TONČI MATULIĆ O BIOETIČKOM PROBLEMU POBAČAJA (2)

Hrvatski zakon o pobačaju nije plod demokratske procedure nego je donesen voljom Partije

Svjedočimo pokretanju rasprave o etičkom problemu pobačaja i njegovih posljedica u Hrvatskoj. Kao naš prilog toj raspravi odlučili smo prenijeti rad na tu temu uglednog teologa dr. sc. Tončija Matulića. Riječ je o vjerojatno najozbiljnijem problematiziranju bioetičkih aspekata abortusa dosad objavljenom u našoj akademskoj javnosti. Rad prenosimo uz ekskluzivno dopuštenje autora i izdavača. Ostale tekstove iz niza možete pročitati OVDJE.

Collage

3. Demokracija i pobačaj

Nije nikakva novost, a još manje otkrivanje tajne, ako se kaže da su demokracija i legalizacija pobačaja međusobno povezane i to na način da je demokracija omogućila legalizaciju pobačaja, dok obrnuto ne vrijedi. Zanimljiva je činjenica da se demokratsko društvo razvijalo preko dvjesto godina, a da se tek na marginama bavilo mogućnostima legalizacije pobačaja. No, kako su neki autori primijetili, druga polovina 20. stoljeća označila je prekretnicu u odnosima između demokracije i pobačaja. Naime, od 1967., to jest od godine kada je Velika Britanija kao prva demokratska država legalizirala pobačaj, ta je tema prešla granice strogo etičkih i moralnih te vjerskih okvira i zašla na područja političke filozofije i socijalne politike. Problem pobačaja je postupno postajao i političko pitanje par excellence, a time i pitanje o demokraciji kao političkom uređenju države.

Nerijetko se stječe dojam da se u današnjem vremenu demokratičnost nekog društva i države, kao i demokratska svijet građana toga društva, provjeravaju upravo na delikatnome problemu pobačaja. Od mnogih samozvanih demokrata nerijetko se može čuti tvrdnja da onaj tko je protiv pobačaja, ne može biti za demokraciju, jer je demokracija dijete liberalizma, a legalizacija pobačaja je dijete liberalnog gledanja na čovjeka i njegovu slobodu. Da stvar bude, ako ne još gora, onda barem još kompliciranija, iz središta rasprave se istiskuju racionalni argumenti, a unose se ogromne količine emotivnih, poglavito bioloških energija, tako da se ponekad čini da bi donošenje restriktivnog zakona o pobačaju označilo smrt i kraj same demokracije, a ne njezinu punu afirmaciju dostojnu ljudskog dostojanstva, posebno dostojanstva onih najranjivijih i nevinih. A demokracija samo ističe vladavinu naroda.

No, prethodna promišljanja upućuju na značenje demokracije koje daleko nadilazi vladavinu naroda te zahvaća u područje ideologije. Ako je zakon demokracije zadan parametrima procedure, postavlja se pitanje zašto ne bi bio prihvatljiv restriktivni zakon o pobačaju ako bi takav zakon bio plod demokratske procedure donošenja zakona? To, kao i mnoga druga pitanja jasno ukazuju na nepodnošljivu ideologiju isključivosti, to jest na pretpostavljenu ideologiju liberalizma po kojoj je demokratično samo ono što je postavljeno kao neograničeno, uz jedini uvjet da pojedinac u svojim slobodnim izborima ne prelazi granice tuđe slobode. Tu se opet otvara Pandorina kutija o smislu i značenju subjekta i objekta te subjektivnoga i objektivnoga, kao i o smislu i značenju etike i morala, istine i slobode, politike i procedure itd.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Valja izreći punu istinu, a ta je da su komunističke zemlje daleko prije demokratskih zemalja legalizirale pobačaj. No, u tim se slučajevima radilo o drugom ekstremu koji je kao takav imao drugačija ideološka obilježja. Sama činjenica da se tu radi o dvjema ekstremnim pozicijama, jednoj liberalističkoj, a drugoj komunističkoj, jasno ukazuje da tu nešto nije u redu. Ne samo zbog toga što se istina uvijek skriva negdje po sredini, nego i zato što svi ekstremi završavaju onako kako su živjeli. Dakle, završavaju ekstremno. Čovjeku je nemoguće misliti logički i ostati ravnodušan pred istovremenim panegiricima u prilog ljudskim pravima i eklatantnim kršenjima temeljnoga prava na život tolikog broja nevinih ljudskih bića.

