RAZMIŠLJANJE O BUDUĆNOSTI CRKVE

Hilaire Belloc: Novo poganstvo raste kao korov, ali Katolička Crkva još uvijek ima dvije prilike

Hilaire Belloc je englesko-francuski povjesničar, novinar i književnik s početka 20. stoljeća. U svojoj je bogatoj karijeri, između ostaloga, dva puta bio biran u Britanski parlament, a o njegovoj važnosti možda najbolje govori činjenica da je Chesterton o njemu rekao kako se “najviše borio za dobre stvari od svih ljudi mojega vremena”. Belloc je svojoj knjizi Stari i novi neprijatelji Katoličke Crkve, iznio povijesni pregled najznačajnijih napada na katoličku vjeru koji su se događali u prošlosti, koji su se odvijali u njegovom vremenu, te one koje je predvidio da će se dogoditi u budućnosti u obliku novog poganstva. Pred kraj knjige iznio je i dvije prilike za oživljenje katoličke vjere u Europi. Iako se čini da su ih neke zemlje u međuvremenu možda propustile, to ne vrijedi nužno za cijeli kontinent.

Novo poganstvo raste u modernom svijetu kao korov. Možemo ga vidjeti u graditeljstvu, u slikarstvu, u spisateljstvu i u moralu.

No, za sada se čini da ne stvara nikakvu pozitivnu silu. Ne rađa nikakvu organiziranu religiju kojom bi napalo katoličku vjeru. To će se možda dogoditi. No u međuvremenu postoji praznina, a ta praznina jest naša prilika. Moguće je ponovno obratiti svijet.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Koja su to oružja što ih katoličanstvo može otkriti i pomoću njih preoteti poganstvu prednost koju će ono ostvariti u našoj kulturi?

Ta prilika koja se pruža u katoličanstvu ima dva aspekta. Prvi je taj da poganstvo, koje je po svojoj prirodi dokazano nesposobno dati odgovore na velika pitanja o čovjekovoj prirodi i sudbini, također, po svojoj prirodi, traži ljude koji imaju odgovore. Drugi je taj da ovo današnje poganstvo nije izvorno poganstvo ljudi koji ga podupiru i s kojim se moramo sučeliti, nego je nastalo kao posljedica propadanja i srozavanja jednog znatno boljeg društvenog stanja koje će donekle ostati u pamćenju ljudi, a propast toga stanja mogla bi ljudima biti toliko šokantna da izazove reakciju. Ovo je još uvijek kršćanski svijet, koji jest u ruševinama, ali je ipak kršćanski. U tome nam pomažu naši preci.

Što se tiče prvoga spomenutoga aspekta, tj. jedinstvene sposobnosti nas katolika da odgovorimo na velika pitanja, oduvijek mi se činilo da je to najsnažnije sredstvo katoličke vjere protiv duhovne krize koja nam je danas tako blizu. Kada očaj preraste u sustav, kao u većini azijskog poganskog svijeta, vjerojatno ga nije moguće preokrenuti u nešto drugo, ali ga je moguće ugušiti dok je u začetku, kada se pojavio kao rezultat nestajanja nečega što čovjek koji se našao u stanju očaja zna da je imao i što silno želi povratiti. Na velika pitanja koja ljudi sebi postavljaju i na koja toliko uporno traže odgovor (Što je čovjek? Odakle dolazi? Ima li svemir svrhu? Kakvu ulogu čovjek ima u toj svrsi? Kakva bi mogla biti njegova krajnja sudbina?) Katolička Crkva ne daje samo odgovor (do neke ga razine daje i budizam, pa čak vrlo neodređeno i drugi manje usustavljeni oblici poganstva), nego i potpuno dosljedno rješenje – razuman i cjelovit sustav filozofije. Povrh toga, njezin odgovor nije samo dosljedan, nego i pobjedonosan. Ona je potpuno svjesna svoje valjanosti. Ona je kadra pokazati u stvarnom životu učinak sreće što ga je u nekom društvu stvorila njena filozofija.

