Immaculée Ilibagiza

Bilo je to u travnju 1994., tijekom genocida u Ruandi. Immaculée, koja je tada studirala, došla je kući jer su počeli uskršnji praznici. No, upravo tada počeo je veliki sukob između plemena Hutu i Tutsi te su mnogi Tutsiji bili brutalno ubijani.

Kako bi zaštitio svoju jedinu kćer od silovanja i ubojstva, Immaculéin otac rekao joj je da se sakrije kod lokalnog protestantskog pastora. On je brzo sklonio Immaculée i sedam drugih žena u malu skrivenu kupaonicu koja je bila velika samo 1 m2.

Premda su mislile da će tamo biti samo nekoliko dana, u toj su kupaonici ostale sljedeća tri mjeseca. Na taj su način spasile svoj život, dok je u međuvremenu u Ruandi ubijeno gotovo milijun ljudi. Među njima je bila gotovo čitava Immaculéina obitelj – osim nje je preživio samo jedan njezin brat koji je studirao u inozemstvu.

Dok se skrivala, ljutnja i ljutnja uništavali su Immaculéin um, tijelo i duh. Tada se Immaculée utekla Bogu u molitvi. Prije nego što je otišla u sklonište kod pastora, njezin joj je otac, predani katolik, dao krunicu. Upravo joj je molitva krunice pomogla da pobijedi mržnju i želju za osvetom koju je osjećala.

Nakon genocida, Immaculée je susrela čovjeka koji je ubio njezinu majku i jednog brata. Usprkos svoj boli koju je nosila u srcu, smogla je snage tom čovjeku reći: „Opraštam ti.“ Immaculée je i danas aktivna vjernica koja se zalaže za mir i opraštanje.

Satoko Kitahara

Satoko Kitahara laikinja je iz Japana koja je nakon obraćenja na katoličanstvo u 20. godini svoj život posvetila najsiromašnijim članovima društva.

Poslije Drugog svjetskog rata, Tokio je bio u ruševinama i mnogi ljudi ostali su bez svojih domova. Nakon što je redovnice nisu primile u samostan zbog njezinog krhkog zdravlja, Satoko je počela služiti siromašnima u „Gradu mravi“. To je bilo naselje u kojemu su ljudi preživljavali tako da su kopali po smeću tražeći predmete koje bi mogli preprodati.

Satoko je živjela s tim siromašnim ljudima, pomagala im u poslu i donosila u njihove živote Kristovu ljubav, potičući ih da se krste i prihvate kršćansku vjeru. Nakon što je u naselju boravila desetak godina, umrla je od tuberkuloze, ostavljajući iza sebe svjedočanstvo života koje je nadahnulo mnoge.

Dorothy Day

Dorothy Day američka je katolička novinarka i aktivistica koja se borila za pravo siromašnih. Također je bila pro-life aktivistica koja se zalagala protiv abortusa. U mladosti je, na nagovor partnera, pobacila svoje dijete, zbog čega se čitav život kajala.

Kada je, godinama nakon, ponovo zatrudnjela, odlučila je zadržati dijete i krstiti ga, što je bio početak njezinog puta u katoličku vjeru. Zbog svojeg obraćenja ostavila je i svojega nevjenčanog supruga kojega je jako voljela, ali koji nije dijelio njezinu vjeru.

Kao samohrana majka s Peterom Maurinom pokrenula je pokret Katolički radnik. U sklopu tog pokreta otvarali su kuće gostoprimstva u kojima su primali siromašne i dijelili im obroke, te su izdavali vlastiti list dijeleći ideje socijalnog nauka Crkve.

Chiara Corbella Petrillo

Chiara Petrillo jedna je od najpoznatijih katoličkih junakinja našeg doba. Preminula je 2012. godine od karcinoma. Odbila je ići na kemoterapije koje su joj mogle spasiti život zato što je to moglo ugroziti život njezinog nerođenog sina Francesca, kojega je upravo u to vrijeme nosila pod srcem.

Francesco je bio njezin treći sin – prije njega je bračni par Petrillo dobio je dvoje djece, Mariju i Davida. U obje trudnoće liječnici su im savjetovali abortus, što su oni odbili. Naime, djeci su ultrazvukom bile dijagnosticirane brojne malformacije zbog kojih nisu mogli živjeti dugo nakon poroda. No, molitve bračnog para da se djeca rode živa bile su uslišane – Marija i David živjeli su manje od sat vremena, ali su bila krštena.

U pismu koje je tjedan dana prije smrti Chiara napisala svom sinu Francescu, a koje je na sprovodu čitao suprug Enrico piše: „Idem u nebo brinuti se na Mariju i Davida, a ti ostani s tatom. Od tamo ću moliti za vas.“

Chiara Luce Badano

Chiara je već s devet godina stupila u Pokret fokolara, koji je odigrao veliku ulogu u njezinom životu. Tamo joj je Chiara Lubich, osnivačica Pokreta, dodijelila ime ‘Luce’ što na talijanskom znači svjetlo. Na taj ju je način pozvala da bude Kristovo svjetlo u svijetu.

Kada je imala 17 godina, Chiari su dijagnosticirali agresivni oblik raka kostiju. Premda je trpjela teške boli, odbila je uzimati morfij koji bi joj ublažio bol govoreći: „[Morfij] mi umanjuje bistrinu, a postoji samo jedna stvar koju sada mogu učiniti: ponuditi moju patnju Isusu zato što želim, koliko je god to moguće, imati udio u njegovoj patnji na križu.“