3.1. Izbori, politika i pobačaj

Uz održavanje parlamentarnih izbora 2000., katolički biskupi su izdali prigodnu poruku. U toj je poruci stajao kriterij “da vjernik ne bira stranke i pojedince koji zastupaju legalizaciju pobačaja, eutanazije i neprirodnih istospolnih bračnih zajednica”. Mnogi nadobudni člankopisci su se oglasili u novinskim komentarima s prosudbom da su se biskupi time umiješali u politiku. Valja reći da takva prosudba zaslužuje jednu iskrenu protuuslugu. Naime, biskupi su se isto toliko umiješali u politiku koliko su se novinarski pisci svojim prosudbama umiješali u Crkvu. Dogodilo se po tko zna koji put da su nužne veze u komunikaciji jednostavno zatajile. Nastupio je govor “gluhih telefona” pri čemu se uopće ne zna o čemu se govori. A kako bi se znalo kad se druga strana ne čuje?

U ovom slučaju valja pošteno primijetiti da su, ipak, neznanje i nerazumijevanje zbog gluhoće došli od strane novinskih natpisa. Razlog za to leži u činjenici što svaka komunikacija zahtijeva barem minimum zajedništva, bilo da je riječ o crkvenom, etičkom, vrijednosnom, kulturnom, narodnom, strateškom, političkom i nekom drugom obliku zajedništva. U temelju zajedništva stoji upravo pojam komunikacije (lat. communio, = zajednica). Slabe veze u komunikaciji stoga imaju daleko dublje korijene od puka neslaganja s biskupskom porukom upućenoj katoličkim vjernicima za ispravno prosuđivanje u političkom izbornom procesu. Nije tu samo riječ o tek različitu moralnom gledanju na problem pobačaja. Posrijedi je pravo nerazumijevanje mjesta i uloge Crkve i biskupske službe u životu jednoga društva u kojem žive i djeluju vjernici, kao i samih evangelizacijskih vrijednosti.

Samo onaj tko doista ne razumije mjesto i ulogu Crkve u društvu može ustvrditi da su se biskupi umiješali u politiku dajući vjernicima neke, ipak, samo općenite kriterije za kršćansko vrednovanje ispravnosti pojedinih stranaka i pojedinaca. Nije nebitno pitanje o uzrocima nerazumijevanja. Neki pisci novinskih članaka doista mogu biti neupućeni u logiku funkcioniranja Crkve i ne poznavati biskupske odgovornosti i evanđeoske vrijednosti. U tom im se slučaju stvar ne uzima zaozbiljno, jer djeluju iz neznanja. No, teško se oteti dojmu da neki autori nisu motivirani ideološkim suprotstavljanjem Crkvi, a ne tek željom za očuvanjem političke scene čistom i bez vanjskih utjecaja. Tko je kadar potvrditi da su u našem društvu ideologije mrtve? Da su one doista poražene na stratištima Drugoga svjetskog rata?

Čovjek se doista pita u kakvu to mi društvu živimo kad se iskreno i dobronamjerno zauzimanje za poštivanje i zaštitu ljudskog života prije rođenja smatra miješanjem u politiku. Bit će da se u temelju tzv. nerazumijevanja, ipak nalazi otvoreno neslaganje sa stavom Crkve po kojem je svaki namjeran pobačaj zapravo ubojstvo nevinog ljudskog bića, dok se od politike u pluralističkom društvu očekuje da osigura uvjete za ozakonjenje tzv. prava na pobačaj, posljedično, za ozakonjenje ubojstava nerođene djece. Ali tu se uopće ne radi o političkim pitanjima. Tu se otvara metafizički ponor. Jer prije svakog političkog pitanja pobačaj je najprije metafizičko, pa onda etičko, zatim društveno-demografsko i medicinsko-psihološko, potom pravno-zakonodavno i tek kao takvo na kraju postaje i političko pitanje. Stoga je svakom donekle pismenom čovjeku jasno da slabe veze u komunikaciji između biskupske poruke i nekih novinskih pisaca razotkrivaju bolnu istinu o nepostojanju minimalnih uvjeta za zajedništvo među svim članovima jednog te istog društva – hrvatskoga. Na koji način graditi bolju budućnost hrvatskog društva i države ako u njima ne samo da ne postoji konsenzus, nego uopće ne postoje pretpostavke za konsenzus oko temeljnih vrijednosti?

