Nijedan drugi događaj tijekom prvog tisućljeća nije bio neočekivaniji, razorniji niti značajniji za kršćanstvo od uspona islama. Tek je nekolicina najezdi u povijesti preobrazila društva do srži i neopozivo kao što je to učinilo osvajanje i širenje Arapa u sedmom stoljeću. I nijedna nije došla brže. Za deset godina tri su glavna grada u Bizantskom carstvu-Damask 635., Jeruzalem 638., i Aleksandrija 641.- pali u ruke osvajača.

Kada su izvješća počela kružiti da se nešto neobično događa na Arapskom poluotoku, Bizantinci su bili zaokupirani Sasanidima u Perziji koji su opustošili Jeruzalem 614. i pobjegli s relikvijama Svetog križa. A Zapadu su prijetili Avari, Mongolci koji su se preselili na Balkan i prijetili Carigradu. Glasine o pojavi moćnog vođe među Arapima u dalekom Hedžazu nisu se činile povodom za uzbunu.

Čak uoči pada Jeruzalema, kada je arapska vojska okružila Sveti grad i blokirala cestu k Betlehemu, jeruzalemski patrijarh Sofronije uvjeravao je vjernike: „Smijat ćemo se padu naših neprijatelja Saracena (kako su kršćani prvotno nazivali muslimane) i ubrzo ćemo doživjeti njihovo uništenje i potpuni nestanak.“ Četrnaest stoljeća kasnije muslimani su i dalje u Jeruzalemu, i sa svakim novim desetljećem islam sve više oblikuje kršćanske umove, prodire sve dublje u kršćanska društva, i svojim utvrđenim i neprobojnim zakupljenim posjedom većeg dijela kugle zemaljske ograničava kršćansku praksu.

Od dana kada je kalif Umar sreo patrijarha Sofronija u Jeruzalemu sredinom sedmog stoljeća, kršćanstvo se našlo licem u lice s islamom. Iako su okolnosti varirale od mjesta do mjesta i stoljeća do stoljeća, islam je uvijek predstavljao izazov. Ali, tijekom duge povijesti u kojoj se islam proširio po čitavom svijetu, kršćani, s iznimkom onih koji su živjeli na Bliskom istoku u prvim stoljećima islamske vladavine, rijetko su doživljavali islam ozbiljnošću koju on zaslužuje ili ga priznali onim što on jest – religija u biblijskoj tradiciji u kojoj je pobožnost sljubljena s državništvom. „Blaženo neznanje“ ( prema riječima modernog učenjaka Lamina Sanneha) je prevladalo, osobito na Zapadu.

Prije muslimanskog osvajanja, kršćani su se mogli samouvjereno osvrnuti na šesto godina stabilnog rasta i razvoja. Do 300. godine, crkve su osnovane u svim gradovima Rimskog carstva, od Španjolske i Sjeverne Afrike na zapadu do Egipta i Sirije na istoku, kao i u Maloj Aziji i na Balkanu. U četvrtom su stoljeću Armenci prihvatili novu religiju, i na istočnoj obali Crnog mora propovijedanje svete Nino je dovelo do obraćenja iberijske kraljevske kuće i Gruzijci su prihvatili kršćansku vjeru. Na jugu, kršćanstvo je stiglo u Etiopiju u 4.stoljeću, a u Nubiju stoljeće kasnije. A već su postojale kršćanske zajednice u rimskoj Galiji u drugom stoljeću i u Britaniji do trećeg stoljeća.

Ništa manje impresivno nije bilo širenje kršćanstva istočno. Naviknuti na šarene karte Pavlovih misijskih putovanja prikazanih u Bibliji pomišljamo da se početno širenje dogodilo na Mediteranu. Ali u velikoj regiji istočno od Jeruzalema – Siriji, Jordanu i Iraku gdje je aramejski bio lingua franca – većina je ljudi bila postala kršćanima do sedmog stoljeća. Kršćansko se evanđelje širilo čak još istočnije do drevne Perzije, i odatle je putovalo Putem svile do Središnje Azije: Uzbekistana, Tadžikistana, Afganistana. U jednom je trenutku tijekom prvih šest stoljeća doseglo zapadnu obalu Indije i čak Kine. U sedmom stoljeću svjetsko središte kršćanstva nije ležalo u Europi nego istočno od Jeruzalema.

Iako su narodi ovog nepreglednog područja govorili mnogim jezicima i njegovali različite običaje, kršćanstvo ih je povezalo ispovijedanjem Nicejskog vjerovanja. Krstili su svoju dojenčad u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, slavili Euharistiju u svojim crkvama, bili pod vlašću biskupa, štovali živote asketskih muškaraca i žena koji su živjeli u monaškim zajednicama, i imali zajedničku svetu knjigu.

Arheolozi su otkrili dijelove starih kršćanskih tekstova koji to sve snažno potkrjepljuju. I u Antrimu u Sjevernoj Irskoj i u Panjakentu, blizu Samarkanda, u današnjem Uzbekistanu, pronađene su knjige predložaka iz oko 700. godine (vosak na drvetu u Irskoj i keramičko posuđe u Aziji), koji sadrže stihove iz psalama. U Irskoj je školarac, čiji je jezik irski napisao stihove psalama na latinskom, a u Panjakentu je dječak čiji je jezik sogdijski, napisao svoju lekciju na sirijskom.

