PATNJA NEVINIH DUŠA

Zašto djeca okrutno pate ako je Bog svemoćan i dobrostiv?

Nije li ljudska patnja dokaz kako pravedan i svemoćan Bog ne postoji? Profesor filozofije na Sveučilištu u Bostonu Peter Kreeft kaže upravo suprotno!

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Kada je nevina duša pogođena strašnom bolesti, raznim oblicima mučenja i ubojstvom, prirodno je da u sebi osjećamo tugu, bespomoćnost, i često bijes, te smo zapanjeni patnjom nevinih. Mnoge osobe su uvjerene da upravo takva patnja potvrđuje da Bog zapravo ne postoji. Argumentiranje te tvrdnje izgleda ovako:

Bog je svemoćan i dobrostiv.
Bog kao takav ne bi nikada dopustio nepotrebnu patnju.
Ipak konstantno oko nas promatramo nepravednu patnju.

S obzirom na gore navedeno, jedan od zaključaka o Bogu je lažan. Bog ili nije dobrostiv ili nije svemoćan ili On jednostavno ne postoji?

Što ne valja s ovim argumentom?

Prvo, pogledajmo na što se misli kada se kaže da Bog ne bi dopustio nepravednu patnju.

Dvije su vrste patnje: ona koju je prouzročilo ljudsko biće a koju nazivamo moralno zlo, i ona koju je prouzročila priroda (na primjer potresi ili kancerogeni tumori).

1. Moralno zlo: Slobodna volja je odgovor na pitanje kako u isto vrijeme može postojati moralno zlo i dobri Bog. Zašto? Budući da je Bog ljudima dao slobodnu volju, oni su slobodni ponašati se protiv njegove volje. No, činjenica da ljudi čine zlo, nije dokaz da Bog nije dobar.

Štoviše, kada Bog ne bi postojao, onda ne bi postojao ni standard apsolutne dobrote. Svaka prosudba pretpostavlja neko mjerilo (standard). I to je istina koja vrijedi i za naše moralne prosudbe. Koje je naše mjerilo kojim zaključujemo da je zlo zaista zlo? Kada Bog ne bi postojao, najviše što bismo mogli reći o zlu jest da nam se, prema našem subjektivnom mišljenju, ne sviđa kada ljudi čine određene stvari drugima. Tada ne bismo na osnovu čega imali reći da je neki čin zao, samo bismo mogli reći da nam se nešto ne sviđa. Stoga, problem ljudske zloće postoji samo ako postoji i Bog.

2. Prirodno zlo: Puno teže pitanje tiče se patnje koju prouzrokuje sama priroda. Tako, na primjer, promatramo kako nevino dijete pati od neke neizlječive bolesti, i žalimo se kada takve stvari vidimo. I to je razumljivo. Smatramo to pogrešnim i nepravednim i nečim što se ne bi smjelo događati. I to je razumljivo, ali je nelogično ukoliko ne vjerujemo u Boga!

Jer, ako ne vjeruješ u Boga, tvoji subjektivni osjećaji će biti jedino uporište iz kojeg ćeš se moći protiviti prirodnoj patnji. U redu, neke stvari ti se ne sviđaju, ali kako možemo samo na osjećaju da nam se nešto ne sviđa temeljiti dokaz da Bog ne postoji. Razmislimo o tome. Jer upravo je suprotno. Naše prosudbe o dobru i zlu, i naravnom i ljudskom zlu, pretpostavljaju Boga kao mjerilo (normu). Jer ako Bog ne postoji, ne postoji ni dobro ni zlo, jer to onda priroda samo čini svoje. Ako ne postoji ništa drugo osim prirode, onda apsolutno nema potrebe objašnjavati zašto jedna osoba pati, a druga ne pati. Nepravedna patnja je problem samo zato što imamo osjećaj za pravedno i nepravedno.

Ali otkuda dolazi takav osjećaj? Zasigurno ne dolazi iz prirode. Nema ničeg pravednog vezano za prirodu, priroda je samo pitanje opstanka. Drugim riječima, što znači kada kažemo za patnju da je nepotrebna ili pogrešna. Kako smo došli do tog zaključka? Uz pomoć kojeg mjerila? Moje osobno mjerilo ne znači ništa. Tvoje osobno mjerilo ne znači ništa. O tome kako je patnja nepotrebna ili pogrešna možemo smisleno razgovarati samo ako već unaprijed vjerujemo kako mjerilo dobra i zla objektivno postoji. Ako, dakle, to mjerilo zaista postoji, to onda znači da Bog postoji.

Štoviše, osoba koja vjeruje u Boga neusporedivo se lakše nosi s pitanjem naravne patnje od ateista, kako psihološki tako i logički. Jer ako prihvaćamo da Bog postoji, tada je također moguće vjerovati da će taj Bog nekako stvari okrenuti na dobro – ako ne na ovome svijetu, onda na drugome. S druge strane, za ateista ni jedna patnja nema smisla i ne može se okrenuti na dobro. Za njega ne postoji konačna pravda. U njegovu razmišljanju loši pobjeđuju, a dobri pate. Potresi i tumori ubijaju – kraj priče, doslovno.

Ako je priroda sve što postoji, kako neka osoba koja je osjetljiva može ostati duševno zdrava u svijetu u kojem tsunami izbriše cijeli jedan grad, u kojem zli ljudi muče i ubijaju nevine žrtve, a bolesti neselektivno napadaju ljude? Odgovor je: ne može!

Je li to način na koji želiš živjeti?

Peter Kreeft | www.catholiceducation.org

Prijevod: Ana Kambić | Bitno.net

Objavljeno: 7. studenoga 2014.

Možda vam se svidi