ANALIZA SUVREMENOG ISLAMA (16)

Pročitajte što je sveti Ivan Pavao II. govorio o islamu

Imajući u vidu kako su u našoj javnosti u posljednje vrijeme ponovno pokrenute rasprave o tome kako se Katolička Crkva treba odnositi prema islamu i muslimanima (rasprave pojačane činjenicom migrantske krize kojoj svi nazočimo), prenosimo fragment iz knjige razgovora sa sv. Ivanom Pavlom II. – “Prijeći prag nade”. U poglavlju pod imenom ‘Muhamed?”, sveti papa odgovara na pitanja novinara Vittorija Messorija o tome kakav stav katolici trebaju zauzeti prema islamu. Mišljenja smo kako će nam Papine misli dobro doći u raspravi koju svi vodimo. Više o islamu i problemima povezanim s njim možete pročitati i u našem feljtonu na tu temu OVDJE.

Foto: L'Osservatore Romano

Vittorio Messori: Posve je drukčiji, očito, pristup koji nas vodi u džamije gdje se (kao i u sinagogama) okupljaju oni koji se klanjaju Jedinome Bogu?

Da, svakako: tim velikim monoteističkim religijama, počevši od islama, moramo pristupiti drukčije. U već više puta navedenoj Nostra aetate čitamo: “Crkva gleda s poštovanjem i muslimane koji se klanjaju jedinome Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje” (br. 3). Zbog svoga jednoboštva oni što vjeruju u Alaha posebno su nam bliski.

Prisjećam se događaja iz svoje mladosti. U samostanu svetoga Marka u Firenzi razgledavali smo freske Beata Angelica. U jednome trenutku pridruži nam se neki čovjek koji, diveći se zajedno s nama majstorstvu toga velikog religioznog umjetnika, ubrzo primijeti: “No ništa se ne može usporediti s našim divnim muslimanskim jednoboštvom.” Ta nas izjava nije spriječila da nastavimo posjet i razgovor u prijateljskome tonu. Tom prilikom gotovo sam predokusio dijalog između kršćanstva i islama, koji se na sustavan način pokušava razviti u postsaborskome razdoblju.

Svatko tko poznaje Stari i Novi zavjet, čitajući Kur’an jasno vidi proces smanjenja božanske objave što je u njemu izvršen. Nemoguće je ne primijetiti udaljavanje od onoga što je Bog rekao o sebi samome, najprije u Starome zavjetu preko prorokâ, a poslije, na konačan način, u Novome, preko svoga Sina. Sve to bogatstvo Božje samoobjave što predstavlja baštinu Staroga i Novoga zavjeta u islamu je zanemareno.

Boga u Kur’anu krase imena među najljepšima koja je ljudski jezik stvorio, ali zapravo je riječ o nekome Bogu izvan svijeta, Bogu koji je samo Veličanstvo, nikada Emanuel, Bog-s-nama. Islam nije religija otkupljenja. U njoj nema mjesta za križ i uskrsnuće. Isus je spomenut, ali samo kao prorok u pripravi za posljednjega proroka, Muhameda. Spomenuta je i Marija, njegova djevičanska Majka, ali nema ni riječi o drami otkupljenja. Stoga su ne samo teologija, nego i antropologija islama vrlo daleko od kršćanske.

Ipak, religioznost muslimana zaslužuje poštovanje. Za­divljuje, na primjer, njihova vjernost molitvi. Slika Alahova sljedbenika koji pada na koljena i predaje se molitvi, bez obzira na vrijeme i mjesto, ostaje model za vjernike istinskoga Boga, posebno za one kršćane koji ne posjećuju svoje divne katedrale i mole se malo ili nikako.

Sabor je pozvao Crkvu na dijalog i sa sljedbenicima “Proroka” i Crkva ide tim putem. Čitamo u Nostra aetate: “Budući da je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih razdora i neprijateljstava, Sveti sabor potiče sve da se, zaboravivši što je bilo, iskreno trude oko međusobnoga razumijevanja, da zajednički štite i promiču društvenu pravdu, ćudoredna dobra te mir i slobodu za sve ljude” (br. 3).

Kako sam već spomenuo, s toga stajališta veliku su ulogu odigrali molitveni susreti u Asizu (osobito molitva za mir u Bosni 1993.), kao i susreti sa sljedbenicima islama tijekom brojnih mojih apostolskih putovanja po Africi i Aziji gdje katkada, u nekim zemljama, većinu pučanstva čine upravo muslimani; unatoč tome, Papi je iskazano veliko gostoprimstvo i s jednakom je dobrohotnošću saslušan.

Posjet Maroku na poziv kralja Hasana II. može se, bez dvojbe, nazvati povijesnim događajem. To nije bio samo kurtoazan posjet nego doista pastoralni događaj. Nezaboravan je bio i susret s mladima na stadionu u Casablanci (1985.). Dirljiva je bila otvorenost mladih za Papinu riječ kada je govorio o vjeri u jedinoga Boga. Bio je to svakako događaj bez presedana.

Ipak, ima i vrlo konkretnih poteškoća. U zemljama gdje na vlast dolaze fundamentalističke struje ljudska prava i načelo slobode vjerovanja shvaćaju se, nažalost, vrlo jednostrano: sloboda se vjerovanja shvaća kao sloboda nametanja “prave religije” svim građanima. Stanje kršćana u tim zemljama katkada je upravo dramatično. Takva fundamentalistička stajališta jako otežavaju međusobne odnose. Unatoč tome, Crkva ostaje otvorena za dijalog i suradnju. (Ostale tekstove analize suvremenog islama vidi OVDJE!)

Gornji tekst je izvadak iz knjige ‘Prijeći prag nade’. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Bitno.net

Objavljeno: 4. listopada 2015.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi