analizANALIZA SUVREMENOG ISLAMA (7)

Islam i svjetlo razuma – smiju li ‘prljave’ profesorske ruke doticati Kur’an?

“Upoznavanjem drugoga, ako smo mudri, upoznajemo sami sebe!”                                                Nakon šest nastavaka preko kojih smo upoznali različite segmente problematike islama, ali usput i neke probleme modernog svijeta, a također i kršćanstva, vrijeme je za određenu rekapitulaciju. Stoga ćemo u ovom dijelu napraviti jedan pregled glavnih tema iz prijašnjih članaka u kojemu ćemo zaoštriti glavne točke jer se upravo na tim točkama prelama i kriza Zapada, i kršćanstva… Otac Samir Khalil kaže da su nedostatak poznatog autoriteta i neznanje, u koje je ušao islamski vjerski svijet, među glavnim razlozima sve veće tragedije u islamu. Potrebna je, tvrdi on, nova interpretacija Kur’ana, a koju se nitko ne usudi javno izreći!

photopin.com 1

Foto: photopin.com

Kako bi prevladao krizu, islam treba nutarnju obnovu, a ne povlačenje u sebe

Prva točka koju bi trebalo staviti na dnevni red je reinterpretacija Kur’ana. Sveto pismo islama, poput svih tekstova, treba tumačiti kroz  potragu za njegovim sveukupnim značenjem i onda nastojati kontekstualizirati ono što je pročitano. Velik je broj reformatora do početka 20. stoljeća išao u tom smjeru: dolazili su iz Indije, Afganistana, Sirije, Egipta, Turske, Sjeverne Afrike, itd. Međutim započinje propadanje kvalitete obrazovanja imama, i ta želja za reformom, koja je trajala stoljećima, ugašena je.

Ponovna interpretacija neophodna je i stoga jer je Kur’an pun unutarnjih proturječnosti koje su oduvijek bile očite, uslijed različitih okolnosti “objava”. Zbog toga je i sama muslimanska teologija razvila cijelu znanost o “okolnostima objava” (asbāb al-tanzīl) koja je do sada često bila zaboravljena ili zanemarena. Kako bi riješila proturječnosti, drevna muslimanska tradicija razvila je teoriju o “poništavanju i poništenom”: odnosno, postoje stihovi koji poništavaju, otkazuju, brišu druge stihove. Ova teorija dolazi iz samog Kur’ana gdje u određenom trenutku Bog kaže svom Proroku: “Mi nećemo ni jedan ajet ukinuti ili ga staviti u zaborav a da nećemo dati bolji ili sličan tome. Zar ne znaš da Allah (svojom savršenom moći) može sve učiniti.”(Kur’an 2, 106; prijevod Stvarnost, Zg, 1985)).

Tu dolazi do novog problema: koji stihovi poništavaju, a koji su poništeni? I tko odlučuje koji je jedan, a koji drugi? Ovo pitanje je vrlo problematično jer nikada nije postojalo suglasje oko njega. Tako interpretacija ovisi o onome što pojedinac podrazumijeva. Oni koji su nasilni, politički orijenitrani, radikalni reći će primjerice da stih poznat kao “od mača” (āyat al-sayf) poništava sve prethodne stihove koji govore o toleranciji i dobrodošlici. Ovaj stih se nalazi u dva vrlo slična dijela Kur’ana (2,193 i 8,39): “I borite se s njima sve dok se ne uguši pobuna (fitnah), i religija bi trebala biti samo za Allaha”1.

Još problematičnije, a važno pitanje, tiče se odijevanja žena i njihovog skrivanja (burka). Postoje tri stiha u Kur’anu koji govore o marami, ali isto nisu jasni. Tumačenje varira ovisno o značenju danom svakoj riječi. Znatno variraju čak i povijesne informacije o načinu na koji je veo uveden. U Egiptu, na primjer, od 1920-ih pa dalje, vrlo je malo žena nosilo marame, a i one koje jesu, nosile su ih diskretno. Ponovno su uvedene u drugoj polovici 1970-ih godina pod utjecajem Saudijaca i njihove financijske potpore. U drugim regijama, praksa nošenja marama postojala je duže vrijeme. Tumačenje Kur’ana je presudno jer postoje žene koje su izložene verbalnom ili fizičkom nasilju ako nisu pokrivene, i koje su jednostavno  na to natjerane…

