Godinu koja je iza nas obilježio je jedan važan događaj o kojem se možda nedovoljno govori.

Sinoda mladih u Rimu. Događaj koji predstavlja važan iskorak prema boljem shvaćanju fenomena kršćanskog poziva (supružničkog ili duhovnog). I kontinuirane i sustavne potpore u njegovu praćenju i razlučivanju. S tim događajem u perspektivi, čini mi se, potrebno je sagledati i nedavno minule događaje koji su uskomešali jedan dio naše javnosti. I posvjedočili koliko je još potrebno raditi na onome što Sinoda primjećuje: potreba izgradnje kulture poziva.

Svjestan sam da živimo u vremenu kad se ljudi bore doslovno za koricu kruha i gledaju kako će opstati, držati glavu iznad površine. Neko razmišljanje o nečemu višem od gole egzistencije, od „normalnog“ „skućavanja“, čini se možda nepristojno, nerealno. Ali da su tako razmišljali oni ribari iz malog sela Kafarnauma na obali učmalog Genezareta, da nisu odbacili svoje mreže i krenuli za nečim što je više od gole egzistencije, pa gdje bismo bili danas?

Kako opisati riječima nekome što je to duhovni poziv?

Kako ga „čujem“?

Zašto sam na njega „odgovorio“?

To je kao kad pitate košarkaša zašto ide na naporne treninge, znoji se, plače i krvari, a svejedno uživa u svakoj asistenciji, ključnoj trojci, izborenoj lopti, prisutnosti suigrača koji uvijek znaju gdje treba na terenu biti… Kako opisati nekome tko nikad nije svirao gitaru ili pjevao u klapi one nevidljive strune koje titraju kroz sve one koji sviraju, pjevaju i slušaju… i povezuju ih u jedno? Radost i bogatstvo neverbalne komunikacije koju nosi ples (salse)? Onaj osjećaj kad strani turisti na tvoju riječ, gestu, „plač i smij“ tamo „gdje stoljeća šutjela nisu“ odjednom zinu u čudu pred poklonom Ljepote onoga što je „zauvik tu, u našim mislima i grudima“?

Duhovni poziv se ne može prikladno riječima prispodobiti. To se može istinski shvatiti (donekle) samo kad se iskusi, kad se živi s njim. Iznutra. Sve što slijedi u odlomcima dolje je izraz osobnog nutarnjeg iskustva i nutarnjeg „putovanja“. I mnogima će to možda zvučati kao bajke, „španska sela“, „opijum za narod“ ili „priče za malu djecu“. I pri tome ne želim previše teologizirati. Ali donekle će i to biti nužno. I samo i isključivo u kontekstu i iz perspektive onog što sam uistinu proživio. Jer kako uopće pokušati razumjeti kršćanski poziv (i supružnički i duhovni) bez vjere u općinstvo svetih, uskrsnuće tijela i život vječni? I barem pokušaja da se ove stvarnosti pokuša donekle i razumjeti? I uvijek ostaje onaj temeljni problem kad je govor o Bogu u pitanju, a to je izričaj, linguaggio. Naći prave riječi… Ljubav!… ta toliko otrcana riječ. Toliko se o njoj priča, njom razbacuje… a toliko smo potrebni njezina istinskog razumijevanja. Prvi ja. Što to znači „naći ljubav“?

S time u vidu u onome što slijedi riječ „srce“ ima biblijsko značenje onog dijela čovjeka koji je „dublji i viši“ izvor osjećaja, intelekta i nagona i  neposrednije od njih povezan sa Stvoriteljem. Riječ „Bog“ je zamijenjena riječju „Ljubav“ i onom što ona (barem donekle) znači na tragu ivanovske i pavlovske svetopisamske tradicije. I moga osobnog iskustva: naći ljubav znači prvenstveno biti nađen od Ljubavi, ma koliko od Nje (ne)svjesno bježao.

1. Budi osoba kakvom te Ljubav zamislila i stvorila i zapalit ćeš svijet ljubavlju. Ovim riječima, na tragu spoznaje svete Katarine Sijenske, crkvene naučiteljice i zaštitnice Europljana, najčešće odgovaram (kao dijecezanski svećenik) ljudima kad me pitaju: Što je to poziv, velečasni? Koji je moj životni poziv?

Odgovor na to pitanje, sugerira nešto zanimljivo. Ako je za vjerovati još jednom svecu, Bernardu iz Clairvauxa, otprilike jedna trećina krštenih ima duhovni poziv. Drugim riječima, jedna trećina krštenih ljudi pozvana je na autentično iskustvo ljubavi u životu izvan braka. U celibatu. I da…to znači, otprilike, da jedna trećina onih koji čitaju ovaj tekst ima poziv i potencijal za takvo iskustvo ljubavi. I njegovu životnu praksu. Iz takve prakse proizlazi i moj osobni životni odgovor. Iz desetljetnog traženja i hrvanja s Ljubavlju, iz borbe koja mi je „iščašila kuk“. Gdje sam ja unutar onoga što učene glave zovu Otajstveno tijelo Kristovo? Odgovor na to pitanje tražio sam čitavu svoju mladost. Ta potraga je nekad bila mlitava, nekad gorljiva. Većinom sam od odgovora na to pitanje bježao, jer sam ga oduvijek slutio u svome srcu i bojao se njegove zahtjevnosti. Zašto ja? Ali bijega tu zapravo nema. I to je Radosna vijest! Prošao sam kroz faze traženja, osluškivanja, depresije, sumnje, mučnosti, srdžbe. “Porađao” sam taj odgovor u mukama i on me je izmorio kao ništa drugo u mom životu. Zato što sam slab. Malovjeran. Nedostojan. Ali kad sam jednom konačno pronašao taj osobni odgovor, (a vjerujem da jesam) osjećao sam se kao čovjek koji je pronašao “blago zakopano na njivi”. Dobitnik na lutriji. Konačno sam mogao razumjeti sv. Augustina. I njegovo “smireno srce”.

2. Šapat laganog i blagog lahora – Nemam neko spektakularno iskustvo (početnog) obraćenja. Duhovni poziv nije fenomen koji mi se očitovao dramatično, u jednom presudnom događaju. Za mene Ljubav nije bila ni u oluji, ni u potresu, ni vihoru, ni ognju. Ono što bi uslijedilo nakon takvih dramatičnih trenutaka u životu je odredilo moj životni put. Strpljiva nenametljiva prisutnost Ljubavi vječne Mudrosti koja se „potrudila sa mnom“. Zapravo i taj me „lahor“ čitavog života doziva. U tišini svakodnevice on mi šapće, izvan životnih oluja. Uvijek je bio sastavni dio moje svakodnevice na kojeg se ponekad i ne osvrćem. Kao gusar na papigu na svom ramenu. A onda se, odjednom, skoro pa neprimjetno, „pali lampica“. I razumom, srcem i dušom prostruji ona spoznaja ljubljenog učenika o jednoj divnoj prisutnosti: „Gospodin je!“… Moj Gospodin je Gospodin svakodnevice, Gospodin Nazareta i Kafarnauma. S njime sam u toj svakodnevici, malo po malo spoznavao tko sam, s kime mi je biti, kamo mi je ići i što mi je činiti. Moj Gospodin je Ljubav s nama. Nitko me u životu više ne oduševljava od Isusa Krista. On je najzanimljivija osoba koju sam upoznao. I uvjeren sam da onaj tko redovito prima sakramente, sluša Riječ i trudi se Njegovom snagom živjeti djelotvornu ljubav, čuje taj „lahor“. Ma kamo god ga On odveo. Njegov „dašak“ ne prestaje „piriti“. Nikad. Od njega se pobjeći ne može. I ne treba. Trebalo mi je vremena da to shvatim. I u njegovu opstojnost više vjerujem nego u mogućnost da će zora sutra svanuti.

Mislim da je jedino po rastu u toj i takvoj intimi s Ljubavlju, u simbiozi s dramom životnih borbi i prijelomnih trenutaka („vihor“, „oganj“, „potres“) moguće biti radostan, zahvalan, miran i donositi životne odluke. Biti s Kristom. Svaki dan. To je sva mudrost života. I primjećivati one ostale „simptome“ poziva „Ljubavi koja nije ljubljena“ na praksu života u (za mene osobno) – svećeništvu. Neki od njih su (u mom slučaju): želja da budem svećenik. Privlačnost molitve i skrovitog života. Osjećaj nedostatka punine u sekularnim ritualima, običajima, manifestacijama (God is a DJ?… zgodna slika… prihvaćam… ali ne vrijedi obrnuto). Protivljenje i nerazumijevanje rodbine (barem u startu, ne i sada) na realizaciju duhovnog poziva, „strah i drhtanje“ pred i izbjegavanje pomisli na život u duhovnom pozivu; nagovaranje znanaca (afirmativni prijedlozi, dobacivanja, i primjedbe) na duhovni poziv („Ti bi mogao biti svećenik“), žar za navještajem, privlačnost života u djevičanstvu, želja da stalno budem u Kristovoj prisutnosti.

3. S kim si, takav si – Kršćanstvo se definira kao susret s osobom Isusa Krista. Taj se susret u mome životu odvijao u trajnoj dinamici na osi između „Odlazi od mene jer sam grešnik“ i „Ostani s nama jer večer je“. Bježanje i vraćanje. Odbacivanje i prihvaćanje. Prvenstveno u Riječi, Euharistiji, sakramentima i susretima „gdje su dvojica ili trojica sabrana u Njegovo ime“ (vjeronauk, ministriranje, dramska sekcija, laički pokreti, župni zbor, sportska natjecanja u župnom dvoru, gradnja crkve). Albume sa sličicama nogometaša i košarkaša, vojnika, stripove i postere (između ostalih) Dražena Petrovića, Michaela Jordana, Bon Jovija s vremenom su zamijenili Biblija u stripu, VHS snimke serijala „Biblija“ i knjige (između ostalih) Ivana Pavla II., Benedikta XVI., Hansa Ursa Von Balthasara.

Moj osobni susret i život s Kristom odvijao se posredništvom susreta sa živim, konkretnim, ljudskim ključnim osobama iz moje osobne povijesti spasenja. Zahvalan sam Ljubavi na ocu i majci. Zahvalan sam što su me krstili, odgajali svojim primjerom, podržali moj rast u župnoj zajednici, pričest i krizmu. Providjeli kuma koji je svećenik. Omogućili da pomalo ulazim u dinamiku susreta sa svećenicima iz čijeg ponašanja za stolom, na igralištu, na izletu mogu iščitati da u praksi stoje iza onoga što za propovjedaonicom govore. Presudnu ulogu u mome hodu prema izboru svećeništva je odigrao župnik iz moje mladosti. On je bio prva osoba na kojoj sam, jasno i intenzivno vidio suradnju naravi i milosti; ono što je moguće postići čovjeku koji se otvori suradnji s Ljubavlju. Zahvalan sam na svim svećenicima (na župi, studiju, bogosloviji) koji su obilježili i obilježavaju moju formaciju i dodatno me učvršćuju na mome putu. I Ljubavi hvala na mojoj sestri i njezinom mužu. Iz njihova braka i iz brakova mojih prijatelja i rodbine crpim snagu i inspiraciju za život u svećeništvu, bolje ga razumijem. Bračnu ljubav i njezine poteškoće imam priliku vidjeti izbliza. I time jasnije osjećam i uviđam da je za mene ipak punina negdje drugdje. U celibatu. I to me danas raduje. I oslobađa. A nije uvijek tako bilo.

4. Radi nešto što voliš i nećeš morati raditi do kraja života – Nijedan me poziv, nijedan me „opis radnog mjesta“ ne privlači toliko kao svećenički. Pa čak i sada kada sam (donekle, na kratko) iskusio neke njegove poteškoće i izazove. Riječ, navještaj, caritas. Liturgija. Biti Kristov (često beskorisni) sluga. Njegov (često hromi, nijemi, gluhi) apostol. Upravitelj (prečesto nedovoljno svjesni) otajstava Ljubavi. Graditelj mostova između ljudi i Ljubavi. Ima li išta ljepše? Za mene osobno, nema. Bez obzira na „realnost“ i „svakidašnju jadikovku“ i njezino sivilo.

Sjećam se kad sam kao tinejdžer metodom eliminacije, satima prebirao po brošurama splitskih fakulteta. Iz Splita nisam htio ići jer sam bio previše zaljubljen u lokalnu Crkvu. I nakon nekoliko pokušaja, uvijek bi zadnja na mom stolu ostala brošura filozofsko-teološkog studija. Tada sam svoju ljubav prema Majci i Kraljici svih znanosti stavio na čekanje, jer nisam znao kako izaći na kraj s celibatom i poslušnošću. Pa sam odgodio život; pritisnuo mu dugme „pauze“. Upisao sam studij koji nisam volio. I lagano umirao.

Znao sam markirati nastavu na tom studiju tako što bih obilazio jaslice po crkvama splitske UNESCO-ove jezgre i tražio one najljepše. Nakon predavanja, znao sam često prošetati do knjižare Verbum. Učlanio sam se i dobio člansku iskaznicu. Tamo bih sebi za nagradu nakon svakog ispita, kao neki „kolač“ kupio knjigu iz područja koja su me stvarno zanimala. Sjećam se da su među prvim knjigama koje sam „progutao“ bile: „Čovjek Božji“ Mladena Parlova, „Duhovni boj“ L. Scupolija, „Isus – središte svemira i povijesti“ G. Biffija, „Vojevati pod Kristovom zastavom“ I. Fučeka, „Antropologija kršćanskog poziva“ L. Rulle, „Temelji etike“, te „Ljubav i odgovornost“ K. Wojtyłe. To je jednostavno bilo jače od mene. I sad je. Dok su neki studenti obijali vrata birtija i obilazili brucošijade ja sam obijao vrata knjižara i obilazio sajmove knjiga u Dioklecijanovim podrumima. Tada sam se prvi put upoznao s dva pojma koja će temeljito utjecati na moju daljnju ljudsku formaciju: pojam magisa iz Duhovnih vježbi sv. Ignacija Lojolskog i pojam objektivnog dobra iz etičkog pojmovnika Karola Wojtyłe. Više. Jače i brže. Izabrati svoju petu brzinu. Pokušati realizirati objektivno dobro. Živjeti, kako reče jedan naš genijalni kantautor, iz sve snage. Nekome je ta peta brzina, taj život iz sve snage – brak. Meni je to, spoznao sam s vremenom – svećenički red.

Moj radni vijek u jednoj financijskoj instituciji bilo je iskustvo uglavnom ugodno. Dragi ljudi, kolege, dobra radna atmosfera… i povremena zezancija. Moji prijatelji. Čak su mi se i svidjeli neki aspekti moje profesije. Svidio mi se rad s ljudima u prodaji. Osjetio sam puls prosječnog hrvatskog čovjeka kupca, njegov mentalitet. Doživio razne i prijetnje i pohvale. Psihologija ljudskog razmišljanja, razumijevanje potreba i ponuda rješenja je ono lijepo, kreativno u poslu. Sjećam se iz tog razdoblja živih rasprava u uredu. O životu, (bio)etici, ljudskim odnosima, vjeri (između ostalog). Shvatio sam kolika je glad suvremenog čovjeka za Ljubavlju, za istinom, a koliko je mnogo izvora kvazi-istine na suvremenom Areopagu. Od koga će je čuti?

Plaća redovita i pristojna, lijep ured, dobri ljudi… ali i trajno nezadovoljstvo. Nisam želio trajno biti dio tog žrvnja, koji te s vremenom samelje. Bio sam kotačić mehanizma u još većem sustavu koji strateški radi za interese oligarha. Suvremeno ratovanje. Kulturno i civilizirano. Bez ljudskih žrtava do ratnog plijena. Bogati sve bogatiji, a siromašni… Sve me to uznemiravalo. Ma kome ja to služim? Tko je moj krajnji „poslodavac“? Čeznuo sam za nekim humanijim poslom, gdje ću moći dati ljudima nešto besplatno i sudbonosno, trajno. Samo jedan „posao“ u mojim mislima je odgovarao adekvatno tom opisu. Svećenički „posao“. I što je, u konačnici, uistinu, moć? Kažu da je najmoćniji čovjek svijeta onaj koji ima kontrolu nad nuklearnim naoružanjem. Samo treba pritisnuti jedan prekidač i svijet nestane. Ali što je to u usporedbi s najneuglednijim svećenikom u najzabitnijem selu najsiromašnije svjetske države. Jer po njegovim rukama događa se pretvorba. A sva nuklearna rušilačka sila ovog svijeta samo je blijedi kontrast životvornoj snazi koja se krije u jednoj hostiji.

