U recenziji posljednje knjige Alistera McGratha, The Big Question, Barbara King, profesorica antropologije na sveučilištu William & Mary, izražava svoje snažno neslaganje s McGrathovim karakteriziranjem ateizma kao manjkavog smislom kojeg se, McGrath smatra, može pronaći u vjerskom, a posebno kršćanskom, pogledu na svijet. To da bi filozofske implikacije ateizma trebale osuditi ateista na suhu i pustu egzistenciju, King osporava kao neuništiv mit: znak raspoznavanja među vjernicima, jednako olak, ali i jednako pogrješan kao tvrdnja da je Darwin doživio obraćenje na samrtnoj postelji. King završava svoj članak pitajući se: „Kako od tog neuništivog mita o ateizmu napraviti umirući mit?“

Ali barem dio razloga zašto ovaj mit o ateistima ostaje neuništiv jest činjenica da ga je toliko puno samih ateista zastupalo. Doista, ako pogledamo izjave o pitanju smisla unazad tri stoljeća, otkrivamo koliko su mu zapravo ateisti dali vjetra u leđa.

Temelji očaja

Na primjer, u devetnaestom stoljeću, pišući Volju za moć, Nietzsche tvrdi da ćemo se morati pomiriti s „uvjerenjem u apsolutnu nemoralnost prirode i u potpunu nesvrhovitost i besmisao naših psihološki nužnih ljudskih nagona i privrženosti.“ Govoreći o nemoralnosti prirode, Nietzsche je samo ponavljao ono što je markiz de Sade rekao stoljeće ranije: „Priroda je nesklona zločinu? Kažem vam da priroda po njemu živi i diše, svim svojim porama gladuje za krvoprolićem, čitavim svojim srcem žudi za promicanjem okrutnosti.“

U prethodnom stoljeću, Jean-Paul Sartre čuveno je ustvrdio da je „čovjek beskorisna strast“, a u djelu Egzistencijalizam je humanizam izričito odbija ideju da sekularna moralnost, odvojena od religije i Boga, može naložiti ljudima iste stare moralne maksime, kao to da budu pošteni ili da ne lažu. Umjesto toga, Sartre zauzima stav Dostojevskog, s odobravanjem citirajući njegovu primjedbu da kada Bog ne bi postojao, sve bi bilo dozvoljeno, dodajući, „Više ne može biti nikakvoga dobra a priori… Sve je uistinu dozvoljeno ako Bog ne postoji, a čovjek je posljedično izgubljen.“ Za Sartrea, ništavilo koje će nas obuzeti u smrti prisutno je kao crv u jabuci naših svakodnevnih života. 

Bertrand Russell je u djelu A Free Man’s Worship napisao da su naše nade, ljubavi i uvjerenja tek „ishod slučajnog rasporeda atoma.“ „Još nesvrhovitiji, ništavniji“, tvrdi, „je svijet koji nam znanost daje na vjerovanje“, što nas mora dovesti do organiziranja društva „na čvrstim temeljima nepokolebljivog očaja.“ U Problemu boli, C.S. Lewis je, pokušavajući možda nadmašiti Russellov turoban prikaz ljudskog života, ovako sažeo svoj vlastiti pogled ateista: „Sve priče će se svesti na ništa: sav život će se na kraju pokazati kao prolazna i besmislena grimasa na idiotskom licu beskonačne materije.“ Kao mladić, Lewis je, poput Russella, uzimao zdravo za gotovo da su stvari jednostavno takve. Taj apsurdistički pogled na svijet doveo je Alberta Camusa do toga da postulira da je prvo pitanje filozofije treba li ili ne treba čovjek počiniti samoubojstvo. 

Besmisleno propitkivanje

Suvremeno lice ateizma ne izgleda mnogo drugačije. Richard Dawkins piše u djelu River Out of Eden da „ne možemo priznati da bi stvari mogle biti bilo dobre ili loše, bilo okrutne ili blage, već jednostavno bešćutne – ravnodušne na svu patnju, bez svrhe.“ Ditto Steven Weinberg, čija već poznata primjedba da „što se više svemir čini razumljivim, to se još više čini besmislenim“, jedva je neophodni minimum za suvremene ateiste koji imaju slična stajališta. 

