“Kada sam, u studenome 1928. godine, išao prvi put vidjeti Padra Pija, nisam bio vjernik. Rođen sam u protestantskoj obitelji i bio sam gorljiv protivnik Katoličke Crkve, a katolik sam postao iz društvenih razloga. Dogme mi nisu značile ništa. Bio sam zanesen okultnim znanostima. Jedan me prijatelj uveo u spiritizam. Poruke iz onostranog nisu mi zvučale uvjerljivo. Upustio sam se u magiju, zatim u teozofiju i vrijeme sam provodio čitajući knjige o tim temama. Moja je knjižnica bila puna takvih knjiga! Da se ne bih svađao sa ženom, povremeno sam pristupao sakramentima, iako nisam vjerovao u njih.

Jednog sam dana čuo kako govore o nekom stigmatiziranom kapucinu koji čini čuda. Izjedala me znatiželja, ali i misao o teško bolesnoj ženi pred operacijom koja joj je trebala oduzeti radost majčinstva pa sam odlučio okušati sreću i otići u San Giovanni Rotondo, Ne treba ni spominjati da sam bio posebno nepovjerljiv i zato što se to događalo unutar Katoličke Crkve, koja mi se činila kao institucija puna praznovjerja.

Poslije prvoga kontakta s Padrom Pijom bio sam ravnodušan. Uputio mi je nekoliko riječi koje su mi zvučale kruto! Očekivao sam mnogo srdačniji doček poslije dugog i teškog putovanja. Na kraju sam se ipak odlučio ispovjediti, čim sam kleknuo Padre Pio rekao je da sam u prethodnim ispovijedima zatajio teške grijehe i upitao me jesam li iskren. Odgovorio sam mu da je ispovijed, po mome mišljenju, dobra društvena institucija, ali da nimalo ne vjerujem u nadnaravnu moć sakramenata. Ipak, nešto me natjeralo da nadodam: ‘Ali sada, oče, vjerujem u to.’ Padre Pio na trenutak je zašutio, a onda mi je s izrazom neopisive boli rekao: ‘To je hereza! Sve su Vaše pričesti bile svetogrdne! Trebate učiniti životnu ispovijed. Napravite dobar ispit savjesti i sjetite se kada ste se posljednji put dobro ispovjedili. Isus je milostiviji prema Vama nego prema Judi.’ Pogledao me ozbiljno i povišenim tonom rekao: ‘Sia laudato Gesu et Maria’ (‘Neka je hvaljen Isus i Marija’) i otišao u crkvu ispovijedati žene.

Ostao sam u sakristiji. Bio sam potresen. Riječi Padra Pija stalno su mi odzvanjale u ušima. ‘Sjetite se kada ste se posljednji put dobro ispovjedili…’ Istina je da sam, kada sam postajao katolik, bio ponovno kršten ‘pod uvjetom’ i da je to krštenje izbrisalo sve grijehe moga dotadašnjega života. Istina je da sam odmah zatim obavio dobru ispovijed, ali, da budem posve siguran, odlučio sam ispovjediti sve svoje grijehe, od djetinjstva.

Kada se Padre Pio vratio u sakristiju, u glavi mi je nastala zbrka: ‘Dakle, kada ste se posljednji put dobro ispovjedili?’

Promrmljao sam nešto, ali me on prekinuo: ‘To je točno. Posljednji ste se put dobro ispovjedili na povratku s bračnog putovanja. Ostavimo sve i počnimo od toga trenutka.’

Skamenio sam se. Ali mi Padre Pio nije dao vremena za razmišljanje! Blagim glasom i preciznim pitanjima počeo je nabrajati sve moje grijehe koji su se godinama nakupljali. Čak mi je rekao točan broj svetih misa koje sam propustio! Kada smo nabrojili sve smrtne grijehe, objasnio mi je njihovu veliku težinu i dodao s nezaboravnim naglaskom: ‘Lei ha sciolto un inno a Satana, mentre Gesu nel suo sviscerato amore si è rotto il collo per Lei’ (‘Pjevali ste hvalospjeve Sotoni dok je Isus, u svojoj blagoj beskrajnoj ljubavi, umro za vas’).

