Već duže vrijeme Igor Štimac spominje krunicu i Boga, promjenu samoga sebe, Međugorje i slično tome. Neki mu sve to zamjeraju, neki mu se rugaju, neki ga hvale, kao uostalom i za sve stvari i ljude na svijetu – netko ih voli, netko ne voli. Pitali su nas više puta da kako to da nismo do sada pisali ništa o Igoru Štimcu i krunici, obraćenju i Bogu iako nam nogometne teme i Krunicaličnosti, u vjerskom i obraćeničkom kontekstu, nisu strane: jer pisali smo o Radoševiću, Mamiću, Kovačiću, imali smo čak i intervju s Radoševićem. Pa evo, sad ćemo, napokon, pisati i o Štimcu i krunici, ipak smo mi tu kao stručnjaci – Bitno.net, je li. I to sve nakon bijede bez pobjede u utakmici sa Srbijom, nakon mnogih teških i ružnih riječi s raznih strana i izbornikova ponovnog spominjanja krunice i raznih ‘neprijatelja’ na njegovoj Facebook stranici.

Krunica oko ruke i Facebook

Krunicu možete nositi oko vrata ili ruke, možete je moliti usnama, možete je moliti srcem, a možete doći i do toga da vi šutite, a da krunicu vaše srce samo moli. To su redom nizine i visine molitve, i blizine i daljine s Bogom, koje imaju i neke svoje znakove po kojima se može prepoznati na kojoj je netko visini i daljini. Jer, svi znamo, od usana do srca dug je put. Evo jednog od tih znakova ukratko rastumačenog:
Ako još uvijek mislite da postojite ‘vi’ i ‘oni’ ili ako, još gore, koristite krunicu da biste istaknuli razliku između sebe i ‘njih’, još se niste ni zaputili na put k srcu. Onaj čovjek kojem molitva krunice pomalo silazi s usana prema srcu, već počinje sumnjati da uopće postoje neprijatelji, a unekoliko počinje shvaćati da su svi ljudi možda zaista braća; počinje sramežljivo uviđati kako sunce obasjava i zle i dobre, kako stablo zaklanja sjenom i onoga koji ga siječe; nameće mu se misao da čak ako i postoje zli i dobri, onda je on među onima zlima, a drugi su ti koji su dobri… O tome sam već lijepo pisao u priči “Na cesti za pakao”. Molim vas, stoga, da je kasnije pročitate ako vas ova tema dublje zanima… Ostavljam svakome da kroz tu priču sam dođe do toga gdje se nalazi u svemu tome s krunicom i Bogom i srcem, a to vrijedi, naravno, i za mene sama i za Igora Štimca. A Bog svima neka bude sudac, a mi nikome.

O pobjedama i porazima

Po-bijediti nekoga, nedavno mi je posvijestio jedan moj zemljak, znači učiniti ga bijednim. A učiniti nekoga bijednim, poniženim i potučenim je zlo. A onaj tko to napravi je po-bjednik, iliti ništa drugo nego također bijednik. Zašto se, stoga, ne bi reklo: nadigrati nekoga, a ne po-bijediti. Jer nogomet je ipak igra, zar ne? Kad nekoga nadigrate, onda nema pobjednika i pobijeđenih, nema poniženja i poniženih već su svi puna srca, samo je jednome srce puno gorko-slatkog bola, a drugome slatko-gorke radosti, ali nikada bijede – nikada. Biti viteški nadigran nije sramota, nadigrati je čast, priznati da si nadigran, također je čast i veličina. Ima još uvijek među nama tog viteštva, vjerujte, ako nigdje a ono u srcima gledatelja koji nogomet i gledaju upravo zato da vide čarobnost igre i osjete taj slatko-gorki okus kad nekoga nadigraš ili kad daš sve od sebe a ipak budeš nadigran. Zar nije jednom pljeskao cijeli Bernabéu Ronaldinhu kad ih je on sam u dresu Barcelone pobijedio usred Madrida? Tu nije bilo bijede ni među jednima ni među drugima, samo ljudska veličina i igranih i nadigranih. Evo, pogledajte ovdje taj video, ako se možda više ne sjećate. Možda baš zbog te viteške želje za velikom igrom Bernabéu nikada nije srcem prihvatio Joséa Mourinha, velikog pobjednika s mirisom bijede koja kao da se uvijek šulja negdje oko njega i prijeti da vam se uvuče u srce.

