Ako ne vjerujete da đavao postoji, možda će vas ovo uvjeriti.

Prije desetak godina prolazio sam splitskim Pazarom i ugledao svoga starog prijatelja Nikolu.

“Prijatelju, što se držiš kao da su ti potonule sve lađe?”

“E moj brate, dobro da sam noćas živ ostao! Zamisli: negdje oko dva sata poslije pola noći probude me dva policajca, pa će mi jedan od njih bez ikakvog tumačenja: Provjeri je li ti sin kod kuće! Ako nije, hajde s nama!”

Sina kod kuće nije bilo i ja krenem s njima prema Poljudu. Uđemo u podrum nadbiskupskog sjemeništa, ali ne kroz vrata, nego kroz jedan prozor na kojemu nije bilo rešetke. Prolazili smo kroz prostorije osvijetljene isključivo voštanicama koje su već dogorijevale. Zrak je bio zagušljiv. Po zidovima su se razabirali križevi naglavce povješani i goleme brojke 666. U sredini predzadnje prostorije bio je stol, nalik na oltar u crkvi, a u zadnjoj se nađem pred golim, mrtvim tijelom mladića kojemu su bile prerezane žile na zapešćima.

‘Je li to tvoj sin?’ obojica me zapitaju u jedan glas.

‘Nije!’ glasno odgovorim, jer mi je odlanulo kad sam vidio da ovaj nesretnik ima brčiće, a moj ih sin ne nosi…”

U Splitu je to bila prva, a vjerujem i posljednja žrtva u stilu onih kojima obiluje satanistička crkva u SAD. Naime, “crne mise” umjesto pričesti imaju najodvratnija seksualna orgijanja, a katkada i ritualna ubojstva.

U dnevnom tisku o tome tih dana nije bilo niti slova.

Pitam vas: Ako ovo nije đavolsko djelo – jer u njegovo postojanje ne vjerujete – čije bi moglo biti?! Doduše, Sveto pismo ispočetka ne govori o đavlu kao osobi, ali posve jasno govori o zmiji koja je obdarena izvanrednim znanjem i koja je čovjekov neprijatelj od njegova početka. Ono je naziva “zavodnicom”, “ubojicom ljudi”, “ocem laži”. Toj zmiji konačno uspijeva čovjeka nadmudriti i upropastiti. Zato je već Knjiga Mudrosti naziva njezinim pravim imenom – Đavlom, tj. klevetnikom (od grčkog “Diabolos”) i Sotonom, tj. Upropastiteljem (od hebrejske riječi “Satan”).

Ipak, valja naglasiti da Sveto pismo otpočetka najavljuje pobjedu nad đavlom – po Isusu Kristu, koji će svojom smrću uništiti onoga koji je do tada imao vlast nad čovjekovom smrti (vidi Heb 2, 14). Štoviše, Evanđelja prikazuju cijeli Kristov život kao boj protiv sotone, a u njegovoj muci, smrti, uskrsnuću vide njegovu konačnu pobjedu nad njim jer je Krist dao vlast nad sotonom svim svojim sljedbenicima. Tako, kad su se ono sedamdeset dvojica njegovih učenika vratila sa svoga prvog apostolskog putovanja, sa zanosom su pripovijedala da su im se i zlodusi pokoravali na spomen Isusova imena.

Pitanje mi se samo od sebe nameće: Nije li Krist i meni dao tu vlast? A kako se njom služim?

U ovoj knjižici pod naslovom “Zloduh na djelu”, opisao sam kako je đavao pokušavao onemogućiti naše misijsko djelovanje, ali, istini za volju, nikada nismo naišli na pravo opsjednuće. A da i jesmo, priznajem, osobno se ne bih usudio poduzeti egzorcizam (obred izgonjenja đavla), pogotovo otkako sam doznao da đavao običava u takvoj prigodi – bijesan na onoga koji ga izgoni – jasno iznijeti njegove grijehe. Budući da u svojoj mladosti nisam bio bezgrešan, ne znam kako bih se osjećao kad bi me đavao na takav način osramotio pred onima koji visoko o meni misle. A da zloduh doista znade tako postupati, poslušajte opis jednog egzorcizma iz usta velečasnog gospodina Ivana Barčaneca kako ga je iznio pred o. Pavlom Njegovcem i preda mnom davne 1961. godine kad smo imali misije u Ferdinanovcu, gdje je on bio župnikom.