Poslije odrješenja osjećao sam se tako sretno i lagano da mi se činilo kao da imam krila. Dok sam se vraćao u selo s ostalim hodočasnicima ponašao sam se kao mladić oslobođen okova!

Ljudski govoreći, nema objašnjenja za ono što mi se dogodilo. Padre Pio tada me prvi put vidio. Tijekom ispovijedi podsjetio me na nekoliko činjenica koje sam bio potpuno zaboravio. Znao je i najmanje pojedinosti i istaknuo ih je zato što ispovijed to nalaže. Ne bismo čak mogli tvrditi da je to bio prijenos misli, jer sam ja donio odluku da ću ispovjediti sve grijehe od djetinjstva…”

Naravno, nakon što se gospodin Abresch obratio najvažnije mu je bilo da pošalje svoju bolesnu ženu Padru Piju. Ona, poslije ispovijedi, nije znala odakle početi pa je nespretno rekla: „Oče, liječnici (o njoj su se brinula tri vrhunska liječnika) su mi naložili da se moram operirati. Što mi je činiti?”

Po običaju, Padre Pio prvo je ponudio razuman odgovor: „Pa dobro, kćeri moja, učinite kako vam liječnici kažu!”

Gospođa Abresch grcala je u suzama: „Oče, ali onda nikada neću imati djece!”

Padre Pio pogledao je prema nebu i poslije nekoliko trenutaka s „nezaboravnom toplinom” rekao: „Onda, ‘niente ferri’ (bez metalnih naprava). Bili biste uništeni za cijeli život.”

Gospođa Abresch o tome kaže: „Vratila sam se u Bolognu puna radosti i nade. Zapravo, od toga su trenutka moja krvarenja prestala, a svim simptomima bolesti više im nije bilo ni traga. Dvije godine poslije toga moj je suprug išao posjetiti Padra Pija i on je tad rekao da ću roditi sina. Ostala sam u čudu kada sam primila brzojav iz San Giovannija Rotonda, koji je glasio (još ga uvijek čuvam): ‘Felice più che mai, prepara corredo bimbo!’ (‘Sretan sam kao nikada do sada, brzo pripremi pelene’). Godinu dana poslije toga rodila sam sina. Porod je prošao bez imalo poteškoća, unatoč svim prognozama liječnika koje sam još prije trudnoće prestala slušati. Suprug i ja doživjeli smo vrhunac sreće!”

Zatvorila sam knjigu i ostala zamišljena. To svjedočanstvo, tako jednostavno i tako ljudsko, duboko me dirnulo. Gospodin Abresch u međuvremenu je otpravio svoje klijentice i okrenuo se prema meni:

„To je dijete sada svećenik. To je Padre Pio prorekao! Kako su divni putovi Gospodnji! Čuvajte tu zbirku svjedočanstava! Iz nje ćete saznati o drugim nimalo manje zanimljivim slučajevima.”

Tako su duhovni sinovi i kćeri Padra Pija malo pomalo obogaćivali građu te knjige. Kako bih otklonila svaku sumnju, prvo sam potražila žive izvore. Po odlomcima i usporedbama mogla sam rekonstruirati povijest velikog kapucina, jednostavniju i ljepšu od one u koju su nas neki dodvorički hvalospjevi pokušavali uvjeriti.

Nakon što sam ga, u njegovoj okolini i izbliza, prikazala kao zatočenika ispovjedaonice koji zauvijek čuva najljepše tajne ljubavi i milosrđa, vratimo se u njegovo djetinjstvo da vidimo kako je malo pomalo, i to ne bez njega, Bog izgrađivao njegovu dušu i tijelo na sliku Krista Gospodina.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marije Winowske “Pravo lice padre Pija”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.