Bio je 24. prosinca 2019. godine, a ja sam bio na putu prema gradu Rochesteru u Minnesoti, kako bih služio na božićnoj misi bdjenja u našoj konkatedrali, koju je trebao služiti naš biskup John Quinn. Došao sam rano kako bih sve pripremio, ali bio sam smeten poput tinejdžera koji pokušava pospremiti svoju sobu. U svome umu i srcu i dalje sam pretresao kanonsku duhovnu obnovu za đakone koju sam upravo bio dovršio. Duboko u sebi znao sam da nešto nije na svojemu mjestu. Nisam znao što će se dogoditi. Bio sam prestrašen jednom mogućnošću značenja iskustva te duhovne obnove za moje duhovno zvanje. „Ja želim biti svećenik!” mislio sam. „I stvarno ne želim ponovno započinjati svoj život ispočetka…” Trebao sam razgovarati s nekim, ali taj netko nije mogao biti biskup… ne još.

U bogosloviji sam bio osam godina! Ostavio sam glazbenu karijeru, djevojku, bavljenje sportom i svoju obitelj kako bih učinio ono za što sam smatrao da me Bog poziva. Bio sam uvjeren da ću do kraja svojega života služiti kao svećenik u biskupiji Winona-Rochester. Stvari su išle dobro. Volio sam filozofiju i teologiju, i jako sam volio ljude u svojoj biskupiji. Osjećao sam se dobro i uvjereno u svojemu pozivu na celibat, a iako sam, kao i svaki normalan muškarac, čeznuo za doživotnim suputništvom s jednom ženom, bio sam voljan to žrtvovati radi Kraljevstva Božjega.

Bio sam u tome zajedno s muškarcima s kojima sam učio, koji su postali mojim najboljim prijateljima i braćom, i pomisao da ih ostavim na prvoj crti bojišnice bila je nepodnošljiva.

Nešto nije bilo u redu…

No, nešto nije bilo u redu… Ova se duhovna obnova činila drugačijom. Dotle sam bio dovršio jedanaest duhovnih obnova: dvije u trajanju od pet dana, osam u trajanju od osam dana, i jednu koja je trajala trideset dana. Činilo mi se da znam dovoljno o stvarnim susretima s Bogom i s Vragom da bih znao da je ovo nešto jedinstveno. Činilo se užasnim, ali ipak nužnim.

Obratio sam se nekim bliskim prijateljima svećenicima (kao i svojoj mami, čiji su mi savjeti uvijek bili blagoslov), i počeo sam proces analiziranja onoga što se dogodilo. U međuvremenu sam nastavio sa svojim hobijem izrađivanja kožnatih futrola za časoslove i Biblije, dobio sam odobrenje osoblja bogoslovije za zaređivanje za prijelaznoga đakona, a onda… Onda je svijet blokiran – zbog COVID-a-19 svi smo evakuirani iz bogoslovije i poslani svojim domovima.

To je bio prikriveni blagoslov. To što sam bio poslan kući dalo mi je vrijeme i prostor da uistinu proanaliziram što se to događa u mojemu srcu. Što se to dogodilo? U čemu sam pogriješio? Što mi to Bog želi pokazati?

U bogosloviji nisam napredovao

Uskoro sam shvatio da mi je duhovna obnova otkrila da u bogosloviji nisam napredovao. U jednome sam smislu umirao, ali ne u dobrome smislu – umiranja sebi – nego u lošemu smislu: zaboravio sam svoj identitet. Bilo je to neobično – iako sam volio taj život, nešto duboko u meni isušivalo se i smanjivalo poput grožđice. Nesanica mi je postala nečim normalnim, a mir je bio nešto za što sam pretpostavljao da to jednostavno nikada neću imati, jer nikako nije dolazio. No moj život i služba donosili su plodove za druge, i to me je držalo.