Upravo tako, čini se, mi i Srbi želimo jedni druge po-bijediti, učiniti onoga drugoga poniženim. Zato su naše utakmice toliko mučne i negledljive, ispunjene uvredama i niskim strastima. Slijeva se u te utakmice još mnogo toga nerazriješenog, mnoge krivice, nepravde, neopraštanja i boli pa je sve to i razumljivo… Baš zato trebamo trenere koji će razumjeti da biti nadigran nikada ne znači biti po-bijeđen i koji se onda neće bojati drame i igre i koji se neće dati voditi strahom.

O malim i velikim trenerima

Zašto je ovo važno? Pa kad gledate i pratite što ljudi zamjeraju Igoru Štimcu, vidjet ćete da su isto zamjerali i Ottu Bariću i Mirku Joziću i Slavenu Biliću, makar to nisu znali točno izraziti. Nije nitko Biliću zamjerio poraz od Turske, ta to je bila veličanstvena igra, velika drama i velika priča, a čovjek živi upravo od velikih priča, velikih bitaka, bilo da ih izgubi ili dobije. Velike priče i drame se pamte bez obzira na rezultat, a male priče se zaboravljaju bez obzira na po-bjedu upravo zato što male priče donose bijedu i po-bijeđenima i po-bjedniku. A svi ovi gore nabrojani treneri, uključujući i Bilića nakon Turske, postali su, možda je i presmjelo reći, upravo bijedni: ziheraši, bunkeraši, lovci na rezultat, male duše… Činilo se da će Slaven Bilić postati veliki trener jer nadigrao je Engleze, nadigrao je Nijemce, nadigrao je i Turke, ali se, nažalost, tada prepao drame. Strah da se gorka drama kao s Turcima ne ponovi, stisnuo mu je srce i obojio ga tjeskobom, a s tjeskobom na mala vrata uvukla se i bijeda… I od tada sve njegove postave i utakmice ižarivale su taj strah, a sav njegov trenerski zanat kao da se pretvorio u bijeg. Sjetite se Španjolske na Europskom prvenstvu nedavno, Italije, pa Grčke u neuspjelim kvalifikacijama prije toga – strah, strah, strah.

Ćiro Blažević se, mislim, nikada nije bavio po-bjedama, i to mnogi ljudi i danas prepoznaju. Zato su utakmice koje je Ćiro vodio obilovale dramom, slatko-gorkom igrom i nadigravanjem, velikim pričama koje su nas učile životu i kojih se nitko nije sramio. Jer biti nadigran mora jednom doći, kao što smrt mora doći, kao što starost mora doći. Ne možete otjerati starost kremom protiv bora, niti možete prevariti smrt zatvarajući oči. Tko sve to ne razumije, a Igor Štimac, slično kao i mnogi njegovi prethodnici, čini se, ne razumije, taj ganja rezultat namjesto igre, ne shvaćajući da je tako na sebe već navukao bijedu, makar je zvali i po-bjeda. No ne možete prevariti ljude, imaju ljudi bijede koliko hoćeš i bez nogometa i lako je njuše, i preziru je, a ne vole ni one oko kojih se bijeda šulja, makar bila i nogometna. Krunica bi tu zaista mogla pomoći, ali ne oko ruke i vrata i recitirana samo s usana, već ona iz srca.

Bog i igra

Da, krunica, jer Bog je veliki igrač, pra-igrač, model svih igrača, a svijet je upravo velika igra, često se čuje reći. Zato nas baš Bog može naučiti pravoj igri, igri iz otvorena srca, bez straha. Puno toga, dakle, Bog i krunica imaju s nogometom sa svime uzvišenim, sa svime onim što usavršava, što uči životu – duhovnoj igri i rastu. No s po-bijeđenim i po-bjednikom, nemaju sigurno ništa. Tko je izgubio smisao za igru, obično je izgubio i svaki smisao za život i njegovo se postojanje često sastoji samo od bijede: kako zaraditi novce, kako biti ‘uspješan’, lijep, priznat, kako po-bijediti druge…

Bog nam je dao velike nogometne talente i želi ih svakako vidjeti da igraju, da se nadigravaju, da stvaraju velike priče, velike drame u kojima će jednom biti slatko-gorka radost, a drugi put gorko-slatka tuga, ali nikada bijeda, bilo bijeda po-bijeđenih, bilo po-bjednika. I zato, Igore, pročitaj, molim te, onu gore priču koju sam naveo, i nemoj više nikada tako govoriti o krunici, sakrij je radije u srce pa neka ona govori namjesto tebe, nek ti učini sve ljude prijateljima, neka, naprotiv, izbriše granicu između tebe i njih, neka te nauči veličini igre i nadigravanja, neka te oslobodi straha od velike drame.

Petar Nodilo SJ | Bitno.net

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru bitnih informacija – klikni like[/facebook]