Ovdje se, vjerujem, krije jedna presudna stvarnost za život nekog muškarca. Nisam uhljeb u Crkvi. Znam „loviti ribu“. Mogu sebi osigurati egzistenciju i izvan one unutar „pogodnosti“ koje pruža svećeništvo (ako se takvima mogu zvati). Ali, kad-tad si pozvan svoj posao pretvoriti u poslanje. Rad u misiju. Da bi živio svoj puni potencijal kao onaj koji voli (na Sliku Ljubavi), shvatio sam da trebam prvo živjeti svoje poslanje, svoju misiju, raditi ono za što sam stvoren (na sliku Božju). Gdje se krije moj žar? Na pomisao kojeg i kakvog rada mi srce poskoči, a oko zaiskri? Mislim da muškarac koji ne živi svoju misiju a time i radnu dimenziju u punini, osuđuje na poteškoće, a često (u konačnici) i na propast svoju dimenziju „onoga koji voli“. Misija i ljubav. To je simbioza, zapravo. Ali misija ide prva. Kroz nju se voli. I iz nje se, vjerujem, definira modus amandi – celibat ili brak.

Fotografija nastala na dan ređenja don Danka Kovačevića. Don Danko stoji u drugom redu u sredini. Foto: Splitsko-makarska nadbiskupija.

5. Život kao hodočašće – Moj put prema svećeništvu obilježila su, u relativno kratkom vremenskom razmaku (18 mjeseci) tri izvanredna susreta s Crkvom Kristovom. Svako od njih na svoj način doživljavam kao Blagdan Sjenica, Goru Preobraženja. Moje prvo veliko hodočašće u životu bio je osobni „ad limina“. Odlazak u Vječni grad. Susret sa svom ljepotom i raskoši katoličke tradicije, kulture i umjetnosti. I njezine mučeničke povijesti (i sadašnjosti). Sjećam se kako sam doslovno ostao bez daha kad sam prvi put stupio u baziliku svetog Petra. S kojom sam radošću stao pred kip sv. Pavla izvan zidina, ispred bazilike mog omiljenog sveca. S kojim strahopoštovanjem sam obilazio katakombe onkraj Apijske ceste. Sjećam se ponosa, zahvalnosti i sreće ministriranja pri svetoj misi u zavodu svetog Jeronima i Vatikanskoj bazilici. Tu se negdje počeo razvijati interes prema teologiji transcendentala, otajstvenoj srodnosti Crkve i žene, važnosti sakralne baštine i vizualnih medija u navještaju, katehizaciji i mistagogiji. To je rezultiralo višegodišnjom praksom vođenja turista po sakralnoj baštini Dalmacije, edukacijom na području odnosa s javnošću. I, što je puno važnije, boljim razumijevanjem liturgije, sakramentalnosti i kristocentričnosti svega što postoji.

Ali neću to hodočašće prvenstveno pamtiti po tim sjećanjima. Pamtit ću ga po susretu s jednim bijelim, onemoćalim starcem, koji je svojom bolešću i krhkošću emitirao svoju posljednju i najsnažniju propovijed. Kleknuo sam pred njega, nisam se usudio čak ni pogledati ga u oči. Poljubio sam tu klonulu, drhtavu ruku. Ruku koja je samostalno strgnula Željeznu zavjesu i uklonila zla komunizma sa svjetske pozornice u ropotarnicu povijesti, ruku koja je blagoslovila tolike milijune napaćenih na apostolskim putovanjima diljem svijeta, ruku koja se ispružila u znak pomirenja vlastitom atentatoru, ruku koja je ispisala toliko bogatstvo enciklika, ruku koja je i to jutro u tišini vatikanskih kapela podigla na prikazanje Ocu Kruh života i u njega satkala čitav svijet. Ruku koja je četvrt desetljeća ranije, prvi put na papinskom balkonu napravila znak križa nad narodom urbi et orbi, uz riječi: „Ne bojte se!“

Kako prikladno za moj život!

Po povratku s tog rimskog hodočašća moj se život iz temelja promijenio. Teško je to riječima opisati. Kao da s crno-bijelog televizora prijeđeš na televizor u boji. Kao Ignacijevo iskustvo na obalama Cardonera. U mene se urezao jedan snažan osjećaj sinovstva, vlastite vrijednosti i dostojanstva, kojima me do sada nije napustio, a niti će dok sam živ.

Nešto ravno čudu. Ozdravljenju „gubavca“ o kojem slušamo u evanđelju ovih dana.

Sjećam se dolaska Pape na Žnjan nekoliko godina ranije. Koji veličanstveni događaj, koje iščekivanje, pripreme… koja bura ugodnih emocija. Ponosa pripadnosti svome narodu i Crkvi. Pa susret s mladima popodne u Solinu. Kao da mi je neko dlijetom i čekićem urezao u pamet one riječi: „Zadaća je žurna“ i „Bez žrtve ne možete sagraditi ništa veliko“. Te su me misli proganjale čitavu mladost. Kako ih realizirati?

Drugo veliko hodočašće važno za moj život kakvim ga sada poznajem i živim jest odlazak na Svjetski susret mladih. Tu sam spoznao koliko je Crkva mlada, živa, lijepa. Potrebna ljubavi. I da u njoj živim „pobratimstvo lica u svemiru“ kojeg često nisam ni svjestan. I da ga u toj snazi i punini nema izvan Crkve. Milijun i pol ljudi na ledini, u Sakramentu jedinstva, očitovanju katoliciteta „iz svakog naroda pod nebom“.

