– Kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije imate uvid u sve ono što se događa u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Koji su, po vama, neki glavni problemi s kojima je ona sada suočena?

Radije bih počeo s nekim radosnim temama, a ne s problemima, ali u redu. Problemi i hrvanje s njima dio su života Crkve. Ono što je, po meni, najbitnije za Crkvu i sve njezine članove, bilo svećenike bilo laike, jest svijest o otajstvu Crkve u kojoj živimo. Svako vrijeme nosi svoje probleme. Ali borba s problemima, kao i borba za ideale i načela, uvijek je ista. Crkva je u Djelima apostolskim opisana kao zajedništvo i ono protiv čega se ona bori upravo je razbijanje takva zajedništva, ideološkim ili nekim drugim metodama. I zato treba imati u svijesti – mi smo dio otajstva koje je Krist želio formirati kao zajedništvo. I to zajedništvo nauka i molitve, zajedništvo euharistijskog stola i zajedništvo dobara. Baš onako kako je opisano u Djelima apostolskim. I dok se mi držimo tog zajedništva i dok smo svjesni da je Crkva djelo Božje, bit će sve u redu.

– Koliko su te četiri dimenzije crkvenog zajedništva, po vama, trenutačno kod nas ostvarene?

Mislim da nisu ugrožene. Možda ponekad nismo svjesni koliko je to zajedništvo bitno, pa se onda na razini neke župe ili biskupije previše gleda stvarnost kroz prizmu lokalnih problema. Ali, mislim da je u tom kontekstu važna još jedna stvar. Crkva nije jednoznačnica. Njezino postojanje i djelovanje trebamo sagledavati s četiri temeljna vidika. Kao prvo, Crkva je pravno-povijesna institucija sa svojim pravilima i djelovanjem u društvu. Ideal je savršeno društvo u kojem sve dobro funkcionira. Pod tim vidom opisujemo je kao “Petrovsku crkvu”. Nadalje, Crkva je otajstvena zajednica koja raste i hrani se sakramentalnim životom. Kad je ta dimenzija zanemarena, onda u njoj nema snage. Ona ne živi i ne razvija se. Crkva, dakle, ne može bez sakramenata. Istina, sekularizirano okružje bagatelizira duhovne vrjednote, pa i sakramentalnost koja se svodi na formalnost.

Ima još jedna dimenzija koja je neobično važna, a ta je da Crkvu vodi Duh Sveti. Isus je prije uzašašća na nebo rekao apostolima kako ih neće ostaviti same; poslat će im Duha koji će biti s njime do konca svijeta. Duh Sveti, kako piše u Svetom pismu, puše gdje hoće i kako hoće. A upravo u različitosti svoga djelovanja stvara jedinstvo koje je njezina snaga. Crkva, dakle, nije uniformirana. Ona nije samo kler, ili samo laici, ili samo redovi. Ona je sve to. Ove prve tri dimenzije Crkve čine njezinu konstituciju, rekli bismo njezinu genetiku. One nas vode do četvrtog vida koji papa Franjo često ističe, a to je misionarski. Ako bismo se zadržali samo na ova tri vida, imali bismo Crkvu koja je, kako Franjo kaže, “autoreferencijalna”, koja misli samo na sebe i bavi se samo sobom. A njoj je Uskrsnuli ostavio zadatak da ide u svijet. Ona postoji radi ljudi i radi poslanja. Ovaj vid Crkve posebice je istaknut u dokumentima Drugoga vatikanskog sabora i njegov je karakter ekumensko-misionarski. Katolička crkva nije sama i za sebe. Ona je tu da surađuje s drugima u naviještanju Radosne vijesti.

– Koliko Crkva u Hrvatskoj može odgovoriti na izazov tog naviještanja?

Mislim da može. Ali, treba napomenuti da je taj četvrti vid dinamika Crkve i on je neobično važan i naglašen u dokumentima Drugoga vatikanskog sabora koji su istakli nekoliko gorućih problema s kojima se Crkva suočavala i sigurno će se i dalje suočavati u nadolazećem razdoblju. Jedan od njih koji je neobično važan jest pastoral obitelji. Biskupi su sa sabora uputili obiteljima poruku da su uz njih i neka se ne boje. Idući gorući problem jest onaj mira u svijetu. Živimo u svijetu u kojem ima toliko nasilja i Crkva to ne može promatrati skrštenih ruku. Tu je i problem gospodarstva i krize kroz koju i danas svijet prolazi. Crkva je također pozvana svojim stavom i naučavanjem dati obol građenju pravednijeg i boljeg života za sve. Vidite, Crkva je itekako uočila i dijagnosticirala probleme društva u kojemu živimo. Gledom na upit o Crkvi u Hrvatskoj rekao bih kako se ona pokušava hrvati s tim problemima, svjedočeći ono što je primila od Gospodina.

– U svemu tome važno je i buđenje laičkih pokreta unutar Crkve (neokatekumeni, karizmatski pokreti) kojem svjedočimo. Kako ocjenjujete jačanje tih pokreta u Crkvi u Hrvatskoj? Pitam jer je konkretno u vašoj nadbiskupiji bilo situacija gdje su nastale svojevrsne napetosti između neokatekumenskog pokreta i svećeništva.

