanstvo. Ovakve optužbe se često mogu pronaći u muslimanskim medijima kada se piše o slučaju Hegazi.

Na arapskom Tabshīr znači „evangelizacija“ i poprimila je negativnu konotaciju. U Egiptu i nekim drugim zemljama, svatko tko je kriv za Tabshīr može završiti u zatvoru ili biti protjeran iz zemlje. S druge strane, daˤwah, što znači poziv da se pridružiš islamu, ima pozitivnu konotaciju i doživljava se kao dužnost svakog muslimana. U nekim muslimanskim državama daˤwah ima svoje vlastito ministarstvo (ili Ministarstvo islamske propagande, pomalo slično kao vatikanski dikasterij De propaganda fide).

Kada će se pojaviti duhovni islam?

Napuštanje islama se doživljava kao vjerska, socijalna i politička uvreda.

S vjerskog gledišta, preobraćenici napuštaju pravu vjeru zbog pogrešne vjere. Doista, i sam Kur’an upozorava da „Jedina vjera koju BOG odobrava je islam (Kur’an, 3:19)“ i „Svatko tko prizna bilo što drugo osim islama (…) neće biti prihvaćen od njega, i zauvijek će biti gubitnik“ (Kur’an, 3:85).

Sa socijalne točke gledišta, netko tko se obratio na kršćanstvo i potiče druge da ga/ju prate u tome, postaje rak rana društva.

S političke točke gledišta, svatko tko napušta islam je izdajica, špijun protiv vlastitog naroda i zaslužuje smrt, jer islam se uvijek promatra kao zajednica, Ummah.

Za egipatsku vlast na primjer, svatko tko se preobrati na drugu vjeru „predstavlja prijetnju nacionalnom jedinstvu“. Iako je malo vjerojatno da će egipatska vlast osuditi otpadnika na smrt, zasigurno će pokušati zataškati cijelu stvar ili potaknuti obraćenika da emigrira. Upravo ovo je zadesilo Nasr Hamid Abu Zaid-a, pisca koji je bio prisiljen otići živjeti u Nizozemsku nakon što je na njega objavljena fetva u kojoj se pozivalo da ga ubiju.

Ipak, francuski muslimanski znanstvenik, Abdennour Bidar, nedavno je objavio knjigu***, u kojoj navodi da „islam mora dostići točku kada prestaje biti vjera i postaje duhovni pokret i stvar osobnog izbora“.

Bez sumnje, pravi problem sa islamom je to što postati musliman danas znači priključiti se političkoj ili sociološkoj grupi. To više nije samo donošenje vjerskih i duhovnih odluka.

To je ono što najviše muči islam danas. Ako se ne dogodi ova duboka promjena, islam će uvijek biti neprijatelj modernog svijeta, svijeta koji se temelji na individualnim slobodama, na pojedincu više nego na grupi, na slobodi savijesti itd. Muslimani i to žele, ali ne shvaćaju da je sve to međusobno povezano. Sve dok se islam doživljava kao grupni ili partizanski problem, a ne stvar osobnog izbora, on će se vući i zaostajati.

Do sada je islamsko poučavanje počivalo na spoznaji „podčinjavanja“ (islam). Takva vrsta potčinjavanja je protiv slobode. Ja se kao kršćanin potčinjujem Bogu, ali ostajem sin koji je slobodan. Krist je također bio ponizan (Filipljanima 2,8) i svaki vjerski čovjek također daje zavjet poniznosti, ali to čini potpuno svjestan svoje slobode savjesti.

Upravo suprotno tome, u muslimanskom svijetu najučestalije poučavanje unutar obitelji i u masovnim medijima je da potčinjenost mora biti apsolutna, uništavajući svaku osobnost, uklanjajući sve razlike.

Kao kršćani i kao zapadnjaci, moramo pomoći islamu da napravi korak u pravom smjeru tako da shvate da osobna sloboda nije niti protiv islama, niti protiv Boga; da je zapravo za Njega. Za razliku od ostalih bića koje je stvorio, Bog je obdario čovjeka s moći razumijevanja i odabira – jer bez prava na odabir ne bi bilo ljubavi. Kao što je Krist rekao svojim učenicima: „Više vas ne zovem slugama, [. . .]; vas sam nazvao prijateljima“ (Ivan, 15:15). (Niz svih članaka o islamu vidi OVDJE!)

Samir Khalil Samir SJ****, AsiaNews.it; prijevod: J. V. | Bitno.net

Bilješke:

* Samuel Marinus Zwemer (travanj 12, 1867-travanj 2, 1952) s nadimkom „Apostol islama“ je bio misionar u Arabiji između 1891 i 1905 i u ostalim muslimanskim zemljama. On je uređivao publikaciju Muslimanski svijet dugi niz godina i poučavao stotine protestantskih misionara. Njegov pristup se temeljio na pokušavanju uvjeravanja muslimanima, koristeći Kur’an kao početnu točku i uspoređujući ga s Evanđeljem. Njegov najveći doprinos nije toliko u broju muslimana koje je preobratio već u poticanju kršćana da navješćuju Evanđelje muslimanima.

** Prema mišljenju stručnjaka, ovaj navod nije točan. Točnije: postoji princip u interpretaciji Kur’ana prema kojoj stih može biti poništen (Cf. Kur’an 2, 106). Ali da bi se znalo koji su stihovi poništeni, mora tako biti navedeno u Kur’anu ili mora postojati jedinstvenost  u zajedničkim korijenima. U svakom slučajum stručnjaci kažu da u ovom specifičnom slučaju nema niti priblilžno te jedinstvenosti. Prema najvećim srednjevjekovnim stručnjacima, Jalal al-Din al-Suyuti (d. 1505), samo 21. stih Kur’ana odgovara ovom kriteriju (vidi. njegova knjiga Mu’tarak al- Aqrân, str. 118).

*** Abdennour BIDAR, Self islam. Histoire d’un islam personnel (Self Islam. History of a Personal Islam), coll. “Non conforme”; Paris: Seuil, 2006. See the last chapter, titled “Self Islam,” (p. 205-235).

**** Samir Khalil Samir SJ posjeduje doktorate iz orijentalne teologije i islamskih studija. Osnovao je u Egiptu 20 škola za učenje čitanja i pisanja, 12 godina je bio profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu u Rimu. Tijekom građanskog rata 1986. preselio se u Libanon. Osnovao je istraživački institut CEDRAC u Beirutu koji istražuje i skuplja kršćansku kulturnu baštinu na Istoku. Ujedno je i profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu Centre Sèvres u Parizu, zatim je profesor na Maqasid Institute u Beirutu gdje imamima predaje o kršćanstvu… Bio je gostujući profesor na bezbrojnim sveučilištima diljem svijeta. Autor je preko 40 knjiga i više od 500 znanstvenih članaka na arapskom i francuskom na temu odnosa kršćanstva i islama, savjetnik je mnogim političkim i vjerskim vođama u Europi i na Bliskom istoku. Također je s muslimanskom mladeži svakodnevno vodio razgovore na ulicama Pariza sve do 2005. godine. Njegovo glavno područje interesa je kršćanski Orijent, islam i integracija muslimana u Europi te pitanje odnosa muslimana i kršćana. Smatra ga se najvećim stručnjakom za pitanje islama u Katoličkoj Crkvi. Bibliografiju njegovih djela vidi ovdje: Pontificio Istituto Orientale, Facoltà delle Scienze Ecclesiastiche Orientali

Objavljeno: 13. rujna 2014.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi