To je moderna pripovijest, k tome obilježena temeljnim raspravama koje nas prate od reformacije. Te su rasprave oni pretrpjeli na vlastitoj koži. Ova je pripovijest vrlo američka; tj.: ponekad nam je zaprepašćujuća, ali i osvježavajuća. Jer, nju obilježuju velikodušnost, prostodušna odvažnost i jednostavnost koji se u staroj Evropi tek rijetko mogu pronaći, te društvena atmosfera jednog posve samorazumljivog sudjelovanja i spremnosti za pomoć. Scott i Kimberly Hahn na njihovom je putu suglasnosti ili odbijanja pratio velik broj prijatelja i sugovornika, od kojih su ovdje mogli imenovati tek nekolicinu. Nije slučajnost da su 1979. g. na vjenčanje pozvali 500 gostiju. Oboje su u to vrijeme bili uvjereni prezbiterijanci koji su se već na koledžu intenzivno bavili svojom vjerom te sada, nakon vjenčanja, započeli studij evangeličke reformirane teologije.

Prezbiterijanci se od drugih protestantskih pravaca prije svega razlikuju glavnom ulogom izabranih starješina u njihovoj zajednici koja potječe još od Calvina, te kroz posve kalvinističko shvaćanje Posljednje večere: kruh i vino samo su simboli za osobu Isusa Krista. Tako je i Scottu i Kimberly klečanje pred Euharistijom bilo gnusno idolopoklonstvo, a klanjanje Euharistiji bogohuljenje. U ostalim stavkama i prezbiterijanci se oslanjanju na oba stupa protestantizma: Biblija kao jedini autoritet (sola scriptura) te nauk o opravdanju kojeg je utemeljio Luther i koji tvrdi da čovjeka od njegove grešnosti može spasiti i opravdati samo od Boga darovana vjera (sola fide). Tako je Scott pri čitanju Lutherovih i Calvinovih spisa naučio da je sâm Rim babilonska bludnica (Otkr 17,5), a Papa Antikrist – shvaćanje koje je samorazumljivo dijelio s njima i kojeg smo već susreli kod mladog Newmana. Put u Rim, u Katoličku crkvu, bio je dakle dugačak.

Podrijetlo i prve odluke

Scott Hahn bio je doduše kršten kao prezbiterijanac, ali u njegovoj obitelji religija nije igrala nikakvu ulogu. Kao tinejdžer neko vrijeme se i drogirao te je napokon zbog različitih optužbi dospio pred sud za maloljetnike. Od višegodišnje zatvorske kazne spasila ga je tek jedna laž, te je izbjegao zatvor dobivši 6-mjesečnu uvjetnu kaznu. U ovom trenutku spoznao je da je u stanju upropastiti svoj život i da mora nešto promijeniti. U grupi mladih koju je pohađao radi jednog prijateljstva, čuo je Evanđelje, Radosnu vijest, na posebno upečatljiv način: na jednom sastanku voditelj je usred grupe stavio križ i rekao mladima: Ako mislite da lako možete uzeti svoje grijehe na ramena, tada pogledajte…, i ako mislite da se s Božjom ljubavlju možete lakomisleno ophoditi, tada pogledajte… Scott više nije mogao zaboraviti ovaj pogled na Raspetog. U svjetlu tog iskustva pročitao je dvije duhovne knjige (među kojima i Kršćanstvo nije iluzija, Mere Christianity C. S. Lewisa), koje su ga napokon jedne noći prije spavanja dovele do molitve: „Gospodine Isuse, ja sam grešnik. Vjerujem da si umro da bi me spasio. Želim ti predati svoj život. Odmah. Amen“.

Ovu vrstu molitve, možda i htijenja, poznajemo samo iz slobodnih crkvi ili protestantskih karizmatskih zajednica, u koje se prezbiterijanci uostalom ni ne ubrajaju. Neposrednost nam se može učiniti neobičnom. Ali ona je krajnje osoban odgovor na Božju ljubav koja se očituje u Isusovom trpljenju, odgovor kojim se na predavanje odgovara predavanjem. U svojem obliku ona možda izražava i nešto od američkog mentaliteta, samorazumljive spremnosti obvezivanja nečem Većem, dakle jedna prirodna osnova koja, obuhvaćena milošću, ulazi u služenje i ne gasi se, već se milošću preobražava. I to je jedan primjer za ono što se stvarno misli pod pojmom inkulturacije u kršćanstvu.

Scott Hahn govori o strastvenosti kojom je djelovao kao tinejdžer i koja ga je skrenula s puta zla na put dobra. Kada više nije htio uzimati drogu, jednim udarcem izgubio je gotovo sve svoje prijatelje. Razočarenje i bol zbog toga ipak su se ublažili time što se odmah i doslovno zaljubio u Riječ Božju i proučavanje teologije: još u srednjoj školi zadubio se u Bibliju i spise reformatora. Prije svega su ga stavovi Luthera i Calvina vodili k već spomenutom, izrazito antikatoličkom stajalištu, a istovremeno su u njemu probudili hitnu želju da katolicima iz svog okruženja pomogne pri izlasku iz njihovih zabluda te da time postanu istinski kršćani. Kad mu je otac nakon smrti njegove katoličke bake predao njenu krunicu i molitvenike – jer je on bio jedini u obitelji kojemu je religija nešto značila – Scott ih je rastrgao, pun gađenja prema praznovjerju, i odmah se od srca molio za spasenje preminule bake.

Nasuprot Scottu, Kimberly je odrasla u obitelji čiji je život posve određivala vjera. Otac je bio prezbiterijanski pastor te su molitva i čitanje Biblije samorazumljivo pripadali svakodnevici, no s njom i topla ljudska srdačnost koju je hranila nadnaravna ljubav. Na Kimberly su djelovali večernji obroci koje je njena mama pripremala s tolikom brižnošću i na kojima se okupljala cijela obitelj, uvijek poput povratka kući nakon dnevnih napora, poput svečanosti jednih za druge, „pripremljenih s ljepotom i dobrotom“ (str. 21), kako Kimberly kaže. Mnogo kasnije spoznala je koliko ju je time njena mama nesvjesno pripremala za primanje Euharistije.

Ona je voljela Boga jer su Ga voljeli njeni roditelji, a onda je donijela svoju osobnu odluku. Bila je u 7. razredu osnovne škole kada je u bogoslužju nakon propovijedi ustala na uobičajeni poziv za svjedočenjem svoje vjere, istupila je naprijed te javno priznala: „Da, Isuse, trebam te. Da, želim da Ti postaneš središte mog života“ (str. 20). To je prethodilo onome što danas u odgoju tako plašljivo želimo izbjeći: dječji doživljaj vlastite načelne bespomoćnosti i nesavršenosti. Kimberlyn trud da bude dobra pred Bogom i ljudima prikrivao je njenu nesposobnost da ne protjera zlo samo iz djela, već i iz misli i osjećaja. Kimberly je doživjela da za to nisu dostatne vlastite snage, te je priznala svoju potrebu za spasenjem.

Od sada se samostalno kretala u svijetu vjere. Vezana uz Isusa, doživjela je istinsku glad za Riječju Božjom prema kojoj se željela posve ravnati. Osnivala je molitvene grupe, sudjelovala na susretima mladih, bila ispunjena misionarskim žarom sve do pretjerane revnosti novoobraćenika i zaljubljenika. Biblija joj je uvijek bila na dohvatu iznad svih njenih knjiga.

Scott i Kimberly upoznali su se na koledžu. On je želio postati pastor i nastavnik, a ona pastorica, po uzoru na svog oca. Njihova obostrana živa vjera izražava se u strastvenosti za Bibliju i misionarskim žarom kojega su zajednički razmjenjivali u radu s mladima. Tako je nastalo duboko prijateljstvo koje počiva na temelju molitve i rasprave o teološkim pitanjima, prijateljstvo koje kasnije postaje osnovom njihovog braka i koje ih nosi kroz teška vremena. U savršenom skladu nakon vjenčanja zajednički započinju studij teologije koji se posve temelji na istraživanju Biblije. Prema njihovim vlastitim predodžbama, ona treba određivati njihov zajednički život. U tom su pogledu oboje već imali ozbiljna iskustva.

Putevi spoznaje

Još na posljednjoj godini koledža Kimberly se odrekla svoje želje od djetinjstva da postane pastorica. Prijatelji su je nukali da istraži u Pismu je li to Božja volja za nju te je došla do zaključka da Biblija niti na jednom mjestu ne opravdava zaređenje žena. Stoga je odlučila da u braku sa Scottom preuzme na sebe ulogu dobre pastorove supruge.

Ideja saveza

U isto vrijeme Scott je bio obuzet događajem koji je prema Calvinu stajao u središtu Biblije – sklapanje saveza između Boga i čovjeka. Za Scotta taj je događaj bio ključ za razumijevanje Pisma. Pri proučavanju Biblije (koju je već pročitao tri ili četiri puta), potvrdio je kalvinistički nauk da je Bogu stalo do toga da bude u odnosu saveza sa čovjekom. Od Adama preko Noe, Abrahama, Mojsija i Davida sve do Krista Bog je uvijek sklapao savez sa čovjekom. U Starom Zavjetu znak za savez bilo je obrezivanje, a u Novom krštenje. Već na koledžu Scott se čak četiri semestra bavio idejom saveza te se sve više otvarao teologiji saveza koja izražava odnos ljubavi između Boga i čovjeka. Ova teologija saveza kasnije mu je trebala otvoriti pristup ka bîti Katoličke Crkve.

Krštenje djece

Odlučujuća promjena za Scotta počela je s pitanjem o opravdanosti krštenja djece. Propovjednik tamošnje zajednice pozvao je obraćene vjernike na ponovno krštenje i postigao oduševljeni odaziv. Scott je oklijevao. Kada se o tome najprije želio obavijesti kod jednog od svojih nastavnika – da bi saznao što Biblija kaže o tome – , ovaj ga je potaknuo da napiše seminarski rad na tu temu. Ponešto preplašen – jer toliko detaljno o tome uopće nije želio znati – Scott se upustio u rad. Pobornici ponovnog krštenja naučavali su da samo odrasli koji su pronašli osobnu vjeru, smiju biti kršteni. Scott je ipak došao do zaključka da nigdje u Pismu novorođenčad i mala djeca nisu isključena iz saveza s Bogom koji uključuje krštenike. Tako je Crkva bila u pravu što je od davnine prakticirala krštenje djece.

Bračni savez

Jedan širi pogled na savez otvorila mu je Kimberly. Ona se na jednom tečaju kršćanske etike odlučila upravo za temu sprečavanja začeća za koju se inače gotovo nitko nije zanimao. Scott je to smatrao gubitkom vremena. Oboje su željeli petoro do šestoro djece, te im je bilo samorazumljivo da se trudnoće moraju odgovorno planirati. Ipak, Kimberly je radila u pokretu za pravo na život. Kada bi govorila o pobačaju, uvijek bi joj se postavljalo pitanje o kontroli začeća. Sada je i sama željela znati što Biblija o tome kaže.

Njena istraživanja su joj ponajprije otkrila da su još do 1930. g. sve crkve jednodušno zastupale mišljenje da sprečavanje začeća nije dopušteno ni pod kojim okolnostima. Knjiga pod naslovom Kontrola začeća i bračni savez pobudila je i Scottovu znatiželju. Knjigu je napisao katolički autor pa se Scott – koji je pojam saveza tada smatrao svojinom protestantske teologije – zapitao kako ga je jedan katolik mogao koristiti za sebe. Na vlastito zaprepaštenje, naišao je na misaono bogatu argumentaciju koja ga je zaokupila i uvjerila do u najmanju pojedinost. Morao je priznati da ovaj katolik ima pravo!

Autor je potvrđivao da je u židovskoj tradiciji postojala razlika između ugovora kojim se regulirala razmjena dobara i usluga, te saveza, u kojem se radi o samopredanju osoba. Stoga je brak bez sumnje bio savez kojim se muškarac i žena daruju jedno drugom. On se sklapa i uvijek iznova obnavlja kroz bračni čin. Bog koristi bračni savez da bi proizveo novi život. Doduše, sva biblijska sklapanja saveza znak su Božje ljubavi koju i dalje predaju, no ipak ta ljubav samo u bračnom savezu postaje tako stvarna i djelotvorna, da doista stvara opipljivi život. Muškarac i žena su stvoreni kao Božja slika te prva zapovijed koju su primili, glasi: Plodni budite i množite se! Prema tome, bračni čin je svet. Scott je mislio da su to uistinu rekli i reformatori, no ipak se začudo samo Katolička crkva čvrsto držala tog načela.

Kimberly je kasnije upoznala toliko pogrđivanu encikliku Humanae vitae Pavla VI. te se divila njenoj usklađenosti. Scott i Hahn su kao supruzi prije svega shvatili da se i područje tijela mora prepustiti Božjoj vladavini. Stoga su bacili sva sredstva za sprečavanje začeća, nekoliko mjeseci proučavali prirodne metode začeća i tada se posve povjerili Božjem vodstvu. Planiranje obitelji bila je Njegova stvar!

Nauk o opravdanju – sola fide

Ipak, proučavanje saveza koje je na početku toliko usrećilo Scotta, napokon ga je strmoglavilo u ozbiljnu krizu vjere. Jer, protestantski nauk o opravdanju koji je bio jedan od povoda za crkveni raskol, nije se mogao sjediniti s puninom biblijskog pojma saveza, kakvim ga je Scott otkrio. U Starom Zavjetu Bog je sklapanjem saveza na Sinaju preuzeo očinstvo nad Izraelom te je time narod postao Njegovom vlastitom obitelji. Novim Savezom Krist nas je krštenjem uveo u Svoje vlastito sinovstvo i time nas uistinu učinio djecom Božjom koja sudjeluju u snazi i životu Duha Svetoga. Milost je dakle u biblijskom shvaćanju mnogo više nego božanska blagonaklonost, ona je stvarno priopćenje božanskog života. Tako je Bog Novog Saveza više otac nego sudac, a grješni ljudi su prije oni koji su samovoljno pobjegli od očeve zaštite negoli kriminalci (str. 41).

Scott je spoznao da je ovaj odnos između Boga i čovjeka obuhvaćao mnogo više od onoga što su Luther i Calvin izrazili jezikom ugovorno-sudskih izlaganja. Oni su govorili o razmjeni pri kojoj je Krist na sebe uzeo naše grijehe i time nam darovao Svoju vlastitu pravednost, pravednost Sina pred Ocem. To doduše nije bilo posve netočno, ali je krajnje nepotpuno predočenje činjeničnog stanja. U svezi s tim, pri bližem uvidu ne može se biblijski dokazati daljnja jezgra luteranskog nauka, naime, tvrdnja da se čovjek može opravdati samo vjerom (sola fide), ali ne i svojim djelima, ući u posjedovanje ovog ugovora i tako biti opravdan pred Bogom. Time se trese jedan od oba stupa protestantizma. Luther i Calvin su često objašnjavali da s ovim člankom Crkva stoji ili pada. Ipak, Scott je otkrio da taj članak skraćuje rečenice svetog Pavla na kojeg se Luther poziva, a time skraćuje i istinu Evanđelja. Ni u Poslanici Rimljanima ni u Poslanici Galaćanima Pavao nije zastupao shvaćanje da vjera bez njoj pripadajućih djela može opravdati čovjeka pred Bogom. On je štoviše govorio o milosti koja nas čini djecom Božjom (sola gratia) i iz koje proizlazi prije svega djelotvorna, djelatna ljubav (Gal 5,6). Pavao uči da bez ove ljubavi ni sama vjera koja premješta brda ne može voditi čovjeka k njegovom određenju (1 Kor 13,2). Tada se Scott Hahn duboko prestrašio pred činjenicom da Katolička crkva uči upravo to te da i ovaj put ima pravo.

Liturgija i sakramenti

Ipak, Scott je još uvijek u prvoj prezbiterijanskoj zajednici, čije mu je vodstvo bilo povjereno, hrabro i bez uzmicanja naviještao savez iz kojeg proizlazi Božje djetinjstvo čovjeka. Govorio je o tome da Stari Zavjet nije napušten u Novom, već se štoviše u njemu ispunja te je naišao na oduševljeno odobravanje kada je učio da Bog i u sadašnjosti stalno prihvaća Svoju obitelj te u liturgiji redovno obnavlja savez.

Konzekventno, iz toga je proizašlo pitanje zašto je onda prezbiterijanska zajednica toliko usmjerena na osobu pastora i propovijedanje te zašto pastor toliko malo priprema vjernike za primanje pričesti. Zapaljeni takvim promišljanjima, starješine su ga naposljetku zamolile za preradu „liturgije“, te je već ovaj način izražavanja izražavao jedan novi duh, budući da je uobičajeni termin bio „red bogoslužja“. Od sada nadalje vjernici su išli na pričest svaki tjedan umjesto dosadašnjih četiri puta godišnje te su je dapače zvali „Euharistijom“, prema terminologiji rane Crkve. Time se mladi pastor približio opasnom terenu. S nelagodom je morao ustanoviti da se sve ono što je on sada preradio već može čitati u spisima crkvenih otaca.

Liturgija i sakramenti naravno nisu pripadali nastavnoj građi kalvinističke bogoslovije. Kada je Scott svojoj zajednici u jednom nizu propovijedi želio predstaviti Evanđelje po Ivanu, iznenadio se velikim brojem sakramentalnih slika s kojima se susreo. Po prvi je put uvidio koliko su liturgija i sakramenti važni za život Božje obitelji i – još gore – spoznao je da je samo Katolička crkva vjerno očuvala oboje. Time je započeo onaj dio njegovog obraćenja kojega je nazvao „horor-pričom“, prije nego li je sve završilo ljubavnom pričom.

U to mu se vrijeme, u petoj obljetnici braka, rodio prvi sin. Uzbuđeno je promatrao ovu utjelovljenu stvarnost, jer je upravo ovdje susreo toplu i opipljivu snagu saveza koja daruje život, kojom je Bog obuhvatio njega i Kimberly. Istovremeno je u 6. poglavlju Evanđelja po Ivanu čitao da je Isus predavanje Svog Tijela i Krvi u Euharistiji shvaćao posve konkretno, nipošto ne simbolički. Zbunjen, u svom nizu propovijedi jednostavno je preskočio ovo poglavlje, kao što su uostalom činili i drugi pastori. I, da bi čaša bila puna, jedan od njegovih studenata na bogosloviji upitao ga je: ako Biblija ne podržava nauk o opravdanju samo po vjeri, što je onda s drugim stupom protestantizma, s naukom sola scriptura, koji se poziva samo na autoritet Svetog pisma? Scott nije znao odgovor te se prestrašio do srži: nikada do sada nije čuo ovo pitanje, nikada si ga nije ni postavio! Ipak, jedno mu je postalo jasno: ne može više predavati dok ne otkrije istinu. Tako se u dogovoru sa suprugom čiju je iskrenost cijenio i unatoč materijalnim posljedicama za obitelj, odrekao svoje obećavajuće dvostruke karijere pastora i docenta na teološkoj bogosloviji. Pronašao je asistentsko mjesto kod rektora svog starog koledža te je time imao slobodne večeri za proučavanje i sistematsko sučeljavanje s različitim crkvenim člancima vjere.

Rasprave oko katoličke vjere

Sola scriptura

Scott je čitao knjige katoličkih teologa od Henrija de Lubaca i Josepha Ratzingera do Hansa Ursa von Balthasara, Josepha Piepera i Matthiasa Scheebena. Pri tome mu je pomagao njegov dugogodišnji i teološki izuzetno obrazovan prijatelj, Gerry Matatics. I Scott i Kimberly u njemu su vidjeli „viteza u zlatnom oklopu“ kojega je poslao Bog da bi Scotta očuvao od krivovjerja, te je prije svega Kimberly stavila svu svoju nadu u njega. Oba prijatelja pošla su od pretpostavke da Katolička crkva ne može biti u pravu, a ipak su bili oduševljeni rudnikom zlata na kojeg su naišli. No nisu pronašli ono što su tražili u knjigama: za svaki katolički članak vjere stvarno je postojalo biblijsko obrazloženje – niti jedan jedini nije se mogao pobiti Svetim pismom. Ipak, bilo je posve očito da se vjera osim toga hranila i drugim dostupnim izvorima, naime tradicijom Crkve čiju su valjanost osporavali reformatori.

U svojoj nevolji prijatelji su počeli razgovarati sa značajnim kalvinističkim teolozima, no oni im nisu davali uvjerljive odgovore. Još k tome, sama Biblija pod izrazom „Riječ Božja“ bez sumnje nije podrazumijevala samo Sveto pismo (sola scriptura), nego i usmenu predaju. Na mnogim mjestima stajalo je da se Božanska Riječ treba pronalaziti i u tradiciji i u propovijedanju i nauku Crkve. A tradiciji Crkve konačno je pripadalo samo Sveto pismo. Ono nije bila neovisna veličina, jer je tek Crkva ustanovila s nepogrešivim autoritetom koji su se spisi trebali priznati kao kanonski. No, to se dogodilo tek krajem 4. stoljeća kroz zaključke koncila i suglasnost pape. Na koji su se valjani autoritet mogli pozvati svi kršćani ranijih vremena? Preostalo je samo vjerno čuvanje predaje, tradicija. Ovoj argumentaciji nitko nije mogao proturječiti tijekom rasprava. Time je Scott Hahn uzdrmao i drugi stup protestantizma: osnovno načelo „sola scriptura“, prema kojem je samo Sveto pismo mjerodavno i koje je vodilo do crkvenog raskola, ne može se održati. Točan je bio obuhvatniji katolički nauk: „solum verbum Dei“, samo Riječ Božja. Ova „Riječ“, kojom se mislilo na ukupnu objavu, uključivala je Sveto pismo, ali je istovremeno bila veća od njega.

Jer i shvaćanje Katoličke Crkve počiva na samoj Riječi Božjoj, naime na Kristovom nalogu. Isus ju je sagradio na Stijeni-Petru i njemu dao ključ Kraljevstva nebeskog (Mt 16, 17-19), isto kao što je jedan starozavjetni kralj predao „ključeve kraljevstva“ jednom od svojih podanika te ga ovim svečanim činom prozvao nadstojnikom kraljevskog dvora (Iz 22, 20-22). Isus, koji je kao Sin Davidov i Kralj Izraelov bio poslan od Svog Oca da uspostavi Kraljevstvo Božje, time je ispunio pravni čin i utemeljio službu nadstojnika koji treba upravljati Crkvom kao Njegovim Kraljevstvom na zemlji. „’Ključevi’“ su time simbol za Petrovu službu i primat, koji se trebaju dalje predavati njegovim nasljednicima“ (str. 83 f.). Scott Hahn kaže: i kao što se utemeljitelji Sjedinjenih Država ne bi mogli odreći Ustava pod preporukom da se svaki građanin jednostavno može voditi duhom Georga Washingtona, tako je samorazumljivo i Krist – pozivom apostola i postavljanjem Petra – darovao Crkvi vanjsko uređenje.

Otkad su se reformacijske zajednice povukle iz ovog uređenja, nastalo je više od 25 000 različitih protestantskih denominacija. Ali, svaka od njih za sebe tvrdi da je vodi Duh Sveti i da slijedi jednostavan smisao Svetog pisma. Gdje dakle tražiti istinu? Tako je otprilike glasila argumentacija prijatelja Scotta i Gerrya nasuprot njihovim učenim sugovornicima. No, nije bilo odgovora te je nužnost ulaska u Katoličku crkvu postala silovita i prijeteća.

Scott i prije svega Kimberly polagali su velike nade u prijatelja Gerrya Mataticsa, jer je on trebao vratiti Scotta na pravi put. No tijekom zajedničkog proučavanja i njega je zahvatila ljepota i sveobuhvatna istina katoličkog nauka.

Kimberly je ovaj neočekivani razvoj situacije doživjela s užasom i rastućim zdvajanjem. Ona je još više nego Scott bila ukorijenjena u prezbiterijanskoj crkvi. Njen otac i njen ujak bili su pastori, njen brat je studirao za pastora, a čak je i muškarac za kojeg se udala išao prema istom cilju s njenom suglasnošću! Sada se ovaj bračni par po prvi put nije nalazio na istoj strani, po prvi put nije došlo do plodonosne razmjene kod vjerskih pitanja, što je bio jedan od temelja njihovog braka: Kimberly se osjećala izdanom te je naposljetku odbijala čak i razgovor o Katoličkoj crkvi. Pokušala je dobiti na vremenu; stoga joj je Scott morao obećati da neće konvertirati barem do 1990. g. To je bilo 1985. g., i nijedno od njih dvoje nije moglo slutiti da će 1990. godina biti godina Kimberlynog obraćenja.

Prije svega, Kimberly je izgubila svu radost vezanu uz Boga. Nije više htjela rađati djecu, a ipak je ostala uz svog supruga, molila se za njega i dalje molila kalvinističke prijatelje da mu pomognu. U njoj samoj umjesto živog odnosa s Bogom došlo je do tame i smetenosti, očaja koji je trajao dugih pet godina. No, Kimberly si nije dopustila da potone u njemu, već se i u ovo vrijeme savjesno okretala svakodnevnim zadaćama. Kako je 1984. g., nakon pet godina braka, rodila njihovog drugog sina, tako se brinula za odgoj djece, vodila je čak tri biblijske grupe, bila je predsjednicom mjesne grupe Pro-life-pokreta za zaštitu nerođene djece te je osnovala novu organizaciju za pravo na život. Ipak, ove je aktivnosti sve više osjećala toliko bolnijima, koliko je razmišljala o tome što bi njoj značilo kada bi Scott postao katolikom. Morala je pokopati svoje snove o zajedničkom djelovanju pastorskog bračnog para. Pokret za pravo na život u kojem su oboje bili angažirani za nju je u tom razdoblju bio prostor posebne milosti. Jer, usred neizrečenih strahova i rastućeg otuđenja, ovdje se nudio siguran ostatak zajedničkih životnih temelja, tlo koje se nije uzmaklo pod nogama (str. 95-97).

Scott je ipak i među katolicima u prvo vrijeme uzaludno tražio sugovornike. Jedan mu je svećenik dao savjet koji u to vrijeme nije bio rijedak: „Nakon 2. vatikanskog koncila nije ekumenski nekoga obratiti… Katoličkoj crkvi učinit ćete veću uslugu ako jednostavno ostane ono što jeste“. I kad je Scott ostao pri svom mogućem pozivu za ulazak u Crkvu, dobio je ledeni odgovor: „Ako tražite nekoga kod koga biste mogli konvertirati, tada ste u mom slučaju došli na krivu adresu“ (str. 78). Stoga je Scott prvo uspio dobiti stipendiju na jednom katoličkom sveučilištu da bi produbio svoje spoznaje i time dobio još više jasnoće. Ali, njegovo oduševljenje za veliko otkriće, naime da katolički nauk doista jest u suglasju s Biblijom, nije naišao na zanimanje. Kada je začuđen i razočaran pričao Kimberly koliko malo katoličkog susreće u tom okruženju, Kimberly mu je pomalo cinično uzvratila: „Možda uopće više ni nema te Crkve o kojoj čitaš“ (str. 79). Rečenica na koju svi mi trebamo naćuliti uši!

Liturgija i molitva

Scotta je započela privlačiti katolička pobožnost u liturgiji i molitvama koju je doživio u bogoslužjima. Još uvijek je zadržao obrambeni stav pažljivog promatrača, ali su drevni molitveni obrasci razvijali svoj čar i snagu te su mu postepeno otvarali novo razumijevanje vlastitog postojanja. Tijekom jednih bizantsko-katoličkih vespera, a pred ikonama, u mirisu tamjana i zvuku zvona te pri promatranju mnogih svečanih naklona preplavila ga je svijest o vlastitoj tjelesnosti koja joj je podarila konačni smisao: shvatio je da je njegovo tijelo stvoreno „da Gospodina (zajednički) časti s Njegovim narodom u liturgiji“ (str. 72).

Na temelju svih ovih doživljaja Scott je postepeno stjecao povjerenje u nauk Katoličke Crkve. Kad mu je netko darovao jednu krunicu, uhvatio je se poput sidra za spašavanje i nekoliko puta molio Majku Božju za pomoć u svojim vjerskim nedoumicama, unatoč protestantskoj ogradi prema čašćenju Marije. Ipak, ponovno je zaboravio na molitvu krunice. Tri mjeseca kasnije iznenada je primijetio da više nema nutarnjih zapreka: Marija, Majka Crkva, i njemu je Majka. Krunica je od sada postala njegovom svakodnevnom molitvom.

Odlučujući poticaj donijela je odluka da jednog radnog dana po prvi put sâm ode na Svetu Misu. Iz opreza sjeo je u zadnju klupu jer je kao kalvinist naučio da je katolička Misa najveće svetogrđe koje čovjek može počiniti – naime, željeti iznova žrtvovati Krista. Još uvijek mu nije bilo jasno nije li smrtno opasno kleknuti u klanjanju, kako su činili svi oko njega.

Ponajprije je s najvećom pažnjom slijedio tijek liturgije i ponovno pronašao sve što mu je bilo važno i još više – što je spoznao istinitim: u čitanjima i molitvama pred njim se rastvorilo Sveto Pismo te je osjetio da je upravo ovdje mjesto kojemu Sveto Pismo pripada. Osim toga, Euharistija je obuhvaćala sve što je znao o savezu Boga i čovjeka; u njoj je susreo savez u njegovom beskonačnom obliku. Kad je pogledao na hostiju koju je svećenik uzdigao u pretvorbi, nestale su i posljednje sumnje i oklijevanja. Preostala je još samo molitva ljubavi koja priznaje: „Moj Gospodin i moj Bog. Ti si to stvarno. I ako to jesi, tada želim imati puno zajedništvo s Tobom. Odmah! Ne želim da me išta više zadržava“ (str. 101).

Tada se sjetio svog obećanja: 1990! Stoga nikome nije pričao o ovom doživljaju, ali se svakodnevno vraćao u kapelicu te se nakon dva tjedna zaljubio, kako i sam kaže. Ispunjavala ga je duboka, osobna ljubav prema Gospodinu koji je ovdje bio prisutan u Euharistiji. Istodobno je vidio da mu je darovana nova obitelj. Klečao je među vjernicima, braćom i sestrama jedne obitelji saveza s Bogom i znao je da Krist želi da Ga primi u pričesti, On, koji se utjelovio zbog ovakvog susreta sa svakim pojedinim čovjekom. Nakon svake Mise Scott bio ostao u kapelici pola sata ili sat vremena, licem u lice s ovom svetom prisutnošću, te je molio krunicu s molbom da mu Bog u ovom bezizlaznom položaju objavi Svoju volju.

Scottovo obraćenje

Osjećao je kao da se pred njim rastrgao zastor: njegov prijatelj Gerry Matatics mu je posve neočekivano, dva tjedna prije Uskrsa, saopćio da će on i njegova supruga Leslie u uskrsnoj noći biti primljeni u Katoličku crkvu. Gerry ga je dakle prestigao, on, kojeg je Scott namamio na ovaj put! No, pred njim sâmim protezale su se beskonačne četiri godine! To je doživljavao kao nepravdu, dok mu u molitvi nije postalo jasno da skraćenje vremena čekanja ovisi o njemu i o jedinoj osobi koja bi ga još htjela spriječiti. Morao je moliti Kimberly za odrješenje od obećanja.

Za oboje ovaj je trenutak bio ispunjen krajnjom boli, koji je bio podnošljiv samo kroz molitvu i podvrgavanje volji ovog nepojmljivog Boga. Mnogo više od onoga što bismo ovdje mogli izvijestiti su svi oni životni potezi ovog bračnog para, koji su zaodjenuti u razgovor s Bogom, posebno u zdvojnim trenucima poput ovog. Tako se i Kimberly, prije nego što je dala odgovor na zamolbu svog supruga, povukla u molitvu. Vidjela je Scotta u svom njegovom poštenju te je spoznala da bi dospio u opasnost neposluha kada bi zbog ljubavi prema njoj i dalje oklijevao biti poslušan prema Božjoj volji. Za nju je najveća zapovijed bila pripadati Bogu pod svaku cijenu. Zagrlila je Scotta i razriješila ga obveze daljnjeg čekanja te u iskrenosti, koja je uvijek vladala između njih dvoje, dodala: „Ali mogu ti reći – još se nikada u cijelom svom životu nisam osjećala tako duboko izdanom, tako napuštenom“ (str. 103).

Kao mladić Scott je nakon svog prvog susreta s Kristom izgubio svoje tadašnje prijatelje te je te večeri potišteno pitao: „Gospodine, zašto mi pokazuješ Svoju obitelj i uzimaš mi moju vlastitu? Zašto si mi objavio Svoju zaručnicu, Crkvu, a uzimaš mi moju vlastitu?“ Osjetio je kao da je čuo odgovor: „Ne zovem te unatoč tvojoj ljubavi prema Kimberly i djeci, već upravo zbog tvoje i Moje ljubavi prema njima…Trebaš puninu milosti u Euharistiji, da bih ih tako volio kroz tebe“ (str. 103). To je bilo jedno obećanje koje ga je trebalo nositi kroz sljedeće teške godine.

Scott Hahn je u uskrsnoj noći 1986. g. ušao u Katoličku crkvu i primio sakramente, prepun nadnaravne radosti i naravne tuge. Zahvaljujući mudroj i srdačnoj duhovnoj pratnji nadležnog župnika, Kimberly je sjedila pored njega u crkvenoj klupi. Bila je dirnuta ozbiljnošću vjernika i svečanosti liturgije, neočekivanom puninom dobro poznatih biblijskih čitanja i antifonama poput onih židovskih. Istodobno je osjećala kao da će morati umrijeti jer više nikada neće moći ići na pričest zajedno sa Scottom.

Problemi jednog interkonfesionalnog braka

Od sada se u njihovom braku pojavila pukotina koja se sve više produbljivala. Svaki razgovor o duhovnim iskustvima žalostio je Kimberly te stoga završavao dogmatskim razmiricama. Za zajedničke kalvinističke prijatelje Scott je postao otpadnikom, nedodirljivim kojemu se niti jednom nije dopustilo da objasni svoje nazore, te ga se ušutkivalo ako bi ih pokušao razložiti. Ni kod katolika na sveučilištu Scott nije nailazio na pravu potporu. Toliko ravnodušno prihvaćanje njegovog obraćenja dovelo ga je do trpljenja s obzirom na istinu koja se razvijala pred njim.

K tome mu se nametalo pitanje nije li svojom odlukom počinio profesionalno samoubojstvo. Odrekao se svoje prvotne karijere protestantskog pastora i znanstvenika te povremeno nije znao kako prehraniti obitelj niti kako nastaviti studij katoličke teologije. Ipak, tada je slučajno dobio na dar opsežnu knjižnicu stručne literature koja bi usrećila svaku bogosloviju, a osim toga bilo mu je ponuđeno mjesto profesora teologije u jednoj bogosloviji, čiji je rektor ponovno želio uspostaviti prvotni katolički identitet instituta. Scott je ove događaje prihvatio onakvima kakvi su bili: kao znakove sigurnosti i Božje budne brige.

Od uskrsne noći ispunjavala ga je velika nutarnja radost koju je pokušavao sakriti da ne povrijedi Kimberly, no koja je ipak uvijek iznova izvirala i prema van. Kimberly je osjećala promjenu te je znala da ovo novo blistanje potječe od Euharistije. Stoga je to osjećala utoliko oštrije jer je sama izgubila svu radost nad vlastitim otkupljenjem.

Ovaj je brak živi primjer velikog bola kojega Crkva trpi od raskola Reformacije, prema ljudskom shvaćanju neispunjive čežnje za prvotnim jedinstvom, onim jedinstvom koje se prije svega ispunjava u zajedničkom sudioništvu u muci i ustrajavanju na ljubavi. Scott je jednom od jednog svećenika čuo da „brak nije težak, on je ljudski gledano jednostavno nemoguć. Stoga ga je Krist učinio jednim od sakramenata“ (str. 111). Scottova vjera u plodnost sakramenta i Kimberlyina vjernost nekoć danom obećanju održali su ovaj brak živim u njegovom korijenu, premda se činio umirućim. Kimberly je ostala sa svojim suprugom i onda kad su joj prijatelji predlagali rastavu. Smogla je hrabrost da na Scottov prijedlog posjećuje jedan biblijski tečaj kojega je on održavao u katoličkoj župi te da tako jednostavno čuje njegovu argumentaciju, a da istovremeno ne dođe do prepirke. Točno kao nekada, morao joj je sada otkriti da u Bibliji piše drugačije od onog što je do sada vjerovala. „Što je temelj istine?“, pitao je Scott svoje slušatelje. No, uobičajeni odgovor: „Riječ Božja!“ više nije imao neograničenu valjanost. Jer, apostol Pavao u svojoj Prvoj poslanici Timoteju piše da je „Crkva Boga živoga stup i uporište istine“ (1 Tim 3,15)! Scott je na ovom tečaju doista tvrdio da ga je Biblija dovela do katoličke vjere. Biblija pripada Crkvi, ona pripada Kimberly, jer ona je temelj njene vjere!

Kimberly je postao posve neizdrživ prodor katoličanstva u njenu vlastitu kuću. Scottu je prakticiranje katoličke pobožnost bila neotklonjiva potreba, no ona je prijetila svemu što je sačinjavalo njihov život. Kimberly je sa ljubomorom primjećivala da njen suprug očito više vremena provodi s Marijom nego s njom; razgovarao je sa Ljepotom i Čistoćom čijoj ljubaznosti Kimberly nije imala što suprotstaviti te je sve više rasla njena nesklonost čašćenju Marije. Boljela ju je svaka Ave Maria i svaki znak križa prije molitve. Scott je stoga iz obzira prema Kimberly sakrivao križ kojeg je dobio na dar, kao i svoje svete sličice i krunicu u radnoj sobi. Da je ne ostavi samu u njenoj nevolji, nedjeljom nije išao samo na Svetu Misu, već je s posebnim odobrenjem katoličkog župnika pratio obitelj i na prezbiterijansko bogoslužje.

Borba koju je Kimberly vodila bila je bezizlazna, jer sva zastrašena nepokornost, sva ograničenost njenog ljudskog htijenja, želja da čvrsto drži ono što je jednom spoznala kao ispravno, protivljenje, korak u nepoznato – sve je to već obuhvatila neograničena širina Božje volje, skrivena u Njegovom milosrđu. Potajno je to i sama odavno znala!

Polazeći od svog roditeljskog doma, za Kimberly je bilo samorazumljivo da je poziv supruga duhovno vođenje obitelji, kao i to da njena djeca na prvom mjestu pripadaju Bogu. No, time se po sebi podrazumijevalo da se djeca moraju odgojiti kao katolici, bez obzira kojim bi putem sâma Kimberly htjela ići. Ovo stanje ju je strmoglavilo u tako duboko zdvajanje da se jedno vrijeme protivila donošenju još djece na svijet „za Papu“, sve dok se konačno nije mogla posve iznova prepustiti Božjoj volji.

Za Božić 1986. g. bila je sigurna da je ponovno trudna te je iznutra razmišljala o djetetu kao „djetetu pomirenja“. Doista, od ovog nerođenog djeteta dolazila je jedna vrsta snage i svjetla koje pokazuje prve korake izlaska iz neizvjesnosti. Pobačaj je prijetio životu djeteta te su roditelji doživjeli moć zajedničke molitve i snagu svoje ljubavi koja je bila nepobjediva unatoč svim borbama i otuđenosti.