Ako čovjek razmotri razmjere kršćanstva u 600. godini,  duboko korijenje koje su kršćani pustili po cijelom svijetu kojeg su poznavali, i isprepletenost crkvi, ne čudi što je kršćanima bio problem shvatiti da arapske vojske koje su zauzele njihove gradove nisu bili puki osvajači u pohodu na plijen nego vjesnici duhovno moćne religije i arhitekti nove civilizacije.

Prvi zabilježeni komentar kršćanske reakcije na Muhameda datira od svega nekoliko godina nakon njegove smrti. Kada su priče o proroku među Arapima došle do kršćanske Sirije, netko je upitao starca: „Što mi možeš kazati o proroku koji se pojavio među Saracenima?“ Starac je duboko uzdahnuo i rekao: „Lažan je, jer proroci ne dolaze naoružani mačem.“ Naravno da je imao na umu židovske proroke, Iliju ili Izaiju ili Amosa. Prorok je osoba pozvana da govori  u Božje ime.

Ali njegovo je poznavanje Biblije bilo djelomično, jer je previdio najvećeg od proroka prije Isusa: Mojsija. Kao kasniji proroci, Mojsije je zasigurno bio pozvan da govori u Božje ime, ali za razliku od Izaije ili Ezekijela, Mojsije je bio i politički i vojni vođa i, ne zaboravimo, zakonodavac. I nosio je mač: u Knjizi brojeva doznajemo da je naoružao tisuću ljudi iz svakog izraelskog plemena da bi se osvetio Midjancima.

Ovaj je biblijski prorok, Mojsije, bio uzor za Muhameda. Iako muslimani gledaju na Abrahama kao prvog koji je povjerovao u jednog Boga- i time je prvi musliman  i predak Arapa kroz Jišmaela – prorok najčešće spominjan u Kur’anu je Mojsije. Muhamed je bio, kao Mojsije prema riječima svetog Stjepana u Djelima apostolskim „silan na riječima i djelima.“

I rano je širenje islama bio stvar djela: snažnih, drskih, neodoljivih djela. U rasponu manjem od stotinu godina, arapski su se zapovjednici probili od kraja Egipta duž sjevernoafričke obale dok nisu došli do Atlantskog oceana. Od arapskog poluotoka napredovali su sjeveroistočno kroz Perziju i preko azijskih stepa do Indije. Arapi su dosegli Sind, današnju provinciju u Pakistanu, 711. godine. I u istom desetljeću, nakon što su prešli Gibraltarski tjesnac do kršćanske Španjolske, prešli su Pirineje i prodrli u južnu Francusku, da bi ih se konačno zaustavilo u bitci kod Poitiersa 732.

Do početka osmog stoljeća muslimani su stvorili u tim posve različitim i dalekim regijama novu zajednicu utemeljenu na uvriježenim vjerovanjima i praksama i spojenu zajedno u labavu cjelinu kalifatom utemeljenim u drevnom kršćanskom gradu Damasku. Kako su novi teritoriji bili pokoravani, nicali su garnizoni. Arapi su doveli svoje supruge i djecu, sagradili džamije, i s vremenom sagradili nove gradove kao što su Basra i Kufah u Iraku, Fustat (stari Kairo) u Egiptu, i Kairouan u Tunisu. Držeći se u početku odvojenima od lokalnih društava, mogli su zadržati svoj identitet među mnoštvom stranaca i postupno potisnuti kulturu koja je dominirala regijom tisuću godina.

Uskoro je islam počeo puštati korijenje među pokorenim narodima – a jedan je od razloga što su već bili upoznati s biblijskom tradicijom koju je koristio Kuran. Primjerice, čitava je sura posvećena biblijskom Josipu, sinu patrijarha Jakova, potkralju Egipta.

Prvotno su arapski govorili samo Arapi, ali do kraja sedmog stoljeća, za vrijeme kalifata Abd-al-Malika i njegovog sina Hishama, arapski je jezik postao jezikom administracije, trgovine, i učenjaka kao i religije. Da bi se zamijenila bizantska valuta, kovani su zlatnici s arapskim legendama noseći prijekor kršćanima: „Nema boga doli Boga jedinoga. On nema druga.“ Utemeljen je javni kult pomoću političkog autoriteta, zahtijevajući godišnje mjesec posta, molitvu pet puta na dan, čitanje Kur’ana petkom, i khutba, obraćanje prije molitvi.

Na druge je načine Abd-al-Malik tražio javni prostor za islam. Dramatičnom političkom gestom je izgradio Kupolu na stijeni na Brdu hrama, promijenivši zauvijek obzor i karakter Svetog grada. Kako na unutarnjim tako i na vanjskim zidovima, natpisi snažno objavljuju dogme islama: „Nema boga doli Boga.“ Izraz „Bog nema druga“, eksplicitna kritika kršćanske doktrine o Presvetom Trojstvu, pojavljuje se ni više ni manje nego pet puta. Abd-al-Malik je također imenovao suce da bi upravljali novim zakonodavnim tijelom po pitanjima obreda, braka, naslijeđa i imovine. S vremenom je šerijatski zakon, više nalik rastućem tijelu društvenih praksa nego fiksnom kodu, postao glavno obilježje muslimanskog identiteta. Njegov je značaj za muslimana i psihološki i pravni, što objašnjava zašto izaziva takvu emocionalnu silu u muslimanskim zemljama do današnjeg dana.