Jednoga sam dana shvatio da bi moj život i služba možda morali biti plodni i za mene. To mi je bila nova pomisao. Kada sam iskreno promislio, nisam doista vjerovao da je to moguće u svećeništvu. No nakon osam godina također nisam mogao vjerovati da je moj „poziv” cijelo vrijeme bio samo laž ili provokacija. Morao sam prihvatiti mogućnost da Bog zapravo može sa mnom učiniti više izvan svećeničkoga staleža, ali da je htio da prođem kroz svećeničku formaciju kako bih primio ono što mi je bilo potrebno kako bih mu služio cijeloga svojega života. To je bilo uistinu oslobađajuće.

Nakon osam mjeseci molitve, razmišljanja i savjetovanja (kao i nakon mjesec dana u Centru za iscjeljenje Ivana Pavla II,. koji su mi promijenili život), odlučio sam da bi za mene bilo najbolje udaljiti se od formacije u bogosloviji na „neodređeno” razdoblje. Sjećam se kako su ravnatelju za zvanja oči bile pune suza kada sam mu to govorio. Ostaviti biskupiju bila mi je najteža stvar koju sam ikada učinio. U kolovozu 2020. godine službeno sam prekinuo.

Vidio sam dovoljno muškaraca koji su napustili bogosloviju kako bih znao da odmah poslije te odluke uslijedi vrijeme duboke duhovne ranjivosti. Vidio sam muškarce kako završavaju u vezama koje su ih satrle, ili kako se okreću alkoholu i svjetovnome življenju. Vidio sam muškarce kako duboko pate od depresije i anksioznosti, ili od još gorih stvari, a bilo je i nekih meni veoma bliskih koji su posve izgubili vjeru.

Također sam znao muškarce koje su, nakon što su napustili bogosloviju, napadale gomile neudanih katolkinja, i koji su se jedva izvukli živi. (Dobro, malo pretjerujem.) Znao sam da će stvari neko vrijeme vjerojatno biti nezgodne.

Jedna stvar za koju bih volio da sam je znao kada sam napustio bogosloviju jest sljedeće: to nije pogrešan, već sljedeći korak.

Napustiti bogosloviju: to nije pogrešan, već sljedeći korak

Kada je posrijedi duhovni poziv, Bog nas ne stavi u labirint i ne kažnjava nas ako napravimo pogrešan potez. To se zasigurno čini tako onda kada razlučujemo, jednostavno zato što kada razmišljamo o posvećenome životu, učimo kako djelovati unutar specifičnoga životnoga pravila, a to pravilo, kao i svaka druga stvar koja vodi k slobodi, ima granice. Prelazak tih granica našemu se svjetovnome umu može činiti kažnjivim. Može nam se činiti poput labirinta, baš kao što se čini kada učimo o novome poslu. Kada napustimo formaciju, većina ljudi jednostavno ne može održati to pravilo života, i tako se zna dogoditi kriza duhovnoga identiteta. 

Stvarnost je da razlučivanje duhovnoga poziva uopće nije labirint. Nije to zagonetka koju treba riješiti. Nije to pravilo života, to jest život, i to kompliciran život. I to je odnos s Bogom u kojemu djeluju dvije slobodne volje koje se pokušavaju sinkronizirati. To nije lako – svatko tko ima djecu to zna!

Kada sam napustio bogosloviju, odmah sam pronašao odličnoga duhovnika, jer sam znao da će sljedećih nekoliko mjeseci – možda i godina – biti ključno. I bilo je. Bog mi je preko oca Matta uskoro otkrio da odlazak iz bogoslovije nije bio pogrešan, nego sljedeći korak. Bog me je htio u bogosloviji onda kada sam bio u bogosloviji, i htio je da odem onda kada sam otišao. Drugim riječima, Bog me je htio točno ondje gdje sam bio. Drugim riječima, Bog me je htio! Bogu je važnije kako smo nego što činimo. Mentalitet pogrešnoga koraka je za boga kojemu je bitnije što radimo nego kako smo i tko jesmo. Ali to nije naš Bog.

