Papa ne kritizira običaj darivanja svećenika, nego trgovački način postupanja s ljudima u Crkvi

– Papa je na blagdan Prikazanja Djevice Marije u hramu održao propovijed na temu “sablazni”. O kakvoj je sablazni riječ?

Papa je u svojoj propovijedi tumačio Evanđelje u kojem Isus izgoni trgovce iz hrama. To naziva gestom čišćenja hrama od onih koji ga profaniziraju grijehom sablazni. Kao primjer sablazni Papa navodi primjer iz Knjige Samuelove u kojoj svećenik Eli Samuelovu majku koja je u dubokoj molitvi pred Gospodinom optužuje za pijanstvo, dok dvojica njegovih sinova istovremeno iskorištavaju hodočasnike i sablažnjavaju narod. Biblija Elijeve sinove opisuje kao nevaljale ljude koji nisu marili za Boga, a vjernicima bi i prije nego bi žrtvovali, otimali od mesa koje su donijeli. Kako bi razumjeli o kakvoj sablazni Papa govori, važno je spomenuti da je u to vrijeme bio običaj da se kod prinošenja žrtve prvo spali dio u čast Bogu, nakon toga dio mesa dade svećenicima, a onda preostali dio podijeli samim vjernicima. Elijevi sinovi nisu poštivali ovaj redoslijed. Sebe i svoje potrebe su stavljali ispred Boga i to su činili na vrlo sablažnjiv način. Ovo nam govori da Papa ne kritizira sam običaj darivanja svećenika, nego one slučajeve kada službenici hrama imaju grub odnos prema vjernicima i osobito kad kod njih prevlada pohlepa i gramzivost, a zanemari se Gospodin. Za ispravno razumjeti što Papa želi reći, a ne generalizirati stvari, mislim da su važni primjeri koje navodi. Kao u slučaju Elija i njegovih sinova, tako i u primjeru vjenčanja i iznajmljivanja crkve iz primjera koji spominje, Papa ne kritizira prilog za vjenčanje, nego kritizira trgovački način postupanja s ljudima i činjenicu da se u konkretnom slučaju naplaćivalo vrijeme provedeno u Crkvi. Nije sablažnjivo to što se nešto mora platiti, nego je sablažnjivo naplaćivanje „svake minute“ provedene u crkvi, makar je, kako možemo zaključiti iz Papina primjera, i sljedeći termin bio slobodan.

– Koje su, po vama, pastoralne nakane koje stoje iza njegovih poruka?

Iz prethodnog odgovora je već jasno da su interpretacije onoga što je Papa rekao poprilično proizvoljne i izvađene iz konteksta i da on ne govori o redovitom ponašanju, nego zloporabama koje se događaju u ponekim crkvama i osobito dojmu koji loš način u postupanju s novcem pojedinih svećenika može ostaviti kod vjernika. Loše je i sablazan ako se kod vjernika stvori dojam da svećenik svoju svećeničku službu obavlja radi novca ili nekome uskrati nešto zato što nema novca ili za novac ponudi nešto više, kao u primjeru koji je Papa spomenuo u svojoj propovijedi. Papinu izjavu treba razumjeti kao iskru koja može zapaliti promišljanje i preispitivanje pojedine pastoralne prakse, ali to ne podrazumijeva banalno shvaćanje Papine riječi kao monarhističku presudu jednoj praksi. Treba je nadasve iščitavati u kontekstu cijelog Papina djelovanja i svih njegovih izjava. Reduciranje na izdvojene pojmove vodi u slijepu ulicu, a ona je dobrodošla samo onima koji žele poticati senzacionalizam. Svakako, moram priznati da ne znam dovodi li Papa ovime u pitanje svaki oblik davanja misnih priloga, taksi i sl., a koji su Crkvi služili i služe za potrebe bogoštovlja i evangelizacije, dostojanstveno uzdržavanje klera i drugih službenika kao i pomoć potrebnima. Ako je Papa i na to mislio, očekujem da će se, kao i u drugim stvarima koje je smatrao važnima, osloniti na sinodalnost Crkve.

Loše je i sablazan ako se kod vjernika stvori dojam da svećenik službu obavlja zbog novca ili nekome uskrati nešto zato što nema novca. Papinu izjavu treba razumjeti kao iskru koja može zapaliti promišljanje pastoralne prakse, ali to ne podrazumijeva banalno shvaćanje Papine riječi kao monarhističku presudu jednoj praksi.

– Pojasnimo povijest jednog od davanja koje spominjete – misnog stipendija. Kako ga Crkva definira?

