– Dolazimo do one odluke koja, sama po sebi, Vaš pontifikat čini povijesnim. Vašim se odreknućem prvi put u povijesti Crkve jedan stvarno vladajući pontifex povukao iz svoje službe. Ovim revolucionarnim činom nitko drugi u novome vijeku nije tako snažno promijenio papinstvo kao Vi. Postalo je modernije, u stanovitu smislu i ljudskije, bliže Petrovu ishodištu. Već ste 2010. u knjizi Svjetlo svijeta izjavili: ako neki papa fizički ili psihički više nije u stanju vršiti svoju službu, ima pravo, a katkada i dužnost, odstupiti od svoje zadaće. No je li postojala snažna nutarnja borba oko ove odluke?

(Duboko udahne.) To, dakako, nije nimalo lako. Nakon što tisuću godina nijedan papa nije odstupio, a u prvomu je tisućljeću postojala jedna iznimka, to je odluka koju se ne donosi lako i koju se stalno mora preispitivati. S druge strane, za mene je očitost ipak bila tako velika da nije bilo teške nutarnje borbe. Svijest o odgovornosti i težini, koja zahtijeva temeljito preispitivanje i koju se uvijek iznova mora preispitivati i pred Bogom i pred samim sobom, to da, ali ne u smislu da bi me to razdiralo.

– Jeste li računali s time da će Vaša odluka izazvati i razočaranje, odnosno zaprepaštenost?

Bilo je to možda snažnije nego što sam mislio da su upravo prijatelji, ljudi koji su pristajali uz moju poruku za koje je ona bila važna kao putokaz na putu, na trenutak doista bili smeteni i osjećali se napuštenima.

– Taj ste šok mogli i predvidjeti?

To sam morao prihvatiti, da.

– Moralo Vas je to stajati nevjerojatno puno snage.

U takvim situacijama čovjek dobije pomoć odozgor.

No meni je bilo jasno da to moram učiniti i da je to pravi trenutak. Ljudi su to onda i prihvatili. Mnogi su zahvalni što im sada novi papa pristupa u novomu stilu. Drugi još pomalo žale, ali i oni su u međuvremenu zahvalni.

Znaju da je moj čas prošao i da sam dao ono što sam mogao dati.

– Kada je Vaša odluka već bila čvrsta?

Rekao bih, za vrijeme ljetnoga odmora 2012.

– U kolovozu?

Otprilike, da.

– Jeste li bili u depresiji?

U depresiji nisam, ne, ali se nisam osjećao baš dobro.

Vidio sam da me je putovanje u Meksiko i Kubu veoma izmorilo. I liječnik mi je rekao: ne smijete više putovati preko Atlantika. Svjetski dan mladih u Rio de Janeiru trebao je zapravo, prema rasporedu, biti tek 2014. No zbog Svjetskoga prvenstva u nogometu određeno je da se održi godinu dana prije. Bilo mi je jasno da vremenski moram odstupiti tako da novi papa mogne imati pripremno vrijeme za Rio. Dakle, nakon putovanja u Meksiko i Kubu odluka je pomalo dozrijevala. Inače bih još pokušao izdržati do 2014. No znao sam: to mi neće uspjeti.

– Kako se uspijeva provesti odluku takva dometa, a da se nikomu o tome ne govori?

Dragomu se Bogu o tome obilato govori.

– Vaš je brat bio upućen u to?

Ne odmah, ali je bio. Da, da.

– Kratko vrijeme prije obznanjivanja u to su bile upućene samo četiri osobe. Je li postojao razlog za to?

Da, naravno, jer u trenutku kada bi ljudi to saznali, red bi se raspao, jer se tada i autoritet raspada. Bilo je važno da do kraja doista izvršim svoju službu, da potpuno i do kraja služim.

– Jeste li se bojali da bi Vas netko mogao odgovoriti od toga koraka?

Ne (razdragan osmijeh), mislim, nešto je takvo već postojalo, ali nisam se bojao jer sam imao nutarnju sigurnost da to moram učiniti i onda je nemoguće nekoga odgovoriti od toga.

– Kada je i tko napisao tekst izjave o povlačenju?

Ja sam ga napisao. Ne bih sada mogao točno reći kada, ali sam ga napisao barem četrnaest dana prije.

– Zašto na latinskome?

