Prvi travnja 1948. godine bio je lijep, svjež, sunčan. Koliko se šala, koliko smješica, koliko prevara izmijenilo taj dan u smijehu i radosti. Ali za nas taj dan nije bio smiješan. Noćas je nas 13 žena dopraćeno iz zagrebačkih uza u Petrinjskoj ulici i nakon vožnje kroz cijelu noć sad nas evo predaju u Kazneno popravni dom u Požegi.

“Dom!” Da li ta bijela, velika kuća, s visokim zidom, produženim s nekoliko redova žica, s bunkerima na sva četiri ugla, gdje se stalno izmjenjuje straža, da li ta kuća zaslužuje naslov “Dom”? Dom je nešto srdačno, toplo, obiteljsko! A ovdje zid, žica, bunkeri!

A što je tek unutra? Uostalom, vidjet ćemo!

Dok je naša straža, koja nas je pratila iz Zagreba, tražila pred kapijom logora (to mu je pravo ime) neke dokumente, mi smo sve sasvim zanijemile. Kraj mene su stajale Nevenka Šarin i Emilija Hlavaček. Zajedno smo suđene, zajedno smo u Požegu došle. Bilo je između nas trinaest još nekoliko pristojnih gospođa, suđenih zbog političkih delikata, a bilo je i nekoliko prostitutki i kradljivki. Cijelim putem do Požege pravile su nam kojekakve neprilike, ali pred kapijom “Doma” i one su ušutjele. Među političarkama bila je i neka Maca Šimunović, suđena na 12 godina. Pred nekoliko mjeseci pobjegla je iz Požege, ali na granici FNRJ je uhvaćena i dovedena s nama natrag. Ona je plakala, suze su joj se samo sklizale niz obraze, jer znala je što je čeka. 14 dana okova najmanje, a tko zna koliko još samice.

I moje su oči bile pune suza. U istražnom zatvoru i na sudu držala sam se hrabro jer sam željela samo jedno: da naša skupina sačuva na suđenju dostojanstvo. Ali što se više približavalo vrijeme odlaska u Požegu, moja je hrabrost bivala sve manja. Osjećala sam da me u Požegi čeka nešto strašno. Napokon, zašto sam ja suđena? Što sam učinila? Moja je jedina krivnja u tome što vjerujem i što sam čuvala vjeru u dušama drugih. Ali nije sad vrijeme za takve rasprave sa samom sobom.

Napokon se kapija otvori, a milicajci nas predadoše miliciji Doma, koja nas skupa s našom prtljagom smjesti pred zgradom uprave. Bila je to mala zgrada od crvenkaste opeke, iz koje se dobro vidio cijeli prostor ili cijeli krug.

Kapija se zatvorila za nama. Ne, nikada više neću vidjeti svoga doma. Nikada više neću doći među svoje. Nikada se više neću nasmijati, jer iza ove kapije sigurno se nitko ne smije.

A sunce se s neba jednako smije kao da se ništa nije dogodilo. Proljeće buji i život s njim, a ja ovdje. Zašto? Zašto? Suđena na 5 godina zatvora s prisilnim radom. Zašto?

Bilo je već oko 9 sati, i kažnjenice su već davno otišle na svoje poslove. Tek u neposrednoj našoj blizini, među povrćem, jedan duboko sagnuti lik u sivom kažnjeničkom ruhu pridigao se malo, da nas bolje vidi. No brzo se je opet sagnuo. Vrijeme je prolazilo. Pokatkad je koje znatiželjno lice provirilo kroz prozor uprave i odmjerivši nas temeljito povuklo se natrag. Došla je i koja milicajka, znatiželjno uprla u nas oči i zaustavila se na Maci Šimunović:

“A to si ti? Kako si mogla misliti da ćeš neopazice proći? Narodna vlast svakoga pronađe.”

I tad bi jedna milicajka dozvala drugu. Opet se čulo čuđenje: “Ti si mislila nama uteći? Toga nema, tko bi nama utekao.”

Među ostalima došao je Macu promatrati i komandir Štef. Čudna pojava! Sitan, malen, kao djevojka, a lice smežurano kao u eunuha. Čula sam kasnije, da je taj milicajac još pred nekoliko godina bio djevojka Štefa, a eto, sad je momak. Navodno, posljedica neke operacije. Eto, i takvih čuvara je bilo u KPD-u. ^

“Ha, ti si ta ptičica”, rigao je Štef prema Maci. “Dolijala si! Stavit ću te tamo, gdje nema sunca ni mjeseca.”

Macu su i opet oblile suze. Znala je da joj se nešto teško sprema. I stvarno, bila je u okovima, ali ne kroz čitav uobičajeni rok. Snašla se i te kako snašla, ali o tome poslije. Na ulazu u logor nismo ni sanjale da takvih mogućnosti može biti.

Prvi naš dojam u KPD-u bio je vrlo slab. A postao je još gori, kad se je sivi lik žene među povrćem malo pridigao i kad je bio sasvim blizu nas, upita:

“Odakle ste?”

“Iz Zagreba.”

“Baš iz samoga Zagreba?”