Treće veliko hodočašće bilo je ono u Svetu Zemlju. Ukratko ga mogu opisati kao doživljaj Evanđelja „3D“. Kao da sam uskočio u stranice Biblije, sjeo u vremeplov i šetao tim stvarnostima. Sva ona mjesta s papira zaživjela su pred mojim očima. Ali i to hodočašće me iznenadilo. Išao sam tamo upoznati Ješuu ben Josifa, povijesnog Isusa, a susreo sam Drugu Božansku Osobu, Vječnog Sina. Isusu sam pokucao na kućni prag, a on mi je postao tajanstvenijim nego ikad prije. Kyr. Pantokrator. Alfa i Omega, vječna zagonetka i izazov. Shvatio sam da je čitavo Evanđelje, ma čitav život zapravo, upitnik koji me pita osobno: „A što ti kažeš, tko sam Ja?”

I da je čitav život hodočašće. Putujuća „karavana“ Naroda Božjega. To je stvarnost. A to itekako mijenja perspektivu životnih ciljeva. I željenih uloga na pozornici života. Statika je iluzija. Kako živjeti puninu života unutar dane stvarnosti te „karavane“?

6. Spoznaja smrti – kad sam imao dvadeset i studirao ono što ne volim, još sam uvijek mislio da se stignem predomisliti, promijeniti zvanje. Dok nosiš (u ovom slučaju sebi samome nametnuti) križ, misliš da ga još stigneš zbaciti. Ali kad te jednom prikuju za njega, povratka (činilo mi se tada) više nema.

Smrt voljene osobe iz najužeg obitelji otvara oči za stvarnost. Sjećam se da je jedan mudar čovjek rekao: „Ljubav uzima k sebi čovjeka na onaj svijet onda kada je to najbolje za njega i njegovu obitelj.“… Shvatio sam da ne mogu svoj život više živjeti uludo. Osjećao sam se kao da me Ljubav „nokautirala“. Kao da je željela da se trgnem i napravim radikalni korak u svom životu. Da donesem odluku, opredjeljenje. Da ostavim sve što sam dotad napravio i imao. I krenem za Njim. Osjetio sam snagu i blizinu smrti. Svoju konačnost. Kad umreš, nema popravnog ispita. Zakleo sam se sebi tada da neću svoj život potratiti radeći nešto što ne volim. A trebalo je dovršiti taj studij, zaposliti se, pomoći obitelji financijski. Vratiti državi i narodu ono što je uloženo u mene. Pitao sam se: „Da znaš da ti je ovo zadnji dan života i da ćeš noćas umrijeti, što bi radio, s kime bi bio?“ Odgovor mi je bio jasan i samo jedan: bio bih svećenik. Ali problem je bio u tome što napraviti ako taj zadnji dan života potraje 50 godina? Nisam još bio spreman u potpunosti izručiti se. Učiniti skok vjere. Živjeti na dlanu providnosti.

Godinama kasnije, dobio sam jednu čudnu dijagnozu. Degeneracija periferne retine i makularni edem. Kažu, poremećaj vida kod mladih muškaraca. Obolijeva tek jedan od nekoliko desetaka tisuća. Zovu je „menadžerska bolest“ i uzrok je kažu, stres. Suočenje sa situacijama koju vlastitim snagama ne možeš nadvladati. Ova bolest me naučila da ne mogu sve kontrolirati. Da se prepustim u ruke Ljubavi, da budem ponizan. I spreman prihvatiti sve ishode. Život u onoj svetoj ravnodušnosti… Shvatio sam koliko je u meni prisutan strah od smrti. Ne samog čina i momenta one biološke smrti, koliko njezinih posljedica: smrti mojih planova, potrebe da budem netko i nešto, priznanja, hvale… To je cjeloživotna borba… Ali tu je počela. Shvatio sam da sam već mrtav. Ontički. Da je grijeh puno veća tragedija od smrti. Tek kad sam u srcu izrekao osobni egzistencijalni „neka mi bude“ bolest se povukla. Kad sam Ljubav prestao uvjetovati. Kad sam uistinu shvatio da je potrebno odreći se života, željenih ishoda… i izručiti se u potpunosti Njemu da bi se dogodio (novi) život. „Ako hoćeš, možeš me očistiti.“ „Ti treba da rasteš, a ja da se smanjujem.“… I tako se, pomalo, razvijala otvorenost za zavjet poslušnosti.

7. Ljubav prema Crkvi – Proveo sam prvo desetljeće svoje odrasle dobi u stanju podvojenosti. Brak ili celibat? Tražio sam. Čitao, pitao, slušao, promatrao… i živio. Paradoks je to velik. Tek kad upoznaš žensko srce, shvatiš. Unatoč svoj ljepoti i intenzitetu osjećaja da si našao „kosti od svojih kostiju, meso od svojega mesa“. „Nekog sebi sličnog“, a tako različitog i posebnog… tek tad spoznaš da nije to to.

I pitaš se: pa dobro, jesam li ja normalan?… Imam sve preduvjete za ono što, po ljudskim mjerilima, obećava (više-manje) miran, sređen bračni obiteljski život… a shvaćam da će ostati jedna „praznina“ u meni. Pa i ako budem, po „savršenom scenariju“, umirao jednog dana u starosti, u mirnom, obiteljskom domu, toplom krevetu, okružen i „okićen“ bogatstvom odnosa: unucima i unukama, titulama, ugledom, simpatijama i poštivanjem ljudi… ipak neću moći pobjeći od pitanja: Jesam li mogao dati više? Umrijeti, a ne pokušati dati sve. Ma što to značilo. Ne živjeti „do daske“… Ima li većeg žaljenja od toga?