3.2. Pobačaj – spona liberalizma i komunizma

Može li se na temelju sadašnjeg članka 21. Ustava Republike Hrvatske, a koji glasi “svako ljudsko biće ima pravo na život”, smatrati da je čovjek prije rođenja potpuno zaštićen? Pod tom se zaštitom najprije misli na zaštitu temeljnog ljudskog prava na život. Odgovor na postavljeno pitanje je negativan, a razlog za to leži u činjenici što se, primjerice, ni Ustavni ni Vrhovni sud RH do danas nisu oglasili glede ustavnosti zakona o pobačaju koji je još na snazi od 1978. godine u Republici Hrvatskoj. Ako citirani članak 21. Ustava RH doista štiti pravo svakog čovjeka na život, a nerođena djeca također spadaju u vrstu čovjek, onda je postojeći zakon o pobačaju iz 1978. godine protuustavan.

K tomu nije ništa manje važno naglasiti da postojeći zakon o pobačaju nije plod legalne i legitimne demokratske zakonodavne procedure, nego je donesen snagom logike nedemokratske jednopartijske odluke. Prema tome, taj zakon o pobačaju nije samo etički, nego politički i ideološki upitan. Zanimljivo je primijetiti kako se komunizam i liberalizam nalaze na zajedničkoj ideološkoj platformi u pitanju pobačaja. Za komunizam je legalizacija pobačaja sredstvo borbe proletarijata protiv klasnoga društva, u čemu i žene trebaju aktivno sudjelovati. Za liberalizam je legalizacija pobačaja potvrda prava na autonomiju, posljedično, afirmacija načela slobode nasuprot svakom obliku autoritarnoga tutorstva i ograničavanja prava i sloboda pojedinaca. Dvije posve različite ideološke matrice, o čijoj povijesnoj svađi i ratovanju ne treba trošiti puno riječi, dodiruju se baš u odnosu prema pobačaju.

Ne treba nikoga iznenaditi činjenica da je lenjinistički Sovjetski Savez bio među prvima koji je legalizirao pobačaj dvadesetih godina 20. stoljeća, a za njim su išle i druge komunističke zemlje. Demokratske zapadnjačke zemlje s tom su praksom započele mnogo kasnije, tek krajem šezdesetih godina 20. stoljeća. Sve to jasno ukazuje na činjenicu da ni dobro, ni zlo, ni pravda, ni nepravda nemaju u svojoj biti nikakav ideološki ili politički svjetonazor kao jedno od svojih određenja. Dobro je uvijek dobro, ma tko ga činio. Zlo je uvijek zlo, ma tko ga činio. Drugim riječima, namjeran pobačaj je uvijek zlo, ma koja ga ideološka logika legalizirala. S tim treba biti načistu.

Komunistički zakon o pobačaju nije ništa manje (bio) poguban za nerođenu djecu negoli je to neki liberalno-demokratski zakon o pobačaju. Jedina razlika među njima se sastoji u zakonodavnoj proceduri. No, budući da nijedna procedura, bila ona zakonodavna, čisto politička ili neka treća, nikada ne može pretvoriti zlo u dobro, a ni obrnuto, onda je jasno da problem pobačaja nije prvenstveno političke, nego etičke prirode.

