Draga Kitty,

već sam ti rekla da imam dvostruku ličnost. Jedna polovina utjelovljuje moju bučnu veselost, smijanje svemu, moju vedrinu i, nadasve, način kojim sve olako shvaćam… Ova strana uvijek čeka u zasjedi i tjera u stranu onu drugu, koja je mnogo bolja, čistija i dublja. Nitko zapravo ne pozna lijepu Aninu stranu i zato me tako malo ljudi stvarno voli…

Strašno se bojim da će svi koji me poznaju onakvom kakva se pokazujem, otkriti da imam još jednu stranu, ljepšu i bolju. Bojim se da će mi se rugati, da će me smatrati smiješnom i sentimentalnom, da me neće shvaćati ozbiljno. Navikla sam da me ne shvaćaju ozbiljno, ali na to se navikla i to može podnositi samo ona ‘površna Ana’; ona ‘ozbiljna i nježna Ana’ suviše je krhka za to. Ponekad, ako zbilja prisilim dobru Anu da četvrt sata bude na pozornici, ona jednostavno zanijemi čim mora progovoriti i pustiti Anu broj jedan da preuzme riječ i, prije nego što opazim, iščezne.

Stoga ona nježna Ana nikad nije nazočna u društvu, do sada se nije pojavila ni jedan jedini put, ali njezin glas prevladava gotovo uvijek kad sam sama. Točno znam kakva bih željela biti, znam i kakva jesam… iznutra. Ali jao, to samo ja znam. I to je možda, ne, to je sigurno razlog zašto svoju unutarnju narav nazivam sretnom, dok drugi smatraju sretnom moju izvanjsku narav. U mojoj me nutrini vodi čista Ana, a izvana sam samo obijesna mala koza što se otrgla s uzice.

Kao što sam ti već rekla, sasvim drugačije mislim i osjećam nego što govorim i zato me zovu lovac na dečke, namiguša, sveznalica… Vesela se Ana tome smije, drsko odgovara, ravnodušno sliježe ramenima, pravi se da joj je svejedno, ali, na nesreću, tiha Ana reagira sasvim suprotno. Moram ti iskreno priznati da mi nije svejedno, da se strašno pokušavam promijeniti, ali se uvijek borim protiv jačeg protivnika.

U meni jeca jedan glas: “Evo te, evo što je postalo od tebe: nemilosrdna si, izgledaš oholo i naduto, ljudi te ne vole, a sve to jer ne voliš slušati savjete svoje vlastite bolje polovine.”

Oh, rado bih slušala, ali ne ide; ako sam mirna i ozbiljna, svi misle da je to nova komedija… i moram iz nje izaći okrećući je u šalu, a da i ne spomenem vlastitu obitelj koja će sigurno misliti da sam bolesna, tjerati me da pijem tablete za glavobolju i živce, pipati mi vrat i glavu da vidi imam li temperaturu, pitati imam li začepljenu stolicu i kritizirati moje loše raspoloženje. To ne mogu izdržati: ako sam toliko promatrana, počinjem bivati žalosna, zatim nesretna i naposljetku ponovno okrenem svoje srce tako da je ono loše izvana a ono dobro iznutra i nastavljam pokušavati da otkrijem na koji bih način postala onakva kakva bih toliko rado bila i kakva bih mogla biti kad… na svijetu ne bi živjeli drugi ljudi.

Tvoja Ana

(iz Dnevnika Ane Frank)
———–x———–
Htio bih vam reći najdublje riječi,
ali se ne usuđujem.
Bojim se vašega smijeha…

Htio bih vam reći najiskrenije riječi,
ali se ne usuđujem.
Bojim se da mi nećete vjerovati…

R. Tagore