Jedno mi je bilo jasno. Morao sam razlučiti. Jednom zasvagda. Što to za mene osobno znači „živjeti punim plućima“? Što to za mene znači dati više kao spolno i društveno biće? Onaj mir duše kada znaš da je sve (barem u namjeri) učinjeno, sve pokušano, sve dano. Ali, lakše je, barem u startu, ići linijom manjeg otpora. Ne talasaj. Prihvati kompromis… kao živa žaba koja se u loncu relativno ugodne egzistencije, izložena tihoj vatrici samodostatnosti, nesvjesno ali sigurno kuha… I onda… umjesto da doneseš odluku… živiš kao Buridanovo magare. Lagano umireš od „pothranjenosti“.

I dalje sam osjećao iskonski u srcu da ni brak ni sveti red nisu konačne stvarnosti koje daju puninu „slobode za“ Nekoga. S jedne strane, „znao“ sam da će me život u braku, bez obzira koliko ostvaren bio, uvijek jednim dijelom sputavati. Već sam bio sasvim siguran da me nijedan „rad“, nijedna „borba“, nijedna „misija“ ne privlači kao ona svećenička. I da mi jedno žensko srce, ma kako raskošno bilo, ne može donijeti mir. Uostalom, što mogu kao muškarac, homo amans, ponuditi nekoj ženi, kakav prinos donijeti na „žrtvenik“ stola i postelje, ako ne živim svoje poslanje? Ako se ne mogu dati čitav? Ili, ako bar ne pokušam? Ako imam „neiskorištenu“ rezervu u onome što kao homo artifex, homo faber i homo ludens mogu ponuditi? Ako nisam razriješio pitanje onog primarnog, izvornog prinosa svake krštene osobe… prinosa na oltar?

S druge strane, iako sam „znao“ da sveti red, za mene, znači „dati više“, bojao sam se da će moje su-življenje, to davanje sebe, rad i trud u svećeništvu imati efekt koji je površinski, raspršenost, povremenost. Da u želji da „budem svima sve da pošto-poto neke pridobijem“, na kraju neću pridobiti za Ljubav nikoga… „Ti si svećenik dovijeka!“ To zvuči tako finalno, tako nepovratno! Ta me pomisao nekad zastrašivala. Shvaćao sam je kao neku vječnu izolaciju. Samoću sam shvaćao (samo) kao teret. Misleći da svećenici žive neki čuvstveno isprazan, frustriran život. Da ne mogu voljeti i biti voljeni. I da je za sve kriv celibat.

Bio sam u krivu.

Molio sam se, razmatrao, bio strpljiv.

I Ljubav je odgovorila.

Svaka podvojenost vodi u muku. U „pasiju“.

Muka vodi u rast. Kao kad dijete bole potkoljenice. Jer raste.

Tako je i moje biće raslo; u Kristu je pomalo učilo preobražavati eros u agape.

Kako to sad sve ukratko opisati?

Oči mi je, malo po malo otvorila sveta pričest. I sv. Pavao u Poslanici Efežanima. I sveti Ivan Pavao II. u Teologiji tijela. Shvatio sam: Krist daje puninu života svakom muškarcu, a Crkva svakoj ženi. Biti muško znači biti nalik na Krista. Biti žensko znači biti nalik na Crkvu. Muškarac „umire“ za ženu, a ona mu uzvraća svetošću života. Ta me spoznaja oslobodila idoliziranja žene kao konačnog „cilja“ moje otvorenosti za Drugo Biće i konačne „partnerice“ za moju otvorenost Trećem Biću. I da svatko tko tako živi zapravo biva porobljen jednim mentalitetom oskudnosti, bez obzira bio u celibatu, braku ili grijehu promiskuiteta. Konačno sam bio oslobođen i od svođenja spolnosti na genitalnost i od svođenja čistoće na celibat. Zar nije podjednako zahtjevno živjeti čistoću (vjernost) i u braku (ako ne i zahtjevnije)? I jedno i drugo traži ne potiskivanje, nego cjelovitu aktivaciju disciplinu i integraciju spolnosti. I jedno i drugo znači, Kristovom milošću, dati onim „višim darima“ primat, ne kroz otpor nego kroz ljubav u praksi, utemeljenu na razumijevanju i sućuti i prema sebi i prema drugima.

Srce je dublje od požude. Krist raspiruje to dublje nasljeđe u čovjeku i daje mu snagu. Kristov Duh nadopunja moju konkupiscenciju, liječi moju grijehom okrnjenu spolnu strast sa svime što je plemenito i lijepo, s vrhunaravnom vrednotom koju zovemo ljubav. I brak i celibat predstavljaju način ove izgradnje, oplemenjenja spolnosti. Nije celibat taj koji uzrokuje seksualnu izopačenost i nered, nego grijeh to čini. I sav spolni nered nije drugo doli manifestacija ljudske čežnje za Ljubavlju, ali čežnje koja je iskvarena, zakržljala, degradirala grijehom. Krist po sakramentu svetog reda i životu kroz praksu celibata mene osobno (a nekog drugog muškarca kroz brak) spašava i ozdravlja, oslobađa i štiti od nagnuća da na bilo koji način manipuliram, objektiviziram, instrumentaliziram (neku) ženu.

