Posvuda u zraku osjeća se nekakva teza da su sve religije jednake jer su svi osnivači religija bili suparnici, da su se svi oni borili za istu krunu od zvijezda. To je sasvim pogrješno. Polaganje prava na tu krunu, ili bilo što nalik na nju, zapravo je tako rijetko da je takvo što onda jedincato. Muhamed se na takvo što nije pozivao ništa više od Miheja ili Malahije. Konfucije se na takvo što nije pozivao ništa više od Platona ili Marka Aurelija. Buddha nikada nije rekao da je Brahma. Zaratustra nije tvrdio da je Ormuz niti da je Ahriman. Istina je, sve u svemu, da je tu sve onako kako bismo i očekivali da bude, po zdravom razumu, a svakako u kršćanskoj filozofiji. Stvari, dakle, stoje drukčije. Što je čovjek veći, to su manje šanse da će za sebe iznijeti onu najpretenciozniju tvrdnju. Izvan jedincatog slučaja što ga razmatramo, jedina vrsta čovjeka koja za sebe takvo što tvrdi jest onaj koji je veoma sitan; podmukao ili egocentričan monomanijak. Nitko ne može zamisliti Aristotela kako za sebe tvrdi da je otac bogova i ljudi koji je sišao s nebesa; ali možemo zamisliti nekog ludog rimskog cara, poput Kaligule, da takvo što tvrdi za njega, ili, što je vjerojatnije, za sebe. Nitko ne može zamisliti Shakespearea kako za sebe kaže da je književno božanstvo; ali možemo zamisliti nekog ludog američkog čudaka koji takvo što pronalazi kao kriptogram u Shakespeareovim djelima, ili, što je njemu osobno i draže, u svojim vlastitim djelima. Moguće je tu i tamo naići na ljudska bića koja iznose za sebe tu nenadmašivo nadljudsku tvrdnju. Može ih se naći u umobolnicama zatvorenog tipa; u izoliranim tapeciranim sobama; a najvjerojatnije i u luđačkim košuljama.

Ali ono što je još važnije od njihove materijalističke sudbine u našem toliko materijalističkom društvu, pod veoma grubim i nezgrapnim zakonima o umnoj poremećenosti, tip osobnosti za kojega i znamo da je takav ili da teži tome jest bolestan i neuravnotežen tip osobe; uzak, a opet napuhan i morbidan do monstruoznosti. Neprikladna metafora kriva je što govorimo za luđake da su puknuti; jer oni u stanovitom smislu nisu dovoljno pukli. Skučeni su, a ne puknuti; u njihovoj glavi nema dovoljno rupa za ventilaciju. Ta nesposobnost propuštanja danjeg svjetla na nečije vlastito utvaranje ponekad prikriva utvaranje vlastite božanskosti. Na takvo što ne nailazimo među prorocima, mudracima i osnivačima religija, nego medu nižim redovima luđaka. Upravo ovdje rasprava postaje izrazito zanimljiva; jer njome se i odviše toga dokazuje. Nitko naime ne smatra da je Isus iz Nazareta bio ta vrsta osobe. Nijedan suvremeni kritičar sa svoje tri čiste ne smatra osobu od koje je proizišla Propovijed na gori za užasnog retardiranog imbecila koji bi u svojoj ćeliji škrabao zvijezde po zidu. Nijedan ateist ili bogohulnik ne vjeruje da je autor prispodobe o izgubljenom sinu bio čudovište s ludom idejom, poput kiklopa s jednim okom. S obzirom na bilo kakvu zamislivu povijesnu kritiku, njega se mora smjestiti na višu razinu ljudskih bića. S druge strane, po svim analogijama, zaista ga moramo smjestiti onamo ili pak na poziciju višu od svih.

Zapravo, oni koji tome mogu zaista pristupiti (kao što tome ja ovdje hipotetički pristupam) u duhu trijezne razboritosti i unutarnje odmaknutosti od toga, suočit će se s iznimno neobičnim i zanimljivim ljudskim pitanjem. Ono je toliko zanimljivo da, razmatra li ga se kao ljudsko pitanje, ono u duhu postaje uglavnom nezanimljivo, pa bih stoga želio da su neki od njih to čisto ljudsko pitanje pretvorili u nešto poput ljudskog portreta koji se dade pojmiti. Ako je Krist bio puki ljudski lik, onda je on doista bio vrlo kompleksan i protuslovan ljudski lik. Jer je međusobno povezao upravo dvije stvari koje leže na krajnjim polovima svih čovjekovih različitosti. Bio je baš onakav kakav čovjek koji si nešto utvara nikada nije; bio je mudar; bio je dobar sudac. Ono što bi kazao bilo je uvijek neočekivano; no bilo je i neočekivano velikodušno te često neočekivano umjereno. Uzmimo na primjer poruku prispodobe o kukolju i žitu. Ona sjedinjuje bistroumnost i istančanost. U njoj nema maloumnosti kakva luđaka. Nema čak ni maloumnosti kakva fanatik. Mogao bi ju ispričati stogodišnji filozof na svršetku stoljeća raznih utopija.
Toj sposobnosti gledanja u daljine i izvan očitoga ništa ne nalikuje manje doli stanje egomanijaka sa samo jednom osjetljivom točkom u mozgu. Stvarno ne vidim kako bi se takva dva lika mogla uvjerljivo povezati osim na zapanjujući način na koji ih povezuje vjerovanje. Sve dok posve ne prihvatimo neku činjenicu kao činjenicu, koliko god čudesnom ona bila, svi ostali približni pojmovi odvode nas zapravo sve dalje i dalje od nje. Božanstvo je dovoljno uzvišeno da bude božanskim; dovoljno je uzvišeno da sebe naziva božanskim. Ali dok čovječanstvo postaje sve uzvišenije, sve je manje vjerojatno da će činiti to isto. Bog je Bog, kako to muslimani kažu; a velik čovjek zna da sâm nije Bog, i što je čovjek veći, to bolje zna to. U tom je paradoks; sve što se samo približno odnosi na tu istinu zapravo se samo udaljuje od nje. Sokrat, najmudriji čovjek, zna da ništa ne zna. Luđak može za sebe pomisliti da je sveznalica, a budala može o sebi govoriti na taj način. Ali Krist je u jednom drugom smislu sveznajući, u smislu što on ne samo da zna, nego i zna da zna.
Gornji tekst izvadak je iz knjige Gilberta Keitha Chestertona “Vječni čovjek”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.