Jer se nešto tako važno čini na latinskome. Osim toga, latinski je jezik kojim vladam tako da mogu pristojno pisati. Mogao sam, dakako, pisati i na talijanskomu, ali s opasnošću da se u njemu potkrade pokoja pogrješka.

– Prvotno ste se htjeli povući već u prosincu, ali ste se potom odlučili za 11. veljače; pokladni ponedjeljak, blagdan Majke Božje Lurdske. Ima li to neko simboličko značenje?

Da je bio pokladni ponedjeljak, toga nisam bio svjestan. To je onda u Njemačkoj izazvalo zabunu. Bio je to dan Gospe Lurdske. A blagdan Bernardice iz Lurda pada na moj rođendan. Utoliko postoje poveznice i činilo mi se ispravnim da to učinim toga dana.

– Datum, dakle, ima…

… neku nutarnju povezanost, da.

– Kakvo vam je sjećanje na taj povijesni dan? Može se pretpostaviti da niste osobito dobro spavali noć prije toga.

Ali ni posve loše. Za javnost je to, dakako, bio važan i silan korak, kako se vidjelo. Ja sam se pak cijelo vrijeme iznutra hrvao s time, u sebi sam to već na neki način bio prelomio. Utoliko to nije bio dan posebne patnje za mene.

– Je li toga jutra sve bilo kao i inače, točno po istome rasporedu?

Rekao bih: da.

– Iste molitve…

Iste molitve, dakako nekoliko posebno snažnih molitava za taj čas, to svakako.

– Niste ranije ustali, kasnije doručkovali?

Ne, ne.

– Sedamdeset je kardinala sjedilo u obliku potkove u onoj golemoj dvorani s lijepim nazivom Sala del Concistoro. Bio je upriličen konzistorij za objavu nekih kanonizacija. Kada ste ušli u dvoranu, nitko nije mogao očekivati što će se dogoditi.

Utvrdili smo nekoliko kanonizacija, da.

– Zatečenost je započela kada ste počeli govoriti na latinskome: “Draga gospodo kardinali, nisam vas sazvao samo zato da sudjelujete u kanonizaciji, nego vam imam priopćiti još nešto važno.” Svi su već bili uznemireni. Kada ste pročitali svoju izjavu, neka su se lica doimala kao okamenjena, na drugima se čitala nevjerica, bespomoćnost, šokiranost. Tek kada je riječ uzeo dekan Kardinalskoga zbora Angelo Sodano, svima je postalo jasno što se dogodilo, jesu li Vas neposredno nakon toga oslovili ili pak napali?

(Smije se.) Ne, to i ne bi bilo moguće. Nakon konzistorija papa svečano izlazi van i nitko ga ne napada. U takvu je slučaju papa suveren.

– Što Vam je prolazilo kroz glavu toga dana, dana kada je pisana povijest?

Dakako, i pitanje što će sada reći čovječanstvo, što će misliti o meni? U mojoj kući bio je to, dakako, tužan dan. Tijekom dana na poseban sam se način stavio pred Gospodina. Ali to nije bilo ništa određeno.

– U izjavi o povlačenju kao razlog odricanja od službe navodite slabljenje Vaše snage. Ali je li popuštanje životne snage dovoljan razlog da se siđe s Petrove Stolice?

Tu se, dakako, može prigovoriti da je to pogrješno funkcionalističko shvaćanje. Jer Petrovo nasljedovanje nije povezano samo s funkcijom, nego pogađa njegovo bivstvo. Utoliko funkcija nije jedini kriterij. S druge strane: papa mora činiti i konkretne stvari, mora imati u vidu čitavu situaciju, mora znati koje prioritete postaviti i tako dalje počevši od primanja državnih poglavara, od primanja biskupa, s kojima mora moći stupiti u stvaran i dubok razgovor – pa do odluka koje svakoga dana treba donositi. Čak i kada se kaže da se tu može ponešto i prekrižiti, ostaje ipak mnogo stvari koje su bitne te je stoga – ako se hoće ispravno prihvaćati nalog – posve jasno: ako za to više nemam sposobnosti, dužnost mi je – barem ja tako mislim, netko drugi to može vidjeti drukčije – osloboditi Stolicu.

– Kardinal Reginald Pole (1500. – 1558.), na koga ste se pozvali u jednomu predavanju, kaže u svojoj teologiji križa: križ je istinsko mjesto Kristova namjesnika. Postoji martirološka struktura papinskoga primata.

