Odmah upada u oči da se oštrica optužbe nalazi u riječima “u istome trenutku”. Nije teško shvatiti da Bog može saslušati sve one koji mu dolaze u molitvi samo ukoliko mu dolaze jedan po jedan. On, naravno, ima beskonačno puno vremena na raspolaganju. Dakle, teškoća je u pretpostavci da bi Bog odjednom imao posla s mnogim stvarima.

Međutim, na taj način živimo mi, ljudi. Svjesni smo vremena. Jedan trenutak prođe, a zatim dolazi drugi; ti su trenutci toliko kratki da jedva stignemo nešto napraviti. Vrijeme je takvo po svojoj prirodi. I naravno, skloni smo uzeti zdravo za gotovo da ovaj vremenski slijed, uzastopno izmjenjivanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ne vrijedi samo za nas, već i za sve ostalo što postoji. Skloni smo pretpostaviti da se čitav svemir, uključujući i Boga, stalno kreće od prošlosti prema budućnosti, dakle upravo onako kao i mi. Međutim, mnogi učeni ljudi teško će se s time složiti. Teolozi su prvi došli na pomisao o tome da se neke stvari uopće ne nalaze u vremenu. Poslije su tu zamisao preuzeli i filozofi, a danas tako misle i neki znanstvenici.

Gotovo bi se sigurno moglo reći da se Bog ne nalazi u vremenu. Njegov se život ne sastoji od niza trenutaka. Ako se u 22.30 sati milijuni obraćaju Bogu, on ih uopće ne treba sve saslušati onoga kratkog trenutka koji nazivamo 22.30 sati. Taj i svaki drugi trenutak od početka svijeta za njega je uvijek sadašnjost. Drugim riječima, on ima na raspolaganju čitavu vječnost da bi saslušao molitvu avijatičara izrečenu u djeliću sekunde dok mu zrakoplov eksplodira u plamenu.

To je teško razumjeti. Uzmimo sljedeći primjer. Pretpostavimo da pišem roman: “Marija je ostavila posao; zatim se na vratima čulo kucanje.” Za Mariju koja živi u zamišljenu vremenu moga romana ne postoji razmak između završetka posla i vremena kada se čuje kucanje na vratima. Međutim ja, koji sam Mariju izmislio, uopće ne živim u tome zamišljenom svijetu. Napisavši prvu polovicu rečenice, mogao sam tri sata mirno sjediti i razmišljati o Mariji. O njoj sam mogao misliti kao da je ona jedini lik u knjizi, i to koliko god sam htio, a sati koje sam tako proveo ne bi se uopće pojavili u Marijinu vremenu (vremenu u priči).

Naravno, ovo nije savršena ilustracija, ali ipak daje naslutiti ono što držim istinom. Bog se ne mora žuriti u vremenu isto kao što se pisca osobno ne tiče vremenski slijed u njegovoj priči. Bog može svakome pokloniti neizmjerno mnogo pažnje. S nama se uopće ne mora baviti kao s mnoštvom. Svaki je pojedinac u tolikoj mjeri sam s Bogom kao da je jedino njega Bog stvorio. Kada je Krist umro, umro je upravo za vas, kao da ste jedini na svijetu.

Zbog čega mislim da ova ilustracija nije najprikladnija? Naime, u njoj pisac iz jednoga vremenskog razdoblja (onoga u kojemu se odvija roman) izlazi da bi ušao u drugo vremensko razdoblje (stvarno razdoblje). Međutim, ja vjerujem da Bog uopće ne živi u vremenskome razdoblju. Njegov život ne teče od jednoga trenutka do drugoga kao naš. On, na neki način, još uvijek živi u 1920. godini, isto kao i u 1960. Jer, njegov je život on sam.

Ako vrijeme zamislimo kao ravnu crtu po kojoj moramo putovati, tada Boga moramo zamisliti kao plohu na kojoj je ta crta povučena. Do pojedinih točaka na crti dolazimo postupno. Najprije za nama ostaje točka A da bismo od nje stigli do točke B, a zatim do C itd. Bog sadrži u sebi cijelu crtu, a cijelu je i vidi sa svih strana.