U roku jednog stoljeća, pokret koji je započeo prorok Muhamed uglavio je trajnog političkog i vjerskog rivala kršćanstvu u povijesno kršćanskim zemljama. Njegovo napredovanje kako prema Zapadu tako i prema Istoku je značilo da je veći dio kugle zemaljske pripao islamu , ispunjajući riječi Kur’ana: „Postavili smo vas nasljednicima na zemlji nakon njih.“ Za kršćane su se ti teritoriji pokazali nenadoknadivima. Četiri stotine godina kasnije, kada su križari stigli na Istok, arapski povjesničar Ibn Athir je rekao da su zašli u „zemlje islama“.

Malo je od toga bilo očito kršćanskim promatračima u prvim godinama, ili ih je tek nekolicina bila spremna priznati to što se upravo zbivalo pred njihovim očima. Ivan Damaščanski, koji je živio za vrijeme vladavine Abd-al Malika početkom osmog stoljeća, napisao je raspravu o Muhamedu temeljenu na čitanju Kurana. Ali on u svojoj knjizi smješta Muhameda u odjeljak o „herezi“ i opisuje ga kao potomka zakletog heretika Arija: naučitelja okrnjene verzije kršćanske istine. Na nekoj apstraktnoj razini to bi i moglo biti istina, i to zaista pokazuje da je mislio da islam i kršćanstvo dijele zajedničko duhovno porijeklo, ali je značajno napomenuti da razmatra Muhameda čisto u teološkim ili vjerskim pojmovima, ignorirajući kulturne i političke promjene koje je donio.

Otprilike u isto je vrijeme redovnik pišući na sirijskom u regiji Basre bio tankoćutniji za ono što je islam značio za kršćane. U dijalogu između kršćanskog redovnika i muslimanskog dužnosnika, muslimanski dužnosnik kaže: „Ako je vaša religija istinita, ‘zašto vas je Bog predao u ruke nama?’“

Do 750. godine, stotinu godina nakon pada Jeruzalema, barem 50% kršćana na svijetu našlo se pod muslimanskom vlašću. U nekim regijama, pretežno u Sjevernoj Africi, kršćanstvo je rapidno opalo. U vrijeme arapskog osvajanja bilo je više od tri stotine biskupa u tom području, a do desetog stoljeća papa Benedikt VII nije mogao pronaći tri biskupa za posvećenje novog biskupa. Danas nema autohtonog kršćanstva u toj regiji niti kršćanskih zajednica čije povijest seže do antike. Iako su pokoreni mačem, većina ljudi je na kraju prigrlila religiju svojih osvajača. Postupnim procesom blage prisile, islam je uspio pridobiti odanost i rasplamsati ljubav onih koje je podložio sebi i učiniti ih dijelom muslimanske umme – poprilično veliko postignuće.

U većem dijelu Sirije – uključujući Svetu Zemlju, Egipat i Irak – prava i privilegije kršćana su bili ograničeni njihovim pravnim statusom dhimmis: članovi ograničene i inferiorne manjine podložne teškom porezu. Ipak, kršćanski je intelektualni život cvjetao. U prvim stoljećima pod islamom, kršćani su sudjelovali u temperamentnoj i smionoj kulturi koju su stvarali muslimani. Postupno su prešli na arapski – osjetljiv pothvat jer je mnogo vjerskog rječnika u arapskom došlo iz Kur’ana. Pisali su apologetska djela u obranu kršćanstva i ulazili u rasprave s muslimanskim misliocima o pitanjima prakse, doktrine i filozofije. Čak i djelomična lista kršćanskih mislioca koji su pisali na arapskom tijekom tog perioda je impresivna: teolozi poput Theodorea Abu-Qurraha (biskupa u Harranu, u jugoistočnoj Turskoj) i Timoteja I (patrijarha Crkve Istoka u Bagdadu), prevoditelja poput Antuna Davida iz Bagdada i Stjepana iz Ramlaha u Palestini, i filozofa kao što su Hunayn ibn Ishaq i Yahya ibn Adi u Bagdadu. Iako su njihova imena većinom pala u zaborav, njihova su djela odoljela zubu vremena, pružajući dragocjen izvor kršćanima u njihovom obraćanju islamu danas.

Do 11. je stoljeća pak kršćanstvo počelo naglo demografski opadati u njegovoj istočnoj domovini, a islam, nošen turskom vojskom, nastavio je neumoljiv proboj prema Zapadu. Kraj 11. stoljeća je obilježio također početak Prvog križarskog rata.

Prošlih je godina bilo mnogo moraliziranja oko brutalnosti križara i nepromišljenog teoretiziranja o njihovom povijesnom značaju. Iz neznanja mnogi olako zanemaruju da su križari bili dio kršćanskog protunapada protiv okupacije zemalja koje su bile kršćanske stoljećima prije dolaska islama. Na Pirinejskom poluotoku kršćani su počeli vraćati izgubljene teritorije u središtu države (uključujući Toledo), Bizantinci su započeli nove ofenzive u Siriji i Anatoliji, a dalje istočno, Gruzijci i Armenci su se pobunili protiv muslimanskih vladara. Križarski ratovi nisu bili sami; predstavljali su razumljiv pokušaj sa strane kršćanskog svijeta da bi se zaustavio napredak islama i povratio kršćanski teritorij, uključujući Sveti grad Jeruzalem.

Ali Križarski su ratovi završili neslavno. Nakratko su kršćanska kraljevstva uspostavljena u Svetoj zemlji i dijelovima Sirije, ali za manje od dva stoljeća islam ih je povratio. Bez sumnje je zato muslimansko sjećanje ( do nedavno) promatralo Križarske ratove kao prijelaznu fazu, žalosnu intervenciju od strane uljeza ali manje značajnu od razaranja koje su prouzrokovali Mongoli. Franci su jednostavno bili drugi neprijatelj. Samo kad su Križarski ratovi stavljeni u službu suvremenih dnevnih redova, i na Zapadu i u muslimanskom svijetu, na njih se počelo gledati kao na cause célèbre („vrući krumpir“).

