„Već prvu večer dogodio se susret. Oko dva sata u noći molio sam svoj četvrti ‘Oče naš’, dio vlastite odluke da ću za uspjeh na prijemnom ispitu idućih deset dana moliti deset ‘Očenaša’. Drugih molitava, osim možda ‘Anđele čuvaru’, nisam ni znao. Kad sam došao do četvrtog spontano sam, iznenađen što se uopće toga sjećam, počeo recitirati Deset Božjih zapovijedi. Svaka zapovijed otkrila mi je neki od mojih grijeha. Zapravo sam, ne znajući, napravio temeljit ispit savjesti. Tada sam osjetio kao da netko stoji pokraj mene i govori mi naglas: ‘Sad reci dvije zapovijedi ljubavi.’ I dok sam, iznenađen i šokiran, izgovarao drugu: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!’ slomio sam se i zaplakao jer sam spoznao da mrzim rođenog brata koji spava u istoj sobi. Tog 10. lipnja 2009. čuo sam Isusa kako mi govori: ‘Pokaj se.’ Kajao sam se, plakao i zaspao. Iduće jutro probudio sam se kao nov čovjek. Roditelji su mislili da sam poludio jer sam radostan šetajući po kući pjevao ‘Glory Aleluja’. Te sam večeri otišao na svetu misu.“

Ovo je trenutak kada je Gospodin pohodio Mateja Galića, priznatog pripadnika duhovne glazbene scene u Hrvatskoj, supruga i oca troje djece te uspješnog poduzetnika.

Matej je do tada bio odvojen od vjere i Boga, sam će reći kako ga je „odgajala ulica“, ali nakon te večeri, prekretnici u pravom smislu riječi, njegov život krenuo je drugim, boljim tokom.

„Odrastao sam u Požegi, u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, s roditeljima, bratom i sestrom te bakom i djedom. U mladosti sam ministrirao u župi sv. Leopolda Mandića, no u crkvi sam doživio neka neugodna iskustva.“

„Sjećam se posebno jednog trenutka. Pripremali smo novog dečka za ministranta, a jedan kolega prkosio je te me lažno optužio za nešto. Župnik je skočio i počeo se derati na mene, nazivati me imenima… Imao sam samo deset godina i tu se moja slika o Crkvi raspala.“

Ni doma situacija nije bila bolja.

„Otac je imao ozbiljnih problema s alkoholom, a baka i djed pomagali su majci i brinuli se za nas. Otac je kasnije ostavio alkohol te se ispovjedio nakon 30 godina.“

Matejev život bili su sport (bavio se bodybuildingom i kickboxingom), a kasnije alkohol i izlasci.

„Bog mi je nakon incidenta sa župnikom (s kojim danas nemam nikakvih problema) bio dalek, netko koga ne zanimam. Vjera se svela na odlazak na polnoćku i nastavak ‘slavlja’ u kafiću. Društvo mi je bilo sve. Na kraju je ostalo malo prijatelja, mnoge je ubila droga.“

Počeo je uviđati da takav život nema smisla.

„Bog me polako pripremao za obraćenje kroz susret s patnjom. Moj djed ostao je bez obje noge. Kako je i bez njih težio 120 kilograma, jedini koji ga je u kući mogao dignuti, i to na vrat, bio sam ja. Gledajući ga shvatio sam da život prolazi. Prije 50 godina djed je bio frajer, a sada je patio. U glavi mi se stalno vrtjela misao: ‘Ovaj život će proći’. Otišao bih van, napio se i ujutro u glavi opet čuo te riječi. Počeo sam razmišljati da Bog možda doista postoji.“

Iskustvo Božje ljubavi

Matej se u međuvremenu pripremao za fakultet, ali stvari nisu išle po planu.

„Nakon srednje otišao sam u vojsku, a kasnije sam htio upisati Policijsku akademiju. Zbog velike navale dvije godine čekao sam upis, a kao i mnogi Hrvati imao sam ‘vezu’ koja mi je stalno obećavala da ću upasti. Kad sam napokon došao na testiranja ispalo je da sam nesposoban – s dvadeset godina i napucan nakon bodybuildinga, kickboxinga i vojne obuke… Prvi put u životu udario sam glavom u zid i pao u depresiju.“

Nakon svega odlučio je upisati Elektrotehnički fakultet u Osijeku, no ponovno ga je čekao prijemni ispit.

„Rekao sam: ‘Bože, ako zaista postojiš, pomogni mi da upišem fakultet.“

Uskoro mu je Bog objavio svoju ljubav na pomalo neobičan način.

