Svi smo mi pozvani na svetost, zar ne? No kada čitamo o svecima, nekako se lako sebi učinimo dalekima, različitima od tih velikih ličnosti, koje su proživjele nevolje, borile se protiv ugnjetavanja, osnivale redovničke družbe, trpjele mučenje radi Imena Isusova, pa čak i umirale za svoju vjeru. Priče tih ljudi nadahnjuju nas na strahopoštovanje pred njihovom moralnom i duhovnom ljepotom. Oni svojim svjedočenjem također jačaju našu vjeru, jer nitko ne bi prošao kroz takve nevolje zbog Boga koji nije stvaran, pun ljubavi, i milosrdan.

No moramo zapamtiti da su svi sveci u raju nekada bili grešnici, i da je njihov život započeo kao i svaki drugi, baš kao i vaš i moj. Bog ih je pozvao da žive običan ili izvanredan život, da Mu daju sve tako što će postati svećenicima, učiteljima, misionarima, ili liječnicima; da putuju u daleke zemlje kako bi pomagali siromašnima i bolesnima, ili da ostanu u svojemu rodnome mjestu, da budu svjetlo u životu drugih; da daju svoj život u mučeništvu, ili da ostare u zajednici koja ih je trebala. Oni su na svojemu putovanju nosili svoje križeve, shvaćajući sa svakim korakom da nisu oni, nego On taj koji može preobraziti grešnika u sveca, i koji može sve učiniti novim.

Mene naročito zanima kako je priča svakoga pojedinoga sveca lijepa na svoj način. Zato proučavam postupke za proglašenje svetima koji sada traju – postupke za ljude za koje njihove zajednice smatraju da su u potpunosti živjeli beskonačno putovanje prema svetosti. Ove priče smatram mnogo bližima svojoj, a vjerojatno i vašoj. One mi pomažu promišljati o tome kako Bog piše moju vlastitu priču o svetosti – piše je s kreativnošću i nježnošću – i promišljati o tome kako smo svi pozvani biti svecima na način na koji je On to htio – upravo nas, na naš neobičan, nesavršen i naročit način.

Pet postupaka za proglašenje svetima koji će vas nadahnuti, a za koje možda ne znate:

1. Sluga Božji Antoni Gaudí (Reus, 1852. – Barcelona, 1926.)

Foto: Shutterstock

„Ljepota zrači iz istine.”

Gaudí je veliko ime u arhitekturi i umjetnosti. Bio je genijalni arhitekt bazilike Sagrada Familia (Sveta obitelj) i brojnih drugih građevina u Barceloni. Većina ljudi zna to, ali ne znaju da je bio uvjereni kršćanin.

Gaudí se rodio u Kataloniji 1852. godine, u imućnoj obitelji, i živio je život ispunjen luksuzom, iako je u djetinjstvu pobolijevao. Cijeloga je svojega života brinuo o kvaliteti života radnika. Pomogao je osmisliti naprednu Colonia Güell, zajednicu industrijskih radnika sa smještajem, kulturnim i vjerskim ustanovama, školama i bolnicama. Kada je počeo s radom na bazilici Svete obitelji, još nije bio kršćanin. Smatra se da je za vrijeme rada na prikazu Rođenja Isusova na fasadi bazilike arhitekt „uistinu vidio osobu Isusa Krista”. Od tada je živio asketskim životom, i četrdeset je godina svojega života posvetio bazilici, odbijajući izvrsne ponude za posao u Parizu i New Yorku.

Gaudí je posljednje mjesece svojega života proveo posve unesen u svoj rad, i živio je pored svoje radionice, u crkvi. Čak je dao svoju ušteđevinu za projekt kada je u proračunu nestalo sredstava. Znao je ići ulicama i moliti novac za izgradnju. Gaudíja je u lipnju 1926. godine udario tramvaj dok je arhitekt išao na ispovijed. Isprva su ljudi mislili da se radi o prosjaku, jer je na sebi imao posve iznošenu odjeću. Umro je tri dana kasnije. Gaudí je sav svoj novac ostavio za baziliku, koja se gradila više od 130 godina. Kada su ga pitali kada će Sagrada Familia biti dovršena, Gaudí je odgovorio: „Mojemu se Šefu ne žuri.”