U dugom tijeku povijesti, i osobito s kršćanske perspektive, tursko osvajanje Male Azije bilo je od daleko većeg značaja. Dolazak Turaka je pripremio put za potiskivanje kršćana čiji je jezik bio grčki u bizantskoj Anatoliji, sijanje islama na Balkanu i pad Carigrada 1453. Iako su napisane mnoge knjige o Carigradu, prvenstveno napeta pripovijest Stephena Rucimana, malo je rečeno o postupnom nestajanju kršćana u Maloj Aziji u stoljećima prije pada Carigrada. Ne postoji potresnije poglavlje u kršćanskoj povijesti od ovog i u iskazima kršćanske povijesti, i potpuno zaboravljenog – podsjetnik, kao što je W.H.Auden jednom napisao da „strašno mučeništvo mora proći negdje u kutku.“ U jakom kontrastu Križarskim ratovima, ono što se zbilo u Maloj Aziji imalo je dalekosežnije posljedice, ne samo kao događaj za povjesničare i stručnjake da bi raspravljali nego kao nepobitne demografske činjenice.

Razmotrimo malo statistiku. U jedanaestom je stoljeću stanovništvo Male Azije bilo gotovo 100 % kršćansko. Do šesnaestog stoljeća, muslimani su činili 92 % stanovništva. Tijekom tih stoljeća, Crkva je izgubila većinu svoga imanja, njezine crkvene strukture su bile rastavljene, a biskupima je bila zabranjena skrb za biskupije. Na početku tog perioda bilo je četiri stotine biskupa; do kraja je 97 % njih bilo uklonjeno. Budući da nije bilo centralizirane države, samo niže rangirani vladari, dhimmi sustav nikad nije u potpunosti zaživio. Kako su muslimanske institucije cvjetale, kršćanska je populacija bježala, a dezorijentirani i obeshrabreni koji su ostali postupno su prihvatili vjeru svojih gospodara. Danas postoji tek nekolicina ostataka  drevnih kršćanskih zajednica u Turskoj.

Kao rezultat turskih pobjeda, do početka 16. stoljeća islam je imao novo moćno političko  središte u Carigradu i puštao je korijenje u Jugoistočnoj Europi, gdje je ostao do danas. Uspostava turskih kraljevstava u Maloj Aziji i na Balkanu osvojila je zemlje sjeveroistočno od Mediterana što su Arapi već bili učinili u zemljama na njegovoj južnoj obali, u većem dijelu Sirije, i u Plodnom polumjesecu.

Kada je Edward Gibbon predstavio proroka Muhameda u svom djelu Propast i pad Rimskog carstva, primijetio je da je uspon islama bio „jedna od najznačajnijih revolucija koje su utisnule nov i trajan pečat na narod cijelog svijeta.“ Gibbon je vidio da islam nije samo započeo vjersku revoluciju. Njegova neusporediva ekspanzije je promijenila tijek povijesti mijenjajući kartu svijeta i stvarajući novu geografiju.

To je tako osobita i neoboriva činjenica da se moramo zamisliti nad kršćanstvom dok se suočava s islamom. Prije nekoliko je godina National Geographic izdao zgodan broj pod nazivom Geografija religije. Kao što bismo i očekivali, osim prekrasnih fotografija vjerskih zdanja i obreda sa svih strana svijeta, također uključuje kartu svijeta. Na njoj su kontinenti obojani da bi se istaknule dominantne religije u različitim područjima. Indija, primjerice, gdje je 75% pučanstva Hindusi, obojana je narančasto. Pravoslavna Rusija i Istočna Europa su obojane grimizno, a katolička Latinska Amerika ljubičasto. Ali na najvećem neprekinutom području, obojanom zelenim, prostire se islam, koji zauzima veliku površinu počevši od Atlantskog oceana na zapadu do Pakistana i Bangladeša na istoku.

Svima su nam znani izvještaji iz udžbenika o kršćanstvu kao priča o rastu i ekspanziji kako se širilo od zemalja na obalama Mediterana do u sjevernu Europu, doživjelo procvat u kasnom Srednjem vijeku, raskol zbog Reformacije, prešlo Atlantski ocean, pretrpjelo ukor Prosvjetiteljstva, a zatim, kao posljedica velikih misionarskih pokreta doživjelo period fenomenalnog rasta u Južnoj hemisferi i Aziji. U ovom tumačenju protekla dva tisućljeća, kršćanstvo i Zapad sjede na vrhu civilizacije.

Ako, pak, u ovu smionu pripovijest ubacimo priču o islamu, stvari poprimaju drugačiji karakter. Pozicionirana nasuprot islamu, karijera kršćanstva je obilježena jednako padom i istrebljenjem kao rastom i trijumfom. Selektivnim izborom razdoblja, događaja i geografskih područja, uobičajeni izvještaj (onaj zamišljen iz perspektive Europe i Sjeverne Amerike) pruža dojam kontinuiranog napretka.

