Dok čitate ove misli, nadam se da se možemo složiti oko nekoliko stvari. Prva je da nitko od nas nema savršenu vjeru, a što se toga tiče, niti nam je ijedna druga krjepost savršena. Također, nitko od nas ne govori za cijelu Katoličku Crkvu (osim ako se nekim čudnim spletom okolnosti ovaj tekst nađe na Papinome radnome stolu). Odatle slijedi da moramo biti oprezni kada zaključujemo nešto o tome kakva je vjera bilo koje osobe i kada o tome javno komentiramo. Svi mi imamo grješnu ljudsku prirodu, i zato svi moramo biti bolji. Slažemo se u tome? Dobro. Sada prelazimo na teže teme.

Katolici koji su i istaknute javne ličnosti, a imaju stavove koji proturječe vjeri su „protusvjedoci” vjere. To s pravom uzrujava mnoge katolike, jer oni koji su pogrješno informirani o Katoličkoj Crkvi ili ne znaju što ona zapravo naučava mogu povjerovati da im ona dopušta imati te iste stavove. Na primjer, katolički političar koji kaže da je on ili ona „osobno protiv pobačaja”, ali da ne želi „svoju vjeru nametati drugima”, i uz to promiče politiku prava na pobačaj i odobrava njegovo financiranje. Što činiti s takvim razmišljanjima takvih ljudi? Kako da prosječan katolik reagira na takve pogrješke i grijehe?

S druge strane, Crkva naučava da je djelo milosrđa prekoriti grješnika i ispraviti pogrješku. Istaknuti katolici, naročito oni na vodećim položajima, koji javno potkopavaju katolički nauk, štete ovim naporima. Usto, oni uzrokuju sablazan, i mogu počiniti smrtni grijeh podupirući nemoralne političke mjere. No prosječni katolik ima malo ili nimalo utjecaja kojim bi mogao natjerati domaćega političara ili istaknutoga vođu da se predomisli. Pa kako da onda primjenjujemo načela svoje vjere, svjedočimo Evanđelje, ljubimo druge, i promičemo ono što je istinito i dobro?

Odgovor ćemo naći u tome da budemo istinski Isusovi učenici, i da donosimo odluke kojima će se Bog proslaviti.

Ne suditi

Sud je čin formiranja mišljenja. Kada smatramo da je neki čin grješan, mi sudimo čin, a ne osobu koja je čin počinila. Kada smatramo da je osoba na putu prema paklu, mi sudimo o duši te osobe. Primijetite jasnu razliku – ispravno prosuditi čin je dobra stvar. To je primjena našega moralnoga osjećaja i shvaćanja dobra i zla. No suditi o stanju duše druge osobe je grješno, i mi se tako stavljamo u ulogu Boga, koji jedini može suditi duše. U Svetome Pismu ta je prva vrsta suda prihvatljiva (a u nekim okolnostima i obavezna), ali druga vrsta (osuda) nikada nije ispravan oblik suda koji smiju donositi pojedinci.

Evo primjera kako to primijeniti na katoličke političare koji podupiru zle politike. Trebamo reći: „Političar X čini pogrješno što podupire pobačaj, jer je to zlo, i nije ispravno podupirati ga ni u kojoj situaciji.” Ne bismo trebali govoriti: „Sam političar X je zao jer podupire pobačaj.”

Drugi način na koji možemo pogriješiti u svojoj prosudbi je ako idemo predaleko kada sudimo o nečijemu stanju unutar Katoličke Crkve. Neki katolici su često znali reći da neki političar „nije katolik” jer podupire zlu politiku, naročito što se tiče zaštite nerođenih. To jednostavno nije tako, i ne pomaže im, a niti je točno predstavljanje onoga što Crkva naučava.

Sviđalo se to nama ili ne, ono što čovjeka čini katolikom je krštenje, a kako bi se poslije krštenja napustila Katolička Crkva, treba se službeno odreći vjere. Na primjer, američki predsjednik Joe Biden je kršten, i nije se službeno odrekao vjere, što znači da on jest katolik. No ipak, pitanje stanja ijednoga pojedinoga političara u Crkvi može biti upitno zbog njihovoga podupiranja jednoga ili više brojnih zala, uključujući pobačaj, transdženderizam, istospolne „brakove”, eutanaziju itd. To je siguran recept za duhovnu opasnost, i bilo čije zajedništvo s Crkvom i Bogom dovodi pod veliki znak upitnika. No odgovor na to pitanje nije na vama ili na meni.

Dobro je da znamo za te stvari i da budemo pažljivi u vezi s njima – s time kako mislimo o drugima, kako govorimo o drugima, što stavljamo na društvene mreže o drugima. Mi možemo kontrolirati odluke koje donosimo, a ne odluke drugih. Bog traži od nas da preispitujemo svaku svoju misao i riječ. Jesu li one istinite? Jesu li poslušne? Jesu li u ljubavi? U tome, a ne u odlukama drugih, imamo autoritet, i za to smo odgovorni, a ne za odluke drugih.

