Osmijeh Edite Marije od Križa i zašto je sve drugo nebitno

Mani Gotovac je dobila nešto dodatnog medijskog prostora „iz čista mira“ spominjući nekad glumicu Editu Majić a sad karmelićanku sestru Editu Mariju od Križa.

Svašta napričala o njoj sa zaključkom da je Edita pobjegla u samostan slomljena srca zbog ljubavi i uništena drogom. Editini prijatelji se iznervirali i počeli slati po društvenim mrežama i portalima tekstove da to nije istina i da je strašno da se tako blati jedna krasna žena.

Istina, to je jeftin propagandni trik jer idu Dubrovačke ljetne igre gdje je Mani voditeljica dramskog programa, a u programu sve sami filozofi na sceni koji teško mogu dugo držati kazališnu vodu. Filozofi su u HNK sada hit, ali do ljeta će se fascinacija svjetskim imenima potrošiti, a kazališta u tome nema puno. Pa nije čudo da treba nešto što će izazvati polemike. Eh, kad bi se sad pokrenulo neko pisanje peticije protiv zloupotrebe lika Edite od Križa – koji bi se krasan medijski prostor otvorio!

Pa je zato dobačena još jedna od brojnih provokacija kršćanima na reagiranje. Ljude je – svjesno ili nesvjesno – iznerviralo kako je put Edite od Križa k Bogu sveden na bijeg od problema. Baš je našla kud će pobjeći! U zatvorenu zajednicu bosonogih karmelićanki u španjolskoj Avili. Jednog od najstrožih današnjih ženskih redova.

Nisam bila prijateljica s Editom Majić, gledala sam je kao kritičar u predstavama. Nije trebala velika pamet pri gledanju, svi su vidjeli da je velika glumica i da je iznimno lijepa mlada žena. No, uloge koje je igrala uglavnom sam zaboravila. Sjetim ih se kad predajem povijest drame studentima i pokazujem slike nekih njenih predstava. Ali nikad, dok sam živa, neću zaboraviti osmijeh Edite od Križa koji sam vidjela na televiziji u dokumentarcu prilikom posjeta njezine obitelji prije polaganja vječnih zavjeta.

Ona je uvijek bila lijepa i imala je lijep osmijeh. No, osmijeh snimljen iza rešetke zatvorenog samostana je – nešto posebno. To je radost onoga koji je susreo Boga, koji se Bogu prepustio. To je Mir kao posljedica predanja Bogu i ona duboka Sreća koju svi mi tražimo kojekuda. Ona je našla. Kad god pomislim na nju sjetim se tog osmjeha. Sve ostalo je nebitno. Gdje ga je prije tražila i kako je do njega došla. To je važno samo ako ona svjedoči drugima za primjer.

Silno sam radosna zbog nje, ali i zbog sebe. Znači da je moguće i danas postići taj mir i primiti Božju ljubav. Pa možda je i ja nađem… Mi koji znamo što taj osmijeh znači, ali smo tek na putu do njega trebali bismo to svjedočiti. Onima koji ne znaju, naročito. Nema ih smisla napadati, nema ih smisla osuditi. I oni traže svoju sreću, samo im se čini da će je naći u medijskoj buci i u blatu koje nabacuju na sebe ili druge. Edita od Križa koja je 11 godina u dobrovoljnoj strogoj klauzuri (nitko je ne drži pod ključem!) zato što je shvatila da je Bog jedini cilj našeg života, svjedoči svojim životom kako je malo potrebno u životu. Nada te turbe, nada te espante, solo Dios basta, kaže sv. Terezija Avilska, jedna druga karmelićanka, mističarka i naučiteljica Crkve. Ništa ti ne treba, (neka te) ništa ne plaši, samo Bog dostaje (Bog je dovoljan). Eh, kad bismo svi mi koji smo vani u svijetu to mogli iz glave spustiti u srce. Imali bismo Editin osmijeh i ne bi nas nervirali oni koji nas provociraju. Oni su u onom nada/ništa.

Već me dugo muči kako svjedočiti taj osmijeh, kako gledati Gore a ne se spuštati u blato… Imamo talente kao poklon od Boga, imamo snagu u rukama, osjećaj da smo Božja djeca u srcu… Kako svjedočiti? Životom, da, ali kako? Hajdemo o tome pisati jedni drugima…

Sanja Nikčević | Bitno.net