Mnogi se, kao Dawkins za vrijeme debate s kardinalom Pellom, nakostriješe na samu pomisao da ima ikakvog smisla pitati se o smislu života. Takav stav se dobro slaže s Freudovim primjedbama upućenima u privatnom pismu Mariji Bonaparte gdje kaže da je onog trenutka kada čovjek počne propitkivati smisao ili vrijednost života „on bolestan, s obzirom da objektivno ni jedno ne postoji.“

Na blogu o recenziji koju je King objavila na NPR-u, Jerry Coyne, istaknuti ateist sa Sveučilišta u Chicagu, hvali kako je King dekonstruirala ideju da ateizam podrazumijeva besmisao, ali potom nastavlja upozoravajući ateiste da se ne koriste riječju „smisao“. „Čemu oponašati vjernike?“, piše, ali zatim priznaje da bi „teško“ mogao reći koja je „svrha“ njegovog života i da se „na neki način“ slaže s idejom da ako znanost ne može utemeljiti Boga, onda ne može ni utemeljiti smisao. Ovdje, kao i drugdje, Coyneove primjedbe odaju dojam da ateizam ne oslobađa čovjeka samo od Boga, već i od načela neproturječja. 

Konzistentni ateistički pogled

Koje zaključke možemo dakle izvući, osim činjenice da ateistički citati nisu najbolji motivacijski posteri? Na primjer, ideja da su ateizam i nihilizam intimno isprepleteni nije kleveta vjernika protiv nevjernika; naprotiv, to je stajalište koje su neki od najistaknutijih ateista u povijest filozofije kontinuirano izražavali tijekom stoljeća. 

U stvari, profesorica King ne osporava ideju da ateizam, s utjecajem koji je na njega imala evolucijska biologija, za sobom povlači manjak svrhe u životu. King piše, „Evolucija svemira i ljudska evolucija odvijaju se bez ikakve vodilje ili posebnih ciljeva. Mislim da većina ateista to i prihvaća.“ Ali ona svejedno odrješito tvrdi da premda život može biti objektivno besmislen, čovjek ipak može pronaći subjektivan smisao u njemu; može se živjeti svrhovit život pa makar i u nesvrhovitom svijetu. 

Ali poguban problem ovog razlikovanja jest taj što relativizira smisao do točke apsurda. Ako život nema svrhe, onda ne postoji objektivni kriterij po kojem bi se procjenjivala bilo koja od aktivnosti koja stvara smisao, a kojom se mi, „dvonoga bića bez perja“, bavimo. 

Ateisti često optužuju vjernike da sebe štite vjerom od turobne naravi stvarnosti. Ali boraviti u oklopu subjektivnog smisla, nalik onom morske kornjače, a unutar oceana objektivnog besmisla činilo bi se kao identična pozicija, koja za sobom povlači čudnu vrstu vlastite vjere. 

Stisnuti svijet

Znakovito je da profesorica King piše da, kao vrsta koja stvara smisao, „mi stvaramo ljubav i ljubaznost“, ali – mimogred napominje – „također i mržnju i nasilje.“ Ali bez objektivnog smisla u životu, za ljubav i ljubaznost se ne može reći da su bolji od mržnje i nasilja. Objektivni smisao i objektivni moral stoje ili padaju zajedno. Bez mete pogodak onoga koji voli nije ništa bliži središtu od pogotka onoga koji mrzi. 

Osoba može odlučiti prkositi okrutnosti i apsurdu svijeta, poput Camusa ili može odlučiti uživati i slaviti takvu okrutnost, poput markiza de Sadea. Oba mogu biti u određenoj mjeri svrhovita života, ali u nedostatku objektivnog smisla i morala, nijedan se neće moći proglasiti smislenijim, ili na bilo koji način boljim, od drugoga. De gustibus non est disputandum; o ukusima se ne raspravlja. 

Sveti Augustin je rekao da su naša srca nemirna dok se ne smire u Bogu. Stariji ateisti su osjetili danak svojih stajališta – potisnuće besmrtnih čežnji. Današnja samodopadnost nije vrli novi svijet, već stiskanje svijeta do dimenzija prikladnih za zadovoljstvo potrošača. Nietzscheov posljednji čovjek više ne prezire sebe: „Pronašli smo sreću“, kažu posljednji ljudi i trepću očima. 

Izvor: Touchstone Magazine | Prijevod: Mislav Vušković

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.