Na odjel babinjača iz rađaone, dobro i živo mi je u glavi, često se uđe ne baš složene kose, s bolnim pokretima tijela popraćenim jecajima, s umornim licem, ali s očima koje najčešće ukazuju da smo bile na posebnom mjestu. I baš zadnji put kada sam nakon poroda došla kući, mnogo sam razmišljala o tom mjestu, tim događajima i o primaljama koje ondje rade i koje uistinu imaju priliku i moć biti „Cirenci“ mnogim ženama.

Kada se nakon velikog događaja poroda vratiš doma, a na vratima te možda i ako Bog da, dočekaju baloni, a unutra cvijeće i skuhani ručak, još više shvatiš da si bila na nekom posebnom mjestu te se pri ponovnom povratku u svoju svakodnevicu žene nerijetko osjećaju kao da su „pale s Marsa“, još uvijek prebirući u glavi bljeskove tijela, lica, krvi, djeteta, ruku i to možda najviše ruku primalje.

A porod je takav da kroz kakvu god težinu prođeš, opet nakon toga možeš i uskrsnuti i vidjeti da je nakon svega toga u ta dva kata bolnice, tijekom jednog, dva ili više dana, iz krvi i muke nikao novi čovjek – dijete, a uz njega nekako i nova ti.

Uvijek kada su dovozili žene s poroda u sobe, pogledala sam im u oči. Zadnji put kad sam zbog žutice ostala dulje u bolnici, zajedno sa ženom do sebe sam prala kosu te smo se jedna drugoj divile kako smo lijepe. Ona je strahovala za moje dijete ako ja zaspim, a ja sam nju budila kada je njezino plakalo. Dok sam se tako jednom gušila u kašlju, jedna mi je docimerica dala svoj jedini med koji je dobila za doručak. Zar to nije kao u ratu, kao u mučnim situacijama u kojima se ljudi međusobno osjećaju posebno bliskima jer ih povezuje ista bol i ista radost?!

I dok svako jutro čekaš vizitu umirujući se mišlju da će sve što će ti reći biti dobro, vani kroz prozor busevi i dalje voze, ljudi jednako žive, kuhaju ručak i obavljaju svakodnevne poslove. I jedino ti bolnički odjeli tako neobično dobro znaju kako je neobično zakoračiti u sve staro kada je sve tako novo, drugačije; kada se doživi jedno mistično putovanje donošenja novog čovjeka na svijet koje je pravo dioništvo u Božjem stvarateljskom djelu. A tko u tome sudjeluje više od primalja? Tko radi više od njenih ruku?

Na današnji dan kada se obilježava Međunarodni dan primalja, imala sam priliku razgovarati s dvije primalje iz dva hrvatska rodilišta.

Evo što o svom pozivu misli mlada primalja iz jedne hrvatske bolnice:

„Primaljstvo me privuklo iz ljubavi prema maloj djeci. To je poseban poziv koji zahtijeva odgovornost, znanje i iskustvo. Za svaku primalju teška je svaka situacija kad majka i dijete ne budu dobro i isto tako kada očekujemo teška stanja djeteta. Jedna od situacija koja mi se urezala kao teška je kada je jedna rodilja ostavila svoje dijete u rodilištu jer je imalo teške malformacije. A od lijepih situacija? Svaki porod zapravo je za nas posebno iskustvo i donese jednu sreću. U sadašnjem trenutku mislim da ima malo primalja i da nisu dovoljno cijenjene“.

Jedna druga, višegodišnja, primanja poručila je da primaljstvo nije obično zanimanje, nego životni poziv te da je najljepši dio primaljstva biti dijelom rađanja novog života, biti na samom izvoru života i sudjelovati u trenutku kada bračni par upoznaje plod svoje ljubavi, novog člana obitelji.

Zbog svega toga rodilište je, svjedoči, najposebnije mjesto u svakoj bolnici. To je odjel na kojem je uvijek drugačija atmosfera nego na drugim odjelima, puna života i uglavnom radosnih trenutaka. A isto tako kada se u rađaonici dogodi tragedija, što je primaljama najteži dio posla, tuga se osjeća na cijelom odjelu.

„Primalje su one”, nastavlja, „koje pružaju podršku, educiraju i pomažu trudnicama tijekom trudnoće i poroda, pripremaju za sam porod, porađaju, a nakon poroda brinu se o majci i njezinom novorođenčetu, objašnjavaju tehniku dojenja te uče majku o brizi za novorođenče i nju samu.”

Trenutačno najveći problem u primaljstvu nedostatak je visokoobrazovanih primalja, jer kao i druge struke, i primalje se obrazuju kroz cijeli radni vijek, kako bi pratile razvoj medicine i općenito promjene u društvu.

Svim primaljama čestitamo njihov dan uz molitvu da nam Gospodin providi nove primalje i da ih prate svetci zaštitnici primalja i porođajnih muka: sveti Rajmund Nonat, sveta Brigita Irska i sveta Margareta Antiohijska!