Tumačenje postaje još upitnije u ključnom pitanju otpadništva: ne postoji stih u Kur’anu koji kaže da otpadnik mora biti ubijen. Ipak, šerijatsko pravo, islamski zakon, zahtijeva da onaj koji se preobrati sa islama bude ubijen.2

U islamskom svijetu postoje mnogi intelektualci koji traže da se egzegeza, tumačenje, primijeni na Kur’an. No, često riskiraju osudu, isključenje, progon od strane svoje zajednice. Tipičan primjer je egipćanin Nasr Hamed Abu Zaid koji je, nakon što je sugerirao da se egzegeza primijeni na Kur’an, proglašen otpadnikom. Tako je u kratkom vremenu izgubio mjesto učitelja na sveučilištu, njegovu su suprugu tjerali na rastavu (što je odbila), te je bio prisiljen emigrirati u Nizozemsku kako bi spasio svoj život. Zahvaljujući Božjoj milosti i njegova supruga mu se uspjela pridružiti u Europi gdje sada žive u progonstvu.

Strah od osude drži mnoge intelektualce u šutnji. Prije mnogo godina u Tunisu sam sudjelovao na konferenciji o egzegezi svetih tekstova, zajedno sa šest drugih kršćanskih teologa i sedam muslimanskih. Vrstu predavanja je odabrao Muslimanski studij teologije i trebala su biti o samom pitanju tumačenja svetih tekstova. Naravno, svatko je govorio općenito o egzegezi, ali se nitko nije usudio primijeniti svoja načela na sam tekst Kur’ana. Ovo je pitanje slijepa ulica. Naime, sve ovisi o činjenici da je za Muslimane Kur’an tekst koji je doslovno “izdiktiran” Muhamedu, a ne tekst jednostavno nadahnut od Boga. U ovom potonjem slučaju tumačenje je moguće, ali u prvom slučaju, sve ostaje nepromijenjeno. Govoreći na seminaru o islamu održanom u Castel Gandolfu (mjesto papinske ljetne rezidencije, u blizini Rima) u rujnu 2005., papa Benedikt XVI je sasvim ispravno naglasio da je ta islamska koncepcija Kur’ana jedan od glavnih problema u dijalogu s muslimanima.

Šerijat i ljudska prava

Još jedan problem koji stoji na putu razvoja islama je tumačenje šerijatskog zakona. Za napomenuti: (loše) tumačenje šerijatskog zakona također ovisi o (ograničenom) znanju imama.

Šerijat je konkretizacija islama u svakodnevnom životu, na pravnoj razini. Ona dakle, u tom smislu, ima velik utjecaj jer stvara obvezujuće odredbe. Šerijat se također temelji na Kur’anu, na Muhamedovim izrekama i na okolnostima Muhamedovog života. Izreke i okolnosti nazivaju se Sunna. Kur’an je glavni izvor za šerijat. Drugi je izvor analogija, koja se oslanja na izreke (autentičnost kojih nitko ne želi istražiti). I tu leži problem: postoje stotine tisuća izreka, koje su često u suprotnosti jedna s drugom; autentičnost izreka nije sigurna, a opet i imami i učitelji Kur’ana nastoje primijeniti iskustva i kriterije stare nekoliko stoljeća na današnju situaciju.

Mnogi muslimanski pravnici danas predlažu suspenziju dijela šerijatskog zakona koji se zove hudud, koji predviđa precizne kazne: smrt, rezanje ruke, kamenovanje, šibanje. Tradicionalisti kažu da ove kazne imaju temelj u Kur’anu. No, barem dio zajednice, uglavnom intelektualci, potvrđuje da su ovi stilovi kažnjavanja u suprotnosti s ljudskim pravima. Dakle, razni pravnici zadržavaju načelo da je Kur’an i šerijat potrebno reinterpretirati uzimajući kao osnovu reintrepretacije međunarodno priznata ljudska prava.