Ali što s biskupima?

Jednom sam pitao istaknutoga nadbiskupa zašto američki biskupi ne izdvajaju više proračunskih sredstava i osoblja za jedno područje Crkve za koje sam smatrao da bi u njega trebali uložiti više resursa. Njegov mi je odgovor dosta toga pojasnio. Rekao mi je da on ima vlast odlučivati kako primjenjivati crkveni zakon, načela i nauk samo u svojoj vlastitoj nadbiskupiji. Ne može kontrolirati druge biskupe, Američku konferenciju katoličkih biskupa (USCCB), a niti ikojega pojedinca. On mora odgovarati za svoje vlastite odluke, i to je to. Složio se sa mnom u tome da želi da više njegove braće biskupa podupre ono za što sam ja mislio da bi trebali, i da je najbolji način kako u tome postupati taj da ih ne proziva javno, nego da bude svjedok pun ljubavi u svojim vlastitim odlukama, da čini ono za što misli da je najrazboritije, i da izgrađuje povjerenje prijateljstvom s drugima, kako bi mogao više utjecati na njih.

To je srž strategije koju i mi moramo primijeniti. Moramo s ljubavlju ispravljati pogrješke kada možemo, što ljubaznije možemo. Pomislite na mlađega člana obitelji ili prijatelja koji više aktivno ne prakticira vjeru. Ne sumnjam da vam je veoma žao zbog toga, i da biste htjeli da žive kao učenici Kristovi u Crkvi. Kojom ćete strategijom vjerojatnije postići taj ishod? 1) Govoreći im kada god možete kako vam sve smeta njihov način života; ili 2) ljubeći ih dovoljno ondje gdje jesu u životu, izgrađivati povjerenje, redovito govoreći istinu u ljubavi, pokušavajući ih dovesti do boljega mjesta u duhovnome smislu, i nastavljajući ih pozivati da s vama promišljaju o stvarima.

Mislim da je očito da će druga strategija vjerojatno biti učinkovitija. To je način razmišljanja sličan onome koji biskupi moraju primjenjivati kada razmišljaju kojom strategijom doprijeti do katoličkih političara koji podupiru nemoralne prakse. Njihov je posao, kao i svakoga Isusova učenika, doći u nebo i što je više moguće drugih ljudi dovesti sa sobom. I zato je odnošenje prema svojemu stadu kao djeci koju ljube i pokušavaju ih privući natrag k istini Crkve, čak i dok ispravljaju njihove pogrješke, općenito učinkovitije nego nastojati ih grditi i kažnjavati kada god imaju priliku. Obitelji trebaju postaviti jasne granice, ali one su i dalje obitelji.

To ne znači da biskupi ne trebaju odvažno progovarati protiv pogrješaka, grijeha, zla i nemorala. Oni to moraju, i većina biskupa to čini, čak i ako za to ne dobivaju dovoljno zasluga. Ipak, loše vijesti o pobijanju zla moraju biti manje istaknute od objavljivanja Radosne vijesti Evanđelja, jer dobre vijesti mijenjaju više srdaca nego loše vijesti. Uistinu mi je drago što ne moram nastojati uskladiti sve teške odluke koje biskup mora donijeti o tome kako nastojati spasiti duše, biti dobar svjedok u javnosti, ispravljati pogrješke, prekoravati grješnike, i još mnogo toga. Svi bismo trebali prestati pokušavati biti „biskupi u foteljama”, i moliti za njih i za političare koje oni moraju pokušavati evangelizirati.

Što vi možete kontrolirati

Da se vratimo na bit teme. Vi kontrolirate svoje vlastite odluke, i to je sve. Gnjevne tirade na društvenim mrežama ne čine da se ljudi predomisle, nego samo sve one koji se ne slažu s vama učvršćuju u njihovim razmišljanjima. One također potvrđuju predodžbu da svi kršćani samo osuđuju i da su neljubazni prema onima koji se ne slažu s njima. Ne želim reći da nema mjesta za neslaganje, nego da je to kako se ne slažemo s drugom osobom jednako važno i kao to oko čega se ne slažemo. Kako nam je Isus rekao: „Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.«” (Lk 6,42)

Zapazite da nam Isus kaže da drugoj osobi ukažemo na grijeh. To možemo činiti tek kada se i sami pokajemo za svoje grijehe i popravimo svoj vlastiti život. Onda kada pokušavamo pomoći drugome, moramo to činiti iz ljubavi, s blagošću i ljubaznošću.

Budući da ste vi ona vrsta katolika koji želi nešto poduzeti, preporučujem vam da žarkije moliteza svoje vođe (biskupe i političare), borite se još jače protiv nepravde i zla, i da onda ostalo prepustite Bogu, koji najučinkovitije preobražava srca i umove.

Izvor: Our Sunday Visitor | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.