U sljedećim mjesecima Kimberly se borila sa samom sobom oko prave odluke u pitanju krštenja. Jer, isto kao i Scott, i ona je zagovarala krštenje djece, iako su ga odbacivale free churches. I sama je već znala da se dijete treba krstiti u Katoličkoj crkvi. No, stajalo ju je mnogo snage dok nije pronašla unutarnji mir i dok jednog dana nije mogla – mirno i u slobodi srca – zamoliti svog iznenađenog supruga da razgovara s katoličkim župnikom o krštenju djeteta koje još nije ni rođeno.

Temeljni preokret proizlazio je iz jednog razgovora kojeg je prije poroda Kimberly u najdubljem povjerenju vodila sa svojim pobožnim tatom. On je osjetio njenu potištenost i upitao je da li još uvijek svakodnevno moli molitvu koju on sâm moli svakog dana: „Gospodine, želim ići kamo Ti želiš da idem; želim činiti što Ti želiš da činim; želim reći što Ti želiš da kažem; i želim napustiti ono što Ti želiš da napustim“. Bio je zaprepašten njenim odgovorom: Nikada – „bojim se toga. Bojim se, da ću ako budem molila tu molitvu, možda morati postati rimokatolkinja. Ali to ne želim nikada“!

Otac joj je objasnio da se u toj molitvi ne radi o jednoj određenoj odluci, već o temeljnom predanju Božjoj volji. Njega više brine to što ona odbija Božju volju nego ulazak u Katoličku crkvu. Molitva znači, kaže on, „da je Isus Krist ili Gospodin cijelog tvog života ili da On uopće nije tvoj Gospodin. (…) Ako ne možeš moliti tu molitvu, tada moli za milost da je možeš moliti. Otvori Mu svoje srce – Njemu možeš vjerovati“ (str. 129).

I Kimberly je 30 dana svakodnevno molila, kako stoji u njenom molitvenom dnevniku: „Bože, daj mi milost da mogu moliti tu molitvu“. Molila je s neizmjernim povjerenjem u svog oca koji joj je uvijek bio uzor u podudaranju vjere i života, a istovremeno je molila puna straha da bi mogla biti prisiljena na napuštanje svog razuma i odricanje srca. Kada joj je konačno uspjelo da izgovori molitvu i Bogu prepusti sve posljedice koje bi mogle proizaći iz toga, u njoj su se rasprsnuli radost i svijest o slobodi. Odjednom je spoznala da je sama izgradila kavez u kojemu je do tada bila zatočena. U njoj su se razbudili želja i volja da iznova proučava, da se ozbiljno bavi spornim pitanjima i da bez predrasuda traži Božje planove za svoj život i život svoje obitelji.

U kolovozu 1987. g. rodila se njihova prva kćer. Tijekom krštenja Kimberly se iznutra prepustila katoličkoj liturgiji toliko koliko je mogla – i tada joj se učinila čudesnom: molitve su obuhvaćale sve što je i ona željela svom djetetu.

Krštenje male Hannah u Kimberly je pobudilo osjećaj da se njen život usmjerava prema novim pravcima te je istovremeno obilježilo prekretnicu u Scottovom ponašanju prema njoj. Bio je ispunjen svojim profesionalnim poslom koji je zahtijevao novo preseljenje obitelji te putovanjima na najrazličitije teološke stručne skupove. Vratili su se stari prijatelji koji su ranije prekinuli sve veze sa Scottom te su ga tražili kao sugovornika. Jer, bavili su se njegovim teološkim argumentima te sada pronašli vlastiti put k obraćenju. Kimberly je posve samorazumljivo bila uključena u ovu razmjenu ideja, ali Scotta više nije progonila namjera da je obrati. Iz ljubavi prema njoj bio je spreman za prihvaćanje mogućnosti da ona nikada ne postane katolkinja.

U izvještaju o svom apostolatu Scott je držao daleko od Kimberly sve što ju je moglo tištiti. Stoga se tek nakon dugih godina odbijanja Kimberly po prvi put susrela sa snagom njegovih ideja putem dviju radio-kaseta koje su se uskoro proširile cijelom zemljom. Jedna je sadržavala raspravu između Scotta Hahna i jednog međunarodno poznatog protestantskog profesora sistematske teologije i apologetike o temi „sola fide“ i „sola scriptura“. Kimberly je bez daha pratila trosatni razgovor koji je na kraju iz nje izmamio riječi: „Nevjerojatno je to što sam ovdje čula“ (str. 143). Na to joj je Scott dao „Kasete“ – koje su kasnije u javnosti postale slavnima pod ovim nazivom. Po prvi put Kimberly ga je čula govoriti o svom obraćenju, što je on već i činio pred brojnim grupama slušatelja.

Ovdje možemo tek površno pripovijedati o džungli prepreka kroz koju je Kimberly još morala proći – sama i od Scotta gotovo neprimijećena. Tek joj se postepeno otvarala Crkva u svoj njenoj ljepoti o kojoj ona uvijek iznova govori, te su barijere padale jedna za drugom, kako u njenom razumu, tako i u srcu.

U proljeće 1988. g. na Scottov je poticaj posjetila niz evangeličkih prijatelja-pastora koji su se povukli nakon obraćenja njenog supruga. Željela je s njima razgovarati o otvorenim pitanjima. Pri tome je morala ustanoviti da je sve više branila Scottove stavove, da je sugovornicima objašnjavala njegovo tumačenje Biblije i pri tome sâma sve bolje razumijevala njegov način razmišljanja. Pojmovi Euharistije i transsupstancijacije u raspravama počeli su se potiho rasvjetljavati te se promijenio način pitanja kojima se bavila: primjerice, kako katolici nakon pričesti mogu tako brzo napustiti crkvu? Ako su doista vjerovali da su primili Gospodara cijelog svijeta, Njega koji je predao Svoj život za njihovo spasenje, kako nisu uzeli vremena da se zahvale domaćinu za ovaj nedokučiv dar? No, tada je doživjela jednu euharistijsku procesiju te je vidjela kako odrasli muškarci i žene padaju na koljena kada se Presveto nosilo pored njih. Da, pred Kraljem kraljeva moralo se kleknuti, pomislila je. Ali ako Isus doista nije u monstranci, tada je to bogohuljenje i nešto krajnje opako! Još nije znala zasigurno što bi trebala vjerovati, te su joj u toj dvoznačnosti došle na pamet Scottove rečenice – da je katolička vjeroispovijest drugačija od svake druge; naime, ili je istinska ili sotonska.

Najveća prepreka od svih ostala je Marija. Kimberly je polako dobivala teorijsko razumijevanje za njenu ulogu u katoličkoj vjeri, ali sama nije uspijevala pronaći put k njoj.