U ranoj Crkvi, vjernici su sudjelovali u euharistiji prinoseći darove potrebne za slavlje (osobito kruh i vino), kao i druge darove za uzdržavanje svećenstva i za hranu najpotrebnijima. Kroz vrijeme, novac je zamijenio darove u naturi. Kasnije su novčani darovi standardizirani i bili su poznati kao stipendiji. Kako bi se onemogućile zlouporabe stipendija za misu Crkva je to precizno definirala u Zakoniku kanonskog prava, gdje naglašava kako je svaki prilog koji se daje za slavljenje mise dobrovoljan dar. Zakonik jasno priznaje da su prilozi vjernika za misne intencije hvalevrijedna praksa ali i naglašava kako se siromašnima nikada ne smije uskratiti slavlje mise na njihove nakane zbog nemogućnosti da daju uobičajen prilog. Prilog za misu vid je osobne žrtve kojom vjernik sudjeluje u potrebama Crkve, napose u uzdržavanju njenih službenika. Prilog za misu – ako ga je osoba financijski u mogućnosti dati – oblik je milostinje. On je duhovno važan i u skladu je s Isusovim naučavanjem. Potičem vjernike koji zbog svojih financijskih okolnosti nisu u stanju dati prilog za misu, a imaju potrebu da se slavi misa na njihovu nakanu, da se ne ustručavaju to reći svojim župnicima ili drugim svećenicima i zamoliti ih da bez priloga slave misu na njihovu nakanu. Umjesto priloga za takvu misu, mogu učiniti neko drugo djelo milosrđa kako bi izrazili svoj dar. Predloženi (ne obvezni) prilog u Hrvatskoj je definiran na razini HBK i iznosi 50 kuna.

– Kako Vi, konkretno, u Vašoj biskupiji rješavate to pitanje, koji su Vaši naputci svećenicima kada su u pitanju “takse” za sakramente?

U Dubrovačkoj biskupiji postoje taksovnici kao što postoje i u svim drugim biskupijama na svijetu, uključujući i Rimsku biskupiju. U Dubrovačkoj biskupiji je na snazi Taksovnik biskupija Splitske metropolije. Svi taksovnici, pa tako i naš Taksovnik, imaju klauzulu prema kojoj su siromašni oslobođeni svih taksi. Taksa nije i ne može biti razlog da se nekome zbog neimaštine uskrate sakramenti. Od svećenika zahtijevam da se ponašaju u skladu s postojećim propisima Zakona kanonskog prava. Važnije od toga hoće li svećenik nekoga osloboditi od postojećih taksi, koje istini za volju uopće nisu velike, je to da svećenik ne traži više od propisanog, osobito da po ovom pitanju ne cjepidlači i nije bahat. To je, zapravo, ono na što i Papa upozorava u svojoj propovijedi. Osobno sam bliže tome da vjernici dobrovoljnim prilozima brinu za potrebe svoje župne zajednice i uzdržavanje svoga svećenika. Ondje gdje u Dubrovačkoj biskupiji postoji takva praksa, a imamo nekoliko takvih župa, vjernici su oslobođeni plaćanja svih taksi. Izuzetak je spomenuti prilog za misu koja ne pripada župi nego pripada župniku i namijenjen je njegovu uzdržavanju.

– Kritičari tvrde kako svećenici znaju zlorabiti ovu instituciju darivanja (naplaćivanje grupnih intencija bez dozvole, inzistiranje na plaćanju i slično) i time znaju sablazniti vjernike. Kako se Crkva može boriti protiv takvih zlouporaba?

Ako postoje zlouporabe na ovom području, one su kazneno djelo i kao takve su podložne veoma strogim crkvenim sankcijama. Napominjem da je, s namjerom da se isključi bilo kakva mogućnost zloporaba na ovom području, Hrvatska biskupska konferencija na svom 44. plenarnom zasjedanju donijela i jedan dokument u kojemu su sadržane upute, pojašnjenja i odredbe o misnome slavlju. Pri tom smo istaknuli da su ispravno postupanje svećenika u služenju svetih misa i ophođenju s prilozima za njih, kao i ispravno poučeni vjernici koji u svetoj misi aktivno i djelatno sudjeluju, najbolje jamstvo da će Crkva i danas izvršiti svoje poslanje koje joj Gospodin povjerava i biti njegova djelotvorna prisutnost u svijetu. I iz ovoga je vidljivo da i mi, kao i Papa, smatramo da je odgovornost za misna slavlja i na svećenicima koji su vjernike dužni poučiti i na vjernicima koji su, kako to Papa jasno ističe u svojoj propovijedi, na zloporabe dužni upozoriti, a ako ne ide tako, čak i prijaviti one koji ih čine onima koji su im nadređeni.

