Kako je lijepo ne raditi ništa kada drugi oko nas rade! Ležati ispružen na krevetu, zapovijedati osobljem kojemu možemo pozvoniti u svakome trenutku, bio dan ili noć, posvećeni cjelodnevnomu gledanju televizije. Položaj pacijenta na prvi se pogled može pričiniti dosta poželjnim. Naposljetku, jedino što treba napraviti jest pustiti drugima da rade umjesto tebe. Na što bi se čovjek mogao požaliti? Čak ti i hranu donose u krevet!

No takvo pojednostavnjeno viđenje zanemaruje činjenicu da ulaskom u bolnicu činimo korak velike unutrašnje poniznosti. U tren postajemo slični hendikepiranim osobama. Sve nam postaje problem. U đenovskoj se bolnici krevet podizao s pomoću ručnih poluga koje je bilo nemoguće dosegnuti, a kamoli njima upravljati. Kako si napuniti mobitel ako si vezan za krevet? Kako zatvoriti vrata ili prozor, spustiti rolete, namjestiti klimu, popiti čašu vode? Jesu li to stvari radi kojih treba smetati sestri koja se već brine o mnogim drugim pacijentima i koja za to nije dovoljno plaćena? Kako razlikovati ono što se tiče ugode i ono što se tiče nužnosti? U kojim je slučajevima opravdano poslužiti se zvonom za pozivanje bolničara? Ako zvonimo prečesto i zbog banalnih razloga (po kojim kriterijima?), ne riskiramo li da bolničari više ne dolaze jednako brzo? Ili možda čak i da ne dođu svaki put? Evo bolničke verzije poznate Ezopove basne „Pastir koji je zbijao šale”, poznatije pod naslovom „Dječak koji je vikao ‘vuk'”.

Možemo tako u bolnici izdržati i više dana odričući se manjih potreba. Čak ponekad osjećamo krivnju, kao da smetamo. Smetamo obitelji, posjetiteljima, prijateljima, osoblju. Smetamo cijelomu svijetu! Taj je osjećaj sastavni dio dugotrajne hospitalizacije kojega se nije lako riješiti. Treba se dogoditi jedan klik da osoba koja osjeća krivnju zbog ometanja drugih jednostavno prihvati stvarno stanje stvari. Bolesna je, i to je to. Nije njezina krivica. Meni se to dogodilo jedne noći u bolnici Bégin. Četiri ujutro je i već se dva sata u krevetu savijam od bolova jer se nije računalo na intenzitet boli nakon operacije. Kao i obično, govorim si da će proći. I, naravno, nikako da prođe. Nepromišljeno puštam bolovima da se razmašu… I pojačavaju se. U četiri sata ujutro, znojan i umrtvljen, pristajem pozvati Karima, noćnoga njegovatelja. Razgovor je napet, Karimov glas grub i hladan: „Koliko vam je dugo već loše?”

„Zadnja dva sata…”

„Zašto niste zvonili?”

„Hm, pa nisam vam htio smetati.”

„A vi mislite da ste u hotelu?”

Pitanje me je ostavilo bez teksta. Karim nastavlja još ozbiljnijim tonom:

„Nevjerojatno. Ako me trebate, pozvonite, vrlo jednostavno. Sad vam moram dati puno veću dozu od one koju bih vam dao dva sata ranije. Stvarno glupo. Što si umišljate? Da sam vam ja posluga?”

„Oprostite…”

„Oprostite za što? Prestanite s time! Pa niste se namjerno razboljeli. A ja nisam ovdje da bih gledao filmove dok vi pokušavate spavati. Ovdje sam radi vas…”

Više ne znam što reći jer osjećam da je Karim u pravu. I u sadržaju i u načinu na koji mi to govori. Odlazi po lijek i ostavlja me poražena u krevetu. Očekivao sam sve osim ovakve reakcije. Karim je mogao biti nježniji, no bilo mu je važnije reći istinu. Golema usluga koja će mi pomoći da se promijenim. Nakon te noći za pamćenje prestat ću se stalno ispričavati. Nisam u hotelu, u bolnici sam. A biti bolestan znači ujedno i pristati ponašati se kao bolesnik.

Završni mi udarac donosi moj kirurg, doktor H. Volim govoriti „moj” kirurg. U situaciji osobnoga urušavanja koje trpim ta mi posvojna zamjenica daje osjećaj da donekle upravljam onime što se događa. Kao da stvara nešto poput ravnopravnoga odnosa, protutežu prema tomu čovjeku koji svejedno drži moj život u svojim rukama. Zastrašujuća moć iz koje, čini se, potječe šala koja kruži bolničkim hodnicima. Koja je razlika između Boga i kirurga? Bog ne misli da je kirurg…

Jedne mi večeri doktor H. objašnjava operaciju koju će uskoro obaviti zajedno sa svim rizicima. Govori mi o važnosti preventivne ablacije i o njezinim posljedicama. Pristajem, kimam, pitam za detalje – sve kako i priliči. Kao i obično, ne slušam sve što mi govori. Bolesnici informacije primaju selektivno. To je jednostavan, ali vrlo učinkovit obrambeni mehanizam s druge strane, čujem samoga sebe kako govorim:

„Doktore, dio koji u procesu ozdravljenja treba odraditi pacijent nije zanemariv. Imate li dojam da sam ja pacijent koji surađuje i koji se bori?”

Odgovor je stigao ekspresno: „Velečasni Amar, prestanite igrati ulogu.”

Iznenađen sam jer me prvi put zove „velečasni Amar”, kao da je tako htio ublažiti prigovor koji slijedi.

„Ulogu?”

„Da,” dodaje kirurg, „dopustite si da budete pacijent kao i svi ostali. Svi znamo da ste svećenik, ali dopustite si da vam bude loše, da plačete, da zovete pomoć. Dopustite si da vam svega bude dosta!”

Ponovno razmišljam o Karimovim riječima. I kažem si da je Bog dobar jer sam u nekoliko dana dobio lekciju iz poniznosti i istine.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Pierrea Amara “Izvan funkcije – Potresna ispovijest o suočavanju s tumorom, patnjom i vlastitom krhkošću”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.