Kada napustite bogosloviju, budete u iskušenju reći: „Pa, to je sada valjda gotovo”. No to je mentalitet pogrešnoga koraka. Ako ste bili u bogosloviji, ili postali redovnik pa napustili taj život, onda vas je Bog svake sekunde koju ste ondje proveli formirao i pripremao za beskrajnu vezu sa sobom. Moramo sve to promatrati očima vjere – Božje je poslanje dovesti nas u raj pored što je moguće više ljudi, a raj je zajedništvo s Njime.

Bog se nas ne stidi zato što smo napustili formaciju, no On je žalostan onda kada mi žalimo zbog vremena provedenoga u formaciji kao da je to bilo pogreška ili beskorisno traćenje vremena. To je bilo vrijeme koje nam je On dao da mu budemo blizu. Bio je to dar, i uvijek će biti dar.

Za mene bi mentalitet pogrešnoga koraka značio da sam protratio svoje dvadesete, odbacio mogućnost glazbene karijere, i stekao diplomu koja bi bila korisna jedino ako budem radio za Crkvu ili postao odvjetnik. 

Mentalitet sljedećega koraka pristupa toj istoj situaciji i promatra je ovako: bilo mi je dano osam godina da se usredotočim na osobnu svetost, krepost, bliskost s Bogom, autentično i kreposno prijateljstvo, zdravu, čistu spolnost, i stjecanje administrativnih vještina. Dobio sam izvrsno obrazovanje, diplomu, i stotine prijatelja i poznanika čiji su životi posvećeni istini i ljubavi u Isusu Kristu. To što sam napustio formaciju ne znači da Bog više ne traži da mu dadnem sve.

Zaključak

Zaključak je da ako Bog želi da postanemo svećenicima, časnim sestrama, ili oženjenim muškarcima i ženama (naravno, vjenčanima s osobom suprotnoga spola), On nas pozove i prati nas. On nam ne zapovijeda, jer poput dobroga roditelja, Bog zna da moramo slobodno izabrati. Razlučivanje zvanja prelako postane – umjesto poziva – jedan test, u kojemu imamo ispravan odgovor i pogrešan odgovor, a ako izaberete onaj pogrešni… E, onda ste u banani.

Ako ste odlučili napustiti formaciju, Bog želi da na to gledate ne kao na pogrešan korak, nego kao na sljedeći korak, jer se Njegova ljubav za vas uopće nije promijenila.

Mnoge će taj sljedeći korak u konačnici odvesti natrag u formaciju od koje su se udaljili. Druge, poput mene, taj sljedeći korak vodit će do nečega posve novoga. Mene je on doveo do moje supruge, za koju svakoga dana zahvaljujem Bogu, do osnivanja tvrtke OréMoose Catholic Leatherwork i Enemy Love Records, naše katoličke glazbene inicijative, i do stalnog evangelizacijskog posla u nadbiskupiji Brisbane u Australiji.

Ostanite otvoreni poslanju, formaciji i pozivu

Bez obzira što se dogodi, autentična otvorenost osobe poslanju, formaciji i pozivu donijet će ploda. Prvo moramo dati sve od sebe da slijedimo Boga i da budemo ponizni i podložni istini koja je Isus Krist, ali mi također moramo živjeti u stvarnosti vjere da Bog neprestano djeluje, čak i kada nam se čini da smo skrenuli s puta.

Kada sam konačno imao sastanak sa svojim biskupom, on mi je rekao da „proprtim svoj vlastiti put”, za što isprva nisam imao pojma što znači! No kako se razgovor nastavio, biskup mi je rekao da moram odvojiti nešto vremena da vidim kamo me to Bog vodi, no da moj put tu ne završava, nego da u jednome smislu on tek počinje.

Ako razlučujete svoj životni poziv, ili ako vam se čini da ste ga izabrali, imajte na umu da Bog želi biti s vama i uvijek vas pratiti. On nikada ne želi da to završi. Ako ste napustili bogosloviju ili formaciju, i dalje ste pozvani dati sve. Božja se ljubav nije promijenila – drugačija je jedino vaša okolina. Dakle – nastavite!

Izvor: Catholic Link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.