Iako se gotovo svi slažu da pobačaj uvijek ostaje moralni problem, ipak, neki na sve načine nastoje moralno opravdati namjeran pobačaj. Pritom je važno zapaziti da posrijedi nije nikakva čisto etička, već ideološka logika. Stoga je krajnje vrijeme da se upita mjerodavne zakonodavne i sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj je li pravo na život još nerođenoga čovjeka ustavna kategorija ili je to pravo prepušteno na milost i nemilost komunističkom zakonu o pobačaju iz 1978. godine? Možda ovo pitanje, s obzirom na prethodno istaknutu podudarnost liberalizma i komunizma u pitanju pobačaja, i nema baš nekoga smisla, tj. puno ne obećava. No, svejedno ljubav prema nezaštićenom ljudskom životu prije rođenja nalaže da ga se otvoreno postavi.

3.3. Pobačaj i politika

Nije nikakvo otkriće ako se kaže da su politika i problem pobačaja upućeni jedno na drugo u suvremenim pluralističkim društvima. Razlog za to leži u činjenici što se o području javnoga u društvu brine država, odnosno politička oligarhija koja obnaša državnu vlast. Svaka politička oligarhija je privremena, a njezina sudbina ovisi o političkoj volji biračkoga tijela. Područje javnoga razlikuje se od područja privatnoga (intimnoga) po tome što ono poglavito zahtijeva pravno i zakonsko uređenje odnosa pojedinaca međusobno, odnosa među raznim skupinama i zajednicama te uređenje odnosa pojedinaca i skupina prema institucijama i samoj državi. Gdje je tu pobačaj?

Iako neoliberalna opcija tvrdi da je pobačaj privatna stvar pojedinca, ipak, u tome treba uočiti da se radi samo o privatnoj odluci, dok su za ostvarenje odluke potrebne druge osobe i institucije. Pobačaj je i medicinski problem jer se upravo od liječničke profesije zahtijeva da bude izvršiteljica odluke za pobačaj. Pobačaj je i obiteljski problem, ako se radi samo o neželjenoj trudnoći mlađe generacije prije braka. Pobačaj je i bračni problem, jer žena ne može zatrudnjeti sama. Svi ti primjeri jasno ukazuju kako se privatnost odluke za pobačaj isprepliće na više razina s različitim osobnim, društvenim i institucionalnim konotacijama. Zbog svega toga, ali ne samo zato, pobačaj prestaje biti čisto privatna stvar i prelazi u sferu javnosti, kao pravno i političko pitanje.

Povijesno gledano, možda pobornici liberalizma i tzv. prava na pobačaj nisu bili svjesni od početka na koliko će poteškoća naići legalizacija pobačaja s tim da te poteškoće ne nestaju ni nakon same legalizacije, jer legalizacija pobačaja je uvijek moralno problematična stvar. Ipak, prava istina se sastoji u tome da su pobornici liberalizma uvijek koristili legalizaciju pobačaja kao sredstvo za postignuće svojih liberalnih ciljeva. Jedan od tih ciljeva je bio da se na društvenoj razini u pozitivnom zakonodavstvu afirmiraju načela autonomije i slobode bez ikakva tutorstva i uplitanja religije. Ta je spoznaja među ostalima negativno utjecala i još uvijek negativno utječe na stav religije prema legalizaciji pobačaja, ali i neoliberalizma općenito.

Zbog svih tih okolnosti problem pobačaja je jednostavno morao prijeći u ruke politike, odnosno u domenu političkog odlučivanja sa svrhom da se na temelju demokratske zakonodavne procedure donese zakon u kojem će se pravno regulirati pitanje pobačaja u društvu. S time bi malo tko trebao biti zadovoljan jer, istini za volju, pobačaj uvijek ostaje moralno problematičnim fenomenom, kako za same političare koji trebaju glasovati, za liječnike koji prisežu na promicanje, a ne na zatiranje života, tako za same obitelji, bračne partnere ili za same žene. S jedne strane, država je jednostavno primorana sređivati društvo i uređivati društvene odnose, dok, s druge strane, spram pobačaja postoje različiti moralni stavovi, nerijetko međusobno nepomirljivi i suprotstavljeni.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Upravo zbog tih i sličnih okolnosti politička oligarhija se nerado upušta u pravna pitanja povezana s pobačajem. Radije šuti i svakodnevno prelazi preko toga, nego što poduzima nešto na planu sprečavanja pobačaja i zaštite prava na život čovjeka prije rođenja. Slična situacija je trenutno u Hrvatskoj, ali nije od jučer. Sve to skupa nedvosmisleno upućuje na zaključak da je pobačaj jedno od najtežih pitanja za političku oligarhiju, neovisno o njenoj ideološkoj obojenosti.

