Prije više od deset godina, točnije krajem devedesetih, počinje moje iskustvo o kojem vam želim govoriti iz sljedećeg razloga – da si nikad ne dopustite upasti u zamku u kakvu sam ja upao. U traženju raznih duhovnih odgovora, jedne sam se večeri našao u društvu ljudi koji su sebe nazivali sljedbenicima Sai Babe.

Prostor u kojem su se okupljali nazivali su „Sai centar“. U početku sam bio pomalo zbunjen, a potom sam sa zanimanjem počeo slušati priče o tom čovjeku koji je sebe bez imalo rezerve nazivao Bogom. Bilo mi je odbojno to što se njegovi sljedbenici, u tom „Sai centru“ bacaju ničice pred njegovom golemom fotografijom i sve me to već tada podsjećalo na sektu, no, kako sam bio pročitao nekoliko knjiga o njegovim navodnim čudima, bio sam prilično radoznao. Sama čuda, odnosno materijalizacije predmeta koje je Sai Baba navodno mogao izvesti, nisu me toliko zanimala koliko me zanimala ideja nametana u brojnoj literaturi: da je on zapravo neka vrsta današnjeg Isusa na zemlji, ili netko tko mu je vrlo sličan. Budući da imam apsolutnu vjeru u Krista, odlučio sam to pomnije istražiti. Vjerovao sam u mogućnost da se ovdje možda radi o nekom suvremenom svecu. Sai Baba se sâm u svim publikacijama koje je izdavala njegova jaka međunarodna organizacija tako predstavljao – kao utjelovljenje Boga na zemlji.

Putovanje u Indiju

U nekoliko mjeseci, uštedio sam dovoljno za put u Indiju kako bih se osobno uvjerio u sve to, odnosno susreo se s tim čovjekom. Uzeo sam mjesec dana godišnjeg odmora i potpuno sâm otputio se na to putovanje u Indiju, u mjesto Puttaparthi, odnosno u hram u kojem je tada obitavao Sai Baba. Već na samom putu događale su mi se neobične stvari. Primjerice: petnaestak dana prije mog polaska na put, u uredu u kojem radim pojavio se čovjek koji je tražeći neka svoja prava, verbalno ‘gnjavio’ moje kolegice. Pomislio sam tada: „Bože, kad ću konačno na taj put u Indiju da se maknem što dalje od ovakvih“. Tog sam čovjeka ponovno sreo u Puttaparthiju, u Indiji, tjedan-dva od mog dolaska onamo! I, štoviše, kako je tražio sobu, a nije bilo praznih mjesta, završio je u mojoj sobi kao „cimer“. To je bila jedna od stvari koje su me svojom duhovnom snagom uvjerile da se u tom „ašramu“ (hramu) nalazim „božjom milošću i voljom“ i da sam na „pravom mjestu“. Moj oprez je, nažalost, nestao.

U Sai Babinu ašramu

U Puttaparthiju sam sreo mnoštvo ljudi iz svih krajeva svijeta čiji je fanatizam, odnosno opčinjenost Sai Babom graničila s ludilom. Većini je njih bilo bitno dotaknuti svog duhovnog vođu dok je šetao među mnoštvom: puzali su za njim i moljakali ga da uzme njihova pisma sa željama i tegobama. Također, bilo im je vrlo bitno, zapravo najvažnije, da ih Sai Baba primi na takozvani „intervju“, odnosno razgovor u njegovu te u društvu nekolicine odabranih. Sâm Sai Baba, koji je s mnoštvom komunicirao šećući između redova ljudi i žena – oni su ga disciplinirano čekali satima, od rane zore (ustajanje je bilo u tri ujutro), te još jednom u kasno poslijepodnevnom terminu – odmah mi na prvi pogled nije bio simpatičan. Bio je to vrlo nizak, stariji čovjek, mršav i pogrbljen, odjeven u dugačku narančastu haljinu, neugodna pogleda. Ljudi su klečali pred njim i bacali mu se pred noge. Sai Baba bi zatim njih nekoliko, od tisuću prisutnih, pokretom ruke odabrao za famozni „intervju“. Oni koje je izabrao, ustali bi iz klečećeg položaja i krenuli za njim, ali morali bi paziti da se pogrbe i na takav način koračaju za njim do prostorije u kojoj će ih primiti, jer im nije bilo dopušteno fizički ga nadvisiti. Na takav su način morali pokazati strahopoštovanje. Ja nisam imao nikakvu želju ići na taj „intervju“ i vrijeme sam uglavnom provodio družeći se u hramu (ašramu), odnosno u velikom kompleksu spavaonica, menzi, svetišta… pretežno s Hrvatima, kojih je ondje bilo na desetke. Tražio sam duševni mir, u okruženju u kojem su se pjevale indijske duhovne pjesme, pa i zapadnjačke, kršćanske. Sve se činilo prilično idilično i duhovno, iako sam osjećao: što se više otvaram toj energiji, moja osobna volja slabi. No, mnogo ljudi koji su se ondje okupili, zagovaralo je stav – tek sam kasnije postao svjestan koliko poguban – kako svoju osobnu volju treba prepustiti Sai Babi, „koji je Bog, ili Bog u ljudskom obliku“. On je sâm u svojim govorima, te tiskanim publikacijama, isticao takav stav – da svoju osobnu volju, i zapravo sebe u potpunosti, treba prepustiti njemu.