Razumljivo je da Crkva mora imati i materijalna sredstva da bi mogla obavljati svoju službu. Iz tog razloga vjernici daruju Crkvu. Po crkvenom zakonu, zbog zaštite ljudi, da se ne bi događale zloporabe, biskupije moraju imati taksovnike. Kako se to ne bi trgovinski shvatilo, vjerujem da je presudan pristup u komunikaciji s vjernicima.

– Stječe se dojam kako su vjernici zbunjeni kada je u pitanju misni prilog i “takse” za sakramente, da nisu sigurni trebaju li platiti ili ne?

Takav dojam u Hrvatskoj mogao se primijetiti samo kao reakcija na ovu Papinu propovijed. Odnosno, da budem precizniji, kao reakcija na medijske izvještaje o Papinoj propovijedi. Nažalost, kao i mnogo puta do sada, Papine riječi u pravilu se prenesu samo djelomično. Što onda ostavlja prostor senzacionalizmu, krivoj interpretaciji, kao i korištenju Pape za različite privatne interese. Tu odgovornost u prvom redu vidim u medijima. Poglavito mi je to žao zato što onda misao pape Franje, njegova poruka otvorenosti, ali i poziv na radikalno nasljedovanje evanđelja, često ostanu u drugom planu. Zasjene ih pojedinačni citati, koji izvađeni iz konteksta gube snagu, a ponekad daju i suprotan efekt. Inače, mislim da su vjernici po pitanju misnog priloga uglavnom dobro upućeni. Više puta sam u svojoj svećeničkoj službi za siromašnije vjernike želio slaviti misu bez novčane naknade – danas osobno zapravo veoma rijetko uzimam tu naknadu – ali oni su insistirali da je uzmem jer su kroz to odricanje, za koje inače znaju da služi uzdržavanju svećenika, u tu misu željeli uključiti i određenu žrtvu sa svoje strane. Nebrojeno puta su mi vjernici dali i više od propisanog. Inače, nikad nisam inzistirao na taksama i od vjernika bih za uzvrat uvijek dobivao više od onoga što takse propisuju.

– Također, u cijeloj toj priči malo tko spominje i da te “takse” imaju za cilj pokriti troškove koje dolaze s organizacijom pojedinih događanja u crkvi (poput honorara za zbor prilikom vjenčanja i slično). Je li možda Crkva nedovoljno dobro iskomunicirala svrhu i smisao „taksovnika“?

Kako bi objasnili zašto u Crkvi postoje definirani cjenici, potrebno je pogledati tu stvarnost malo šire. Razumljivo je da Crkva i svećenici moraju imati i materijalna sredstva da bi mogli obavljati svoju službu. Iz tog razloga vjernici kroz milostinju, davanja priloga i slično daruju Crkvu. Po crkvenom zakonu, zbog zaštite ljudi, da se ne bi događale zloporabe, biskupije moraju imati taksovnike. Kako se to ne bi trgovinski shvatilo, vjerujem da je presudan pristup u komunikaciji s vjernicima. Svaki svećenik je dužan u susretu s ljudima, u razgovoru, u pripravi za sakramente na lijep način upoznat ih s tim da postoje predloženi prilozi. Vjernicima treba dati do znanja, s jedne strane, da Crkva živi od njihovih priloga, a s druge strane da je to njihov dobrovoljan prilog i da ga ne moraju dati ako to ne mogu. Otprilike tri četvrtine tog novca ide u župnu kasu iz koje se podmiruju potrebe župe, a jedna trećina ide u biskupijsku kasu iz koje se podmiruju potrebe biskupije. Važnu ulogu u upravljanju s ovim novcem, koji je u malim župama poprilično skroman i iz njega nije moguće zadovoljiti niti najosnovnije potrebe, imaju župna ekonomska vijeća bez kojih župnik ne može upravljati župnim novcem i kojima je dužan podnositi račun.

– Može li, po Vama, cijeli taj sustav darivanja dovesti do situacije u kojoj oni koji imaju manje novca doista i imaju teži pristup pojedinim sakramentima i pobožnostima (poput “gregorijanskih misa”, recimo)?