To me se tada veoma dojmilo. Dao sam da se napiše disertacija o njemu. To ostaje istina, i to zbog toga što papa svakoga dana mora davati svjedočanstvo, što je svakoga dana izložen križu i što će tu uvijek biti martyria, u smislu propaćivanja svijeta i njegovih problema. To je nešto vrlo važno. Kada bi papa uvijek dobivao samo pljesak, morao bi se upitati nije li nešto pogrješno učinio. Jer u ovome svijetu Kristova je poruka sablazan, počevši sa samim Kristom. Uvijek će postojati protivljenja i papa će uvijek biti znak protivljenja. To je kriterij koji se njega tiče. Ali to ne znači da mora umrijeti tako da mu odsijeku glavu.

– Jeste li htjeli spriječiti da se svijetu morate predstavljati onako kako je to bio slučaj s Vašim prethodnikom?

Prethodnik je imao svoje vlastito poslanje. Uvjeren sam u to da je – nakon što je nastupio sa silnom snagom, takoreći čovječanstvo uzeo na svoja ramena, dvadeset godina neizmjernom snagom nosio patnje i terete stoljeća, naviještao Poruku – ovomu pontifikatu pripadala i faza patnje. I da je to bila posebna poruka. Ljudi su to tako i vidjeli. Istinski su ga zavoljeli tek kao patnika. Tada se iznutra približavamo čovjeku, ako smo otvoreni. Utoliko je to itekako imalo smisla. U svakom slučaju, bio sam uvjeren da se to ne smije ponavljati po vlastitomu nahođenju. I da se nakon pontifikata od osam godina ne smije ostati visjeti možda još osam godina i tako se pojavljivati.

– Kažete da ste se u toj odluci i savjetovali. I to sa svojim vrhovnim šefom. Kako to ide?

Tu morate svoju situaciju što je moguće jasnije iznijeti preda Nj i pokušati ne navoditi samo kategorije učinkovitosti ili neke druge kriterije za odricanje od službe, nego to promatrati okom vjere. Upravo sam iz ove perspektive došao do uvjerenja da Petrova zadaća zahtijeva od mene konkretne odluke, uvide, ali da onda, kada to u dogledno vrijeme više neće biti moguće, ni Gospodin to više neće htjeti od mene i da će me osloboditi tereta.

– Jednom sam pročitao vijest da ste doživjeli “mistični doživljaj” koji Vas je potaknuo na taj korak.

To je bio nesporazum.

– Jeste li Vi načistu s Gospodinom?

Da, zbilja jesam.

– Jeste li imali osjećaj da se Vaš pontifikat na neki način iscrpio, da više ne uspijevate pravo ići naprijed? Ili da možda papina osoba više nije bila rješenje nego problem?

Tako ne, ne. Hoću reći, bio sam svjestan da zapravo više neću moći puno dati. Ali da sam bio problem za Crkvu – ja to nisam poimao niti poimam tako.

– Je li igralo ulogu to što ste bili razočarani svojim vlastitim ljudima, što ste osjećali manjkavu potporu?

Također ne. Hoću reći, afera Paolo Gabriele nesretna je afera. Ali, prvo, ja nisam bio kriv – provjeravale su ga instancije i postavile na ovo mjesto – i drugo, mora se računati s takvim stvarima u čovječanstvu. Tu nisam svjestan nikakve vlastite pogrješke.

– No talijanski su mediji ipak spekulirali o tomu da pravu pozadinu Vašega povlačenja treba tražiti u aferi Vatileaks, kojoj ne pripada samo slučaj Paolo Gabriele, nego i financijski problemi i intrige u Kuriji. Na koncu Vas je izvješće o istrazi ovih stvari na 300 stranica tako šokiralo da vise niste vidjeli drugoga izlaza nego da oslobodite mjesto za svojega nasljednika.

Ne, to nije točno, uopće nije točno. Naprotiv, stvari su bile potpuno sređene. Tada sam rekao – mislim upravo Vama – da se ne smije odstupiti kada stvari idu ukrivo, nego kada su uređene. Mogao sam odstupiti zato što je u ovoj situaciji ponovno nastupio mir. Nije bilo posrijedi popuštanje pod pritiskom ili bježanje od činjenice da više ne uspijevam svladati te stvari.

– U nekim je novinama čak bilo riječi o ucjeni i zavjeri.