3.4. Država i pobačaj

Kad se govori o zakonu o pobačaju, onda nije suvišno prisjetiti se da nisu svi zakoni isti. Među postojećim zakonima o pobačaju mogu se razlikovati sasvim permisivni, zatim restriktivni, potom liberalizirajući i, konačno, legalizirajući zakoni. Svim tim zakonima zajedničko je da ostavljaju pravnu mogućnost namjerna prekida trudnoće. Međutim, bilo bi neozbiljno i nerazborito tvrditi da sve te različite vrste zakona o pobačaju zaslužuju jednaku osudu, imajući na umu dvije temeljne stvari. Prvo, država prije ili kasnije pitanje pobačaja jednostavno mora zakonski regulirati zbog sređivanja države i uređivanja društvenih odnosa, a što je u interesu općega dobra bez obzira što opće dobro i pobačaj nemaju ništa zajedničkog. Drugo, država se ne smije uplitati u savjest pojedinaca, već treba i štititi i poštivati pravo svakog pojedinca da djeluje u skladu sa svojom savjesti.

Proizlazi da bi država u pitanju pobačaja trebala ostati neutralna. No, pita se kako može ostati neutralna ako jednostavno mora zakonski regulirati pitanje pobačaja? Zakon, ma kakav bio, ne može biti moralno neutralan, posljedično, ni država koja ga donosi ne može ostati moralno neutralna i po strani. Neminovno je, stoga, da se država mora odlučiti. Istina, ne odlučuje se država kao država, jer država kao takva nigdje ne postoji, već odluku donosi vladajuća politička oligarhija koja je došla na vlast legalnim i legitimnim putem demokratskih izbora. Teorijski gledano, državi se može pripisivati neutralnost u pitanjima zakona o pobačaju. Međutim, praktički gledano, država nikada nije neutralna, jer kao takva ne egzistira, već postoji kao konkretna stvarnost sačinjena od građana, institucija, vladajuće političke strukture itd.

Upravo vladajuće političke strukture prekidaju nit apstraktne neutralnosti države i unose u konkretne državne institucije i zakonodavstvo svoje viđenje stvari, poštujući dakako pritom, ne samo nomotehnička pravila, nego i postojeću ustavnost i zakonitost te druga objektivna pravila demokratskoga ponašanja. Prema tome, kvaliteta i vrsta zakona o pobačaju ne ovisi poglavito o državi kao državi, nego o političkoj volji vladajuće garniture koja bi trebala odražavati dominantna uvjerenja izbornoga tijela. Vladajuća politika u svojim temeljnim postavkama uvijek posjeduje određene ideološke, znanstvene, etičke, svjetonazorske, filozofske ili religijske poglede na pobačaj, s tim da je dotična politika dobila legitimitet na demokratskim izborima tako da u zadnjoj instanciji demokracija, kako sama riječ kaže, označava vladavinu naroda. Iz svega rečenoga slijedi da bi eventualni zakon o pobačaju trebao odgovoriti izazovima dominantnih uvjerenja građana koji na demokratskim izborima legitimiraju određenu političku oligarhiju.

Eventualni zakon o pobačaju, ako ga država nije u stanju zabraniti, jer bi to po nekima značilo nijekanje neutralnosti države i njeno svrstavanje na jednu moralnu opciju, trebao bi ipak odražavati dominantna uvjerenja građana. Tu se namjeno ističe većina jer se samo o takvoj mogućnosti hipotetički promišlja. Ipak, svima nam je poznato da u Hrvatskoj postoji zakon o pobačaju iz 1978. godine koji nije plod demokratske procedure te bi ga trebalo po hitnu postupku derogirati i pokrenuti sveobuhvatnu javnu raspravu o pobačaju sa svim njegovim implikacijama.