Ljudi će ta velika pitanja uvijek postavljati. Ovo nije posljednji put da ih postavljaju. Prije bi se moglo reći da se nalazimo na početku drugoga razdoblja u kojemu ih ljudi postavljaju, na početku novog zanimanja ljudi za ta pitanja. Novo poganstvo ima jednu čudnu osobinu, koja nam daje najviše nade, a to je da se ono, barem na razini rasprave, već počelo baviti problemom čovjeka. Ali je većina naših novih pogana koji sudjeluju u cijeloj toj raspravi potpuno neupućena u katolički nauk. Uspjeh ili propast naših nastojanja u borbi protiv napredovanja novog poganstva mnogo će više ovisiti o tome hoćemo li ljude upoznati s onim što Katolička Crkva jest nego o bilo čemu drugom. Zanimljivo je otkriti koliko je suvremenih ljudi s priličnom razinom obrazovanja o svijetu koji ih okružuje neuko glede najvažnijega od svih pitanja, iako im je to znanje posvuda nadohvat ruke. Kada je u pitanju katolička vjera oni ne znaju ni abecedu.

Ovdje u Engleskoj, gdje pišem ove retke, ne prođe nijedan dan a da netko, često neka istaknuta osoba, ne započne teološku polemiku u tisku, da ne postavi, na ovaj ili onaj način, velika pitanja i da ne predloži odgovore na njih. No, od svih tih napisa, a ima ih tisuće, ni stoti dio ne pokazuje ni temeljno znanje o tome što bi Katolička Crkva mogla biti, o katoličkoj teologiji ni o njezinih dvije tisuće godina nagomilanih definicija i obrazloženja – filozofiji koja je stvorila našu civilizaciju i bez koje bi naša civilizacija mogla nestati.

Tako nam je anglikanski biskup Birminghama dr. Ernest William Barnes, čovjek istaknut na svom sveučilištu, vrlo jasan pisac i, moglo bi se reći, prinuđen vlastitom profesijom čitati nešto o teologiji, neki dan iznio svoje razloge nijekanja katoličkog učenja o uskrsnuću. Rekao je da je ono nespojivo s kemijom! Očito je da nema pojma o katoličkom nauku.

Malo prije toga fizičar sir Oliver Lodge iznosio je snažnu potvrdu o postojanju budućeg života. Ispostavilo se da je život umnogome sličan životu u klubovima i hotelima kakve on poznaje. On očito nije nikada čuo za katoličko učenje o vječnosti ni za ono što to učenje podrazumijeva, a u njegovoj strašnoj kolumni nije bilo ni traga dubokim razmatranjima ni još dubljim zaključcima do kojih je došlo promišljanje katoličke dogme.

Ovo su dva tipična primjera iz Engleske. Naravno, stanje je bolje na europskom kontinentu, gdje čak i protivnici Katoličke Crkve donekle poznaju skolastičku filozofiju. No glavna potreba ljudi posvuda je pouka, a naša najveća slabost u sukobu koji je već započeo jest poteškoća da svoje protivnike upoznamo sa samom prirodom teme o kojoj toliko spremno raspravljaju.

Druga mogućnost koju imamo drukčije je vrste. Nije intelektualna nego moralna. Srozavanje kršćanskog svijeta u poganstvo nužno mora stvoriti šokantne posljedice za našu naslijeđenu kulturu.

Već postoje znakovi te reakcije, no koliko će ona daleko dogurati? Ako ta reakcija bude prepuštena sama sebi ona neće imati mnogo utjecaja. Optimističniji katolici osjećaju ohrabrenje kada vide odbojnost koju su prvi rezultati novog poganstva već izazvali. Oni vide koliko je tradicionalni moral još uvijek ljudima privlačan i koliko ljudi žele sačuvati ljepotu, proporcije i čestit način života. Manje optimistični katolici opažaju da se svakodnevno povećava broj ljudi koji takvu odbojnost ne osjećaju, koji i najgore novotarije prihvaćaju bez prigovora, iako ih ne dočekuju raširenih ruku. Oni vide da ta kaljuža stalno napreduje i da jedno po jedno područje naše kršćanske kulture (postupno ili ubrzano) zaglibljuje u drevnu pogansku kulturu.

Nitko ne može reći koliko ta reakcija može doprijeti ni to da možda nećemo biti kadri sve to preokrenuti u pobjedonosan završetak. Mogu samo željeti, donekle smjelo, da će novo poganstvo rasti malo prebrzo, da će time malo presnažno šokirati uspavanu savjest Europe i tako pripremiti protuudar na sebe.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Hilairea Belloca Stari i novi neprijatelji Katoličke Crkve. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 3. travnja 2018.

Možda vam se svidi