Prah vibhuti 

Na svakom koraku, u ašramu se dijelio prah vibhuti, koji je nalik sitnom pepelu. Njega je navodno materijalizirao Sai Baba, u golemim količinama, i on navodno ima ljekovita ili općenito duhovna svojstva. Ja sam, kao i većina onih ljudi, potpuno neoprezno, uzimao taj prah. Nakon toga, kao svi koji su uzimali prah, imao sam vrlo intenzivne, simbolične snove, koji „kao da su stvarnost“, a ponekad bi se u njima pojavljivao i sâm Sai Baba. To sam doživio osobno, a doslovno svi ljudi s kojima sam ondje komunicirao, potvrdili su mi isto. Jednog sam dana u ašramu sreo čovjeka iz Srbije koji mi je rekao čudnu rečenicu: „Moraš se pokoriti Saijevoj volji, inače ćeš vidjeti što će ti se dogoditi“. Pogledao sam ga čudeći se tom prijetećem tonu, a on je nastavio: „Ako mu se ne pokoriš, upoznat ćeš demone Sai Babe, upoznat ćeš zlobu Sai Babe“. Bio sam šokiran, te sam se brzo udaljio, pomislivši kako se zasigurno radi o osobi s psihičkim problemima. Nažalost, kasnije sam se uvjerio da je bio potpuno u pravu. Mnogo kasnije, kad sam se otrijeznio od svega toga, shvatio sam da je to jedan od načina da Sai Baba, koji je nedvojbeno vrlo snažan duh – manipulira, upravlja, kontrolira ljudima. Moje iskustvo govori mi kako je neporecivo da je ta osoba imala vrlo, vrlo jaku duhovnu moć. Ali kao što je većini ljudi poznato, duhovna moć ne mora imati uvijek dobar predznak, dakle to može biti vrlo loša moć, odnosno moć tame. Zar na svijetu nema priličan broj ljudi koji se primjerice bave crnom magijom i slično. I to je bez sumnje jaka duhovna moć, ali moć tame. Mislim da toj vrsti ljudi, odnosno duhova, pripada i Sai Baba. No ja to tada nisam znao, zavaran vanjskim manifestacijama, odnosno idejom o simboličkom ujedinjenju svih svjetskih religija, koju je zagovarao Baba. Kako bih onda mogao pomisliti da se iza takve težnje zapravo krije uništavalačka, crna energija?

Uništeni životi

Po povratku iz Indije, uključio sam se u Sai centar te sam redovito dolazio na duhovne sastanke. To su bili “studijski kružoci”, u kojima se raspravljalo o Sai Babinu učenju. Ondje se pristupalo Saiju na način koji me podsjećao na idolatriju komunističkih vođa: “Sai je rekao ovo ili ono” itd.

Sami sljedbenici, iza hiperugodnih vanjština (shvatio sam to tijekom vremena) bili su ljudi ispranih mozgova, manipulirani tobože svetim učenjem, nagutani vibhutijem, ovisni o snažnom duhu Sai Babe, kao lutke na koncu.

Iako sam ubrzo prestao ići na njihove sastanke, i dalje sam se družio s tim ljudima, i sretao ih u gradu, koji je relativno mala sredina. Primijetio sam tada da se počelo događati nešto neobično. U životima većine tih ljudi, nakon početnog ushita novom religijom, počele su se događati vrlo teške stvari.

Nekoliko je njih psihički oboljelo. Mladi momak koji je nekoliko puta bio na “intervjuu” kod Sai Babe, završio je na psihijatrijskom liječenju. Koliko znam, još se nije potpuno oporavio. Dvadesetpetogodišnja djevojka nakon odlaska u Indiju gdje joj je Sai Baba ukazao “posebnu milost” poklonivši joj haljinu, ubrzo je tri puta pokušala izvršiti samoubojstvo i kasnije je doživjela psihički rastroj. Kod čovjeka iz Slovenije je nakon svakodnevnih meditacija vezanih za Sai Babu, također došlo do psihičkog poremećaja. Neki su ljudi oboljeli fizički, primjerice od raka, a neki su ubrzo i umrli. Većini se sljedbenika, nakon što bi uzeli spomenuti prah vibhuti, Sai ukazivao u snovima i govorio im što trebaju učiniti u životu, koga izabrati za bračnog partnera i slično. No, obično bi se utvrdilo da su to bile nerealne težnje i iracionalne odluke, te bi “navođeni Saijevim duhom” doživjeli neuspjeh i potpuni krah u raznim aspektima života.