Buđenje laičkih pokreta dugujemo Drugomu vatikanskom saboru koji je potaknuo laike da se organiziraju i ne prepuštaju evangelizaciju samo svećenicima. Svi krštenici pozvani su biti navjestitelji. Sabor je posebice istaknuo dva tipa svećeništva: opće i ministerijalno. Laici često nisu svjesni tog općeg svećeništva. Tamo gdje su svjesni svoje krsne odgovornosti, lakše nastaju zajednice i pokreti. Ponekad pri tome dođe i do napetosti kao što ste spomenuli. A napetosti mogu nastati i zbog toga što ponekad kod onih koji vode Crkvu nije zaživjela svijest o važnosti laika i njihove uključenosti u naviještanje Radosne vijesti. S druge strane, događa se vrlo često da među samim laicima nastane kriva svijest kako ono što rade mogu sami. Tu bih spomenuo misao svetog biskupa Ignacija Antiohijskog koji je rekao: “Tko nije s biskupom, nije u Crkvi”. Jako je važna osjetljivost crkvenosti za rad i vodstvo zajednice. Blaženi Ivan Pavao II. je u pobudnici Christifideles laici definirao u tom vidu neka načela koja su važna kao kriteriji za procjenjivanje laičkih pokreta. Nazvao ih je kriterijima crkvenosti. Prvi kriterij jest da laik svoj angažman čini zbog vlastitog posvećenja. Dakle, čista i zdrava motivacija. Drugi kriterij jest ispovijedanje katoličke vjere. Treći jest sadržan u formulaciji čvrsta i uvjerena zajedništva s Papom i biskupima. To je neobično važno. Problemi koje smo spomenuli možda nastaju upravo ovdje. Događa se, naime, da se pojedini laici udaljuju od tog načela, pa se u svom djelovanju osjete ‘samodostatnima’. Četvrti kriterij jest podudarnost i dioništvo u apostolskoj svrsi Crkve. To znači da bilo koji pokret mora imati osjećaj pripadnosti Crkvi. Ne može, dakle, biti sam za sebe i sebi dovoljan. Nismo tu da samo sebe spašavamo, nego da pomognemo i drugima. Pozvani smo misliti i na spasenje drugih. I peti kriterij jest nastojanje oko ponazočenja u ljudskom društvu. Rad i djelovanje kršćana mora se osjetiti u društvu. Crkva ne može djelovati i biti izvan svijeta. To je njezin križ: u svijetu je, ali ne od svijeta.

– U redu, ali što je sa svećenstvom? I sami ste rekli da pojedini biskupi i svećenici znaju loše reagirati na jačanje uloge laika?

To je, rekao bih, trajna napast. Osim opasnosti da se laici ‘bore za autonomiju’ od crkvenih struktura, postoji i opasnost da odgovorni u Crkvi sprječavaju pokrete ili ih zabranjuju i guše. Riječ je o dva ekstrema. I tu se krije odgovor na pitanje zašto je Papa pojedine redove i pokrete stavio pod svoju izravnu nadležnost. Zato se i veli kako si oni ‘esempti’, izuzeti od neposredne vlasti mjesnog biskupa. Ta izuzetost donosi mogućnost zdrave dinamike kojoj je Papa jamstvo i koja sprječava da se uguši neki red u razvijanju svoje karizme.

– Dobro, idemo konkretno. Što mislite primjerice o Neokatekumenskom pokretu koji je posebno dinamičan u zadnje vrijeme?

To je jedan od radikalnijih i zahtjevnijih pokreta unutar Crkve koji, usudio bih se reći, uspijeva realizirati neke odrednice kršćanskog programa. A to je jako pohvalno. Uspijeva im npr. vratiti u obitelj molitvu i čitanje Svetog pisma. Istina, zajednička večernja molitva bila je naša tradicija koja je nažalost pred izumiranjem. I trebat će nešto u tom vidu činiti kako nam se obitelji ne bi skroz sekularizirale. Članovi Neokatekumenskog puta uspijevaju vratiti oslabljenu i izgubljenu obiteljsku liturgiju. I ne bi bilo fino to ne primijetiti i ne priznati. No, ima stvari na koje ih valja upozoravati i poticati ih da ih usklade. Svećenicima koji ih duhovno poslužuju govorim kako valja poštivati liturgijske rubrike i preporuke koje Crkva propisuje i traži. Ponajprije to je slavlje svete mise. Misa se može slaviti i u kući, i u dvorani, na igralištu i na otvorenom. Ali, to su iznimke. Redovito slavlje svetih misa odvija se u sakralnom prostoru i na posvećenom oltaru.