Prava žena

I to nas dovodi do pitanja ženskih prava. Mnogi koji propitkuju islam tvrde da islam, za razliku od drugih religija, daje vrijednost svim ženskim pravima. U realnosti, ako se uzme doslovno, islam ne pruža ženama nikakvu ravnopravnost s muškarcima. I to na pravnoj razini, a ne samo prema običajima i mentalitetu.

Evo nekoliko primjera. Čovjek može odbaciti svoju ženu praktički bez ograničenja; žena ne može odbaciti svog muža: najviše što može je zamoliti ga za “uslugu” da ju sam odbaci. Muškarci imaju potpunu vlast nad svojim ženama, sukladno Kur’anu (4,34: „Muškarci upravljaju (Qawwâmûn) (i vode brigu) o ženama, jer je Allah odlikovao (i uzdigao) jedne iznad drugih i jer oni (muškarci) troše svoje imetke (za izdržavanje žena) i supruga je dužna poštivati svog muža čak i ako joj on zabranjuje odlazak u džamiju (hadis). Muž ima pravo na seksualne odnose sa svojom ženom kad god on želi, a ona nema pravo odbiti ga (Kur’an 2, 223: „Vaše su žene vama njive, pa pristupajte vašim njivama kako želite!“ ). Na sudu, svjedočenje muškarca vrijedi dvostruko više od svjedočenja žene: potrebne su dvije žene kako bi pobile muškarčevo svjedočenje. Sinovi nasljeđuju dvostruko više nego kćeri. Bitna je razlika i u pitanjima molitve i djela slavljenja: dok je žena ‘nečista’ za vrijeme menstruacije ili nakon poroda, molitva ili post ili bilo koji drugi vjerski čin žene, nije prihvaćen od Boga. Ona čak mora nastojati nadoknaditi izgubljene dane. Prije nekoliko godina u Egiptu je odlučeno da žena ne može biti sudac, jer dobro poznat proročki tekst kaže: „Žena je manjkava u svom umu i u svojoj religioznosti“ (al-Mar’ah nâqisah ‘aqlan wa-dînan); jer je nečista tijekom menstruacije te bi stoga zagadila cijeli skup, a što se tiče inteligencije, jer je previše emocionalna, stoga ne bi mogla suditi pravedno. (Cijelo je ovo pitanje bilo predmet televizijskog programa!) Nadalje, u slučaju preljuba, sadašnja praksa je, nažalost, osuda žene na kamenovanje, dok se muškarac ne osuđuje, iako Ku’ran osuđuje oboje na šibanje i nikad na kamenovanje (24,2: “Bludnici i bludniku udarite svakom od njih po stotinu udaraca! Neka vas ne obuzima prema njima nikakva samilost.”)

Ovo je razlog zašto neke zemlje nastoje preformulirati obiteljski zakon. Kao što je već spomenuto, novi zakoni doneseni su u Maroku. U Alžiru, zemlji koja je nekad bila progresivna, gdje su žene dale ogroman doprinos u borbi za nezavisnost, nije postignut napredak. Naprotiv, reforma obiteljskog prava nastoji ograničiti prava i pravnu jednakost žena.

Reforma u Tunisu počela je još iz 1950-ih, zahvaljujući snazi političkog vođe, Bourghiba, kojeg je podržao eminentni muslimanski pravnik Tahar Haddad (1899-1936). Bourghiba je često donosio zakone i tražio od teologa da im opravdanje nađu u tradiciji. Na primjer, tuniško zakonodavstvo poznaje samo monogamiju. Ali Kur’an izričito govori o poligamiji, dopuštajući do četiri žene plus sve ‘službenice koje imaju vaši pomoćnici’ (4,3). Kako se onda može opravdati zabrana poligamije? Navedeni stih govori: “Ali ako se bojite da nećete biti pravedni (ta’dilū), onda (oženite) samo jednu”. Stih 129. istog poglavlja izričito kaže: “A vi niste u stanju pravedno postupati među ženama, makar to i željeli”. Dakle, Kur’an odobrava do četiri žene, ali ipak dodaje da ako se čovjek boji da neće moći postupati jednako prema svima, mora sam sebe ograničiti na jednu. I  u tekstu je dalje navedeno da čovjek ne može biti pošten. Bourghiba zaključuje: “Zapravo, Kur’an želi jamčiti monogamiju. No, imajući u vidu slabost Arapa i običaje vremena, privremeno odobrava poligamiju, ali ipak podređujući ju praktički nedostižnom uvjetu.”