Gaudí je sjedinio arhitekturu, umjetnost i kršćansku vjeru. Svoje je talente koristio radeći vrsno i surađujući s Bogom. Svi nas elementi Sagrada Familije pozivaju da težimo svetosti kroz konkretan rad, milostinju, molitvu, i žrtvu, baš kao što je činio Gaudí, po uzoru na Svetu obitelj. Način na koji svjetlost i boja ulaze u ovo sveto mjesto molitva je slavljenja prelijepoga Božjega stvaranja. To ispunjava strahopoštovanjem, kao i radošću i željom za onostranim. Tri tornja – Rođenje, Muka i Slava – označavaju put kojim je hodio Isus, i pozivaju nas da ga slijedimo. Kako je papa Benedikt XVI. rekao pri posveti bazilike 2010. godine – Gaudí je bio kršćanski uzor jer je „nadišao trenutnu podjelu između ljudske svijesti i kršćanske svijesti, između postojanja u ovome zemaljskome svijetu i otvorenosti vječnome životu, između ljepote stvari i Boga kao Ljepote. On to nije činio riječima, nego kamenjem, linijama, plohama i vršcima. Ljepota je uistinu jedna od najvećih potreba čovječanstva. Ona je korijen iz kojega izrastaju grane našega mira i plodovi naše nade. Ljepota također otkriva Boga, jer je djelo ljepote – baš poput Njega – posve besplatno. Ona nas poziva na  slobodu i odvlači nas od sebičnosti.”

2. Časna službenica Božja, časna majka Mary Lange (Karibi, 1784. – Maryland, 1882.)

Foto: www.motherlange.org/Aleteia

„Moja je jedina želja činiti volju Božju.”

Malo je toga poznato o prvim godinama života Elizabeth Lange. Istraživanja daju naslutiti da je rođena na Haitiju, za vrijeme haićanske revolucije, i da je pobjegla na Kubu, gdje je dobila izvrsno obrazovanje. Početkom 19. stoljeća, tražeći mir i sigurnost, Elizabeth je napustila Kubu, i došla u Baltimore, u Marylandu. Taj je grad bio odredištem mnogih frankofonih katoličkih izbjeglica iz haićanske revolucije, i pružio je Elizabeth novu zajednicu i prilike.

Lange je brzo ustanovila koje su obrazovne potrebe djece ostalih karipskih doseljenika. Unatoč tome što je bila crnkinja u državi u kojoj je ropstvo još bilo zakonito, mnogo prije Proglasa o emancipaciji, ona je odlučila pozabaviti se tim potrebama. Koristeći se svojim resursima i smještajem, Elizabeth je pružala obrazovanje crnačkoj djeci. 1828. godine velečasni James Hector Joubert – kojega je ona smatrala darom Providnosti – upitao je Lange bi li ona htjela osnovati školu za crnačke djevojčice. Elizabeth je svoj život posvetila Bogu, i osnovala je žensku redovničku družbu, uz potporu i vodstvo oca Jouberta, unatoč tadašnjim ograničenjima za pristup crncima u redovničke zajednice. Dana 2. srpnja 1829. godine, Elizabeth je – zavjetovana kao sestra Mary – postala osnivačicom i prvom poglavaricom Oblatkinja sestara Providnosti (prve afroameričke redovničke zajednice), i položila je zavjete s još tri žene.

Baština časne majke Mary uključivala je privatnu školu, akademiju, vjersku zakladu, sirotište, i dom za udovice. Također je pružala duhovno vodstvo, sate vjeronauka, strukovno obrazovanje te večernje škole za odrasle crnce koji su se htjeli opismeniti. Nakon Američkoga građanskog rata časna majka Mary brinula se za šezdesetero crne siročadi, označivši tako novo doba suosjećanja za napuštenu djecu. Preminula je u veljači 1882. godine, i pokopana je na groblju New Cathedral Cemetery. Postupak za njezino proglašenje svetom započeo je 1991. godine.