„Cijeli život bavio sam se ribičijom i pecanje je bila moja strast, tolika da sam čak bježao iz škole. Imao sam i profesionalnu opremu koju sam u međuvremenu prodao. Tako se dogodilo da netom prije prijemnog idem na pecanje s posuđenim starim štapovima. Znao sam da ako nešto ulovim, bit će to Božje čudo.“

Matej je tog dana upecao najveću ribu u životu, amura od šest kilograma. Nakon toga odlučio je da će kroz idućih 10 dana (do prijemnog ispita) moliti svakodnevno 10 „Očenaša“.

Tu se vraćamo na priču s početka teksta. Matej Galić doživio je obraćenje u mističnom susretu s Kristom. Prijemni ispit uspješno je apsolvirao, ali sada je imao avanturu s Bogom.

Nastavili su se mistični susreti iz kojih će se roditi njegova ljubav prema „euharistijskom Isusu“, što je više puta ponovio u razgovoru.

„Krenuo sam svakodnevno na svete mise, a kad bih ugledao svetohranište srce bi mi lupalo kao ludo. Nakon euharistije približio bih se svetohraništu i tek bih tada osjetio mir i toplinu. Bio sam teološki nepismen i nisam znao čemu služi ta ‘kutija‘, ali sam osjećao da je u njoj prisutan živi Bog.“

Ubrzo se ispovjedio i to nakon 10 godina.

„Ispovijed sam odgađao jer sam ukrao neke stvari. Tek kad sam poravnao račune odlučio sam ući u ispovjedaonicu.“

Matej Galić s ulovljenim amurom od 6 kilograma/Foto: Privatna arhiva

Iskustvo sile Duha Svetoga

„Svoje obraćenje dijelio sam sa svima koji su bili voljni slušati. Jednom sam sreo starog prijatelja koji je, za razliku od mog društva, ostao u vjeri. Kasnije se i zaredio za svećenika. Pozvao me da zajedno molimo krunicu oko crkve. Bilo je 10 navečer i šetajući molili smo krunicu Božjeg milosrđa. Tom smo prilikom susreli redovnicu koja je obrezivala ruže. Pozdravila nas je i započeo je razgovor. Ispričao sam joj priču o obraćenju i posvjedočio živu Isusovu prisutnost koju osjećam. Rekla je: ‘Pa hajdemo onda pred svetohranište.’ Otključala je crkvu i kleknuli smo pred tabernakul iznad kojeg je bilo veliko raspelo. Redovnica je u tom trenutku počela moliti u jezicima. Bilo mi je neobično i malo sam se uplašio, ali sam vidio da iz nje zrači Krist. Pitala nas je može li položiti svoje ruke na naša ramena. Pristali smo, a ona je molila: ‘Maranatha, dođi Gospodine Isuse.’ U tom trenutku na mene i prijatelja spustila se sila Duha Svetoga i ‘progovorili’ smo u jezicima.“

„Preplavila me ogromna radost, htio sam zagrliti veliko raspelo iznad tabernakula. Otvorio sam usta i zapjevao. Druga redovnica, koja je čistila crkvu dok smo molili, rekla mi je da se moram uključiti u njihov zbor. Do tada sam isključivo pjevao na koljenima u kafiću uz zvukove harmonike.“

Apostolat u Osijeku

„Dolaskom u Osijek upoznao sam nekoliko mladih te smo se počeli okupljati u stanu jednoj prijatelja na molitvi. To je bilo ubrzo nakon što je u Zagrebu pokrenuta Božja pobjeda i do nas je došla njihova pjesma ‘Nek pada’. Prijatelj je imao gitaru te smo se nekoliko mjeseci okupljali, slavili i molili. Onda smo odlučili pitati patra Areka Krasickog, poljskog svećenika koji je tada bio na službi u Osijeku, da nam bude duhovnik.“

Matej otkriva kako je pater Arek to odbio, a objašnjava i zašto: „Bili smo mladi i zeleni, nerazboriti. Čak smo se znali i posvađati usred molitve. Kad je svećenik to vidio brzo nas je odbio (smijeh).“

Unatoč tome naš je sugovornik nastavio suradnju s njim.

„Pater je vodio klanjanje za studente u župi Snježne Gospe, a ja sam svirao gitaru.“

Bili su to počeci DUHOS-a (Duhovnost osječkih studenata), organizacije koja će postati nositelj evangelizacije među mladima. Tu će upoznati i svoju suprugu Anu, koja će mu se pridružiti u apostolatu slavljenja i evangelizacije.