Kao što se vidi, slobodna interpretacija omogućuje puno prilagodbe. Moram reći, kad već govorimo potpunu istinu, da značenje stiha o “poštenom” tretiranju žena ne dolazi u smislu “jednake pravde” – kao što interpretiraju mnogi muslimani – nego u smislu ljubavi i seksualnosti: poligamija predviđa jednak dio seksualnog užitka, isti broj noćenja. Iako ovo mnogi poriču, postoje mnogi primjeri iz života samog Muhameda koji to podržavaju.

Pitanje razvoda također treba tumačenje. Prema Muhamedovoj izreci: “razvod je najmrskija od stvari dopuštenih od Boga” (al-talāq abghad al-halal). Ali u životu Muhameda i u drugim izrekama, možemo pronaći i suprotno. Koji je onda pravi stav islama?

Trenutna tendencija kod nekih muslimanskih pravnika je da preferiraju ljudska prava naspram šerijata. Reformistički libijski znanstvenik Muhamed al-Abdelmottaleb al-Houn, na primjer, kaže: “Ako moramo birati između ljudskih prava i šerijata, onda moramo odabrati ljudska prava.” Ipak on predstavlja mišljenje prosvjetiteljski nastrojene struje, ili recimo tako, liberalne.

Još jedan reformator kojem se divim, libanonac Ridwan Kao-Sayyed, vrlo je jasan. On kaže: “Zakoni moraju… biti u skladu s ljudskim pravima, u određenim stvarima, gdje postoji mogućnost izbora, s tendencijom prema šerijatu. Ali to nije načelo; nije nužno pravilo.”

Drugi pak prilagođavaju šerijat, osobito za muslimane koji žive na Zapadu. Tipičan primjer daje poznati mislioc Tariq Ramadan, švicarac, musliman (unuk Hasana al-Banna, utemeljitelja Muslimanske braće) koji je nebrojeno puta rekao: Šerijat se ne može primijeniti od riječi do riječi, s obzirom na činjenicu da nismo u muslimanskoj zemlji.” Ramadan govori o Europi, ili Egiptu … ali koja država uistinu sebe može nazvati muslimanskom? Čak i Saudijska Arabija i Iran postaju upitne! Zapravo, Ramadanovo razmišljanje pravi je mali pravni trik kako bi se opravdalo neprimjenjivanje šerijata. Neki čak idu i dalje, kao Elham Manea iz Jemena, predavač na Sveučilištu u Zürichu, koji jednostavno kaže da se svi sadržaji Kur’ana koji ne odgovaraju mentalitetu i principima suvremenog čovjeka moraju izostaviti jer pripadaju mentalitetu 7. stoljeća u Arabiji.

ZAKLJUČAK

Nitko ne negira stvarnost duboke krize u islamu. Sam je konflikt i produbljen kroz stalne međunarodne sukobe koji dovode do rizika da se kriza pokušava riješiti kroz ‘sveti rat’. Ipak, tu je i sve veći broj ljudi koji upućuju na probleme koji postoje unutar same muslimanske zajednice.

Prvi je problem nedostatak priznatog autoriteta. Pokušava se zaobići problem prihvaćanjem Organizacije islamskih država (koja nema zakonske ovlasti); ili se pak oslanja na Europsku udrugu muftija, ali i to je bez pravog autoriteta.

Drugi je problem neznanje u koje je islamski vjerski svijet upao. Kako se sve to može reformirati? Vidjeli smo razne pokušaje: bolju obuku za imame; ponovno otvaranje vrata prema mogućim interpretacijama; obustava pojedinih zakona Kur’ana, barem “privremeno”: kako bi se bar smanjio negativan utjecaj na dio stanovništva koji je sklon fundamentalizmu; afirmacija ljudskih prava ili barem pokušaj da ih se integrira u principe islama…

Konkretno, sve ovo dovodi do problema koji se odnose na demokratizaciju na političkoj razini; problema socijalne pravde na društveno-ekonomskoj razini; obiteljskog prava i prava žena na osnovnoj razini. U ovom trenutku, svatko je svjestan da je islamski sustav koji pokriva sva ta polja zastario, nije prilagođen, niti je prilagodljiv.