Trebalo mi je vremena da shvatim kako najdublja čežnja moga srca nije ženski zagrljaj, nego zagrljaj Ljubavi i da spolna čežnja s ove strane smrti nema potpuno ispunjenje. I brak i celibat su priprema za tu stvarnost. I jedno i drugo bit će upotpunjeni i nadmašeni. Tek u općinstvu svetih, brak i celibat imaju puninu, kao da se ujedinjuju u jednu cjelinu. I nešto puno više od tek zbroja dvaju „dijelova“. Savršenu intimu srca s Trojstvom i sa svakim pojedinim čovjekom. Ljubav će nas, u konačnici, sebi pri-čestiti. A do tada, i brak i svećeništvo su ekstenzija pričesti Krista i Crkve, svaki na svoj način. Brak je podsjetnik svećeniku na ljepotu intime (ljudskih) srdaca koja ga čeka u nebu. A svećenik je podsjetnik supružnicima na nepristrano i nepridržano zajedništvo sa svima koje ih čeka u nebu, gdje će svako postojeće zaručništvo, supružništvo, majčinstvo, očinstvo, srodstvo, prijateljstvo biti osnaženo, usavršeno i nadiđeno. Gdje će i filia i storge i eros naći svoje mjesto i upotpunjenje unutar onog što sad zovemo agape. Do tada, brak i celibat ovdje žive u „simbiozi“, „hrane“ jedno drugo. Sada znam koji od njih za mene osobno predstavlja „bolji dio“. Onaj koji objektivno (ne i subjektivno) nudi neposredniji uvid u konačne stvarnosti koja nas čeka. I njezin „predokus“. Arhimed reče: „Dajte mi oslonac i dovoljno dugačku polugu i pokrenut ću svijet.“ Onaj mladenački zanos koji je uvijek šaptao: „Krist će biti moj oslonac, a svećenička služba moja poluga!“ sad je dobio pristanak i srca i uma.

Počeo sam dublje shvaćati što znači sentire cum Ecclesia. Ako me nešto nervira kod govora o duhovnom pozivu općenito, onda je to ona fraza „on je zaljubljen u Krista“. Ma „Krist je Gospodin moj i Bog moj“, moj Kralj… ali, ja nisam zaljubljen u Njega. Nisam žensko, nisam redovnica. Ja sam zaljubljen u Crkvu. Trsim se imati srce za Crkvu. I to mi je pomoglo da shvatim kako me svećeništvo ne bi trebalo udaljiti od ljudi, nego da mi daje, u celibatu i poslušnosti, priliku zbližiti se s ljudima više i srdačnije nego ijedan drugi poziv. Celibat je zapravo potencijal za jednu potpuniju aktivaciju moje osobnosti. I da se uistinu u duhovnom pozivu ostvaruje ona evanđeoska: „Tko ostavi oca, majku, ženu, djecu poradi mene, dobit će već sada stostruko“. To se očituje na toliko načina. Primjerice, na jedan poseban način u molitvi, in persona Christi, osjetiti da si Očev i Marijin sin. Teško je to riječima opisati. Biti, zatim, onaj koji in persona Christi može živjeti duhovno zaručništvo s Crkvom i reći: „Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje.“ Biti posrednik Božji u ispovijedi, duhovni „kardiokirurg“, s Ljubavi prodrijeti u dubinu srca koje se ispovijeda. I iscijeliti ga onako kako supružnik po sakramentu braka možda nikada neće. Koja je to milost i dar! Često se svećenicima prigovara da nemaju pravo govoriti o braku, o ljudskoj ljubavi i roditeljstvu i da nemaju što ni reći na tu temu kad te stvarnosti nisu „na svojoj koži“ iskusili. Donekle se slažem. Ali, zar mora onkolog imati tumor da bi ga dijagnosticirao i liječio? U sakramentu ispovijedi, svećenik ima uvid u „tumore grijeha“ i „anatomiju“ osobe na način na koji to suprug ili biološki otac nikada neće moći. Koja je to milost i dar! Dobiti priliku živjeti duhovno očinstvo tolikim (ako Ljubav da) generacijama mladih ljudi. Kroz župnu katehezu, prve pričesti, krizme, pripreme za zaručništvo i brak.

8. O, sretne li krivice! – Duhovni poziv mi je tako dao iskustvo preobražaja. Moja hamartia polako prelazi u felix culpa. Svećeništvo je dar. Ono nije moja zasluga, neki moj podvig ili trofej ili moje pravo. Ma ono je moja boca kisika, moja vrećica infuzije. Ljubav me po svećeništvu spašava od ontičke smrti moga bića. U duhovnom pozivu iscjeljuje i posvećuje moju grijehom okrnjenu narav. I sve moje pogreške preobraća u prilike! Čupa me iz grijeha moje samodostatnosti i sebičnosti. I malim koracima, svaki dan, gradi moje odnose, integrira me sve više, kao relacijsko biće, u Crkvu. Do mjere uzrasta punine Kristove. Do trenutka, kada ću svim bićem moći stati iza one: „Radije (biološka) smrt, nego grijeh.“ Za mene, osobno, to čini u većem intenzitetu i opsegu u svećeništvu nego što bi to mogao ikad u braku. Osjećam, uvjeren sam da je to tako.

U bogosloviju sam ušao u trideset drugoj godini života. Prvi put unutar svoje odrasle dobi sam osjetio da sam na pravom mjestu, u pravo vrijeme, s pravim ljudima. Ove godine sam proslavio mladu misu. I svaki dan nakon te proslave, bez obzira na sve moje promašaje i realnost života, mi je kao zgoditak na lotu. U ovih šest mjeseci svećeništva, spoznao sam dvije stvari: sretan sam što sam svećenik… i potpuno sam nedorastao situaciji. Poslušnost i celibat su mi teški. Ali me istovremeno oduševljavaju. Jao Crkvi bez njih!

Ne tako davno, nisam razumio da je bogoslovija proces. Da se “sjemenište” tako zove jer ljudi koji kroz njega prođu, ako su otvoreni providnosti Ljubavi, budu „raspršeni“ tamo gdje pripadaju na njivi Ljubavi, ne nužno kao svećenici. Nisam shvaćao dugo vremena da me nitko tamo neće tjerati da postanem nešto što nisam. Imao sam predrasude, nisam znao da je ta škola, fakultet i formacija (barem po mome iskustvu) jedna otvorena sredina, a ne neki srednjovjekovni zamak okružen zidinama, jarkom i bodljikavom žicom.

