“Father Leon” je u Međugorju od 2015. godine zadužen za hodočasnike s engleskog govornog područja. Donosimo njegovo svjedočanstvo u kojem govori kako su poruke Kraljice Mira promijenile njegov život. Ostala svjedočanstva iz serijala koje priprema Marija Jerkić, pogledajte na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje.

“Ja sam o. Leon Pereira, svećenik dominikanac iz engleske provincije, rodom iz Singapura. To jest, tamo sam odrastao i onda proveo većinu svog života u Ujedinjenom kraljevstvu. Sjećam se da sam prvi puta čuo za Međugorje kada sam imao 12 godina, 1983. godine u knjizi, piše Radio Mir Međugorje.

Ta se knjiga bavila posebnim fenomenima. Ono, prvo poglavlje obrađivalo je NLO, drugo je bio poltergeist, a treće Međugorje. I tu sam prvi puta čuo za Međugorje i rekao sam to svojoj obitelji, ali nitko nije bio zainteresiran ili su samo rekli: Ma da, super.

I tako, odrastao sam u Singapuru, u obitelji Indijaca, moji baka i djed su 1930.-ih preselili u Singapur, tako da su indijski katolici bili zapravo veoma pobožni, jako tradicionalni, na mnogo načina kao Hercegovci.

Molili smo krunicu kao obitelj svaki dan, svaku večer prije obroka. Sjećam se da smo u korizmi morali postiti svaki dan. Možda su ipak tako činili odrasli, možda sam ja bio pošteđen jer sam bio premlad. Imali smo sve to, ali ja sam se ipak nekako udaljio od vjere.

Katolička vjera više nije imala smisla za mene. Nitko mi nikad nije objasnio neke stvari, i kada sam imao 17 godina, malo sam se udaljio od vjere. Družio sam se s tim protestantima, evangelicima i volio sam moliti s njima, slavili smo Gospodina.

Ali tu nije bilo stvarnog sadržaja, samo emocije, emocije su bile zadovoljene, ali ne i intelekt. I proveo sam godinu dana s njima i još uvijek bio nezadovoljan, zato sam ih napustio. A oni su me prethodno pokušavali okrenuti protiv Gospe što im je dobrano i uspjelo, no nisu me uspjeli okrenuti protiv Euharistije. Također su napadali Papu, Svetog Oca.

U velikoj mjeri su i uspjeli, ali sam ih svejedno napustio i oko kolovoza te 1988. godine, a bila je to marijanska godina, krajem te godine, 15. kolovoza, održavao se veliki skup na jednom od stadiona u Singapuru.

Došlo je oko 100 000 katolika na taj događaj. I moja mama je htjela ići i pitala me da idem s njom. Odgovorio sam joj da ja ne vjerujem u Gospu. A ona me onako pogledala i rekla: Baš me briga, Ona vjeruje u tebe. Zato ideš sa mnom! I odvela me na taj velebni skup, došli smo tamo i svi su molili krunicu i, znate, u svojoj glavi ja sam se već pomalo osjećao kao protestant.

Sve sam ih potom promatrao i mislio: O, ti obmanjeni narode, praznovjerni, nabrajate svoje desetice kada biste mogli biti poput mene i moliti se direktno Bogu. To je jako bahato. Bio je to 15. kolovoz, a u studenom završava nastava u Singapuru jer smo odmah pored ekvatora, tako da traje od siječnja do studenog.

I od sredine studenog si slobodan, prosinac je neradan, odlično! I jedan od mojih tada najboljih prijatelja, bio je metodist, kaže meni ovako: Gle, bit će predavanje o tom smiješnom mjestu u Jugoslaviji, Međugorju.

Rekao mi je: Marija se tamo ukazuje. Bi li išao? I kada je on izrekao ime koje sam ja sada krivo izgovorio, znao sam za njega, ali sam si mislio zašto je ovaj protestant zainteresiran. I tako sam iz znatiželje prema njemu otišao na to predavanje. I slušao sam to izlaganje koje je održao bračni par Victor i Vivienne Wee. Victor je liječnik i on i njegova supruga Vivienne došli su ovamo negdje 1984.- 85., u to vrijeme.