Matej i Ana Galić s djecom/Foto: Privatna arhiva

„Jednom prilikom dok sam u stanu molio i zazivao Duha Svetoga vidio sam sliku, punu crkvu mladih kako mole i slave Boga. U to vrijeme takav je prizor bio nezamisliv za Osijek.“

No uskoro im je crkva Snježne Gospe postala pretijesna.

„Uz dozvolu nadbiskupa klanjanja smo premjestili u veliku crkvu sv. Ćirila i Metoda, popularnu Divaltovu. Tamo su dolazile stotine studenata.“

Matej ističe kako je njegovo sviranje u javnosti zapravo bilo još jedno čudo.

„Osjetio sam poziv za slavljenjem i počeo učiti gitaru, no imao sam velikih problema s tremom. Naučio bih nove akorde ili pjesmu i prijatelj bi me zamolio da mu pokažem, a ja bih se počeo tresti. Nisam mogao. Taj kompleks pobijedio sam odlučnošću i riskiranjem. Opisao bih to slikom vatre kroz koju moraš proći, a mene je vodila želja da postojano služim Gospodinu i njegovoj ljubavi. Nakon dva, tri mjeseca već sam mogao stati pred ljude. Nekoliko puta sam se osramotio, ali sam prosvirao. Danas umjesto treme vlada sloboda.“

Paralelno s DUHOS-om naš je sugovornik djelovao i u molitvenoj zajednici Sveta obitelj. Kasnije, oko 2015., započeo je s Domom molitve Osijek u nadi da će ostvariti svoj san, otvaranje kapele neprestanog klanjanja u Osijeku.

„Moja ljubav prema euharistijskom Isusu potječe još iz dana obraćenja, no taj pothvat, nažalost, nije imao uspjeha. Tražili smo različite prostore. U jednoj crkvi čak su nam otvorili vrata, župnik je bio susretljiv, ali pojedine redovnice i župljani baš i ne.“

Dom molitve Osijek ugašen je nakon nekoliko godina djelovanja.

„Dobio sam drugo dijete i moja supruga trebala je veću pomoć. Također financijska situacija nije bila bajna, a Dom molitve nije se razvijao kako sam planirao. Bilo je tu i mojih grešaka, jedno vrijeme želio sam da se klanjanje pred Presvetim održava u necrkvenom prostoru kako bi svatko mogao doći na molitvu. Sada shvaćam da sam pogriješio. Unatoč tome imali smo lijepih plodova obraćenja te više svećeničkih zvanja i dobrih brakova.“

Prošle godine Matej Galić je zajedno sa slavljeničkim timom i molitvenom zajednicom Yeshua objavio prvi album „Sva je snaga u imenu Isus“, na kojem se nalaze i brojni prepjevi stranih slavljeničkih pjesama. Također je aktivan i u KKODS-u (Karizmatskoj katoličkoj obnovi u Duhu Svetom) čiji članovi dijele slično iskustvo Duha Svetoga opisano pri početku teksta. No uz glazbu danas evangelizira i na poslu.

Posao i evangelizacija

„Uvijek sam imao strah da ako se zaposlim na puno radno vrijeme, neću moći evangelizirati i raditi za Gospodina. I kad sam imao neki posao te na njemu svjedočio o Isusu, kolege bi mi rekle da Krista ostavim za crkvu. Razumijem ih…“

„Do 2019. živio sam kao samostalni umjetnik i evangelizator. Potom sam u molitvi dobio poticaj da započnem vlastiti posao i ohrabrenje da ću uz njega moći evangelizirati i slaviti Gospodina. Tvrtku Solar Dei pokrenuo sam s bratom u Kristu i danas solarne sustave implementiramo po cijeloj Hrvatskoj.“

„Bog je bio vjeran svom obećanju. Direktor sam u tvrtki i gospodar svog vremena. Mogu moliti i slaviti Boga kad hoću, kao i provoditi vrijeme s obitelji. Primio sam Božju milost, a sada me On uči davati drugima. Također zbog posla komuniciram s puno ljudi što mi otvara mogućnost da još više evangeliziram“, ističe Matej i zaključuje: „Moj cilj je i dalje nastaviti sa slavljenjem, organiziranjem duhovnih događaja i večeri slavljenja. Najveća želja ostaje, pak, otvaranje kapele trajnog klanjanja u Osijeku.“