ISKUSTVO SPONTANOG POBAČAJA

U Hrvatskoj se abortus radi do 12. tjedna trudnoće… To je upravo vrijeme do kada sam se borila za život svoga nerođena djeteta

Prenosimo svjedočanstvo jedne žene koja je doživjela spontani pobačaj u svojoj prvoj trudnoći. Željela je da to svjedočanstvo, koje je zapisala naša novinarka Rašeljka Zemunović, ostane anonimno, a mi ga prenosimo u nadi da će dati duhovnu utjehu i snagu ženama koje su prošle kroz isto, bolno, iskustvo.

spontani pobačaj

Foto: Shutterstock.com

Toga ponedjeljka, u travnju 2005. godine, kasnila sam na posao. U deset sati ujutro bila sam naručena na redoviti pregled u 12. tjednu trudnoće. Dočekao me ginekolog koji je imao oko pedeset godina. Suzdržano mi je pokazao prema stolcu, zatim stavio ultrazvuk na trbuh i sljedećih nekoliko minuta samo šutio. Kada je napokon podignuo pogled prema meni, zaključio je: „Ništa od ovoga. Srce se jedva čuje.“ Bila sam zbunjena jer mi je ovo bila prva trudnoća. „Kako mislite – ništa od ovoga?“ upitala sam. U sljedećih nekoliko minuta liječnik je održao predavanje o nekakvoj prirodnoj selekciji i o bebama kojima nije bilo suđeno da se rode. Objasnio mi je da se hitno moram javiti u Petrovu bolnicu i pružio uputnicu za kiretažu. Ne znam kako sam napustila ordinaciju i jesam li ga uopće pozdravila. Sjećam se samo da sam sljedećih pola sata sjedila u automobilu, parkiranom kod zagrebačkog Botaničkog vrta, i nezaustavljivo plakala. Kada sam se donekle sabrala, najprije sam nazvala šeficu i obavijestila je da neću doći na posao. Zatim sam javila suprugu kako će naša beba vjerojatno umrijeti.

Do toga dana sam bila najsretnija osoba na svijetu. Udala sam se, odselila od roditelja, pronašla dobar posao i bila okružena divnim prijateljima. Sjećam se kako sam na jednom nedjeljnom ručku majci zaneseno iznosila naše planove. Pričala sam joj kako ćemo, kada otplatimo stan, vjerojatno podići kredit za kućicu u Dalmaciji. Mama je tada izjavila: „Hvala Bogu što vam sve tako dobro ide. Ali, što kada jednom dođe križ?“ Iznenadila me je sa svojim pitanjem. Uopće nisam shvaćala o kakvom križu ona govori. Mislila sam da me ona, koja je svoju djecu podizala u mnogo zahtjevnijem vremenu, uopće ne razumije. U međuvremenu sam shvatila što mi je htjela poručiti. Svakoga od nas čeka križ. Nitko ga ne može mimoići. Moj je došao svega nekoliko mjeseci nakon majčinih proročkih riječi. Dobila sam križ koji nisam očekivala. Patnju za koju, onako zanesena i naivna, uopće nisam bila spremna.

Bila je nedjelja poslijepodne kada sam shvatila da moja mjesečnica kasni nekoliko dana. Nazvala sam prijateljicu iz Splita koja mi je predložila test na trudnoću.

Tekst nastavlja ispod oglasa

„Prijo, pa nedjelja je! Sada idem na misu. Kupit ću ga sutra ujutro“, odgovorila sam joj. Međutim, ona je bila uporna i uspjela me nagovoriti da poslije mise svratim u dežurnu ljekarnu. Test je pokazao plus. Trudna sam. Iz kupaonice sam nazvala muža, koji je bio na terenu, i pitala ga kada će se vratiti kući. Došao je za dva sata i onda sam mu rekla kako ćemo za devet mjeseci dobiti bebu. Vrlo brzo smo se dogovorili oko imena. Curicu ćemo nazvati po njegovoj mami, a dječaka po jednom dragom svecu. Sretnu vijest sam podijelila sa svima: svojom obitelji, prijateljima i kolegama na poslu. Tada još nisam bila svjesna kako postoji jedan tužan razlog zbog čega većina žena prva tri mjeseca krije svoju trudnoću.

U Petrovu sam se javila u utorak, odnosno dan nakon što sam saznala da beba nije dobro. Pregledala me je jedna poznata liječnica, koja je, za razliku od ginekologa u Domu zdravlja, pokazala znatno više suosjećanja. Otvoreno mi je rekla kako postoji mala, gotovo neznatna, vjerojatnost da će beba preživjeti. Predložila mi je da zbog sepse što prije obavim kiretažu. Objasnila mi je kako je kiretaža postupak čišćenja maternice. „Ali, doktorice, kako mislite napraviti kiretažu kada mojoj bebi još uvijek kuca srce. To je onda abortus, zar ne?“ upitala sam. Doktorica je kimnula glavom. „Pa, moglo bi se to i tako nazvati.“ U tom sam se trenutku rasplakala i rekla joj kako ne mogu pristati na kiretažu sve dok je moje dijete živo.