Istina je da sam mnogo toga propustio. Da sam se Ljubavi i čovjeku na službu mogao prepustiti ranije. Koliki je to problem za mlade općenito danas! Odgađaju opredjeljenje, temeljnu egzistencijalnu odluku. Odgađaju prisutnost Ljubavi u svom životu. Samoživci. Ja sam prvi bio takav. I svećeništvo me sada polako od toga liječi. Htio sam sve odluke u životu donositi sam, bez pritisaka i utjecaja, bez da se ikome povjerim, bez savjeta. Tobože samostalno i objektivno. Bez zajedništva Crkve. I njezine riznice znanja i ljubavi. Koliko propuštenih prilika za navještaj, za službu pomirenja, za caritas, za euharistiju po mojim rukama, in persona Christi. Možda nikada prinos moga života Ljubavi neće moći biti snažan kao prinos mladića koji je ozbiljan hod prema braku ili svećeništvu započeo s 18 godina života ili u ranim dvadesetim. Nikad moja radikalnost izbora evanđeoskih savjeta neće moći biti u toj punini kao njihova.

Ali Ljubav piše ravno i krivim crtama. Otajstvo Božića koje smo ovih dana slavili svjedoči to. Utjelovljenje. Suživljenje. Sućut. U svećeništvu, Krist mi daje po mojoj osobnoj povijesti spasenja, takvom kakva je, udjela u tome što On čini. Moja, možda netipična formacija daje mi priliku da, po vlastitom iskustvu, bolje razumijem i intenzivnije se suživim s onim tko se bori za kruh, radi kao crv prekovremeno ono što ne voli i upitna mu je plaća. Ili je dobio otkaz i čeka na birou… Moja netipična formacija daje mi nešto bolju priliku da se suživim s onim tko je volio i izgubio. I odbacio žensku ljubav. Ili joj ne može uzvratiti (u bračnom smislu)… Nadalje, znam kako karcinom i smrt izgleda izbliza. Kako je to i sam imati zdravstvenih problema i ne znati ljudskoga lijeka, a upoznati lijek Ljubavi… Vidim izbliza probleme i patnje obudovjelosti i starosti, teškoće vršnjaka u zasnivanju braka i samome braku, ugroženost mlade žene i majčinstva u suvremenom društvu.

Uostalom, ni Krist nije zvao djecu za apostole. Kristu se ni Pavao, ni Franjo, ni Ignacije, pa ni naš blaženi Kardinal (ni mnogi drugi) nisu odazvali bez određenog iskustva života u svijetu. Ni sadašnji papa, ni papa emeritus, ni njegov prethodnik nisu se odazvali Kristu u svećeništvo bez određenog iskustva ljudske ljubavi. I zato mi nije drag termin „kasno zvanje“. A s obzirom na trend da se sve više mladića stupa u svećeničku formaciju u svojim dvadesetim i tridesetim, i taj pojam bi mogao s vremenom izgubiti na značenju. Mislim da je puno prikladnije reći: okasnjelo odazvanje… poradi potpunijeg suživljenja. Je li uistinu tako? Ili se varam? Vrijeme i Crkva će prosuditi. Znat ćete me po mojim plodovima.

Zato, vas sve usrdno molim: molite za nas svećenike. Svatko od nas na svoj način kuša onu pavlovsku: „Krist je došao spasiti grešnike, od kojih sam najgori ja.“ Svako zvanje je izmoljeno i ne opstaje bez podrške Crkve. Ja sam tek Isusov „tovar“, po Njemu slobodan i sretan, koji svako malo posrće i skreće i ometa svoga Gospodara. Puno ih je pozvanijih (i iskusnijih) da na ovu temu govore i svjedoče.

9. Najbolje tek dolazi – Božićno vrijeme je iza nas. Ostaje svijest onog Konačnog došašća. Kada će Gospodar povijesti i Kralj svega stvorenja svakog osobno pitati: koliko si temeljito i ustrajno tražio istinu i za nju svjedočio? Koliko si žarko i cjelovito volio? O tome, uostalom, svjedoče iskustva mnogih koji su doživjeli kliničku smrt. I vratili se na „popravni“. Za svakog kršćanina, bio on u braku ili posvećenom životu, najbolje tek dolazi. I to je temelj na kojem gradim svoj život u duhovnom pozivu. Zajedništvo s Ljubavlju koja me stvorila. U vjeri i iskustvu da ta Ljubav nadilazi kapacitet bilo koje ljudske ljubavi (žene, muža, oca, majke) u ljudskom životu. I da se u Njoj jedino i može naše srce, u konačnici, smiriti. Život u vjeri se, u konačnici svodi na jedno: „Što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u srce čovječje nije ušlo, to je ljubav pripravila onima koji je ljube.“

I zato je sve ovo što sam napisao obična slama. Duhovni poziv je tajna. Ono što Ljubav čini. Fenomen koji nadmašuje moje razumijevanje i svjedočenje. Nuditi jasne formule o tome kako ga prepoznati, razumjeti i živjeti značilo bi, kako kaže Papa, upasti u zamku gnosticizma. Dovoljno je možda samo reći: hvala ti, Ljubavi, što si me stvorila, što mi daješ da živim na ovome svijetu, da upoznajem Krista i volim Crkvu.

Želim i tebi to iskustvo.

Da budeš osoba kakvom te Ljubav zamislila prije nego te stvorila.

U slobodi.

I tko zna?

Možda si i ti „jedan od tri“.

don Danko Kovačević | Bitno.net