Sjećam se kad sam prvi put prisustvovao katoličkoj liturgiji, na molitvi Večernje u bizantskome sjemeništu. Moj kalvinistički odgoj nije me pripremio za takvo iskustvo – tamjan i svete slike, prostraciju i klanjanje pred oltarom, pjesme i zvona. Sva su moja osjetila bila uključena. Nakon toga me jedan sjemeništarac upitao: “Što vam se čini?” Jedino što sam mogao odgovoriti bilo je: “Sad znam zašto mi je Bog dao tijelo: da u liturgiji štujem Gospodina s njegovim narodom.”

Naše bogoslužje nije samo dobro i istinito. Ono je i prekrasno. Mi ga činimo prekrasnim zato što je ono za Boga. Tamjan se prije puno više koristio na misi. Ja nisam prvi obraćenik koji je priznao da je bio očaran svojim prvim iskustvom tamjana. Bilo je to ugodno, estetsko iskustvo. Postoji dobar razlog zašto nas nekatolici povezuju sa zvonima i mirisima. Zato što zvona i mirisi ostavljaju snažan dojam na ljude.

Ostavljaju, zapravo, tako snažan dojam da su neki zabrinuti ne odvraća li nas tamjan od istinskoga bogoštovlja. Oni se brinu da tamjan ne svede bogoslužje na samo estetski doživljaj i od katolicizma napravi religiju vanjštine, umjesto religiju istinskoga unutarnjeg života. Bog je upozorio Izraelce da se klone takve raskošnosti a, preko proroka Izaije, otišao je čak tako daleko da im je rekao: “Prestanite mi nositi ništavne prinose, kâd mi omrznu” (Iz 1,13).

Međutim, Bog nije ukinuo vanjske oblike bogoštovlja. On je želio da njegov narod prestane zanemarivati svoje unutarnje raspoloživosti. Zapravo je, preko proroka Malahije, nagovijestio dan kad “od istoka do zapada… na svakom mjestu prinosi se kâd i žrtva čista Imenu mojemu” (Mal 1,11).

Tamjan je uistinu bio važan dio biblijske religije – a takav je ostao i do danas – zato što se Bog pobrinuo da tako bude. Prinošenje tamjana bila je najvažnija dužnost starozavjetnih svećenika i stari se Zakon posebno pobrinuo da propiše mirise, posude i obrede vezane uz tamjan (vidi, na primjer, Izl 30). O velikome svećeniku Aronu Bog je ovo rekao: “Odabrao sam ga između svih plemena Izraelovih da mi bude svećenik, da se uspinje na moj žrtvenik, da prinosi žrtve paljenice” (1 Sam 2,28).

A to su svećenici i činili od Mojsijeva do Isusova vremena i dalje. Isusov rođak Zaharija obavljao je svoju svećeničku dužnost paljenja tamjana u hramu kad mu se ukazao anđeo Gabriel. Čini se da je bilo uobičajeno da “mnoštvo naroda” svaki dan moli pred hramom “za vrijeme kađenice” (vidi Lk 1,9–11).

Tamjan je postao najznakovitiji oblik bogoslužja. Gru­men tamjana, jednom kad ga ubacimo u kadionicu s vrućom žeravicom, uzdiže se prema nebu kao mirisan dim. To treba biti izvanjski znak unutarnjega otajstva koje je istinska molitva. “Nek’ mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice tvoje”, rekao je David (Ps 141,2). Istu je metaforu primijenio i sveti Pavao (vidi Fil 4,18). Filon Aleksandrijski, židovski teolog iz 1. stoljeća, slobodu dima koji se iz kadionice uzdiže prema nebu vidio je kao simbol duhovnih i razumskih vrijednosti čovječanstva, uređenih na božansku sliku.1 Kad se tamjan prinosio zajedno sa životinjskom žrtvom, rekao je Filon, on je simbolizirao cjelovitost ljudske naravi, tijela i duše, koju se daje Bogu.

Tamjan je tako blisko bio povezan s bogoslužjem da je paljenje tamjana u čast idolima za proroke bila živa slika nevjere. “I sudit ću im za sve opačine njihove; zato što me ostaviše, zato što kadiše drugim bogovima i klanjahu se djelima ruku svojih” (Jr 1,16).

