Predložene promjene Zakona o referendumu, koje bi dodatno otežale izjašnjavanje građana direktnim putem, SDP-ova zastupnica Ingrid Antičević-Marinović opravdala je time da se na taj način žele „onemogućiti loše inicijative, a omogućiti dobre“, istovremeno dajući do znanja kako pod loše ubraja obje inicijative udruge U ime obitelji. Na ovom mjestu, pitanje koje se nužno postavlja jest tko je to ovlašten apsolutno određivati koje su to dobre inicijative, a koje loše ili biblijskim rječnikom rečeno – jesti sa stabla spoznaje dobra i zla?

U Hrvatskoj se posljednjih dana počeo ispoljavati neki neprirodni dualizam koji se pod tepihom podvlačio već duže vrijeme. Taj dualizam je u svakom slučaju neprirodan Zapadnoj civilizaciji izrasloj, između ostalog, na zasadima kršćanstva koje dualizam ne priznaje. Drugi najjači zasad iste civilizacije, antička racionalna misao, ipak u nekim platonističkim aspektima ulazi u dualizam pa se s te strane može razumjeti stalna latentna tendencija Zapadne kulture da koketira s dualizmom, koji ni kršćanstvo ne može potpuno anulirati (i neki kršćanski mislioci su tijekom povijesti bili dualisti).

Dualizam misli se manifestira na različite načine, a onaj koji je u posljednje vrijeme isplivao na površinu u Hrvatskoj, neprirodni je dualizam između „naroda“ i „vlasti“, puka i aristokracije, onih koji vladaju i onih kojima se vlada. Svima kao da je iz svijesti pobjegla činjenica da vlast proizlazi iz naroda, njegov je dio i u njemu jedinom dobiva legitimitet. Nezadovoljstvo političara poplavom referendumskih građanskih inicijativa u posljednjih godinu dana živopisno je i u ironičnom tonu opisao Vladimir Šeks: „Prvo je bio referendum o ćirilici, referendum o radu prije toga, sada ima ovaj referendum za outsourcing, najavljuje se ovaj referendum koji se odnosi na izborni sustav gđe Markić i te udruge…“

Dakle, nezadovoljni nesputanom željom građana da odlučuju o svemu i svačemu što je u posljednjih 23 godine hrvatske demokracije bilo rezervirano za političke izabranike, isti ti izabranici su odlučili stati na kraj toj nesputanoj želji stavljanjem moratorija na referendume i izmjenama Zakona o referendumu. Predložene promjene Zakona o referendumu, koje bi dodatno otežale izjašnjavanje građana direktnim putem, SDP-ova zastupnica Ingrid Antičević-Marinović opravdala je time da se time žele „onemogućiti loše inicijative, a omogućiti dobre“, istovremeno dajući do znanja kako pod loše ubraja obje inicijative udruge U ime obitelji. Na ovom mjestu, pitanje koje se nužno postavlja jest tko je to ovlašten apsolutno određivati koje su to dobre inicijative, a koje loše ili biblijskim rječnikom rečeno – jesti sa stabla spoznaje dobra i zla? Jasno je da argumentacija gđe Antičević implicira kako su oni koji će odlučivati o dobrim i lošim inicijativama upravo oni koji će donositi novi Zakon, dakle, uska skupina ljudi koji drže političku moć u rukama. Usput budi rečeno, sastavljači tog zakonskog nacrta su „neimenovana skupina stručnjaka“, a profesor Podolnjak s Pravnog fakulteta u Zagrebu ističe kako sumnja da će ta neimenovana skupina ikada dobiti stručnjaka koji će imenom i prezimenom stati iza navedenog prijedloga. Također, težnja za uvođenjem moratorija na referendume dok se Zakon o referendumu ne uredi, implicira opet da oni koji trebaju urediti pravila direktnog izjašnjavanja nisu svi građani o čijem se izjašnjavanju radi, nego uska skupina s političkom moći.