“Da!”

“Sirote! Sirote, jer ste došle ovamo. Ova je kuća – strašna kuća i teško onome tko u nju uđe.”

Tad se je plašljivo povukla dalje od nas i sagnula se još dublje, da ne bi tko zapazio kako s nama razgovara.

I opet smo čekale dugo. Bilo nam je već pomalo i dosadno, jer nismo imale kamo sjesti, a dvorištem logora nije nitko prolazio.

Negdje oko 11 sati došle su napokon tri milicajke da nam pregledaju stvari. Mene je pregledavala Ljuba Čorić. Sigurno joj nije bilo više od 18 godina. Imala je lijep stas, vrlo lijepu kosu, ljepušasto lice; da, ljepušasto kad ne bi bilo ružne bore oko ustiju. Ta je bora davala tom licu grubi i prerano zreli izraz koji je brisao svu dražest mladosti. Pred tim izrazom nestajao je i skladni lik i lijepa kosa, i ugodno lice; ostajala je samo ta ružna bora oko ustiju i opori glas, koji je u razgovoru s logorašicama prolazio cijelu skalu grubosti.

Ljuba je grozničavo pregledavala moje stvari. Kod svakoga boljega komada zaustavljala se upitno, a kad je naišla na Sveto pismo na njemačkom jeziku, bora oko njezinih usana postala je još odvratnija.

“Što će ti to”, dreknula je, razderala knjigu i bacila je k zidu, gdje su već ležale pobacane stvari drugih logorašica. Tu je bilo zrcala, škara, nožića, knjiga, molitvenika, svetih sličica, medaljica i si. To posljednje bacale su se s naročitom nasladom. Dogodilo se kadgod da su po tome i gazile uz glasne prosvjede logorašica. Kod osobne premetačine skidali su se i lančići s križićem s vrata. Ovaj puta su to valjda milicajke zaboravile. Ta napokon se ionako morao sav nakit predati, samo što se ostalo čuvalo na upravi do izlaska iz logora, a križići, medaljice kao i sve ostale nabožne stvari svršavale su negdje na tavanu. Milicajke su to smatrale najboljom lovinom. Kad je pretres bio gotov, odvele su nas milicajke u karantenu.

Za nas je to bila doista teška prvoaprilska šala.

Na prostranom krugu između uprave i velike bijele stambene zgrade poredalo se pet baraka za stanovanje, a na kraju kruga bilo je još nekoliko baraka, u kojima je bila prostorija za priredbe, škola, razne radionice, knjižnica i kantina.

Karantena je također bila u baraki broj 3, i kad smo prešle njezin prag imale smo što vidjeti. Oko 90 žena sa svom svojom prtljagom smjestilo se na podu ne baš velike sobe. Svaka je imala tek toliko mjesta da je mogla leći, ali u skvrčenom položaju.

Kad je nas 13 ušlo, trebalo je za nas naći mjesta, ali gdje? Sve je bilo tako zauzeto kovčezima, naprtnjačama, pokrivačima, raznim zavežljajima, kutijama. Nigdje pedlja mjesta, a mi smo tri htjele još biti i zajedno. Nekako, tek nekako, uhvatile smo toliko mjesta da smo si mogle odložiti stvari, a druge su se morale još više stisnuti. Nekoliko noći bilo je strašno. Ni mrvice mjesta između pojedinih ležaja na kojima se više čučalo nego ležalo.

U sobi je teško zaudaralo. Bilo je tu toliko čudnih mirisa od neopranih nogu, od zamazanog rublja, od prostog duhana, od kojekakvih sumnjivih bolesti, da nisi znala što ćeš. A kad je koja žena htjela na zahod, možete si predstaviti kako je bilo. Svjetlo se nije smjelo paliti, i ona je, tražeći sebi put do predsoblja budila žene, jer bi im nehotice stala u mraku na nogu, na trbuh, na glavu. Psovke i kletve prolamale su se kroz noć i trebalo je dugo dok se žene smire. A u predsoblju zapravo i nije bio zahod, već kibla koja se punila cijelu noć, pa bi koji put i procurila, i mokraća se u sitnim ili širokim mlazovima slijevala iz nje po predsoblju, a kadgod je ispod vratiju stigla i do ležaja žena. Trebalo je dugo dok bi se žene nakon takvih noćnih avantura smirile.

Iza nekoliko dana otišlo je nekoliko žena, i tad smo dobile bolja mjesta, ali nas je još uvijek bilo oko 80. Naša je mala skupina imala nekih privilegija kod “sobnog starješine”, jer smo slovile kao otmjeniji trio.

“Sobna” je bila vrlo lijepa djevojka iz Podravine. Bila je u partizanima, a suđena radi čedomorstva. Meni nikako nije išlo u glavu da partizanka može biti čedomorka. No poslije sam se privikla na to, jer su to bile obične pojave.