U normalnim okolnostima se ne može dogoditi situacija da oni koji nemaju novac imaju teži pristup sakramentima. Ako se događa, onda je to zlouporaba koju treba iskorijeniti. Vjerujem kako Papa govoreći o sablazni cjenika govori protiv takvog trgovačkog odnosa prema sakramentima. Službeni nauk Crkve je da novac ne može biti uvjet sakramenta (kan. 848) i svi taksovnici imaju klauzulu prema kojoj su siromašni oslobođeni svih taksi. Taksa nije i ne može biti razlog da se nekome zbog neimaštine uskrate sakramenti. Kad je riječ o tzv. gregorijanskoj misi, onda je situacija nešto složenija. To je pobožni običaj slavljenja 30 misa uzastopno 30 dana, obično za dušu nekog pokojnika, koji Crkva zbog duge pobožne tradicije koja seže od vremena sv. Grgura Velikog koji je živio krajem 6. st., nije dokinula, ali ga osobito i ne podržava i on se samo ponegdje i danas održava.

– Na kraju, inspirirani Papinim govorom, koju poruku i poticaj biste uputili čitateljima našeg portala?

Burnost reakcija koje je izazvala Papina propovijed, kao i komentari koje smo susretali u gotovo svim medijima, govore nam da je zaista percepcija jednog dijela ljudi da se Crkva pretvorila u poduzeće, kako to Papa govori. Mislim da je to kriva percepcija Crkve i da su slučajevi crkvenih službenika – poduzetnika iznimke. Ipak, ovakva reakcija ljudi na Papine riječi, poticaj nam je da evanđeosku ljubav, koja uistinu pokreće Crkvu, iskrenije i radikalnije svjedočimo. Istovremeno nas ova reakcija upozorava da se trebamo više truditi kako bismo razjasnili sve ono što ljude zbunjuje. Pojmovi poput taksovnika i misnih stipendija, kao i izraz “platiti misu”, stvaraju nam već i na razini jezika krivu sliku, ako nismo upoznati s crkvenom praksom i naukom. U svojoj propovijedi na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u hramu Papa nam daje dva važna poticaja. Tim se poticajima i ja rado pridružujem. Papa najprije poziva nas svećenike i druge crkvene službenike da s ljubavlju primamo svakoga tko dolazi u Crkvu. I pri tom se ne misli samo na crkvu kao građevinu, nego još i više na Crkvu kao zajednicu vjernika, narod Božji. Sve one koji nam dolaze trebamo primati s ljubavlju kao da nam dolazi sama Majka Gospodinova. S druge strane Papa potiče sve vjernike da prepoznaju Crkvu kao svoj dom, da se prepoznaju odgovornim dijelom Crkve i da uvijek podignu svoj glas za evanđelje, a protiv napasti pohlepe i svjetovnosti u koje možemo upasti.

Razgovarao Goran Andrijanić

Copyright Bitno.net, sva prava pridržana

Papa Franjo: “Tko sablažnjava ljude”, homilija iz Doma svete Marte (petak, 21. studenoga 2014.)

Župnici i laici koji imaju pastoralne odgovornosti moraju držati čistim hram i prihvaćati svaku osobu poput Marije, pazeći da ne budu sablazan Božjem narodu i pretvore Crkvu u burzu, jer spasenje je besplatno. To je Papina poruka u petak ujutro, 21. studenog, na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u hramu, za vrijeme mise koju je slavio u kapeli Santa Marta.

Gesta Isusa u hramu – kako piše Luka u svom Evanđelju (Lk 19,45–48) kada stane izgoniti prodavače – prema papi Franji je svečanost čišćenja hrama. Izraelski narod poznaje ove obrede: mnogo puta je morao čistiti hram kada je profaniziran. Dovoljno je pomisliti, kaže Papa, na vrijeme obnove hrama za upravljanja Nehemije. Tu se vidi revnost za Dom Božji, jer je hram za njih uistinu bio prebivalište Boga, bio je svet, i kada je oskvrnut, morao je biti očišćen.

Dakle, Isus, u tom trenutku, čini jednu ceremoniju čišćenja, rekao je Papa, povjerivši: Danas sam razmišljao kolika je razlika između ovog Isusa, revnog za slavu Božju, s bičem u ruci, i dječaka Isusa, koji je razgovarao s učiteljima: koliko je vremena prošlo i koliko su se stvari promijenile. U stvari, Isus, potaknut revnošću za slavu Oca, čini ovu gestu, ovu ceremoniju čišćenja: hram je oskvrnut. Ali, ne samo hram: s hramom i Božji narod, oskvrnut je teškim grijehom sablazni.

Pozivajući se na sliku iz Evanđelja, papa Franjo napomenuo je da su ljudi dobri, išli su hram, nisu gledali na te stvari: tražili su Boga, molili. Ali morali su mijenjati novčiće kako bi dali za žrtvu, i to su tamo činili. Zbog traženja Boga narod Božji išao je u hram; ne zbog onih koji su prodavali. Ljudi su išli u hram zbog Boga. A tamo je bila korupcija koja je sablažnjavala ljude.

