Bilo je to negdje sredinom 1990-ih u Poljskoj.  Bivša komunistička država, kolijevka sindikalnog pokreta Solidarnost koji je bio presudan čimbenik u rušenju sovjetskog imperija, uživala je svoje prve tranzicijske godine slobode i demokracije. U novostečenoj slobodi uživala je i poljska alternativna rock scena i bendovi s nje, koji su tijekom komunizma bili čestom metom zabrana i cenzure zbog svoje subverzivnosti i povezanosti s “dekadentnm zapadom”. Poljska, zemlja bogate glazbene tradicije i puna nadarenih muzičara, čak je i tijekom komunističke represije održavala kreativni kontakt s gibanjima u suvremenoj glazbi na zapadu, a nakon uspostave demokracije njezini glavni eksponenti izašli su iz “underground” statusa i došli u situaciju kada su mogli nesmetano razvijati svoje talente. I tada se dogodila čudnovata stvar…

Tomasz Budzynski-Budzy, pjevač legendarnog benda Armia, Darek Malejonek-Maleo, čovjek koji je svirao u čitavom nizu bendova poput Izraela, Houka i Armie, Piotr Zyzelewicz-Stopa, jedan od najboljih bubnjara poljske alternativne scene, Robert Friedrich-Lica, utemeljitelj i prvi gitarist najpopularnijeg poljskog metal benda Acid Drinkers….Svi ovi glazbenici, odreda kultne ličnosti na alternativnoj sceni i idoli tisuća mladih, objavili su negdje u isto vrijeme svoje obraćenje i vjeru u Isusa Krista kao živoga Boga koji je došao u njihove živote i zauvijek ih promijenio.

“Scena” je bila zatečena i nije znala što napraviti s ovim nenadanim ispovijedanjima kršćanske vjere koja su se čula iz usta njihovih dojučerašnjih idola. Da se sve to događalo tijekom osamdesetih, kada su Katolička crkva i rock scena bili saveznici u zajedničkoj borbi protiv ideološke represije (pa se često događalo da su župe organizirale zajedničke odlaske maldih na rock festivale) – to bi se još i dalo tolerirati. Ali, sada, kada je Crkva već odavno prestala biti “cool”, a kršćanstvo postalo “zatucano”? “O co chodzi?” (“O čemu je tu riječ?”), pitali su se vodeći glazbeni časopisi. Usporedbe radi, kako bi pojasnili s čime se to poljska scena morala nositi, bilo je to kao kada bi glavni ljudi Leta 3, Hladnoga Piva ili TBF-a odjednom objavili kako su doživjeli obraćenje.

“Mnogi su mislili da  je to samo još jedno  ludilo u koje smo upali, samo još jedna stvaralačka faza u smislu ‘danas Isus, sutra Buda’ ili nešto slično”, prisjeća se Malejonek tih dana. Kaže da je tada izgubio mnogo prijatelja koji nisu mogli prihvatiti njegovu vjeru.

“Kada su vidjeli da nas to baš neće proći, naišli smo na osporavanja, pa i poruge.Tada  sam shvatio da je ta alternativna scena koja zagovara tolerantnost zapravo vrlo netolerantna prema ispovijedanju vjere, posebno kršćanske”, rekao je Maleo.

Budzynski je doživio mnogo “konkretnije” protivštine – kada je na jednom koncertu svog benda Armia negdje na početku svoga obraćenja usred pjesme objavio da je njegov spasitelj Isus Krist ono što je uslijedilo bilo je lavina psovki i pljuvački koji su krenuli prema njemu. Budzynski je bio u šoku:

“Mislio sam kako je dovoljno to javno izreći i stvar je riješena. Mislio sam da će svi to prihvatiti, da će se to svima svidjeti. A pokazalo se da su moje riječi izazvale snažnu agresiju“.

Ova priča dobro svjedoči kako su momci u to vrijeme bili na početku svojeg duhovnog puta i prave kušnje tek su bile pred njima. Ali, od početka su na tome putu imali snažnu duhovnu pomoć Crkve i njezinih svećenika. Početci njihova obraćenja vezani su uz pavlinski red i njihovu crkvu Duha Svetoga u Warszawi gdje su Budzy, Maleo, Stopa i ostali dolazili na karizmatske susrete koji su se tamo događali i koje je vodio otac Krzysztof  Kowalski. Tamo su počeli dolaziti na preporuku drugog pavlina – prijatelja Budzynskog iz srednje škole o. Augustina Pelanowskog. Upravo su se on, o. Krzysztof i red kojemu pripadaju pokazali ključni za njihovo obraćenje. Nakon početnog vezanja uz pokret Karizmatske obnove na preporuku oca Krzysztofa odlučili su pridružiti se zajednicama Neokatekumenskog puta gdje su nastavili svoj daljnji duhovni rast i gdje su i danas sa svojim obiteljima.