Budući da je izazvan od strane drugih kultura, islam treba unutarnju obnovu svog razmišljanja, kako bi povratio snagu. Umjesto toga, baš zbog toga što se osjeća slab, štiti sam sebe zatvaranjem u sebe, misleći da se može spasiti vraćanjem u “zlatno doba” prvih kalifa. Muslimanska povijest nas uči suprotno: islam je bio najjači i počeo je osvajati kada se, u 10. stoljeću, otvorio prema drugim kulturama, točnije Grčkoj kulturi, asimilirajući je pa čak i nadmašujući. Tako je svijetu donio svoj doprinos u gotovo svim područjima znanja, od filozofije do medicine, od tehnologije do astronomije, itd.

Ako želimo izaći iz krize u kojoj se nalazimo, svi mi, Arapi i muslimani, moramo prije svega prihvatiti učenja onih koji su nas nadmašili u znanosti i umjetnosti. Nakon što se cijela ova baština asimilira, možemo ju početi kritizirati i razlučiti između onoga što može ostati i što ćemo odbiti. Iznad svega, moramo prihvatiti rizik da ćemo prodrmati trenutno stanje stvari, prolaziti kroz njihovo odbacivanje, ali da ćemo tako i pronaći novu ravnotežu. No, mi smo obuzeti strahom i zbog toga nam nedostaje hrabrosti. U vrijeme moje mladosti, bilo je i onih koji su govorili “proleteri svih zemalja, ujedinite se u borbi protiv kapitalista.” Danas bih rekao, “mislioci arapskog i islamskog svijet, ujedinite se u borbi protiv mračnjaštva i straha od onoga što je drugačije!”

(Ostale članke iz ovog niza vidi OVDJE!)

Samir Khalil Samir SJ*, AsiaNews.net, prijevod: Lucija Josipović | Bitno.net

Bilješke:

1 U Hamza Piccardovom talijanskom prijevodu, riječ fitnah, česta u Kur’anu, uvijek se prevodi ovisno o tumačenju. Ovdje, jednom se odnosi na “progon”, a drugi put na “politeizam” kako bi zapadnom čitatelju bila jasnija činjenica da Bog nalaže bitku. Fitnah ne znači niti jedno niti drugo!

2 Za više detalja o tom pitanju, pogledajte moj studiju “Otpadništvo u Kur’anu i inter-muslimanskoj raspravi” u: Giorgio Paolucci i Camille Eid, I cristiani venuti dall’Islam  (“Kršćani koji dolaze iz Islama: priče o obraćenicima iz Islama” ), predgovor Samir Khalil Samir (Milan: Piemme Publishing, 2005), str. 9-27.

Samir Khalil Samir SJ posjeduje doktorate iz orijentalne teologije i islamskih studija. Osnovao je u Egiptu 20 škola za učenje čitanja i pisanja, 12 godina je bio profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu u Rimu. Tijekom građanskog rata 1986. preselio se u Libanon. Osnovao je istraživački institut CEDRAC u Beirutu koji istražuje i skuplja kršćansku kulturnu baštinu na Istoku. Ujedno je i profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu Centre Sèvres u Parizu, zatim je profesor na Maqasid Institute u Beirutu gdje imamima predaje o kršćanstvu… Bio je gostujući profesor na bezbrojnim sveučilištima diljem svijeta. Autor je preko 40 knjiga i više od 500 znanstvenih članaka na arapskom i francuskom na temu odnosa kršćanstva i islama, savjetnik je mnogim političkim i vjerskim vođama u Europi i na Bliskom istoku. Također je s muslimanskom mladeži svakodnevno vodio razgovore na ulicama Pariza sve do 2005. godine. Njegovo glavno područje interesa je kršćanski Orijent, islam i integracija muslimana u Europi te pitanje odnosa muslimana i kršćana. Smatra ga se najvećim stručnjakom za pitanje islama u Katoličkoj Crkvi. Bibliografiju njegovih djela vidi ovdje: Pontificio Istituto Orientale, Facoltà delle Scienze Ecclesiastiche Orientali

Objavljeno: 5. rujna 2014.

Možda vam se svidi