“Kao mladomisnik, i pripadnik Vrhbosanske nadbiskupije, bio sam dodijeljen za kapelana jednom vrlo poznatom i uvaženom župniku. Njemu jednog dana dođe otac brojne obitelji moleći ga sa suzama u očima da se zauzme za njegovu kćer Anu jer je opsjednuta đavlom.”

“Štooo? Opsjednuta?” župnik razvuče svoje pitanje ne vjerujući svojim ušima.

“Da velečasni! Upravo opsjednuta! Najprije smo uočili da izbjegava svaki polazak u crkvu. Nisam je uspio skloniti ni batinama, a kamoli lijepim riječima. Zatim je odlučno odbijala sudjelovati u bilo kojoj molitvi. Kad smo odlazili na posao i trebali proći uz koje raspelo na raskrižju, zaobilazila ga je na velikoj udaljenosti. Žena je znala katkad – za pokus – ubaciti u hranu koju kap blagoslovljene vode prije nego bi hranu porazdijelila u tanjure; ona je svako jelo s blagoslovljenom vodom smjesta prosula.”

Nakon duljeg provjeravanja tog slučaja župnik se odlučio za egzorcizam. Dobio je dopuštenje od svog ordinarija Marka Alaupovića i u dogovoreni dan i sat trojica jakih ljudi doveli su Anu u crkvu, dakako, svezanu. Znatiželjnika je bilo podosta, ali mnogo više pravih vjernika koji su usrdno molili za uspjeh pothvata. Župnik se strogo pridržavao obreda, ali kad je đavlu naredio u ime Isusa Krista da iziđe iz toga kršćanskog stvora, đavao udari u grohotan smijeh i cerekajući se reče župniku:

“Vidi, vidi tko bi me htio istjerati! Sjeti se kad si ono bio u vojsci u Zaječaru, kad ti je u onoj gostionici u krilu sjedila ona mlada ‘zečica’.”

“Nuti, nuti”, promrsi župnik u pola glasa, “ja mislio da za taj moj grijeh zna samo Bog i ja; a ono zna i šejtan…” Zamislio se i nakon kratke stanke obratio se svim prisutnima:

“Narode! Svi smo se uvjerili da sa zloduhom nema šale. Ipak iz ovoga ne bismo smjeli zaključiti da je on nepobjediv. Ja čvrsto vjerujem da je Krist dopustio ovo moje poniženje od sotone samo zato da se na ovaj preozbiljni pothvat savjesnije pripravim, imajući u vidu njegove riječi: ‘Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom” (Mk 9, 29). U duhu tih riječi nastojat ću provesti tridesetak dana; a bit ću zahvalan svima koji mi se u tom djelu pridruže!”

Za mjesec dana masa naroda skupila se u crkvi i oko nje. Dok je župnik ponovno i ponovno naređivao đavlu da iziđe iz toga krštenog stvora, dotle je đavao uporno tražio da mu dopusti ući, ali ne u krdo svinja, kao što je to u svoje vrijeme tražio od Krista, nego u četu njemačkih vojnika, “koji – eno – upravo prolaze preko mjesne ćuprije”. I doista, oni koji su bili kod crkvenih vrata osvjedočili su se da je baš u taj čas četa vojnika prelazila preko mosta. Zatim je tražio da uđe u babicu koja je izvršila nebrojene pobačaje u onom kraju, a “koja – eno – vani sjedi na pragu sakristije”. Na te đavlove riječi netko potrča do babice i prenese joj đavlovu želju. Kad je nesretnica to čula, poleti kao strijela i ne misleći da je đavao brži od nje i da mu ni u kojem slučaju ne bi mogla pobjeći. Uglavnom, jer je župnik i nadalje zaklinjao đavla i naređivao mu u ime Kristovo da iziđe i da ostavi znak svog izlaska, crkvom odjekne prasak nalik na pucanj puške. Ana padne na zemlju kao mrtva, a u samom vrhu prozora pokaza se otvor veličine puščanog metka. Uskoro Ana dođe k sebi i javno prizna da je postala žrtvom đavla kad je za neznatne novce odnijela jednoj babi vračari svetu Hostiju, koju je neposredno poslije pričesti ispustila iz usta u rubac.

Doista, sa zloduhom nema šale, a sa svetinjama još manje!

o. Drago Kolimbatović, OP

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Iz torbe pučkog misionara” u izdanju Dominikanske naklade Istina. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.