Ali gledano s globalne perspektive, to može biti varavo. Da utvrdimo ono što je očito: većina teritorija koji su bila kršćanski u 700. godini sada su muslimanski. Ništa slično se nije dogodilo islamu. Kršćanstvo se čini poput pljuska koji natopi zemlju i ide dalje, dok je islam više poput velikog jezera koje se neprestano prelijeva izvan svojih obala da bi poplavio novi teritorij. Kada islam dođe, dođe da ostane – osim ako ga ne potisne sila, kao što je bilo u Španjolskoj. Ali sramotno protjerivanje muslimana iz Španjolske teško da je nešto što bi kršćani danas slavili.

Naravno da ima iznimki: stare kršćanske zemlje poput Grčke, Armenije i Etiopije ostaju kršćanske. A kada se stvar promotri geografski, te se zemlje čine smještene na rubu mnogo većeg i rastućeg islamskog svijeta. Postoji dobar razlog za brigu zbog tromog pristanka Europljana danas pred kolapsom kršćanstva kao društvene i kulturne sile i zbog rastućeg broja muslimana koji žive u Francuskoj, Njemačkoj i Britaniji. Iako je kršćanstvo bilo kadro stvoriti veliku civilizaciju, čini se nesposobnim spriječiti njezin raspad.

Mjesto Europe u kršćanskoj povijesti je jedinstveno i neusporedivo. Rim, najsvetiji grad u zapadnom kršćanstvu, bio je dom kršćanske zajednice u početku, kao što svjedoči poslanica svetog Pavla crkvi u Rimu. Stoljećima kasnije, u savezu s Rimom, kršćani sjeverno od Alpa su stvorili Europu i, u modernim vremenima, europski kršćani i njihovi potomci pronosili su vjeru po svem svijetu. I u mlađim crkvama, barem u ranim godinama, prakticirali su se upravo europski oblici kršćanstva.

Kršćanstvo je imalo trajnu fizičku prisutnost u Europi. Privrženost je povezana s mjestom: njegove crkve, svetišta, grobnice i hodočasnička mjesta su duboko utisnuta u kršćansku dušu. Smrt kršćanstva u Europi i vlast islama bio bi žestok udarac kontinuitetu kršćanskog sjećanja i osjećaju da je Crkva nositelj drevne, neprekinute živuće tradicije koja seže natrag do vremena apostola i do Isusa. Sjećanje je integralni dio kršćanske vjere, ali nevezano uz stvari ono je beskrajno popustljivo, čak prolazno, poput priče čije je vjerodostojnost razvodnjena kad su potankosti zaboravljene. Bez poveznica s prošlošću koje prenose zajednice na zemlji, gubi se nešto dragocjeno. „Hodajte oko Siona,“ pjeva psalmist, „i okružite ga, prebrojite tornjeve njegove! Uočite dobro bedeme njegove, promotrite dvore njegove, da možete pričati to naraštaju koji dolazi! Jer ovaj je Bog, naš Bog, zauvijek i uvijeke!“

Ako kršćanstvo nastavi opadati u Europi i postane manjinska religija, njegova će se povijest pojavljivati djelomično i povremeno, a njegovo pravo na univerzalnost umanjivat će promjenjivi geografski obrasci. A bez mosta Zapadne Europe, slavenski kršćani u Istočnoj Europi i Rusiji, nosioci drevne bizantske tradicije, bili bi izolirani od kršćanskog svijeta. Na kraju svoga djela Za vrlinom, Alasdair MacIntyre je napisao da čekamo sljedećeg svetog Benedikta. U svojim pomahnitalim i doduše mračnim umovanjima, ponekad se pitam nije li novi ­Charlemagne, a ne Benedikt onaj koga kršćanstvo zapravo treba.

Ali, naravno, to je samo misao. Bez obzira koliko bili veliki uspjesi kršćanskih kraljeva i vladara, to je poglavlje u kršćanskoj povijesti gotovo. Istinabog, netko bi mogao reći da je kršćanstvo u nevjerojatnom porastu u južnoj hemisferi, osobito u Africi i Aziji, ako se sjetimo bezgraničnog entuzijazma kojeg su evangelici i pentekostalci unijeli u kršćanske misije. Ali energija i entuzijazam nisu nadomjestak za duboke korijene, žive i trajne institucije, i bogatu i vitalnu kulturu. Hoće li novije crkve moći opstati da bi prenijele vjeru u svoj punini još generacijama iza i podigle izrazito kršćanska društva? I kako će se suočiti s agresivnim muslimanskim zajednicama uz koje neke žive?

To me dovodi natrag k geografiji religije. Islamska je revolucija dalekosežnija nego što se moglo pretpostaviti kada je Gibbon pisao u Europi u 18.stoljeću. Uzmimo, primjerice, Afriku: iako je kršćanstvo stiglo u mediteransku Afriku u drugom stoljeću, s iznimkom Etiopije i Nubije, nije se raširilo južno po kontinentu. Islam pak s druge strane je prodro rano u subsaharsku Afriku iz Libije i Maroka i prešao Crveno more s Arapskog poluotoka u Zanzibar da bi prispio u trgovačke centre duž istočne obale Afrike. S dubljim korijenjem, islam je imao daleko veći kulturni utjecaj na taj kontinent nego kršćanstvo. Ovdje, također, promatranje karte je poučno. Islam nije dominantan samo u sjevernoj Africi nego i duž saveza graničnih država u subsaharskoj Africi: od Senegala na zapadu do Sudana na istoku i duž obale. Kada čujemo podatke o rastu broja kršćana u Africi, moramo imati na umu da se one odnose samo na južnu trećinu kontinenta.