Ovu je zamisao korisno shvatiti jer ona uklanja neke očite teškoće koje se javljaju u kršćanstvu. Prije nego što sam postao kršćanin, često sam prigovarao kako kršćani govore da je vječni Bog, koji se svuda nalazi i koji pokreće čitav svemir, jednom postao čovjek. Pitao sam se što se događalo dok je on bio dijete ili dok je spavao. Kako je u isto vrijeme mogao biti Bog koji sve zna i čovjek koji pita svoje učenike: “Tko me se dotaknu?” Zamijetit ćete da se primjedba zasniva upravo na riječima koje označavaju vrijeme: “Dok je bio dijete.” “Kako je u isto vrijeme mogao?” Drugim riječima, polazio sam od pogrješne pretpostavke da život Krista kao Boga traje u vremenu te da je njegov život kao čovjeka po imenu Isus bio kraći dio toga općeg vremena, isto kao što je moje služenje u vojsci samo kraći dio cijeloga mojeg života. Eto, na koji smo način kadri to shvatiti. Boga zamišljamo kako je živio u vremenu dok je njegov ljudski oblik života još uvijek bio budućnost, zatim razdoblje dok živi kao čovjek, a onda opet kada na svoj ljudski život gleda kao na prošlost. Mislim da ovakav način gledanja nema ničega zajedničkog sa stvarnim činjenicama. Kristov zemaljski život, koji je proveo u Palestini, ne možemo stavljati ni u kakav vremenski odnos sa životom Isusa kao Boga koji je izvan vremena i prostora. Doista je, rekao bih, bezvremenska istina o Bogu da je ljudska narav sa svim svojim slabostima, spavanjem i neznanjem, na neki način uključena u njegov čitav božanski život. Život Boga kao čovjeka s naše je točke gledišta posve određeno razdoblje u povijesti čovječanstva (od Kristova rođenja do smrti). Zato često zamišljamo njegov zemaljski život kao razdoblje u povijesti Božjega života. Bog, međutim, nema povijesti. On je previše stvaran da bi je imao. Imati povijest znači izgubiti dio vlastite stvarnosti (koja je iščezla u prošlosti), a još bez drugoga dijela (koji se još uvijek nalazi u budućnosti). Imati povijest zapravo znači ne imati ništa osim sadašnjosti koja je toliko sitna da nestane prije nego što stignemo progovoriti o njoj. Bog nam zabranjuje da o njemu razmišljamo na takav način. Čak se i mi možemo nadati da se ni o nama neće uvijek razmišljati na takav način.

Još jedna teškoća proizlazi iz vjerovanja da Bog živi u vremenu. Svatko tko vjeruje u Boga vjeruje da je njemu poznato što ćemo sutra učiniti. Kako, u tome slučaju, možemo biti slobodni učiniti nešto drugo? I ovdje dolazi do nesporazuma zbog pretpostavke da Bog živi u vremenu na isti način kao i mi, s tom razlikom da on može vidjeti budućnost, a mi ne. Kada bi to bilo tako, dakle kada bi Bog predviđao naša djela, bilo bi zaista teško razumjeti da smo slobodni učiniti nešto po vlastitoj volji. Pretpostavimo, međutim, da je Bog izvan i iznad vremena. U tome slučaju, ono što zovemo “sutra” njemu je isto tako vidljivo kao i “danas”. Za njega su svi dani “danas”. On se ne sjeća što ste radili jučer, on vas naprosto vidi kako to radite jer iako je za nas jučer izgubljeno, za njega nije. Bog ne “predviđa” što ćete sutra učiniti – on to već vidi jer je budućnost za njega sadašnjost. Nemojte misliti da je u ovome trenutku vaše djelovanje manje slobodno zato što Bog zna što radite. On na isti način znade vaša sutrašnja djela jer on se već nalazi u sutra i jednostavno vas promatra. On, u izvjesnu smislu, ne zna kakvo je naše djelo sve dok ga ne učinimo, ali trenutak u kojemu ga činimo za Boga je već “sada”.

Meni je ova zamisao puno pomogla. Ako vam ne pomaže, odbacite je. To je “kršćanska zamisao” po tome što su je mnogi veliki kršćani usvojili jer u njoj nema ničega suprotna kršćanskome naučavanju. Nešto slično ne ćemo naći ni u Bibliji ni u ostalim kršćanskim tekstovima. Možete biti posve dobar kršćanin i ako tu zamisao odbacite ili ako o njoj uopće ne razmišljate.

C.S. Lewis

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Elementarno kršćanstvo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.