3.5. Zakon o pobačaju

Neprijeporna je činjenica da gotovo sve europske zemlje u svojim pozitivnim zakonodavstvima imaju zakon u kojem se pravno regulira namjeran prekid trudnoće, tj. pobačaj. Jedini izuzetak tome čini Republika Irska koja je još davne 1986. godine na općem referendumu potvrdila uredbu “o poštivanju ljudskog života od trenutka začeća” i takvu je uvrstila u svoj Ustav. Prema tome, svaki zakon koji bi pravno regulirao namjeran prekid trudnoće u Irskoj bio bi protuustavan. Zagovornici pune osobne slobode u pitanjima pobačaja odmah su skrenuli pozornost na bujanje tzv. pobačajnog turizma, u smislu da će Irkinje od sada odlaziti u inozemstvo prekidati trudnoću.

Ilustracije radi, u suvremenom Ustavu Republike Hrvatske, u sklopu nabrajanja osobnih i političkih sloboda i prava, u članku 21. piše da “svako ljudsko biće ima pravo na život” te da “u Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne”. Kad se malo bolje pogleda u zakonodavstvo Republike Hrvatske, dolazi se do zaključka da je u njoj još uvijek na snazi zakon iz 1978. godine u kojem se pravno regulira namjeran prekid trudnoće, tj. pobačaj. Istina, onodobni socijalistički Sabor nije istaknuo u naslovu zakona da je riječ o pobačaju, nego nešto slično pravu na planiranje obitelji. Sve se trijezne glave danas slažu da se pobačaj ni pod kojim uvjetima ne može i ne smije smatrati legitimnom metodom planiranja obitelji, kao što su neke države i međunarodne civilne organizacije pokušale nametnuti UN-u tu ideju u kontekstu regulacije svjetskog pučanstva, osobito u nerazvijenim zemljama u kojima je stopa nataliteta veoma visoka.

No, vratimo se Hrvatskoj. Već duže od jednoga desetljeća ni društvena svijest ni politička volja u Hrvatskoj nisu dovoljno sazrele da se uhvate u koštac s problemom pobačaja, osim nekih više sporadičnih pokušaja. Dobro je poznato koliku i kakvu ulogu igra pitanje pobačaja u životu jednoga društva općenito, a u sferi politike i političkog odlučivanja posebno. Na tom se primjeru najbolje vidi koliko su se politika i etika udaljile jedna od druge, za razliku od legitimne povijesne ideje njihova jedinstva koja je već odavno zaboravljena i stavljena gotovo ad acta. Nemoguće je osporiti tvrdnju da namjeran pobačaj predstavlja ubijanje nerođenoga ljudskog bića. Drugim riječima, namjerni pobačaj je uvijek kršenje, tj. nijekanje temeljnog ljudskog prava još nerođenoga čovjeka na život, bez obzira je li taj čin zakonski reguliran ili nije.

Temeljna ljudska prava nisu i ne mogu biti stvar rasprave, već su ona stvar definicije. No, mnogi vide problem, a posebno filozofi i etičari neoliberalne inspiracije, u samom ljudskom biću prije rođenja, tvrdeći da ono uopće nije naslovnik ljudskih prava, barem ne prava na život, budući da se prava pripisuju osobama, a ljudsko biće prije rođenja nije osoba. Prvo, temeljna se ljudska prava uopće ne pripisuju čovjeku, već se samo konstatiraju za čovjeka ukoliko je čovjek. Drugo, još nitko nije pružio ni dokaze ni argumente da čovjek prije rođenja nije osoba. I neće nikada. Isto vrijedi i za temeljna ljudska prava. Naime, osoba nije objekt interpretacije niti atribucije, već definicije. Stoga, otvoreno i beskompromisno valja ustvrditi da je sadašnji hrvatski zakon o pobačaju protuustavan sve dok se ne dokaže suprotno.

dr. sc. Tonči Matulić | Bitno.net

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tončija Matulića Medicinsko prevrednovanje etičkih granica u izdanju Glasa Koncila. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 9. veljače 2019.

Možda vam se svidi