Iskustvo trpljenja

Tek je iskustvo duboke patnje iznutra rastvorilo Kimberly i oslobodilo joj pogled za lik i bît Crkve te Majke Božje. U siječnju i u prosincu 1989. g. pretrpjela je dva pobačaja, a za Uskrs je morala jednoipolgodišnju Hannah dovesti u bolnicu zbog groznice koja je prijetila dehidracijom tijela.

Praznina i osamljenost koje je Kimberly doživjela tijekom svoje vlastite dugotrajne bolesti, žalost zbog smrti nerođene djece s kojom joj se činilo da je umro i dio nje same, prepustili su je molitvi kao udici spasenja. Padala su joj na pamet ranije iscrpno naučena mjesta iz Biblije i iz njih je pred njenim nutarnjim očima izronila nova, veličanstvena slika općinstva svetih. Njena čežnja je tražila umrlu djecu u Nebu. Pritom je spoznala da nebeska sreća nije samo ono što je do sada pod tim podrazumijevala, a koja proizlazi iz ispunjenog odnosa svakog pojedinca s Isusom, već i iz međusobnog zajedništva vjernika, mrtvih i živih.

Sjetila se Poslanice Hebrejima koja je govorila o „oblaku svjedoka“, a koji su slijedili svoju vjeru i koje sada imamo zbog našeg ohrabrenja (Hebr 11; 12, 1). Najednom je u bolničkoj sobi osjetila njihovo prisustvo. „Činilo mi se kao da se nalazimo u jednoj olimpijskom stadionu, a gledatelji na tribinama su raniji dobitnici medalja u natjecanju na kojemu sada ja trebam nastupiti. Oni su znali koliko je stajala pobjeda te su me okružili i sada navijaju za mene“ (str. 162). Svi oni – koji su daleko više pretrpjeli nego ona – nisu prezirno gledali na njenu slabost, već su zastupali Kimberly sa suosjećanjem i molitvama; a najmoćniji je bio zagovor Jedne, potpuno Savršene, zagovor Isusove Majke! Najednom joj je postalo lako i posve samorazumljivo da se u cjelokupnoj vlastitoj nevolji i boli okrene Mariji, koja je izgubila Svog Sina na tako užasan način. Koliko li je već dugo Kimberly u Vjerovanju poznavala čudesnu vezu Neba i Zemlje u zajedništvu živih i mrtvih, no tek sada joj se ono pokazala u svojoj neskrivenoj stvarnosti: Kimberly je napokon s radošću mogla misliti o tome kako su oba nerođena djeteta postala blagom u Nebu, jer je u njima Bog darovao obitelji dva posebna zagovornika.

Kimberly se na bolesničkoj postelji otvorila i tiha moć križa, čiji je oblik do sada izbjegavala. Osjećala je kako neizrecivo Isusovo trpljenje obuhvaća i njeno, daje mu veličinu i time ga vodi u jedno drugo, ispravno svjetlo. Ovaj prvi doživljaj smisla trpljenja, koji se očitovao iz perspektive Predanog, bio je odlučujuće dopunjen doživljenom nužnošću koju sâmo trpljenje mora prouzročiti. Kada se razboljela mala Hannah, Kimberly ju je danju i noću njegovala u bolnici. Temperaturu je morala pobijediti hladnim oblozima, a dijete je zazivalo majku u pomoć, no ona mu je morala zadati bol da bi ga mogla izliječiti. Plakala je za obje. U njoj se istovremeno odvijao jedan dublji proces izlječenja. Osjećala je kao da je Bog stavio ruku na njeno rame i rekao joj: „Primjećuješ li koliko sam te volio, kćeri moja? Prouzročio sam ti bol da bih te ozdravio, da bih te vezao uz Sebe“ (str. 165).

Odluka

Da bi što više doživjela katoličku vjeru, Kimberly je počela posjećivati jedan tečaj za obraćenike; i da bi vidjela što čeka njenog najstarijeg sina, sudjelovala je u njegovoj pripremi za Prvu pričest. U skrovitosti razmišljala je o ulasku u Crkvu za Uskrs, ali je do Pepelnice oklijevala s odlukom. Tada joj je u molitvi za ispravno shvaćanje posta postalo jasno, da se ne treba odreći čokolade i slatkiša, već same sebe, da je Gospodin želi u Crkvi i za Svojim stolom. U ovom trenutku sav otpor je iščeznuo pred obiljem radosti. Ona se pojačala u četverosatnoj molitvi slavljenja i zahvale, koja se ulijevala u duboki nutarnji mir.

Scott, koji više nije htio navaljivati na svoju suprugu i koji se pomirio s time da ona možda nikada neće postati katolkinjom, znao je malo o tome što se odvijalo u njoj. U to je vrijeme bio u Kaliforniji na nacionalnoj konferenciji o načinima širenja vjere. Mnogi prisutni poznavali su „Kasete“ i željeli su znati o njemu i o tome na kojoj se točci nalazi Kimberly. On je posramljeno primijetio da im o tome ne može reći ništa točno. Kada je navečer telefonski razgovarao s Kimberly, pričao joj je o tome u jednom krajnje usputnom tonu, te ju je na kraju upitao da li bi sudionicima konferencije smio nešto reći o toj temi. Uopće nije bio pripremljen na odgovor koji mu je Kimberly dala nakon kratkog trenutka šutnje: „Reci im da mi je jučer na Pepelnicu, nakon dugog razmišljanja i molitve, postalo jasno da me Bog zove da se za Uskrs vratim kući“ (str. 146).

Od tada cijeli je život postao nov i veličanstven, ispunjen radošću zbog zajedničkih snova o budućnosti, ispunjen nadom u zajednički rad za Boga, Crkvu i naviještanje vjere. Cijelu jednu godinu Kimberly je već vjerovala u pretvorbu kruha i vina u Tijelo i Krv Isusa Krista, a ipak ju je tek sada preplavila tolika čežnja za Pričesti da se s tom mišlju ujutro budila, a navečer išla na počinak. Rastopilo se strahovanje zbog ispovijedi te je sa čežnjom čekala na nju. Krunica joj je otvorila novi pogled na Crkvu i probudila duboku ljubav prema Mariji. Sveci i sakramenti nipošto nisu sprječavali pristup Bogu, kako je učila. „Katolici su štoviše u svojim crkvama imali prisutnog utjelovljenog Isusa“ – sa čuđenjem je shvatila, kada je klečala pred izloženim Presvetim; – „oni sâmi postajali su živim svetohraništima kada bi primili Euharistiju. I budući da je Euharistija sâm Isus, sav bogati nauk Crkve o Euharistiji u središtu vjere zračio je poput prekrasnih zlatnih zraka oko hostije u monstranci“ (str. 177).

U uskrsnoj noći 1990. g., koju je Kimberly jednom – puna straha i odvratnosti – predložila za dan obraćenja svog supruga, Kimberly je primljena u Katoličku crkvu u prisustvu svojih prezbiterijanskih roditelja.