Primjerice, u Nigeriji, mnogo je kršćana i broj raste, ali kršćanstvo je relativno mlado u tom području. Dok islam bilježi svoju povijest u zapadnoj Africi od 11.stoljeća, a muslimansko je kraljevstvo ustanovljeno ondje gdje je danas Nigerija u 15. stoljeću, kršćanska je misija u Nigeriji s ozbiljnim radom započela tek u 19. stoljeću. Sjeverni predjeli zemlje su pretežito muslimanski i dijele zajedničku kulturu s pojasom islamskih država koje se protežu kroz središnju Afriku. Zadnjih je desetljeća muslimanska populacija na sjeveru zemlje postala izrazito deklarativna, zahtijevajući širu primjenu islamskog zakona unutar društva. Kršćani su se opirali tome, ali 1999. i 2000. različiti oblici islamskog zakona su uklopljeni u 12 od 36 nigerijskih država. Muslimani su također prisilili Nigeriju da se pridruži OIK-u, Organizaciji islamske konferencije, udruženju 56 islamskih zemalja koje promiču muslimansku solidarnost u ekonomskim, društvenim i političkim stvarima.

Od još je većeg značaja rast i uspostava islama u jugoistočnoj Aziji, u arhipelagu između Bengalskog zaljeva i Kineskog mora. Iz Indije, islam se raširio duž trgovačkih putova u regiju, i do 16. stoljeća, muslimani su postali dominantna religija u onome što je danas Malezija i Indonezija. Ovdje je islam prokrčio sebi put ne vojnim osvajanjem nego mirnodopski, postepenim obraćenjem ljudi koji su dolazili u doticaj s muslimanskim trgovcima i kroz tihi rad putujućih sufijskih propovjednika. S muslimanskim je rastom došla muslimanska kultura i zakon, i u konačnici muslimanska vlast.

Na način koji ne vrijedi za kršćanstvo, islam jest teritorijalan. Jedna od islamskih najdugoročnijih inovacija je da je vjerski zakon postao ujedno zakonom države. Šerijat je opsežniji nego Crkveno kanonsko pravo, i povijesno je njegov autoritet ovisio o zajednici s teritorijalnim vezama i političkom jurisdikcijom. To se poimanje danas propituje, a muslimanski mislioci raspravljaju o njemu od 19. stoljeća. Ali većina muslimana na svijetu žive u državama u kojima islam zauzima istaknuto javno mjesto u društvu. Čak i u zemljama kao što su Indija, gdje muslimani ne čine većinu, osjećaj solidarnosti i pripadnosti duboko je ukorijenjen.

Postoji trenutak u romanu E.M. Forstera Put u Indiju u kojem britanski ravnatelj Cyril Fielding i njegov mladi muslimanski prijatelj dr. Aziz razgovaraju o svojim različitim pristupima životu. Fielding kaže: „Putujem bez mnogo prtljage.“ Aziz misli; „Zato su gospodin Fielding i ostali bili tako neustrašivi! Nisu imali što izgubiti. Ali on sam (Aziz) je bio ukorijenjen u društvo i islam. Pripadao je tradiciji koja ga je vezala, i donio je djecu na svijet, društvo budućnosti. Iako je živio tako nedefinirano u ovom bijednom bungalovu, ipak je bio lociran, lociran.“

Taj osjećaj lociranosti, da te definira društveni svijet, još je uvijek jako prisutan među mnogim muslimanima. Stoljećima je islam bio nosilac duhovne i proročke vizije uređenja ljudskog društva na temelju štovanja jednog Boga. Ta vizija nastavlja disciplinirati živote i raspoređivati energije milijuna ljudi u različitim društvenim, političkim, etničkim i lingvističkim okruženjima.

Nema naznake da on i danas posustaje. Kao religija, islam je imao zavidnu žilavost. Iako  je u znanosti, humanističkim znanostima, tehnologiji, i državništvu Zapad daleko nadmašio muslimanski svijet, političko i kulturno vodstvo Zapada nije svrglo prakticiranje islama. Dok su muslimani imali poteškoća s pomirenjem s modernim svijetom kakav je poznat nama na Zapadu, islam kao religija nije smalaksao. Nevjerojatna je istina da su narodi i društva koji su bili dijelom muslimanskog svijeta prije 5 stoljeća ostali odlučno i bez zadrške islamski.

Turska je dobar primjer otpornosti islama u modernom vremenu. Ovdje imamo povijesno muslimansku zemlju čiji su ustav, zakon, institucije, škole i običaji na silu odvojeni od religije početkom 20. stoljeća- preoblikovani da bi se prilagodili prisilnom sekularizmu utemeljenom na idejama laicizma – laïcité – koji dolazi iz francuskog. Vjerski učitelji su bili lišeni autoriteta, a vjerske škole zatvorene. Muškarcima je bilo naređeno da odbace tradicionalno pokrivalo za glavu i preuzmu zapadnjačke kape s obodom što im je onemogućilo da se prostru dok mole. Ženama je zabranjeno nošenje vela. Napustilo se tradicionalni dan molitve i odmora, petak, i zamijenilo ga se nedjeljom.

Zadnjih je nekoliko desetljeća pak prakticiranje islama doživjelo renesansu, i religiozni Turci su dobili političku moć demokratskim sredstvima. Iako su korijeni Stranke pravde i razvoja, sadašnje vlasti, islamistički, njezini su se vođe ponašali kao centristi, a neki su ih usporedili s desnim kršćanskim demokratskim strankama u Zapadnoj Europi. Čak i New York Times i Washington Post prikazuju svoje suparnike, sekulariste, kao staromodne, ideološke i nedemokratske. Gotovo stoljeće poslije kemalizma, autoritaran je sekularizam nametnut turskom narodu, pretežita većina populacije ostaje muslimanska, a islam se opetuje u javnosti. Teško je zamisliti nešto slično s kršćanstvom u Britaniji ili Francuskoj.

