KRISTOM NADAHNUTI
Biti ravnodušan prema Bogu
Ravnodušnost samo pokazuje da nam nedostaje istinskog života i žara, da nam nedostaje Božje ljubavi i motivacije Duha Svetoga. Ravnodušnost pokazuje da se nismo prepustili Bogu ni njegovu pozivu, već smo vezani za oblike svoga ljudskoga života.
Teško je znati koliko pojedini vjernik razumije svoj poziv pred Bogom, a još teže znati koliko ga svaki od nas vrši zdušno i besprijekorno. Kad pogledamo sebe i oko sebe, ne vidimo baš previše ljudi oduševljenih Bogom niti zajedništvom s njime. U redovitim susretima pričamo više o svome nego o njegovu životu, bavimo se svojim problemima, a ne njegovim otajstvima. Posvećeni smo kojekakvim ljudskim i zemaljskim stvarima koje onda s tolikom pomnjom obavljamo, a kad je riječ o onome što nam nudi Gospodin, onda se u tome slabo snalazimo i gotovo nikako ne usklađujemo s njime. Naš dnevni ritam ovisi o koječemu i vrti se oko toliko suvišnih i sporednih stvari u koje ulažemo vrijeme i sposobnosti, snagu i energiju, a kad je riječ o vlastitoj duši, onda nismo baš toliko revni. Kad se družimo s ljudima koji su nam dragi, veselimo se i uživamo u tome, ali kad odlazimo na susret s Bogom, ne zračimo radošću i ne pričamo o tome drugima, pogotovo što ne osjetimo da smo nešto doživjeli u tom susretu.
Upravo zbog toga je dobro došla i nama ova prispodoba koju Isus priča o svadbenoj gozbi koju kralj pripravlja za svoga sina. Kralj je uzaludno očekivao da će se njegovi podanici iskreno radovati i da će ih zanimati taj važni događaj u životu njihova kraljevića i budućega gospodara. No oni su ostali ravnodušni, pa čak i revoltirani time što ih on uznemiruje svojim poslovima kada oni mogu mirno i bezbrižno živjeti i bez njega. Nisu shvatili da njihov kralj s njima želi podijeliti radost, te tako nisu osjetili koliko su važni u njegovim očima i bitni kao dionici njegovih događanja. Dok im on želi sve najbolje i trudi se pripremiti sve na najbolji mogući način da ih počasti, oni ne haje i odbijaju njegov pozi, pa čak maltretiraju i ubijaju njegove glasnike i sluge.
Ako ćemo biti iskreni, onda ćemo priznati kako je ovom prispodobom Isus opisao i naše duhovno stanje. Previše smo ravnodušni prema Bogu i njegovoj živoj prisutnosti da ga doživljavamo na neživ i udaljen način. Ravnodušni smo prema njegovoj ljubavi i žaru s kojim on živi među nama. Pa čak i ne uočavamo da je on toliko željan našega društva i blizine, da svom dušom čezne za susretom s nama, te zato odlazimo kao automatski ili u nekom polusnu gotovo da nešto odradimo, a ne da budemo na radosnoj gozbi na kojoj upijamo radost onoga koji nas je pozvao i koji je dijeli s nama. Ravnodušni smo i prema drami Sina Božjega koji se daruje za nas, ali koji se veseli jer nam svojim umiranjem priskrbljuje spasenje. Ravnodušni smo za Božje radosti i boli, za njegovu ljubav prema nama i milosti koje nam daje. Ne hajemo previše za njegovu riječ koja nas obdaruje neprolaznom istinom.
Ravnodušnost samo pokazuje da nam nedostaje istinskog života i žara, da nam nedostaje Božje ljubavi i motivacije Duha Svetoga. Ravnodušnost pokazuje da se nismo prepustili Bogu ni njegovu pozivu, već smo vezani za oblike svoga ljudskoga života. S njime se ne znamo ni veseliti ni žalostiti, a svaka naša reakcija na njegov život je ravnodušnost ili pak ljutnja što nam je htio ući u život i ometati nas u našoj žabokrečini od zemaljštine. Ne znamo osjetiti osjećaje koje on u nama želi izazvati, ali zato znamo biti ljuti na njegovo ‘ometanje’ naše privatnosti i prava na ljudski život bez njega. Zato ima onih koji na bilo koji nagovještaj i govor o Bogu reagiraju burno, kao što Isus reče u prispodobi: neki od pozvanih zlostaviše i ubiše kraljeve sluge.
Molimo stoga za milost gorljivosti. Molimo da nas Gospodin sačuva od ravnodušnosti koja nagriza naše duše i ugrožava naš odnos s Gospodinom. Ne zaboravimo, ako nam je i dano ovo vrijeme u kojemu možemo Gospodina čak odbaciti, no doći će trenutak kada će on suditi naše postupke, kako ravnodušnost, tako i otvoreno odbijanje kojim mu ne dopuštamo pristup u svoj život. Isus reče da će kralj opake nemilo pogubiti, što znači da ni nama Gospodin neće progledati kroz prste nemarno i neodgovorno ponašanje. Razbudimo u sebi istinsku kršćansku svijest, razmatrajmo Božja djela učinjena za nas i uzvraćajmo svim žarom srca i ljubavi, jer samo takav stav i odgovor ima smisla na neizmjernu dobrotu i ljubav kojom nas Gospodin uvodi u otajstvo radosti svoga života već sada na zemlji, a želi nas njezinom punom obdariti i po svu vječnost na nebesima.