Ta se slika jednako dobro mogla primijeniti na rana stoljeća kršćanstva kad je rimski zakon od svih građana tražio da pale tamjan pred božanstvom cara zaštitnika. Prinošenjem toga prstohvata tamjana neki su kršćani (privremeno) spasili svoje živote, ali su počinili smrtni grijeh otpadništva. Pravo su bogoštovlje zamijenili lažnim, a time su se izopćili iz Crkve. Kršćani koji su ostali vjerni izdajice su nazivali “turiferima” – kadioničarima.

Dakle, za svakoga čovjeka iz davnine paliti tamjan značilo je prikazati simbolički bogat bogoslužni čin. Kad je sveti Ivan tražio riječi kojima bi oslikao anđeosko bogoslužje na nebu, opisao ga je popraćenoga dimom koji se uzdiže iz posudica punih tamjana (vidi Otk 5,8). Molitve svetaca na zemlji, kaže sveti Ivan, uzdižu se u nebo poput tamjana (vidi Otk 8,3–4).

Tamjanu je mjesto uz bogoslužje. On nije nužan, ali je prekrasan i izražajan, i dostojan božanskoga bogoštovlja. Bog ga je propisao svojim Zakonom ne zbog sebe, nego zbog nas, da kroz taj znak možemo vidjeti ljepotu bogoslužja.

U Isusovo vrijeme tamjan se palio samo u hramu, ali i za vrijeme “zajedničkoga” jela, haburaha o kojem smo govorili u 4. poglavlju. Rabini su nadugo i naširoko raspravljali o načinu na koji se tamjan pravilno koristi u ovom obredu ognjišta i doma.

Koliko bismo tek trebali biti pažljiviji pri unošenju ovoga mirisnog znaka u misu – u jelo našega novozavjetnog zajedništva.

Najraniji kršćanski spisi i pisci – Didaché, sveti Justin, sveti Irenej – Malahijino proroštvo (1,11) primjenjivali su na euharistiju. Govorili su da je sveta misa čisti prinos, uvijek i svugdje prinos tamjana Bogu Izraela. Sveti Pavao je to lijepo rekao: “Ali hvala Bogu koji nas u Kristu uvijek proslavlja te širi po nama na svakome mjestu miris svoga spoznanja. Da, Kristov smo miomiris Bogu i među onima koji se spasavaju… miris iz života u život” (2 Kor 2,14–16).

Prebirite u svome srcu

Vladaru Gospodine Isuse Kriste, Riječi Božja, koji si se Bogu Ocu dragovoljno predao kao nevina žrtva na križu, žeravico dvostruke naravi, koja si mašicama dotaknula usne proroka i odnijela njegove grijehe: dotakni tako i srca nas grješnika i pročisti nas od svake mrlje, i prikaži nas svete pokraj svojega svetog oltara, da ti možemo prinositi žrtvu hvale. Primi od nas, tvojih beskorisnih slugu, ovaj tamjan kao sladak miris, učini mirisnim zao smrad naših duša i tijelâ i pročisti nas posvećujućom snagom tvojega presvetog Duha…

Primi ovaj kâd iz ruku nas grješnika, kao što si primio žrtvu Abelovu, Noinu, Aronovu i Samuelovu, i žrtve svih svetaca tvojih, štiteći nas od sveg zla i čuvajući nas da ti bez prestanka udovoljavamo, štujemo te i slavimo…

Zahvaljujemo ti se, Spasitelju i Bože svih nas, na svim dobrim stvarima koje si nam dao i na zajedništvu tvojih svetih i čistih otajstava. Prinosimo ti ovaj kâd moleći: Čuvaj nas u sjeni tvojih krila i do našega zadnjeg daha učini nas dostojnima sudjelovanja u tvojim svetim obredima posvećivanja naših duša i tijelâ, i u nasljedstvu kraljevstva nebeskog. Jer ti si, Gospodine, naše posvećenje i mi te hvalimo i zahvaljujemo tebi, Ocu, Sinu i Duhu Svetom.2

Molitve kađenja, iz Božanske liturgije svetoga Jakova, 4. stoljeće ili ranije

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Znakovi života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

———————-

1  Filon Aleksandrijski, De specialibus legibus, 1,171.

2  Liturgy of St. James, prilagođeno iz 7. vol. djela Ante-Nicene Fathers (1994; repr. Peabody, MA: Hendrickson, 2004), 537, 540, 549.