“Misionari koji su mi pozvonili na vrata objasnili su mi da žene ne bi smjele nositi hlače (Pnz 22,5) ni šišati kosu (1 Kor 11,6.14–15). To mi se čini vrlo razumnim stavom.”

Promislite ponovno o tome. Prvi redak glasi ovako: »Žena ne smije na se stavljati muške odjeće, a muškarac se ne smije oblačiti u ženske haljine. Tko bi to činio, bio bi odvratan Jahvi, Bogu svome.« Drugi redci glase ovako: »Jer ako se žena ne pokriva, neka se šiša… Ne uči li nas i sama narav da je mužu sramota ako goji kosu? A ženi je dika ako je goji jer kosa joj je dana mjesto prijevjesa.« Ovdje treba istaknuti da knjiga Ponovljenog zakona, glava 22., redak 5., ne govori ništa o muškim hlačama, haljinama, muškim odijelima i ženskim kostimima, kratkim hlačama, ili bilo kojoj drugoj vrsti suvremene odjeće. Kaže se samo da se žene ne smiju odijevati kao muškarci i da se muškarci ne smiju odijevati kao žene. To ne znači da kroj njihove odjeće ne može nalikovati jedan drugome. Napokon, kad bismo uz pomoć vremenskog stroja bili prebačeni u antička vremena, mogli bismo pomisliti da su se muškarci i žene doista slično odijevali – čak i pobožni Židovi koji su se pridržavali Zakona. To bismo mogli pomisliti zato što zapravo i nije bilo velike razlike u načinu odijevanja između muškaraca i žena.

Henri Daniel-Rops u svojoj knjizi Svakodnevni život u Isusovo vrijeme primjećuje da »se za mušku i žensku odjeću koriste iste riječi: ogrtač, pokrivač, plašt i pojas; pa ipak, unatoč tome, među njima je morala postojati razlika jer je Zakon odlučno branio muškarcima nošenje ženske, a ženama nošenje muške odjeće, i jer Talmud jasno kaže da takvo nešto potiče sumnju u homoseksualne sklonosti«. Najvjerojatnije je da se ta razlika očitovala u većoj finoći tkanine koja se koristila za žensku odjeću, kao i u njezinu širokom kroju. Iz rasprave pod naslovom Shabbath, koja je dragocjeno vrelo informacija o načinu odijevanja, saznajemo da su žene nosile i ukrasne vrpce načinjene od vune i svile, marame kojima su pokrivale ramena, razna pletena vlakna, te čitav niz najrazličitijih ukrasa čija je beskorisnost jednako očita kao i beskorisnost različitih odjevnih predmeta koji se danas nose.

U nekim izdanjima katoličke Biblije naći ćemo bilješku prema kojoj je Pnz 22,5 vjerojatno aluzija na nemoralne postupke u kanaanskim religijama. Kakva je ta praksa doista bila, ostavit ćemo na volju čitateljevoj mašti. Dovoljno je kazati da je čitav smisao ovog retka sadržan u tome da postoji prirodna razlika između muškarca i žene, koja bi se trebala očitovati i u njihovoj odjeći, ali, isto tako, u njemu se ništa ne kaže o tome kakvu bi točno odjeću trebali nositi muškarci, a kakvu žene.

Kad ljudi iz njega zaključuju da današnje žene ne bi smjele nositi hlače, očito je da su otišli predaleko u svojim zaključcima. Oni u tom odlomku vide sadržaj kojega u njemu nema. Ponajprije, u njemu se ništa ne kaže o tome kakva odjeća pripada (zauvijek?) muškarcima, a kakva ženama. Danas ni jedan zapadnjak ne nosi odjeću kakvu su nosili stari Židovi, iz čega bi netko mogao zaključiti da svi suvremeni muškarci i žene, pa čak i oni koji se starinski odijevaju, krše ovo biblijsko pravilo. Možda je to točno, ali to uopće nije važno, jer je riječ o disciplinskom pravilu koje je vrijedilo u starom Zakonu i koje danas jednostavno više ne vrijedi.

Slično je i s dužinom kose. Treba uočiti da se u spomenutoj tvrdnji ističe kako žene ne bi uopće smjele rezati kosu. Tako daleko nije išao čak ni Pavao. On je samo bio protiv toga da muškarci nose dugu, a žene kratku kosu, no valja znati kako je on samo govorio o jednom određenom običaju svoga vremena. Dužina kose je nevažna. Čak i u najstrožim protestantskim sljedbama, koje doslovno tumače Sveto pismo, većina žena to otvoreno priznaje u praksi, ako već ne i u teoriji, budući da one doista šišaju kosu nakratko, barem prema drevnim standardima.

Ova dva pitanja pokazuju što se događa kad se pravila koja se odnose isključivo na disciplinu pokušavaju primjenjivati na apsurdan način, i kad se pravila koja su se odnosila na jedno ranije vrijeme pokušavaju nekritički primijeniti na neko drugo, kasnije vrijeme. Riječ je o sasvim privatnim šašavim tumačenjima u kojima nema ni zrnca zdravog razbora. Ipak, u njima postoji određena doza dosljednosti. Ako netko zaključi da sve što u Bibliji piše treba shvatiti doslovno, tumačenje postaje lagano sve dotle dok čitamo stih po stih – i sve dotle dok neke dijelove Biblije nismo uopće pročitali.

Najčešće je ispravno ono tumačenje na koje nas upućuje zdrav razum. Odlomci za koje nam se čini da se ne mogu primijeniti na naše vrijeme najčešće se ni ne odnose na nj. Nemojte dopustiti da vas neki poznanik uvjeri u nešto drugo. Ako vas je zbunio, posegnite za nekim dobrim katoličkim komentarom i provjerite napomene u katoličkoj Bibliji. Ukoliko ih imate pri ruci, mogu vam pomoći i neke referentne knjige, kao što je knjiga Daniel-Ropsa.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Karla Keatinga “Što katolici doista vjeruju”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.