Pustinja nije bila samo obitavalište monaha. Živjele su u njoj i mnoge žene herojskih kreposti i zadivljujuće askeze koja je nadvisivala podvige monaha. O njima nema toliko spomena jer su se silom prilika morale skrivati da ne bi bile meta razbojnika. Postojali su i mnogi samostani u kojima su živjele svete djevice i žene.

Sačuvana su nam brojna svjedočanstva o životima pustinjskih majka, od kojih zacijelo posebno mjesto zauzima sveta Marija Egipatska (oko 354. – 431.). Nije sigurno, kako se u starini vjerovalo, da je njezin životopis napisao jeruzalemski patrijarh Sofronije. U svakom slučaju, ako je on i napisao život svete Marije Egipatske, sigurno je nije osobno susreo, već je o njoj čuo po pričanju oca Zosima. Taj je starac živio strogim isposničkim životom na obalama rijeke Jordana. Svake bi godine, za vrijeme korizme, odlazio u Transjordansku pustinju da bude sam s Bogom. Jedne godine, dok je za vrijeme korizme boravio u pustinji, nakon dvadeset dana hoda u unutrašnjost uzavrele pustoši spazio je ljudsko biće. Isprva nije znao je li to viđenje ili mu đavao sprema zamku. Ali kada je mogao bolje raspoznati da se radi o goloj osobi s dugim sijedim vlasima kojima pokriva svoje udove sasušene od pustinjskoga sunca, pomisli da se radi o nekomu svetom eremitu koji je istrošio svoju odjeću dugovječnim boravkom u pustinji. Međutim, kada ga je spazila, sveta se pustinjakinja dala u bijeg. Starac Zosim je, ne želeći izgubiti milosnu priliku, povikao za njom: “Slugo Božji, preklinjem te Božjom ljubavlju, stani i blagoslovi me. Što se bojiš jadnoga starca?” Međutim, kada se uvjerio da ono stvorenje ne će stati, krenuo je za njim.

Došavši do jednoga presahla potočnog korita i ne mogavši dalje, pustinjakinja se zaustavi i povika: “Abba Zosime, ne mogu se okrenuti prema tebi jer sam žena. Ogrni me svojim plastom da mogu primiti tvoj blagoslov.” Starac je bio iznenađen: otkuda u srcu pustinje netko zna njegovo ime. Učinio je onako kako ga je sveta žena zamolila. Tada su se jedno drugome naklonili licem do zemlje. Dok su zajedno molili, Zosim je opazio kako Marija, dok moli, lebdi nad zemljom. Nakon molitve ona mu se obratila govoreći: “Duh Sveti doveo te k meni, zato ću poslušati što od mene budeš tražio.” Otac Zosim je zatražio da mu pripovjedi tko je ona i kako je proživjela ovaj zemaljski život.  Tada sveta majka Marija ispripovjedi kako je rodom Egipćanka i kako je s 12 godina pobjegla od kuće u Aleksandriju.

Da bi preživjela u velegradu, bavila se prostitucijom 17 godina. Dok je tako jednoga dana šetala lukom nudeći muškarcima svoje usluge, zapazila je kako se mnoštvo ljudi uspinje na lađu. Doznala je da su to hodočasnici koji idu u Jeruzalem proslaviti blagdan Uzvišenja sv. Križa. Uspela se i ona na taj brod misleći da će među tolikim mladim ljudima biti dobra zarada. Međutim, doživjela je razočaranje. Kada je već pristigla u Jeruzalem, zajedno s mnoštvom htjede ući u svetište, ali se odjednom na vratima osjetila odgurnuta nekom nevidljivom rukom. Dok su svi ulazili, ona nije mogla naprijed te je ostala sama izvan svetišta. Tada se sva smetena povukla u jedan kut i dano joj je spoznati njezinu bijedu te je počela liti gorke suze pokajanja. Klekla je pred ikonom Bogorodice, koja je bila obješena na zidu, i molila za milost da može ući u svetište i pokloniti se svetome Križu.

Nakon molitve i suza ponovno se uputila u crkvu i poklonila se svetome Križu. Radosna zbog udijeljene milosti, kada je izišla iz svetišta, ponovno je kleknula pred Bogorodičinu ikonu i zahvalila za milost koju je dobila. Bila je spremna ispuniti zavjet koji je učinila, tj. da će odbaciti svjetovni život i posvetiti se Bogu ako joj bude dano ući u svetište. Budući da nije znala kako da izvrši zavjet, upitala je Bogorodicu za savjet i čula glas: “Prijeđi Jordan i naći ćeš mir.” Zanosno se uputila prema Jordanu noseći u ruci tri hljeba koja joj je darovao neznanac koji je dijelio kruh hodočasnicima. Bila je to njezina posljednja zemaljska hrana pripravljena ljudskom rukom. Prije odlaska u pustinju primila je svete sakramente pomirenja i euharistije. Od tada pa do susreta s ocem Zosimom prošlo je 47 godina pustinjskoga života. Prvih 17 godina, točno koliko je provela u grijehu, trpjela je strahovite kušnje, glad, žeđ, noćnu hladnoću i danju sparinu. Njezino tijelo, kojemu je prije poklanjala najveću pažnju, pružalo je otpor nemilosrdnoj okrutnosti pustinjskoga ambijenta. Osobito ju je mučilo prisjećanje na davne dane, na besmisao proživljene mladosti, na grijehe koje je počinila i na osobe s kojima je griješila. Tek nakon tih sedamnaest godina počela je živjeti u miru pred Bogom. Na koncu razgovora ona zamoli starca da nikome ne govori o njoj te da joj sljedeće godine u Korizmi donese u pustinju sv. pričest. Uz to ga, ponesena proročanskim duhom, zamoli da upozori opata Ivana o neredima koji se potajice čine u njegovu samostanu, u kojemu je živio i otac Zosim.

Sljedeće korizme otac Zosim zbog bolesti nije mogao ići u pustinju. Tek je na Veliki četvrtak uzeo sa sobom sveto Tijelo Isusovo, nešto smokava i datulja te je krenuo prema Jordanu. Na obali Jordana čekala ga je sveta isposnica i kada ga je spazila, došla je k njemu hodajući po vodi. Tek što se pričestila, zapjevala je: “Sad otpusti slugu svoga, Gospodaru…”, a nakon toga ga je zamolila da se vrati za godinu dana na ono mjesto gdje su se prvi put susreli. Kada je prošla godina dana, sveti starac je pošao upravo na ono mjesto gdje je svetu Mariju isposnicu susreo prvi put, ali pronašao je samo njezine sasušene kosti u pijesku. Prepoznao je da je to ona po plaštu koji joj je darovao. Ona je, naime, vjerojatno umrla nakon one pričesti što ju je primila prije godinu dana.

Gornji tekst je izvadak iz knjige monaha Doroteja Toića “Povijest monaštva”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.