Vrativši se u Singapur, počeli su evangelizirati i govoriti o Međugorju. I vidite, posljedica toga je da je Međugorje pomladilo crkvu u Singapuru. I svaka je župa počela uvoditi trajno klanjanje i krunica se ponovno počela moliti, vratila se i sve se to događalo zbog tog smiješnog mjesta u Jugoslaviji, “Međugođi”.

I ja sam otišao na izlaganje Dr. Victora i Vivienne Wee. I kada sam čuo što su iznijeli, odmah sam povjerovao. I povjerovao sam, pogotovo kako su govorili o Euharistiji i sv. Misi, a zapravo su govorili o pet kamenova i također postu… I od toga dana krenulo je moje obraćenje. Počeo sam postiti i moliti krunicu i ići na mjesečnu ispovijed. Možda bih prije toga i išao na ispovijed, mislim, jednom, dva – tri puta godišnje, možda.

Ali nakon toga išli smo jednom mjesečno jer je majka to zahtijevala, tako da se moje obraćenje zbilo 19. studenog 1988. kada sam čuo za Međugorje. I tada sam cijelim svojim srcem povjerovao u nj.

Vidite, kada sam se obratio, imao sam 17 godina. S 18 završavamo srednju školu i ako si muško, nije ti dopušteno napustiti zemlju ako imaš npr. 14, 15, 16 godina. Ne možeš lako izaći iz zemlje jer imamo nacionalnu službu. To jest, vojni rok koji traje dvije i pol godine, pa oni misle da bi mi mogli pobjeći i nikada se više ne vratiti.

I zato nisam mogao doći u Međugorje kada sam povjerovao u Međugorje. Morao sam pričekati da odem u vojsku. I kada se pridružiš vojsci, onda oni više nisu u strahu da bi ti mogao otići. Tijekom služenja vojnog roka i treninga doživio sam nesreću. Slomio sam kralježnicu na dva mjesta, svakakve ružne stvari su se tu izdogađale, duga priča.

Zatim sam imao operaciju i onda se oporavljao godinu dana. Dok sam se oporavljao, dakle, tijekom oporavka, sjećam se da mi je netko u župi, netko od mladih mi je rekao: Pa zašto sada ne odeš u Međugorje? Slobodan si sada ako želiš ići!

I pomislio sam, wow, da, možda bih baš mogao, ali, naravno, tada nisam imao novaca, pa sam predložio svojim roditeljima i oni su bili oduševljeni. Htjeli su da dođemo na Dan zahvalnosti, da prohodam i više ne budem paraliziran. Stigli smo u rujnu 1991. I moram priznati, nismo bili baš informirani o onome što se ovdje događa. Rat je već bio počeo, Hrvatska i Slovenija su se odcijepile.

Već su počeli problemi, mislim da se Vukovar još nije bio dogodio, ali skoro. Sjećam se kako su ljudi izgledali, posvuda strah u ljudskim očima. Kada smo stigli, morali smo sletjeti u Beograd i onda sjesti na bus. Stigli smo u Međugorje baš na večer, sunce je zalazilo. I prije nego smo sišli s busa, moja mama je navela cijeli bus da gleda u sunce povikavši: Gle, evo čuda sa Suncem!

I zapravo se sjećam da sam nakratko pogledao i nebo je bilo puno zlatne boje možda se i događalo čudo sunca, ali sjećam se razmišljanja: Ne, ne gledajte! Inače stavljamo Gospodina pred kušnju! I ja sam odbio gledati, nisam htio. Ali tih vremena, sjećam se također, takve stvari bile su gotovo redovite. Sjećam se da se činilo kako neke krunice postaju zlatne, zatim miris ruža i čudo Sunca i još mnoge druge stvari.

I da, križ na Križevcu bi promijenio oblik ili ponekad nestao ili se pretvorio u goruću kuglu ili bi se okretao. Svakakve stvari su se događale, ali ono što sam primijetio, sjećam se, nikoga od seljana nisu nimalo uzbuđivali ti znakovi i čudesa, nitko nije trčao za tim stvarima. A najjači dojam koji sam doživio bio je večernji program jer su u to doba svi išli na večernji program, svi!

Jer svaka obitelj imala je glavu obitelji. Bila je to baka ili baba. I u to vrijeme sve su babe nosile crninu, ako su bile udovice te su imale i crnu maramu oko glave.  I bile su izrazito moćne! Baba bi primjerice rekla: Idemo svi na večernji program! I obitelj i hodočasnici, nije nitko imao izbora! I svi bismo otišli i ono što je jako utjecalo na mene je da su svi u selu molili krunicu zajedno i onda slavili sv. Misu, a potom ostajali na klanjanju.