Nova dilema koja se javila pred njima bila je – što učiniti s svojim glazbenim darovima? Trebaju li napustiti rock izričaj kojega većina veže uz isključivu “sex&drugs” životnu filozofiju ili ustrajati u svojoj kreativnosti i darovanim talentima za koje su i prije obraćenja osjećali da pripadaju onim boljim dijelovima njihove osobnosti? Jedan razgovor kojeg su imali u to vrijeme puno im je pomogao – onaj s pomoćnim biskupom Zielone Gore i Gorzowa Edwardom Dajczakom koji im je rekao kako je ovo vrijeme takvo da u njemu, kao što piše u Svetom Pismu, “evanđelje treba izvikivati sa krovova”.  Poruka je bila jasna – treba koristiti darove koje im je Bog dao i to na Njegovu slavu.

Tako su ostali u svojim bendovima (izuzetak je Robert Friedrich Lica koji je 1998. ipak napustio Acid Drinkers) i nastavili djelovati na svjetovnoj alternativnoj sceni radeći pjesme koje su tekstualno i glazbeno nadahnute Bogom i njihovom kršćanskom vjerom.

Ipak vrhunac njihova evangelizatorskog glazbenog rada bila je svojevrsna punk/metal supergrupa 2Tm2,3 koju su osnovali 1996.  i u kojoj je osim Budzyja, Malea, Lice i Stope svirao ili pjevao čitav niz kršćanskih glazbenika raznih žanrovskih predznaka (Marcin i Mateusz Pospieszalski, Robert Drezek, Angelika Gorny i mnogi drugi). 2Tm2,3 je od te 1996. radio pjesme u  kojima je uglazbljivao citate iz Biblije, a  osim svojega “žešćog” izdanja imali su i ono akustično s kojim bi radili turneje po Poljskoj u vrijeme korizme.

Jedinstvena pojava, i to ne samo na poljskoj glazbenoj sceni, 2Tm2,3 su tijekom zadnjih 15 godina objavili 7 albuma i odradili čitav niz turneja po Poljskoj (u studenom 2008. su u organizaciji udruge Šutka svirali i u Zagrebu). Njihova specifična evangelizatorska aktivnost bila je prepoznata u redovima Katoličke crkve, pa su često svirali u organizacijama župa na raznim manifestacija. Njihovo prirodno okruženje ipak su svjetovni rock klubovi u kojima su preko svoje glazbe tisućama mladih bili prvi kontakt s Isusom Kristom i tu su odradili nevjerojatan evangelizatorski “posao”. Plodovi njihova rada vide se i u Hrvatskoj gdje su kršćanski bendovi poput riječkih metalaca Effathe ili međimursko/podravskih punkera Božjih Ovčica nastali pod njihovim izravnim glazbenim i duhovnim utjecajem.

Nažalost, nakon iznenadne smrti Piotra Zyzelewicza Stope, koji je u svibnju ove godine preminuo od posljedica moždanog udara, njihova je budućnost prilično neizvjesna jer je Stopa jednostavno bio prevažan član benda. Ipak, ostali nastavljaju svoj rad – Maleo u reggae bendu Maleo Reggae Rockers, Budzy u Armiji, a Lica u svom novom bendu Luxtorpeda i dječjem zboru Arka Noego kojeg je upravo on osnovao i u kojemu njegova i djeca njegovih prijatelja pjevaju kršćanske pjesme (ali, to je još jedna nevjerojatna priča koja zaslužuje zaseban tekst).

Za kraj ovoga teksta, pak, možda bi bilo najbolje navesti nekoliko citata iz knjige “Radikalni” poljskog katoličkog publicista Marcina Jakimowicza u kojemu Budzy, Maleo, Stopa i njihov prijatelj Dziki daju svoja snažna svjedočanstva o obraćenju. Knjiga, koja je u drugoj polovici devedesettih bila hit u Poljskoj, u izdanju nakladničke kuće “Snaga za život” objavljena je i u Hrvatskoj 2008. uz prekrasni predgovor hrvatskog pavlina o. Marka Glogovića koji se s duhovnim fenomenom “radikalnih” upoznao tijekom svoga studija u Krakowu.