Fokusirajući se na ono što je pošlo po krivom, na islamski terorizam, na vehabizam, ili na radikalne islamiste, propuštamo načine na koje se islam konstruktivno prilagođava svijetu u mijeni. Povjesničar sa sveučilišta Columbia Richard Bulliet tvrdi da dokle postoji fundamentalno preispitivanje islama, svijet će i dalje zvučati zapadnjačkim ušima poput „čegrtušina čegrtanja“. Ako gledamo na islam kao povijesni ostatak, nesposoban mijenjati se i poboljšati, neprijateljski nastrojen prema razumu i znanosti, oblik religije onesposobljen u modernom svijetu, nikada nećemo pojmiti strahovit izazov koji on predstavlja kršćanstvu. Bulliet skreće pažnju na ono što on naziva „rubnim“ situacijama, područjima muslimanskog života gdje se događaju značajne promjene: u muslimanskim dijasporskim zajednicama u Europi i Sjevernoj Americi; u demokratski orijentiranim političkim strankama u pretežito muslimanskim zemljama, kao što je Turska; i u obrazovanju, bilo kroz tradicionalne vjerske škole ili fakultete, kao u Indoneziji.

Ne branim islam. Tijekom svoje duge povijesti, islam je bio jako loš po kršćanstvo. U Sjevernoj Africi i Maloj Aziji, dolazak muslimanske vojske je u kratkom razdoblju doveo do uništenja kršćanskih zajednica. Na Bliskom Istoku, dhimmitude je bila institucija koja je gušila i u konačnici otimala kisik zajednicama, prepuštajući ih njima samima kad su trošile zadnje atome energije boreći se za opstanak. Iako je tijekom prvih stoljeća muslimanske vladavine bilo plodnih intelektualnih i kulturnih veza, one nisu potrajale i većinom su zaboravljene. Do današnjeg dana velik dio svijeta ostaje praktički zatvoren kršćanima.

Nasilje je bila stalna crta u muslimanskoj povijesti. Iako je suosjećajan u svom tumačenju, Marshall Hodgson u svom autoritativnom djelu The Venture of Islam priznaje da je vizija proroka Muhameda „neizbježno vodila maču“. To je „neobičan test islama“, kaže on, „kako se muslimani mogu suočiti s pitanjem rata“. Dakle, mnogo je toga za promišljati i za kršćane koji žive u muslimanskom svijetu, puno je toga za strahovati.

Imajući na umu višestoljetno iskustvo, izazov je za kršćane vidjeti islam kao neprijatelja. Često je bio neprijatelj. Ali ako to ostane naša prevladavajuća paradigma gledanja na religiju, uskraćujemo si ponešto. Kršćanska povijesna misija je bila donijeti bogoštovlje jednoga Boga, Boga Abrahama, Izaka i Jakova, svim narodima. Ne zaboravimo da je prvi i najteži grijeh idolopoklonstvo, štovanje nečeg drugog osim Boga kao boga. „Nemaj drugih bogova osim mene“, glasi Prva Božja zapovijed. Kršćani ispovijedaju: „Vjerujemo u jednoga Boga, Oca Svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje“, a muslimani recitiraju „Nema boga osim Boga i Muhamed je Njegov glasnik.“

Srodstvo između kršćanstva i islama dublje je nego što bi stoljeća sukoba natjerala čovjeka da pomisli. Samo da spomenem primjer: suradnja kršćana i muslimana u 9. i 10. stoljeću pri prevođenju i tumačenju filozofskih djela s antičkog grčkog na arapski i njihov prijenos na Zapad u prijevodima s arapskog na latinski u 11. i 12. stoljeću.

Značaj je ovdje dvostruk. Prvo, davno prije nego li su najznačajnija Aristotelova djela bila poznata Zapadu, muslimanski su mislioci prisvojili grčku filozofsku tradiciju. Kontinuitet zapadnjačke filozofske misli ovisi dijelom o doprinosu muslimanskih mislilaca. Drugo, zato što je islam, poput kršćanstva, utemeljen na objavi transcendentalnog Boga, slobodnog stvaratelja, muslimanski su mislioci obradili niz filozofskih i teoloških tema- Bog i svijet, stvaranje iz ničega, Božja sloboda, vjera i razum- kojih su se kršćanski mislioci također prihvatili. Proizašli je dijalog podigao razinu sofisticiranosti zapadnjačke misli i pomogao kršćanskim misliocima da razjasne i prodube vlastiti pristup sličnim temama.

Iako je podjela između kršćanstva i islama golema, a potraga za upotrebljivom prošlošću nije obećavajuća, kršćani moraju naučiti, kao što su to biskupi na Drugom vatikanskom saboru sročili, gledati na muslimane „s poštovanjem“. „Crkva gleda s poštovanjem i muslimane, koji se klanjaju jedinomu Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu.“

Zadnje dvije godine, dva su ozbiljna pokušaja došla od strane muslimanskih vođa kako bi se približili kršćanskom svijetu. Prvo je bilo otvoreno pismo Benediktu XVI. mjesec dana nakon njegovog predavanja na Sveučilištu u Regensburgu. Nasilje koje je eskaliralo u muslimanskom svijetu nakon govora došlo je na naslovnice, ali pismo, koje je američki tisak većim dijelom ignorirao, bilo je mnogo značajnije. U njemu su muslimanski vođe iz čitavog svijeta pripremili miroljubiv, obazriv i kritički odgovor na papine komentare na uporabu razuma- srce papinog govora- i kritizirali muslimanske ekstremiste.