Primjer koji mi je dala moja majka

Prisjetila sam se svoje mame koja mi je pričala kako je, kada je sa mnom također bila tri mjeseca trudna, imala simptome koji su upućivali na spontani pobačaj. Međutim, kako sredinom sedamdesetih ultrazvuk nije bio toliko dostupna pretraga, ginekolog joj je, doslovno napamet, preporučio kiretažu, što je mama odbila. Uvjeravala ga je kako ima neki neobjašnjivi osjećaj da je beba dobro i zamolila ga je da postupak odgodi. Rekla mu je kako živi blizu bolnice, pa se u slučaju komplikacija može u roku od deset minuta pojaviti u Petrovoj. Liječnik je naposljetku kapitulirao i dogovorio joj pregled ultrazvukom za tjedan dana. Pretraga je pokazala da se beba potpuno normalno razvija. Mama je često govorila kako sam bila najveća beba koja se toga ljetnog dana rodila u Petrovoj bolnici.

Ja sam se našla u identičnoj situaciji trideset godina nakon toga. Dok sam pričala s ljubaznom ginekologicom, neprestano sam razmišljala o svojoj majci koja se izborila za moj život. „Doktorice, ja ne mogu pristati na kiretažu sve dok je beba živa“, ponovila sam. Žena me je pogledala nekako sažalno. Osjetila sam da me razumije i odlučila sam joj vjerovati. Naručila me je na pregled za dva dana. U sljedećih tjedan dana obavila sam tri takva pregleda. Ultrazvuk je pokazivao da je beba sve lošije. Otkucaji srca su bili sve rjeđi. „A je l’ još uvijek živa?“ pitala bih. Doktorica bi odgovorila kako jest. Nije ništa komentirala nego me je naručila na novi pregled.

Borba za djetetov život je trajala tjedan dana. Svi moji bližnji, od obitelji do prijatelja, bili su sa mnom u molitvi. U nedjelju navečer, odnosno tjedan dana nakon što sam saznala ružnu prognozu, otišla sam na ispovijed. Svećeniku sam priznala kako sam ljuta na Boga. Ne razumijem zbog čega ovo dozvoljava. „Što je beba zgriješila?“ pitala sam. Toliko ljudi je molilo za ovu bebu. Fratar me je prekinuo. Rekao mi je da ne pokušavam shvatiti Božji naum, koji je nama ljudima često nedokučiv, a jednom će nam biti potpuno jasan. Savjetovao mi je da svoju bebu mogu krstiti željom te mi je objasnio kako da to učinim. Kada je večernja misa završila, pričekala sam da ljudi odu iz crkve i približila se oltaru. Kleknula sam na klecalo ispred prve klupe i pogledala prema svetohraništu. „Bože, predajem ti svoje dijete. Molim te, pobrini se za njega i ublaži moju tugu.“ Nakon toga sam bebu krstila prema uputstvima starog fratra. U crkvi sam ostala još pola sata. Sjedila sam na klupi, plakala i opraštala se od svog djeteta.

Susret sa ženom koja je došla na abortus

U ponedjeljak ujutro liječnica je zaključila kako je gotovo, otkucaji djetetova srca se više ne čuju. Beba je umrla. „Možete biti potpuno mirni. Dali ste sve od sebe. Sada smo sto posto sigurni da trudnoća nažalost nije uspjela“, objasnila je. Nakon toga je ipak obavila još jednu pretragu, color doppler, koja je konačno dokazala da se beba više ne miče. Premda je od tada prošlo mnogo godina, ovoj sam ženi još uvijek zahvalna na njezinom ljudskom pristupu. Poštovala je moju odluku da ne želim prekinuti trudnoću sve dok je beba živa. Nije joj bilo teško nekoliko puta tjedno naručivati me na ultrazvuk. Iako sam joj bila samo jedna od tisuća žena, koje su doživjele spontani pobačaj, prema meni se ophodila s mnogo ljubavi i razumijevanja.