Izvanredna vjera časne službenice Božje, časne majke Mary održala ju je unatoč svim protivštinama, i vodila ju je pri nesebičnome pomaganju crnoj braći i sestrama. Borila se s razočaranjem, usamljenošću, protivljenjima, siromaštvom, i rasnom nepravdom. Isus joj je bio sve. Njezina nepokolebljiva vjera uzor je kojemu svi trebamo težiti.

3. Blaženi Józef and Wiktoria Ulma (Poljska, 1944.)

Usred raširene ravnodušnosti i neprijateljstva prema sudbini Židova za vrijeme njemačke okupacije, tisuće junaka odupiralo se kolektivnome ludilu, i poduzimalo nevjerojatne rizike kako bi pomoglo svojim bližnjima Židovima. U poljskome gradiću Markowi tragična se priča obitelji Ulma ističe kao simbol poljske žrtve tijekom toga strašnoga razdoblja. 

Józef Ulma, poljoprivrednik i fotograf, živio je sa svojom suprugom Wiktorijom i njihovo šestero djece. Svjedočeći pogubljenjima Židova u svojemu mjestu, obitelj Ulma izabrala je suosjećanje, a ne kolaboraciju. Ujesen 1942. godine pristali su sakriti jednu židovsku obitelj, a uz njih i dvije sestre, Goldu i Layku Goldman. 

U noći 23. ožujka 1944. godine njemačka je policija stigla u Markowu. Pronašli su skrivene Židove na farmi obitelji Ulma, i strijeljali ih bez milosti. Uskoro je čitava obitelj Ulma, uključujući i trudnu Wiktoriju i šestero male djece, brutalno ubijena.

Učinak te strahote proširio se gradićem, stvarajući paniku među poljskim seljacima koji su skrivali Židove. No i usred te tame pojavljivale su se priče o otporu. Obitelji u Markowi, poput Wigluszevih, nastavile su skrivati Židove, utjelovljujući Isusovu poruku o suosjećanju i milosrđu pred brutalnošću.

U rujnu 1995. godine Józefu i Wiktoriji Ulma Svjetski centar za sjećanje na holokaust odao je počast naslovom „Pravednikâ među narodima”, zbog njihova hrabroga djelovanja tijekom toga teškoga vremena. Godine 2022. papa Franjo priznao ih je mučenicima. Proglašenje blaženima obitelji Ulma zauzima važno mjesto u povijesti Crkve, jer je prvi put u našemu stoljeću cijela obitelj zajedno proglašena blaženom.

4. Časna službenica Božja Satoko Kitahara (Japan, 1929. – 1958.)

Foto: Ann Maria Clara/Wikipedia, Satokokitahara.wordpress.com

Priča ove žene tako snažno nadahnjuje da ju se ne može ignorirati. Satoko Kitahara potekla je iz roda ratnika samuraja, i odgojena je u hramu u Japanu. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata radila je u zrakoplovnome skladištu. Rimokatoličku vjeru otkrila je nakon rata, u kojemu je izgubila više članova obitelji zbog ratnih stradanja i bolesti. Jednoga poslijepodneva u ožujku, kada je šetala s prijateljicom i razgovarala o smislu života i patnje, vidjela je jednoga čovjeka kako ulazi u crkvu Presvetoga Srca Isusova, i osjetila je poriv da ga slijedi. Iako nije bila sigurna o kome se radi, Satoko je bila očarana kipom Blažene Djevice Marije, i obuzela ju je „emocija koju nije mogla definirati”. Tijekom nekoliko mjeseci koji su uslijedili, počela je obilaziti razne crkve. Počela je odlaziti u samostan sestara mercedarijanki, gdje je išla na vjeronauk i na svetu misu. Godine 1949., unatoč očevu protivljenju, krštena je. Tom je prilikom nosila vjenčanicu, i uzela je ime Elizabeth.

Uskoro nakon toga nastojala je postati redovnicom mercedarijankom, no kada se razboljela od tuberkuloze, taj je njezin san propao. Zbog toga je Satoko bila obeshrabrena, i nesigurna oko Božjih planova za svoj život. Uskoro je pronašla novi poziv – pomaganje siromašnima, siročadi i bolesnima. 