Pitao sam te ljude zbog čega im se obećanja koja im daje Sai Baba ne ostvaruju, zbog čega toliki broj njegovih sljedbenika psihički ili fizički oboli. Odgovor je gotovo uvijek bio: na taj ih način Sai Baba zapravo pročišćava od “loše karme”. Taj mi se odgovor učinio suludim – kako ti netko tko je navodno svet, može lagati kako bi te navukao na propadanje ili uništenje, kako bi na takav način ispaštao zbog svojih navodnih grijeha?

Zašto bi netko tko je doista božanske naravi, od Svjetla namamio ljude k sebi i onda ih svojom duhovnom snagom i manipulacijom uništavao, uništavao ih psihofizički, uništavao im živote? Svjetlo to ne čini, to je sigurno. Svjetlo te, razmišljam, može usmjeriti samo k dobrom i naprednom u životu, pokazati ti put, iako i na takvom putu ima problema. Ali Svjetlo ti neće lagati ili ti lažno obećavati.

Duhovni glas Sai Babe, kad se nađe u tvom duhovnom prostoru, nije ugodan. Osjećaš, tvrdim to iz vlastita iskustva, da taj glas nije ugodan, niti je od Svjetla, ni Božji, već je mračan i uništavalački. Zaluđeni sljedbenici to su objašnjavali time da je Sai Baba zapravo princip božanstva Šive – u indijskoj mitologiji označenog kao jednog od tri božanska principa – uništavalačkog principa, odnosno preobražujućeg kroz uništavanje starog kako bi se stvorilo novo. Vjerujem da je Sai Baba samo iskrivljena interpretacija svega toga.

Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati

Doznao sam nešto što me do kraja uvjerilo u to da se ovdje radi o moći zla.

Naime, godine 1993. u Saijevu su ašramu ubijena četvorica mladića, njegovih učenika (postoji škola, odnosno koledž u ašramu). Navodno su ta četvorica bili atentatori na Sai Babu. Nakon što su ih Saijevi čuvari okružili, brutalno su ih pogubili, zatukavši ih do smrti. Zašto bi ga četvorica jedva punoljetnih mladića iz njegove škole pokušala ubiti? Na površinu je onda isplivalo nešto drugo – pedofilija. Počeli su se javljati i u javnost iznositi svoja iskustva, uglavnom maloljetni ili jedva punoljetni muškarci iz raznih krajeva svijeta, sljedbenici ili učenici njegove škole, koje je Sai Baba na famoznom “intervjuu” silio na oralni seks s njim, ili na druge seksualne radnje, i slično, tvrdeći pritom kako je to “big oportunity” (“velika prilika”) za njih. Njihove detaljne opise takvih “događaja”, s imenima i prezimenima žrtava, lako je pronaći na Googleu pod “Avatar noći”. Sai Baba se našao na udaru kritika zbog priličnog broja takvih prijava. Čak je i njegov bliski suradnik Isaac Tigret, američki multimilijunaš, izjavio da je to vjerojatno istina, ali da to “ne mijenja na stvari”.

Čitajući te izvještaje, shvatio sam: zar bi netko tko je od Boga, mogao činiti takve stvari? Koliko lukav, prijetvoran može biti demon, zao duh, kolika mu je moć zavođenja, koliko je sposoban okružiti se čak i svetim simbolima…

Ili kao što kaže Evanđelje po Mateju: Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem ruhu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s drače smokve? Tako, svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati (Mt7, 15-20).

Točno u tim riječima iz evanđelja prepoznao sam Sai Babu. “Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati.”

Također, Sai Baba je umro osam godina prije nego što je “prorekao” da će umrijeti, vjerojatno i stoga što je njegova duhovna reputacija bila okaljana brojnim pedofilskim aferama.

Još i dan-danas imam nemirne snove, to je trauma koju vučem iz razdoblja neopreznog uzimanja “čudesnog praha vibhuti“. Ispovijed kod svećenika dobro upoznatog s gore navedenom problematikom, pomogla i je, ali me nije potpuno riješila traume.

Nadam se da će moje iskustvo nekome pomoći: budite oprezni sa sektama, i raznim duhovnim učiteljima i lažnim prorocima kojih je danas, kako i biblija kaže, priličan broj.

Tekst je preuzet s dopuštenjem iz časopisa Book

Ostali tekstovi o Sai Babi: 1.Tko je bio Sathya Sai Baba – božanski čovjek ili prvorođenac Sotone?; 2.Jela sam Sai Babin pepeo…