Bjelodano je kako se ovdje radi o prostom političkom voluntarizmu, emanaciji dualizma u politici koji smatra kako je volja onoga koji drži političku moć jedini kriterij razlikovanja dobra i zla, kako za pojedinca tako i za državu. Neispravan je to pogled jer gleda na vlast i narod kao na dva odvojena i različita entiteta, od kojih je vlast ona koja je nadređena narodu i ima pravo po vlastitoj volji određivati koje će odluke narodu biti dopuštene, na koje će se staviti veto i koje mu mogu biti proizvoljno nametnute. Takav stav ne poštuje temeljnu činjenicu da u demokratskim društvima građanstvo vlada samim sobom tj. narod je sam svoj vladar, a izvršna vlast je, kako joj i sama riječ govori, samo izvršitelj volje građana. Građani među sobom izabiru predstavnike kako bi im bili produžena ruka i olakšali javno upravljanje čineći ga bržim i efikasnijim, ali ti predstavnici su i dalje predstavnici građana te su i sami dio tog istog građanstva. Dakle, svako shvaćanje koje bi predstavničku vlast smatralo nečim u bitnome različitim od naroda, umjetni je dualizam koji neispravno tumači stvarnost.

Iz ovoga jasno proizlazi da ako bi građani demokratskom većinom sami sebi htjeli promijeniti izborni sustav koji je njihov izborni sustav, definirati brak koji je opet brak građana ili odlučiti kako se žele uvoditi outsourcing u javna (dakle, njihova zajednička) poduzeća, onda ne postoji neki nadređeni entitet koji bi im samovoljno smio to zabraniti. Građani upravljaju sobom i izvršitelji su tu samo da provode ono što građani odluče. Naravno, to ne znači da građani ne trebaju poštivati neke objektivne norme koje su nadređene njihovim odlukama, a koje su predstavnici građana u zakonodavnoj vlasti formalizirali kroz Ustav ili zakone. U tom smislu bismo se mogli složiti da se na referendumu ne bi moglo odlučivati npr. o tome da bi Dalmatincima trebalo oduzeti pravo glasa, ali to bi opet proizlazilo iz svijesti građana da postoje objektivne moralne norme koje nisu proizvoljne i koje se moraju poštovati, a ne iz činjenice da manji dio građana izabranih za izvršitelje može samovoljno odlučivati o stopiranju nekih odluka većine.

Shvaćajući ovo, zanimljivo je poslušati izjavu Dragana Zelića iz GONG-a koji tvrdi kako ćemo u slučaju uspjeha nove referendumske inicijative imati referendum koji će „nakaradno promijeniti naša izborna pravila“. Smisleno bi bilo upitati gospodina Zelića tko smo to mi kojima građani demokratskom većinom žele promijeniti izborna pravila. Očigledno je da je ovdje opet posrijedi spomenuti dualizam, koji implicira kako su Zelićevi „mi“ koji posjeduju izborna pravila, upravo oni koji u rukama imaju moć (stranke s političkom moći, mediji s moći krojenja javnog mnijenja, udruge s moći definiranja volje civilnog sektora i sl.). S druge strane, „oni“ koji žele mijenjati izborna pravila su oni koji tu moć nemaju i koji toj moći trebaju biti podložni te oni koji nemaju u svom posjedu navedena izborna pravila, nego su ta pravila u vlasništvu vladajućih. Ovakvo shvaćanje potkopava same temelje demokracije i na perfidan način ju pretvara u oligarhiju. Ako građani žele promijeniti izborna pravila, onda ih mijenjaju sami sebi i imaju na to pravo jer su oni ti koji biraju među sobom, a ne među nekim drugim ljudima iz neke druge sfere. Demokratski izbori su izbori građana među građanima i građani imaju pravo odlukom većine odlučiti na temelju kojih pravila će vršiti izbor.

U trenutku kad Hrvatska ima jedan od najrigoroznijih Zakon o referendumu, gdje se mora skupiti 10% potpisa od ukupnog broja birača, za razliku od Švicarske, Slovenije, Italije ili Mađarske gdje se potreban broj potpisa kreće između 1 i 2%; i gdje se potpisi skupljaju samo dva tjedna, a u navedenim državama dva, tri ili čak četiri mjeseca, čini se zaista apsurdnim dodatno otežati izjašnjavanje odredbom da se potpisi mogu skupljati samo u uredima Državne uprave. Takva odredba će praktički amputirati mogućnost direktne demokracije s obzirom da državni uredi imaju osmosatno radno vrijeme i ne rade vikendom pa zaposleni praktički neće imati nikakvu mogućnost potpisivanja, a neki će i morati putovati u druge gradove da bi potpisali. Ako dozovemo u svijest ranije iznesene tvrdnje, jasno je da izvršni dio građanstva daje sebi za pravo da zabrani direktno odlučivanje ne-izvršnom dijelu, koji predstavlja većinu i koji daje mu legitimitet. Takav postupak bi bez pretjerivanja predstavljao postupnu eutanaziju demokracije i hod prema totalitarizmu. Kada pravo direktnog donošenja odluka ima samo elita i kada narod više nije sam sebi vladar, to je udžbenički primjer totalitarnog sistema.

