Prvo valja naglasiti da svećenik nije nikakav gospodar sakramenata koji s njima može postupati po volji, točnije samovolji. On je isključivo njihov poslužitelj, što znači da svećenik ne smije uskratiti nijedan sakrament bilo kojem vjerniku koji taj sakrament traži, a ništa mu, ni s teološke ni s crkveno-pravne strane, ne priječi da taj sakrament primi.

Ali jednako tako, svećenik ne smije podijeliti sakrament onom vjerniku kod kojega su na snazi neke od zabrana ili pak zaprjeka koje podjelu tog sakramenta čine nedopuštenom, odnosno nevaljalom. Kad je pak o sakramentu pokore ili pomirenja riječ, onda preduvjeti njegove valjanosti nisu samo to da dotični svećenik ima za njega ovlast i da dotični vjernik to želi, nego se za sakramentalno oproštenje grijeha traži i to da se onaj koji se ispovijeda za taj svoj grijeh iskreno kaje i da ima čvrstu odluku više ne griješiti. Bez iskrenoga kajanja, naime, i bez odluke da će se ubuduće čuvati i grijeha i grješne prigode, puko priznavanje grijeha, pa makar mu slijedilo svećenikovo odrješenje, sakrament pomirenja ne čini valjanim.

Ne može, primjerice, dobiti valjano odrješenje onaj tko ispovijeda da je nešto krao, a ima nakanu to i dalje činiti. I ne samo da takav ne može dobiti odrješenje samo od grijeha za koji se i ne kaje i od kojega ne kani odustati, nego mu je i cjelokupna ispovijed, kao sakrament, nevaljala, bez učinka. To i jest razlog zbog kojega, recimo, ljudi koji žive nevjenčano ili pak u braku koji je za Crkvu nevaljan, ne mogu biti pripušteni sakramentu pomirenja. Taj je, naime, način njihovoga zajedničkog života pred Crkvom priležništvo, a u moralnom pogledu to znači grijeh. Da bi oni, dakle, mogli dobiti odrješenje od grijeha, morali bi odlučiti da će takvu vezu ili prekinuti ili – ako je to moguće – crkveno srediti.

Ali kako je riječ najčešće o civilnim brakovima koji se pred Crkvom ne mogu srediti – jer je jednom od partnera, ili pak oboma, prethodio valjani sakramentni brak koji se ne može razriješiti – a nemaju ni snage ni volje ne živjeti kao muž i žena, kod takvih onda ne postoji ni kajanje za stanje u kojem se sada nalaze, a to je grješno stanje, ni odluka da će s time prekinuti. Zato oni ne mogu pristupati sakramentu pomirenja. U takvim i sličnim okolnostima svećenik ne uskraćuje odrješenje jer mu se eventualno tako prohtjelo, nego jer za takvo što nije ovlašten i jer s druge strane za to jednostavno nema preduvjeta. Štoviše, sve kad bi se i našao neki svećenik koji bi takvima udijelio odrješenje, ono zapravo ne bi bilo valjano.

To je ono što kaže teologija i crkveno učiteljstvo, a koliko su, međutim, poneki ljudi koji žive u takvim okolnostima sami osobno krivi za takvo stanje, odnosno koliki su oni pred Bogom subjektivno grješnici, to ne zna nitko pa ni ispovjednik, već samo Bog. Stoga Crkva takvima preporuča da se mole, da sudjeluju redovito na svetoj misi, vrše djela milosrđa, pokoru i slično, pripremajući se tako za trenutak kad će smoći snage za jednu zajedničku odluku koja će im taj sakrament ponovno učiniti dostupnim. Detaljnije informacije o tome mogu dobiti od svoga župnika, a odluku donosi mjesni biskup.

dr. fra Špiro Marasović

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net