Vidjelo se da imaju mnoštvo briga, ali su molili. Na dane posta, srijedom i petkom, “baba” bi nam opet stavila u ruke vrećicu s vodom i kruhom i rekla: Sada, izađite gore na brdo, molite svoju krunicu i ajte! I to je bilo to! I tako smo i postupali. Ta vrsta hodočašća, ono te stvarno odgoji onako kako je Gospa sama vodila ovo mjesto.

I kao rezultat dolazaka u Međugorje posijano je sjeme zvanja i išao sam na Misu svaki dan iz vojne baze u kojoj sam bio stacioniran. Zbog ozljede sam mogao ići doma svake večeri, a umjesto odlaska doma, išao bih u crkvu. Kuća mi je bila u jednom smjeru, a ja bih išao u drugom smjeru da bih stigao u crkvu na Misu u 18 sati i onda išao doma. I sjećam se da bih se bio jako uznemirio na one dane kada nisam mogao ići u crkvu, a na dane kada bih kasnio, trčao bih i ne bih imao mira sve dok ne bih stigao u crkvu.

Čineći to sjećam se da sam razmišljao: Što se ovdje događa? I mislio sam, okay, valjda mi se sviđa boraviti u crkvi. Svećenici žive u crkvi, možda bih onda i ja trebao postati svećenik, tako sam rezonirao. Razmišljao sam o tome i čak načeo temu s roditeljima, ali oni su bili totalno protiv toga. I tada su mi na pamet pale Isusove riječi: Tko god ljubi oca i majku više nego mene, nije mene vrijedan.

Ali nakon nekoliko mjeseci izostanka potpore od strane roditelja, osjećao sam da to nije za mene. I po završetku vojnog roka otišao sam u Englesku studirati medicinu, na sveučilište u Leedsu u Yorkshireu, na sjeveru Engleske. Studirao sam medicinu i razmišljao kako ću izbaciti iz glave sve misli o svećeništvu, ali dok sam bio tamo, osjećao sam duboku nelagodu koja me nikada nije napustila i stalno sam mislio na Međugorje.

Jednom sam usnuo san koji me tako potresao da sam ponovno počeo razmišljati o svećeništvu. I kada sam pomišljao na svećeništvo, osjećao bih veliki mir. S fakulteta smo tako znali ići u benediktinski samostan na sjeveru pokrajine Yorkshire, u mjesto Ampleforth. Pričao sam tamo s jednim od opata i on mi odjednom reče: Znadeš li da si ti dominikanac!? Ja kažem: Što je to – dominikanac?

A on će: Idi dalje i otkrij! U to vrijeme znao sam samo da su dominikanci nešto poput franjevaca, samo manje glamurozni. Tako sam mislio i nisam tome pridavao veliki značaj.

Međutim, nakon šest mjeseci jedna moja prijateljica diplomirala je ranije, studirala je engleski i španjolski, pa je završila puno ranije. Otišla je u Južnu Ameriku, volontirala kod isusovaca, a zatim se vratila. Otišli smo na piće u pub i ona je pričala o svojim dominikanskim prijateljima, a ja sam je pitao: Misliš li pri tom na Dominikansku republiku? A ona će: Ma ne, na dominikance, fratre. Dodala je da ih moram upoznati! I rekao sam joj što mi je rekao onaj opat, stoga je ponovila: Moraš ih upoznati! I dala mi je kontakt broj.

Eh, u to vrijeme postojali su e-mailovi, ali nije ga svatko imao, pa sam morao uputiti pismo klasičnim putem nekom fratru u Glasgow, u Škotsku.  On mi je prekrasno odgovorio i rekao: Dođi, dođi i ostani, dođi i vidi! Tako sam otišao, ostao s dominikancima i svidjelo mi se. Pridružio sam se Redu 14. rujna 1998. Tada sam obukao habit.