Posvetila se ublažavanju patnje uzrokovane ratom, i shvatila je da će moći bolje pomagati ljudima ako bude živjela među njima. „Mislila sam da sam velika kršćanka jer sam se udostojala dati nešto svojega slobodnoga vremena, pomažući djeci iz ‘Grada mravi’ s njihovom zadaćom! […] Tada sam shvatila – postoji samo jedan način kako pomoći toj djeci skupljača otpada – postati skupljač otpada, kao i oni!” Odbacila je svoje bogatstvo i status, i odlučila je živjeti s beskućnicima i odbačenima.

Preostale dane svojega života posvetila je – bolesna od tuberkuloze – radu na poboljšanju životnih uvjeta u selima gdje je živjela, nastojeći stvoriti bolje i zdravije okruženje. Umrla je kad joj je bilo 28 godina. Proces njezina proglašenja blaženom počeo je 1981. godine, a 2015. godine proglašena je časnom službenicom Božjom, kada je papa Franjo potvrdio da je živjela život herojske vrline.

Kitaharina priča dotaknula je naraštaje kršćana u Japanu i svijetu, pokazujući dubinu njezina obraćenja. Njezin život prikazan je i u japanskome mjuziklu, koji se prikazivao po cijelome svijetu.

5. Blaženi Isidoro Bakanja (Demokratska Republika Kongo, 1887. – 1909.)

Foto: www.ocarm.org

„Ako vidite moju majku, ili ako odete sucu, ili ako sretnete svećenika, recite im da umirem jer sam kršćanin.”

Obraćenik i mladi mučenik, Isidoro ima priču vrijednu pripovijedanja. Rođen je u Bokendeli (DR Kongo), za vrijeme belgijske kolonizacije, u srcu plemena Boangi. Od djetinjstva je radio kao građevinski radnik ili na farmama. Pojedinosti njegova obraćenja nisu jasne, ali znamo da su ga u vjeri poučavali redovnici cisterciti, a vjeru je odlučio prihvatiti s osamnaest godina. Isidoro je bio duboko privržen molitvi krunice, koju je uvijek nosio sa sobom. Postao je karmelskim trećoredcem, i primio je smeđi škapular Gospe Karmelske. Počeo je druge poučavati u vjeri na svaki mogući način, i njegova ga je zajednica nazivala „vjeroučiteljem”. Blag, istinoljubiv i s urođenim poštovanjem prema svima, Isidoro je svojemu radu pristupao marljivo, i ostao je ustrajnim u svojim postojanim molitvama, što je činjenica koju su posvjedočili mnogi nekršćanski svjedoci.

Kontekst u kojemu je odrastao i živio bio je kompliciran za čovjeka koji je htio živjeti svoju vjeru. Mnogi kolonizatori bili su ateisti i prezirali su katoličku vjeru, jer su misionari često branili prava domorodaca. Kada je Isidoro bio zaposlen na belgijskoj kolonizatorskoj plantaži u Ikili, vlasnik mu je zabranio da dijeli svoja kršćanska uvjerenja s kolegama. „Cijelo će selo zbog tebe početi moliti i nitko neće htjeti raditi!” No Isidoro je nastavio nositi karmelski škapular. Jednoga mu je dana nadglednik plantaže oduzeo škapular, brutalno ga pretukao, i svezao lancima. Isidoro je u smrtnim bolima molio za milost, govoreći: „Bože moj, umirem.” Unatoč njegovu preklinjanju, nadglednik je nastavio udarati Isidora u vrat i glavu, zapovjedivši svojim slugama da Isidora još jače tuku. Nakon kiše od više od stotinu udaraca prisutni više nisu mogli brojiti koliko su ga puta udarili.

Dva su misionara provela nekoliko dana s Isidorom, i izvijestili su da je s velikom pobožnošću primio posljednje sakramente. Poticali su ga da oprosti nadgledniku koji ga je tukao, i Isidoro ih je uvjeravao da je to već učinio: „Molit ću za njega. Kada budem u raju, mnogo ću moliti za njega.”Podnijevši šest mjeseci trpljenja u molitvi, Isidoro je preminuo s krunicom u ruci, i škapularom oko svojega vrata. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 24. travnja 1994. godine.

Izvor: Catholic link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.