Kiretaža je postupak koji se tada najčešće radio pod lokalnom anestezijom. Dakle, žene su bile svjesne svega što se događa. Međutim, moja doktorica je za mene dogovorila opću anesteziju. „Ne želim da imate to bolno sjećanje“, objasnila je. U bolnicu sam stigla u osam sati ujutro. Medicinska sestra mi je pokazala krevet i stolić na koji sam odložila svoje stvari. Na susjednom krevetu je ležala jedna mlada žena. „U kojem tjednu ste vi izgubili bebu?“ upitala sam je. Ne znam zašto, ali ja sam bila uvjerena kako u sobi leže samo žene koje su imale spontani pobačaj. Žena mi je odgovorila da ona nije izgubila bebu nego je došla obaviti abortus. Nakon toga je prekinula razgovor. Njezin odgovor me je strašno pogodio. U tom trenutku sam sebi posvijestila stravičnu činjenicu kako se abortus u Hrvatskoj zakonski može napraviti do 12. tjedna trudnoće, odnosno upravo do tjedna kada sam se ja borila za život svoje bebe. To je bilo toliko nepravedno.

U sobi se uskoro pojavila moja doktorica. Prišla je do mojeg kreveta i šapćući predložila još jedan ultrazvuk prije zahvata.

„Vjeruj mi, možeš biti potpuno mirna… Ali ako ti je potrebna još jedna potvrda…“ Odgovorila sam joj kako nema potrebe. Znam da je beba umrla. U operacijskoj sali me je medicinska sestra upitala u kojem tjednu sam došla prekinuti trudnoću. Dok sam joj suznih očiju započela objašnjavati kako nisam ovdje radi abortusa, nego sam izgubila bebu, ona je uzela moju medicinsku dokumentaciju. „Ajme, gospođo, pa vi ste imali spontani…“, rekla je. Sljedećih nekoliko minuta mi je opisivala postupak kiretaže. Govorila je kako se ne trebam bojati. Sve će brzo proći. Kada su me nakon kiretaže vratili u sobu, one mlade žene iz susjednog kreveta više nije bilo u sobi. Za nekoliko sati je po mene došao moj suprug i odveo me kući. Ostatak dana smo šutjeli. Svako od nas dvoje je na svoj način proživljavao tugu za izgubljenom bebom.

Gospodin je bio sa mnom

Povratak na posao je bio iznimno stresan. Naime, u međuvremenu su sve moje kolege saznali što mi se dogodilo, pa su mi u hodnicima upućivali sažalne poglede. Tada sam nakratko požalila što sam svima rekla za trudnoću. Nekoliko mjeseci nakon kiretaže jedna moja kolegica dodirnula je moj trbuh i u šali izgovorila kako se polako nazire da sam trudna. Ona očito nije saznala za spontani. „Bebe više nema. Imala sam spontani pobačaj“, odgovorila sam joj. Kolegici je bilo strašno neugodno, ali je pronašla zgodan način kako da razgovor prebaci na drugu temu. U međuvremenu sam shvatila kako postoji razlog zbog kojeg sam morala biti otvorena, jer su mi kasnije brojne žene, koje su također doživjele spontani pobačaj, pristupile tražeći savjet. Svima sam prepričala svoje iskustvo. U razgovoru sam im opisala mir koji sam dobila jer nisam dozvolila kiretažu živog djeteta.

Čvrsto vjerujem kako samo Bog smije odlučivati o početku i kraju naših života. On je taj koji odlučuje kada, gdje i kako će nas stvoriti. Gospodin je donio odluku, koja je meni dugo bila neshvatljiva, da moju bebu još prije rođenja uzme k sebi. Priznajem kako još nisam shvatila zbog čega se moje dijete nije trebalo roditi. To je Božji naum kojega tek, kako je rekao stari fratar, moram spoznati. Međutim, sigurna sam kako nisam imala pravo utjecati na prekid života, unatoč tomu što je on bio neizbježan.

Svake nedjelje odlazim na svetu misu upravo u onu crkvu u kojoj sam se prije 13 godina oprostila od svoje prve bebe. Kada se vraćam s pričesti, redovito pogledam prema prvoj klupi ispred oltara. Prema mjestu gdje sam plakala. Zatim svoj pogled podignem prema sredini crkve, gdje moja djeca sjede sa svojim prijateljima. U molitvi sam Gospodina često pitala zašto dopušta smrt nerođene djece, one koja umiru spontanim pobačajem, ali i one kojima majke svjesno prekidaju život. Premda odgovor još nisam dobila, ja sam Gospodinu zahvalna na ovome križu. Dočekala sam ga nespremna, ali danas znam da je u toj boli Gospodin bio sa mnom. Na put mi je stavio predivnu liječnicu i nije dozvolio da učinim nešto što bih čitav život nosila na savjesti. Ustvari, zahvalna sam Mu na tom prvom križu kojim me je pripremio i osnažio za sve moje buduće životne križeve.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Tekst nastavlja ispod oglasa


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 17. travnja 2018.

Možda vam se svidi