Neki svećenici prigovaraju što se liturgijski odvajaju od župnih zajednica. Istina, Statut koji je odobren daje mogućnost da tri puta mjesečno slave misu u zajednici, a jednom u župi. Siguran sam kad bi bilo obratno, jednom u zajednici, a tri puta u župi, da bi takvih prigovora bilo manje. Ja sam svojevremeno u Dubrovniku dopustio subotnju misu u zajednicama, ali sam ih obvezao neka nedjeljom budu nazočni u svojim župama. Naravno, to je bila moja odluka prije donošenja Statuta. Uz prigovor odvajanja od župne zajednice za slavlje svete mise, problematično je slavlje svetog Trodnevlja izvan župne zajednice. A liturgija tog svetog vremena određuje neka se svi kod svetih obreda nađu skupa u župnoj crkvi ili katedrali. I neka se obredi ne slave ni po redovničkim zajednicama ni po filijalnim crkvama. Rekao sam odgovornima iz neokatekumenskih zajednica u Zadru kako ne kanim donositi zabranu takvih paralelnih slavlja. Očekujem, međutim, da se oni usklade s propisima i duhom liturgijskih odredbi sveopće Crkve. Budući da je utemeljitelj ‘nametnuo’ svoj španjolski melos i liturgijski način pjevanja uz gitaru, predlagao sam još dok sam bio u Dubrovniku neka se netko potrudi obogatiti liturgiju glazbom iz našega podneblja.

Ima, dakle, stvari u Neokatekumenskom putu koje valja pohvaliti, podržati i usvojiti. To je smisao i ljubav prema obitelji i životu, kao i praksa obiteljske molitve i sakramentalnog života. Istina, neke stvari predstavljaju kako sam rekao određena liturgijska i teološka pitanja koja valja uskladiti. A ima i kulturoloških elemenata, npr. glazba, koja za vjerski i liturgijski život nije najbitnija. Ali, kad je bliža mentalitetu ljudi i njihova mjesta, onda se lakše usvaja. Ovako, onima koji to prate sa strane izgleda kao nešto strano i ‘nametnuto’.

– Spomenuli ste tradiciju i liturgiju. Benedikt XVI. je svojim apostolskim pismom iz 2007. Summorum Pontificium ponovno reafirmirao tzv. “tradicionalnu latinsku misu”. Kako vi gledate na to pitanje?

Mislim da u Hrvatskoj uvjerljiva većina nije zainteresirana za takav način slavlja svete mise. Mi smo, naime, stoljećima slavili misu na narodnom jeziku. I to je za nas postao standard. Ali, razumijem Benedikta XVI. i njegove motive. Riječ je bila o njegovoj nakani da ne dođe do onoga do čega je obično dolazilo nakon brojnih koncilâ, a to su šizme. Nakon Drugoga vatikanskog sabora do većih šizmi nije došlo, osim Lefebvrea i njegove Družbe sv. Pija X. Mislim kako je Benedikt tim dopuštenjem htio djelovati ‘preventivno’ i konstruktivno. Iz te odluke mogu se iščitati, po mom sudu, dvije poruke. Prva kao da “tradicionalistima” veli: ‘Evo, vidite da nismo odustali od tradicionalne mise, što vi smatrate bitnim.’ Druga bi poruka išla, nazovimo ih tako, reformistima, i glasi: ‘Latinski je dio katoličke kulture i tradicije. I ne želimo odustati od njega.’ Inače, latinski doista nije bît euharistije. Bît je sadržana u otajstvu i smatram odluke Drugoga vatikanskog sabora opravdanima. S druge strane, od latinskog se prebrzo i olako odustalo. Još jedna  grješka koja je napravljena bila je kada su se okretanjem oltara prema vjernicima porušili bespotrebno brojne prekrasne crkvene građevine. To nitko nije tražio. Misa je mogla biti “spašena” tako da se posveta mogla slaviti kao i do tada, okrenuta prema oltaru, a služba riječi prema vjernicima. I onda ne bi niti došlo do šizme.

– Bio je to, dakle, mudar potez pape emeritusa?

Kada ga već spominjemo, moram reći da Crkva stoljećima nije imala takvog papu. Bio je nevjerojatan u jasnom i preciznom formuliranju postulata vjere, a istodobno je bio tako topao i pun suosjećanja, pun ljudskosti. Prava je šteta što se premalo njegovih govora i propovijedi prevodilo, a ono što je prevođeno, nije se dostatno čitalo. Mediji su ga potpuno pogrješno prikazali. Smatram ga patnikom koji je strašno trpio zbog pedofilskih skandala koji su potresali Crkvu. Ali, izvukao ju je iz te krize. Sjećate se one knjige razgovora s njemačkim novinarom Peterom Seewaldom kada ga je ovaj pitao je li razmišljao o ostavci zbog tih skandala? Benedikt je odgovorio: Zar kapetan može napuštati brod koji je u opasnosti? I tu se vidi njegova veličina. Odstupio je tek kasnije, kada je najgori dio te krize bio iza nas. Takav čin mogao je učiniti samo on kao vrhunski intelektualac i autoritet, pa nije bilo nikakvih potresa. Bogu hvala.

Razgovarao Goran Andrijanić

Copyright Bitno.net. Sva prava zadržana.