I počeo sam opet dolaziti u Međugorje 2009., nakon 18-godišnje pauze između prvog i drugog dolaska. Od 2010. znam da se iz Engleske tako jednostavno može doći u Međugorje, pa sam počeo dolaziti 3-4 puta godišnje. I onda 2015.g., u svibnju, čuo sam da o. Kevin, kapelan za zemlje engleskog govornog područja, ide u mirovinu i netko mi je rekao: Oh, negdje ima popis, moraš se prijaviti.

Mislim da sam za to saznao 12. svibnja, a 13. svibnja, na dan Gospe Fatimske, ispovijedao sam i vidio grupu dominikanaca kako prolaze. Dominikanska suma, skupni naziv za te dominikance, njih dvanaestoricu iz Zagreba. Potrčao sam za njima, samo da im se javim, a s druge strane dolazio je fra Marinko, župnik.

Vikao je: “Braćo, braćo”! I onda je pogledao mene, a ja definitivno ne izgledam kao da sam iz Zagreba. Možda iz Ljubuškog. I rekao mi je: Vi, oče, ovdje često dolazite, je li tako? Potvrdio sam da dolazim često. I pozvao me sa sobom u ured.

Fra Marinko mi je postavio par pitanja, npr. što ja mislim da je u Međugorju dobro. Odgovorio sam, večernji program i klanjanje. I onda me pitao što ja mislim da Međugorje treba. Rekao sam, kapelu trajnog klanjanja.

Onda me pitao koje jezike govorim. Odgovorio sam, a on mi je rekao: Dobro, dobro, možeš ići sada! A ja nisam shvatio da je to zapravo bio razgovor za posao. I kao rezultat tog razgovora rekao je da bi htjeli da dođem i ovdje budem kapelan. Međugorje je drugačije, vidite. Često čujem od ljudi izvana ili čak na YouTubu, svećenici i laici koji su protiv Međugorja kažu:

Pa, svako mjesto ima sakramente. I pokušavaju minimalizirati Međugorje, te kažu da su i sami bili tu i stekli dobro duhovno iskustvo, ali to je to, nema ništa izvanredno. I ja si mislim, ako je to tako, zašto se to ne događa po cijelom svijetu? Zašto ovdje u Međugorju?

Vrativši se u Englesku, kad bih čuo da se netko nije ispovjedio 30, 40 godina, bio bih oduševljen. Ali tu u Međugorju, kažu mi, 50 godina, i to je tu normalno. Moj rekord je 63 godine, bez ispovijedi. I sada se iz toga može zaključiti da su ljudi u Međugorju zapravo gori. Međutim, iz nekog razloga izglednije je da će se ljudi u Međugorju ispovjediti.

Bio sam mnogo puta u Lourdesu, ne sjećam se da tamo ispovijed ima takvu ulogu u hodočasničkom iskustvu. Iskreno, nadam se da su ljudi barem jednom otišli tamo na ispovijed. I glede nas svećenika, sjećam se da sam tamo samo jednom volontirao kada sam shvatio da se i tamo može dobrovoljno ispovijedati.

Ali i to se dogodilo kao posljedica dolazaka u Međugorje, to jest, znao sam da ovdje možeš volontirati u ispovijedanju. Ovdje je nešto drugačije, nešto je drugačije. S klanjanjem i s ispovijedi. Što se tiče klanjanja, jedne večeri sjedio sam na vanjskom oltaru gdje sjede svećenici tijekom klanjanja i pored mene je sjedio jedan svećenik iz Afrike.

A ljudi su vani bili posvuda. Naime, ako su sve klupe pune, onda je tu prisutno 7000 osoba. Ali ako je više od toga i ljudi su također zauzeli travnati teren okolo, mislim da ima negdje oko 10 000 ljudi. 10 000 ljudi se klanja Bogu u tišini. Može se muha čuti, takva tišina.

I taj mi afrički svećenik šapne: Sada vjerujem, Međugorje je stvarno. Za njega, to je bio dokaz. Dakle, nešto se događa, inače bi se ta obraćenja događala svugdje po svijetu. Volio bih da se i događaju posvuda. Ali Međugorje nije samo osjećaj. Mislim da Međugorje ne postoji bez Gospe. Ne možeš rastaviti Majku Božju od Međugorja, ne možeš se pretvarati da je Međugorje samo duhovno mjesto ili svetište ili mjesto sakramenata. Točka! Ako tomu ne dodaš, zahvaljujući Majci Božjoj, bez toga, nema ni Međugorja”.