Sve je to potpuna besmislica. Ne, zapravo je odurno, moram reći, da čovjek, zbog kojih god razloga, umisli da mora napraviti skandal kako bi očistio Crkvu. Ali nitko me nije pokušao ucjenjivati. Ne bih ni dopustio da me se ucjenjuje. Da se to pokušalo, ne bih ni otišao jer ne smije biti da se odlazi pod pritiskom. Nije bilo ni tako da sam bio razočaran ili tomu slično. Naprotiv, vladao je, Bogu hvala, ugođaj mira i prevladanosti. Ugođaj u kojemu se doista kormilo može mimo predati nasljedniku.

– Papinstvo je, tako glasi jedan prigovor, sekularizirano Vašim povlačenjem. To više nije neusporediva služba nego služba poput svih drugih.

To sam morao uzeti u obzir i promisliti o pitanju hoće li onda funkcionalizam potpuno zahvatiti papinstvo. Ali već je postojao jedan sličan korak kod biskupa. Ranije ni biskup nije smio odstupiti i postojao je čitav niz biskupa koji su govorili: ja sam “otac” i to ostajem. S time se ne može tako jednostavno prestati. To bi bilo funkcionaliziranje i posvjetovnjačenje, neka vrsta poimanja službe koje se ne smije primjenjivati na biskupa. Na to moram odgovoriti: i otac prestaje. On, dakako, ne prestaje biti otac, ali predaje drugomu konkretnu odgovornost. I dalje ostaje otac u duboku, nutarnjemu smislu i s posebnim odnosom i odgovornošću, ali ne sa zadaćama kao takvima. Tako je bilo i kod biskupa. U svakom slučaju, u međuvremenu se općenito shvatilo da je biskup s jedne strane nositelj sakramentalnoga poslanja koje ga i dalje snažno vezuje, ali koje ga s druge strane ne mora vječno držati u funkciji. Stoga je, mislim, jasno da papa nije nadčovjek koji bi samim svojim postojanjem već dovoljno činio, nego mora izvršavati i svoje funkcije. Kada se on povuče, u nutarnjemu smislu ostaje u odgovornosti koju je preuzeo, ali ne ostaje u funkciji. Utoliko će se polako shvatiti da papinstvo ništa nije izgubilo od svoje veličine, iako se možda jasnijom pokazuje ljudskost službe.

– Neposredno nakon obznanjivanja Vaše odluke Kurija je kao i uvijek nakon Čiste srijede, otišla na korizmene duhovne vježbe. Je li barem ondje itko s Vama govorio o povlačenju?

Ne, duhovne su vježbe mjesta šutnje i slušanja, molitve. Sve je, dakako, i bilo planirano tako da to bude tjedan šutnje gdje će svi to moći preraditi u sebi, ponajprije biskupi, kardinali i suradnici u Kuriji. Sve je tada izuzeto od vanjskih stvari i svi se zajednički iznutra izlažu Gospodinu. Utoliko je za mene bilo blagotvorno i dobro da su s jedne strane vladale povučenost i šutnja, da me nitko nije mogao ometati, jer nije bilo audijencija, da su svi bili oslobođeni meteža, da smo iznutra osjećali međusobnu bliskost budući da smo zajednički molili četiri puta dnevno i slušali jedni druge, a s druge je strane svatko od nas stajao pred Gospodinom u svojoj osobnoj odgovornosti.

Dakle, moram reći da je sve to bilo dobro isplanirano. Poslije sam to ocijenio još boljim nego što sam toga u prvome trenutku bio svjestan.

– Jeste li požalili zbog povlačenja makar i za minutu?

Ne! Ne, ne. Svakoga dana vidim da je to bilo ispravno.

– Dakle, niste možda još jedinom sebi rekli…

Ne, uopće ne. Dovoljno sam dugo o tomu razmišljao i razgovarao s Gospodinom.

– Je li postojao neki vid o kojemu niste razmislili? Koji Vam se možda tek kasnije razjasnio?

Ne.

– Razmišljali ste, dakle, i o tomu da bi ubuduće moglo biti opravdanih zahtjeva papi da se povuče?

Zahtjevima se, naravno, ne smije popuštati. Zbog toga sam u svojemu govoru i naglasio da to činim slobodno. Nikada se ne smije otići ako je to bježanje od nečega. Nikada se ne smije popustiti zbog pritisaka. Smije se otići samo ako to nitko ne zahtijeva. A u moje vrijeme to nitko nije zahtijevao. Nitko. Za sve je to bilo potpuno iznenađenje.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Posljednji razgovori”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.