No, treba na ovom mjestu problem sagledati šire i primijetiti kako se ovaj neprirodni dualizam uvukao i u svijest i argumentaciju onih koji moć ne drže u rukama. Koliko smo puta mogli čuti pobornike novog referenduma kako govore u prilog istog, argumentima u stilu: „Ako ne želite više HDZ i SDP, nego poštene ljude na vlasti, potpišite“ ili „Maknimo vladajuće, izaberimo predstavnike iz naroda“. U pozadini ovakvih argumenata nalazi se opet pogrešna svijest kako su vladajući oni „neki drugi“, kako su oni neki različit i barem donekle zao entitet, dok je narod drugo biće shvaćeno kao personifikacija Dobra. Čini se kao da smo Milanovića, Josipovića i Karamarka uvezli iz neke druge sfere stvarnosti ili možda s nekog drugog planeta pa sad oni vladaju nama, a ne da su oni iznikli iz istog naroda i istog građanstva kao i mi. Svi su vladajući rođeni u našem društvu, naše majke i očevi su ih odgajali, naši učitelju obrazovali, naši svećenici (barem dio njih) katehizirali, naša svijest ih je formirala. Ne, nije Ivo Sanader plod neke druge kulture koja nam je strana, on je odrastao i odgajan među nama koji varamo na porezu, koji ne plaćamo kartu za tramvaj, koji varamo žene i napuštamo obitelji, koji kupujemo drugu nekretninu i stojimo u redu za novi iPhone dok ljudi pored nas gladuju. Oni koji su trenutno na vlasti, u pravom su smislu riječi produkt našeg društva i kulture te vlast koju smo sami stvorili. Svi smo mi u bitnome isti, razlikuju nas samo okolnosti i akcidentalna svojstva.

Stoga treba reći i kako je utopistička argumentacija u prilog novog referenduma koja sugerira kako će nakon izmjena izbornog zakona na vlast doći dobri, a s nje sići loši, zapravo grubo pojednostavljenje koje ne odgovara stvarnosti. Ne postoje dvije vrste ljudi, oni po naravi zli koje je sustav doveo na vlast i oni po naravi dobri, koje sustav onemogućava da je se domognu. Promjene sustava su dobre i smislene, ali vrijede malo ili ništa ako nisu praćene moralnim i egzistencijalnim promjenama na najširim razinama društva. Ovu činjenicu odlično je izrazio Vaclav Havel, rekavši: „Istinska, autentična i trajna promjena na bolje, više ne može biti rezultat pobjede bilo kojeg tradicionalnog političkog koncepta. Ona na kraju krajeva može biti samo izvanjska… Više nego ikad prije, takva će promjena morati izrasti iz ljudske egzistencije, iz temeljnog preoblikovanja položaja ljudi u svijetu, njihovih odnosa prema samima sebi i prema univerzumu. Ako će bolji politički i ekonomski modeli biti stvoreni, onda više nego ikada prije oni moraju biti temeljeni na egzistencijalnim i moralnim promjenama u društvu. Ako ta promjena želi biti više od puke varijacije na stare pogreške, ona mora prije svega biti izraz promjene načina življenja. Bolji sistem neće automatski osigurati bolji život. Zapravo, upravo suprotno je točno: jedino stvaranjem boljeg života, bolji sistem može nastati.“

Dakle, ako već podupiremo novi referendum, ne činimo to plitkim utopijskim parolama, koje ponekad ostavljaju dojam kao da ne razlikuju dovoljno politiku i soteriologiju. Nemojmo radi praktičnih probitaka i fokusiranosti na kratkoročne uspjehe, zanemariti kritičko mišljenje i dublje razumijevanje stvarnosti. Jedino će takvo egzistencijalno obraćenje koje zazire od navijačkih pojednostavljenja i grupnog povlađivanja jednih drugima, omogućiti da promjena koju želimo ostvariti bude autentična i trajna.

Hrvoje Vargić | Bitno.net