Budzy:

Bog vodi najrazličitijim putevima. Meni je On postao totalna svetinja. Totalna čistoća i ljepota. I ja, kako bih bio dostojan prići Mu i primiti Ga htio sam biti onoliko čist koliko sam mogao, oprati te nečistoće u kojima sam bio…. Bio sam gnostik, zaljubljen u arturijanske legende. U njima je vrlo važna bila potraga za svetim Gralom- kaležom u kojem se nalazi Isusova krv. Vitezovi su odlazili na Istok kako bi ga pronašli. I iznenada- čuj- ja sam taj Gral pronašao! Pronašao sam Gral. Onako kako su ga oni tražili, tako sam ga ja pronašao, jer Gral je prisutan na svakoj svetoj Misi. To je kalež koji stoji na oltaru, jer u njemu je Isusova krv. Sveti Gral je tu, samo ga ljudi ne vide. Misle da ga treba tražiti, otputovati na Tibet. Laž! Sveti Gral je u crkvi, nekoliko metara dalje. Stoji na oltaru i ja sam ga pronašao.

Maleo:

Nekada mi se činilo da ja radim nešto za Isusa- danas vidim da je obratno. To što na sceni mogu reći nešto o Isusu moja je velika povlastica, milost. Bio bih glup da to ne iskoristim. Nema ništa gore nego shvatiti da si potratio život. Odlučio sam otvoreno govoriti o Isusu….U životu sam uvijek nastojao biti radikalan, bila mi je to temeljna odlika. Sada vidim da nema većeg radikalizma od onoga koji je pokazao Isus. Biti punker danas nije nikakav radikalizam. Sada je to samo moda. I više to nikoga ne čudi. Mnogo je teže u sredini u kojoj živiš reći: “Isus je Gospodin”. To je autentično.

Poći za Isusom je radikalizam istovjetan radikalizmu preuzimanja križa na sebe. Nije tako da, kad postaneš kršćanin, sve odjednom postane divno, bajno, krasno, svi ti se počnu smješkati i slično. Sve je isto, samo ti počneš drugačije na sve gledati. Shvatiš da dobivaš milost kako bi mogao prihvatiti križ, koji inače prezireš. I možeš prihvatiti ono što ti život donosi.

Dziki:

Kršćanstvo nije religija poput drugih religija. Postoje ljudi koji se drže neke religijske forme, ali sami govore da to nije religija, nego filozofski sistem, ili pomak svijesti. Gluposti. Meni je u kršćanstvu najvažnije to, da se Bog utjelovio i postao čovjekom, te proživio sve ono što proživljava čovjek: bol, glad, poniženje, odbacivanje, umor, da su ga ubili, da je uskrsnuo i sada je Živi Bog. Dolazi i hrani me svojim Tijelom i svojom Krvlju…Čitav svoj život htio sam biti slobodan. Bio sam punker i anarhist jer sam žudio za pravom slobodom, ali zatvarao sam se u okvire i ograničavao sam sebe. Tek nakon obraćenja dobio sam tu slobodu besplatno. Bog me polako oslobađa. Slobodu možeš izboriti kalašnjikovom, ali kakva je to sloboda koja je plaćena krvlju drugih? Prava sloboda je u kršćanstvu- Bog mi je dao slobodnu volju i poštuje moje izbore.

Stopa:

Kada sam se obratio, prije svega, iznenadilo me što On uopće postoji. I to ne negdje daleko na nebu, u  obliku neke energije, nego tu- to je konkretni Gospodin, Bog koji živi i kojemu je stalo da budemo spašeni…Gledam Isusa Krista na križu i vidim samo milosrđe. On je umro za mene. Tko sam ja da netko umire za mene takvom smrću? Isus je umro na križu. Vidim da je Isus uskrsnuo. Ja sam Ga osjetio u trenutku smrti, jer kad je umrla moja žena, ja sam umirao s njom. Bio sam hodajući mrtvac. (Stopa se obratio nakon što mu je prva supruga poginula u prometnoj nesreći, op. a.).

I došao je Gospodin Isus, koji je razapet, pribijen na križ. Nisam Ga vidio, ne znam kako On izgleda, ali prišao mi je sa svojim mirom, radošću i prije svega životom. Jer ja sam tek sada počeo živjeti. S druge strane Ga se bojim, možda ne trebam, ali bojim Ga se. Ponekad mi se čini da ću uspjeti nešto učiniti prije nego Isus dođe. Znam da me Bog voli ovakvoga kakav jesam, ali da bih to shvatio, moram se sam uvjeriti kakav sam zapravo. To mi omogućuje neokatekumenska zajednica, koja  mi polako dopušta da spoznam istinu o sebi.

Za Bitno.net:  Goran Andrijanić