U tom smislu, Papa se prisjetio jako lijepe scene iz Biblije, koja je povezana s blagdanom Prikazanja Marijina: Kad je majka Samuelova išla u hram i molila milost da dobije dijete. U tišini je šaptala svoje molitve. Stari svećenik, jako pokvaren, rekao joj je da je pijana. U tom trenutku, njegova dva sina svećenika su iskorištavali ljude, iskorištavali su hodočasnike, sablažnjavali narod: grijeh sablazni. Ali žena, s takvom poniznošću, umjesto da kaže dvije teške riječi ovom svećeniku, objasnila mu je svoju patnju. Dakle, usred pokvarenosti, u tom trenutku, bila je svetost i poniznost Božjeg naroda.

Zamislimo, nastavio je Papa, koliko ljudi je gledalo Isusa dok je čistio hram s bičem. Luka piše: Svi ljudi su visili o njegovoj riječi. U svjetlu Isusove geste mislio sam na sablazan – rekao je Papa – koju s našim stavom možemo dati ljudima, s našim nesvećeničkim navikama u hramu: skandal trgovine, skandal svjetovnosti. Doista, koliko puta smo vidjeli ulazeći u crkvu, čak i danas, da postoji cjenik: krštenje toliko; blagoslov toliko; misna intencija toliko… I ljudi se sablažnjavaju.

Ispričao je priču koju je doživio iz blizine: Jednom, dok sam bio svećenik, bio sam sa skupinom studenata, i jedan par se htio vjenčati. Otišli su u župu, i htjeli su to učiniti s misom. Tamo im je župni tajnik rekao: Ne, ne: ne možete. – Ali zašto ne može s misom?  Ako Koncil preporučuje da uvijek bude s misom? – Ne, ne može se, jer više od 20 minuta se ne može. – Ali zašto? – Jer postoje drugi termini. – Ali, mi želimo misu! – Onda platite dva termina! I tako za vjenčati se pod misom morali su platiti dva termina. To je, napomenuo je Papa, grijeh sablazni. A znamo što je Isus rekao onima koji su uzrok sablazni: bolje da se bace u more.

Činjenica je da kada oni koji su u hramu – bili oni svećenici, laici, tajnici, oni koji vrše službu u hramu – postanu poduzetnici, ljudi su sablažnjeni. I mi smo odgovorni za to, čak i laici: svi. Jer, pojasnio je Papa, ako vidim da se u mojoj župi to radi, moram imati hrabrosti to reći u lice svećeniku, inače ljudi trpe tu sablazan. I zanimljivo je, dodao je Papa, da Božji narod zna oprostiti svojim svećenicima kada imaju slabosti, poskliznu se na neki grijeh. Ali postoje dvije stvari koje Božji narod ne može oprostiti: svećenika koji je navezan na novac i svećenika zlostavljača. Ne opraštaju sablazan kada kuća Božja postane burza. Kao što se dogodilo u primjeru ovog vjenčanja: crkva se iznajmljuje za jedan termin, dva termina…

U ovom odlomku Evanđelja, Luka ne kaže Isus je ljut. Naprotiv, Isus je revan za Dom Božji, ovdje je i više od ljutnje. Ali, upitao se Papa zašto se Isus ovako ponaša? On je to rekao i ponavlja ovdje na drugačiji način: ne može se služiti dvojici gospodara. Ili ćeš služiti Bogu živome, ili ćeš služiti novcu. A ovdje kuća Boga živoga je postala burza: postoji jednostavno služba novcu. Zato Isus kaže: Pisano je: Dom moj bit će Dom molitve. A vi napraviste pećinu razbojničku. Tako jasno razlikuje dvije stvari.

Dakle ne može se služiti dvojici gospodara: Bog je apsolutan. Ali postoji još jedno pitanje: zašto je Isus ljut zbog novaca? Zbog toga – odgovorio je papa – jer je otkupljenje besplatno: dar Božji. Isus je u biti došao da bi nam donio potpunu besplatnost Božje ljubavi. Zato kada Crkva i crkve postanu burze, čini se da spasenje nije tako besplatno. I baš zato Isus uzima bič u ruke da bi obavio obred čišćenja hrama.

Liturgijsko slavlje Prikazanja Marijina u hramu probudilo je u Papi ovu molitvu. Podsjećajući se kako je Djevica ušla u hram kao jednostavna žena, rekao je kako se nada da će to potaknuti sve nas – sve župnike, sve one koji imaju pastoralnu odgovornost – da držimo čistim hram i da primamo s ljubavlju sve koji dolaze, kao da je svaki od njih Marija.