Godinu kasnije, u jesen 2007., poduljom izjavom muslimanski su se vođe obratili kršćanskim vođama Istoka i Zapada, rimokatoličkim, pravoslavnim, protestantskim i evangeličkim, naslovljenu „Zajednička riječ između Nas i Vas“. U dugoj povijesti muslimansko-kršćanskih odnosa,  presedan je da bi skupina muslimanskih mislilaca s različitih strana svijeta i različitih mišljenja surađivala k pozitivnom prijedlogu kršćanima. Otpočetka je islam bio oštar kritičar središnjeg učenja kršćanstva. „Zajednička riječ između Nas i Vas“ se ipak oslanja na Novi zavjet da bi argumentirao da kršćani, poput muslimana, uče da je ljubav jednog jedinoga Boga prva i najveća vjerska istina.

Autori povezuju riječi Prorokove poruke izravno s biblijskom tradicijom. Proglašavajući „nema boga osim Boga“ ti muslimanski vođe pišu da je prorok Muhamed prenosio prvu i najveću zapovijed da Boga ljubimo čitavim srcem i dušom, kao što piše i u Bibliji. „Tako reći…prorok Muhamed je možda, nadahnućem, ponovno izrazio i smjerao na prvu biblijsku zapovijed.“

Ipak, islam je više od vjere, i kršćanstvo se ne može odnositi prema njemu jednostavno kao religija prema religiji, a da ne uobziri društvene, kulturne i političke čimbenike. Koliko god teološki dijalog bio koristan, čovjek ne može ignorirati gole činjenice.  A najznačajnija činjenica je: golem geografski doseg muslimanskog svijeta nudi iznimno čvrstu osnovu pobožnosti, učenja i kulture za širenje. Često se kaže da će velika priča 21. stoljeća biti sukob između kršćanstva i islama. S djelomičnog gledišta ovih prvih godina stoljeća, to se zasigurno čini istinitim. Ali ako je islam kakvim ga mi zamišljamo onaj koji puni novinske naslovnice ili večernje vijesti, naše će gledište biti ograničeno kao kršćanskih stanovnika bizantske Sirije kada su muslimani počeli stvarati novu civilizaciju u njihovoj sredini. Samo ako se popnemo na viši nivo sagledati islam s veće povijesne i geografske panorame imat ćemo viziju da poduzmemo mjere odlučnosti, snage i sredstava koje će muslimani najvjerojatnije demonstrirati u nadolazećim desetljećima.

Kršćanstvo ne može izbjeći islamskoj političkoj geografiji. Dijelu svijeta će ostati nepoznanica kršćansko svjedočanstvo, a budućnost je turobna za kršćane koji žive u muslimanskim zemljama. Na Bliskom Istoku (s iznimkom zemalja poput Egipta i Libanona, gdje su kršćani još uvijek brojni), kršćanima će biti teško živjeti kao manjinama. I u zemljama na rubu muslimanskog svijeta poput Nigerije gdje kršćani sačinjavaju veliki i rastući postotak populacije, naći će se u defanzivi budući da muslimani žele implementirati muslimanski zakon u društvo. I naravno, kako njihov broj raste u Europi, muslimani će postupno zahtijevati pravo na javni prostor za prakticiranje islama.

Pitanje koje si čovjek treba postaviti je hoće li, licem u lice s islamom, kršćani biti sposobni održati, ponovno izgraditi i stvoriti snažne i otporne zajednice koje će pružiti vjeri institucionalno uporište za opstanak i rascvat. Hoće li imati mašte osmisliti duhovnu arhitekturu društava koje sačinjavaju? To je zadaća za koju je kršćanstvo osobito dobro opremljeno. Ima puno duže podrijetlo od islama, kulturno se mnogo puta preobražavalo tijekom svoje povijesti, i prošlo je vatreno krštenje modernizma. Ima dublju i koherentniju vezu s vlastitom tradicijom, uključujući kulturno nasljeđe klasične antike. I ono naređuje intelektualnim resursima da bi razumjeli i uključili ostale vjerske tradicije kao i da pruže moralno nadahnuće za sekularna društva.

Za razliku od islama, kršćanstvo je započelo kao zajednica nevezana uz političko tijelo, i tri stotine godina postojalo je neovisno od političkog autoriteta. Ta rana povijest nikad nije zaboravljena. Čak i u vrijeme kršćanske hegemonije na Zapadu, tijekom ere Charlemagnea, opat Wala iz Corbie inzistirao je da Crkva konstituira paralelnu vlast. Kralj, rekao je, treba imati javno vlasništvo za održavanje svoje vojske, a Crkva treba imati „crkveno vlasništvo, gotovo poput druge javne domene.“

Augustinova metafora za novi život u Kristu nije bila da je pojedinac rođen nanovo, nego da postaje dijelom grada s vlastitim oblikom vlasti. „Blago ljudima čiji je Bog Gospodin“, napisao je psalmist. Iako neki možda žele izbjeći taj izraz, u nadolazećim desetljećima veliki izazov za kršćane će biti oblikovati novu vrst kršćanstva unutar kulturnih i političkih uvjeta 21. stoljeća.

Izvor: First Things | prijevod: Jelena Prskalo

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.