Odmah prvu večer održala je sobna tom mnoštvu žena u karanteni političko predavanje. Bilo je to zapravo tumačenje kućnoga reda. Kućni red, potpisan po ministru unutrašnjih poslova Aleksandru Rankoviću, imao je mnogo paragrafa i, kako sam čula, nekada se učio naizust, ali u naše vrijeme glavno da se znao neki dodatak, koji se ponavljao svaku večer. Kažem dodatak, jer badava smo u potpisanom kućnom redu tražile nešto slično. 0 čemu se zapravo radilo?

“Najvažnije je”, govorila je Ružica, “da naučite pozdravljati u Domu i to ovim redom: svakog milicajca, milicajku, činovnika i namještenika stajanjem u stavu ‘mirno’ i lakim naklonom glave. Isto tako se pozdravlja i gđa referent za kulturni rad (preodgojiteljica u Domu) i svi ostali rukovodioci, a to je zamjenica upravnika drugarica Milica, referentica rada Dara, referentica za zdravstvo Ana i još neke osobe. Samo, kad njih pozdravljaš moraš malo dulje stajati i čekati da prođu kraj tebe.”

Bez obzira na to što je Ružica govorila vrlo nevješto, primitivno, sam sadržaj bio je za nas zaprepašćujući. Mi smo očekivale da ćemo morati pozdravljati, ali da će to biti obični – građanski pozdrav. Ali ovo? No to još nije sve!

‘Ako sretneš druga upravnika na krugu ili bilo gdje, imaš stajati u stavu ‘mirno’ već pet metara prije nego dođe do tebe i moraš se čelom okrenuti za njim prema pravcu u kojem se on kreće i ne smiješ proslijediti put, dok se on dostatno ne udalji ili ti ne kaže da ideš dalje. Ako drug upravnik ulazi na krug za vrijeme šetnje, tad se čitava kolona žena, koja šeće, mora zaustaviti i okrenuti čelom prema njemu, dok ne zamakne.”

“Mora li to ozbiljno tako biti?”, pitala je jedna začuđena logorašica.

“Mora, i svaki se prekršaj kažnjava.”

Dakle, tako! U demokratskoj zemlji. Činilo nam se to smiješno, strahovito smiješno. Ali još je bio smješniji sam susret s njim, s upravnikom.

Zvao se Jovan Radić, Srbin iz Knina. Drugi i treći razred gimnazije završavao je upravo onda, kad je došao za upravitelja u Požegu. Bio je srednje visine, vitak s pravilnim licem dalmatinskog pravoslavca, s čvrstom crnom kosom i oštrim crnim očima. Teško onoj osuđenici na kojoj su se te oči s mržnjom zaustavile. Ali još je nešto bilo u tome licu, što mu je na trenutke davalo zvjerski izraz. Bile su to uske, čvrsto stisnute i podrugljive usne i veliki zdravi bijeli zubi. Kad bi Jovan Radić stao stiskati usne i kad bi iskesio zube kao oštar pas, tad se znalo, oluja će se survati na logor, na logorašice uopće ili na koju sirotu posebno.

Dakle, kad bi se upravnik pojavio negdje na krugu, nastali bi najneumjesniji prizori koji su strahovito ponizivali svaku logorašicu koja je iole mislila. Gdjegod logorašica bila, u kakvu god poslu, makar ne znam s čime u rukama, moralo se stati, ukočiti se, pete skupa, prsti razdaleko, ruke čvrsto uz tijelo, uporno gledati u njegove oči, a kad je on već blizu, naklon glavom. Kadgod je Jovan Radić takav pozdrav milostivo prekinuo s: “Prođi”, i tad se moglo mirno naprijed. A kadgod je Jovan Radić dignuo glavu, kao da ne vidi jadne osuđenice koja se sva ukočila od straha i bojazni, od stida i srama pred drugima i pred samom sobom. I tako je stajala ukočeno i kad je odmaknuo od nje već nekoliko koraka. Teško njoj ako se prije vremena maknula, jer Jovan Radić bi se znao okrenuti, i ako je vidio da se osuđenica prije reda maknula, tad je zarežao: “A tko ti je dozvolio da se mičeš? Tri dana samice.” Ili. ako je bio malo blaže volje, slijedilo je: “Stoj ravno! Što se naguravaš!”

Kad bi se u nedjelju, u vrijeme šetnje, pojavio Jovan Radić na ulaznoj ili sporednoj kapiji, tad je to cijelo mnoštvo žena – na jednoj šetnji njih oko 500 – razdijeljeno po sobnim skupinama, u četveroredu, s rukama na leđima, zastalo, ukočilo se, opružilo ruke, ponizno sagnulo glave kao paščad i čekalo da upravnik samo prođe pokraj tih snuždenih, izgladnjelih i bolesnih patnica. Da prođe s visoko uzdignutom glavom, kao da pijucka na sav jad duša u sivim kažnjeničkim odorama, ali u stalnoj udaljenosti, da se on ne bi zaprljao.

Zašto “Upravnik-sunce”? Jer me je uvijek njegova pojava i njegovo držanje podsjećalo na Luja XIV. – le roi du soleil. Samo s tom razlikom što se Lujevo lice bar kadgod milostivo spuštalo k podanicima, a Jovan Radić nije znao za smiješak, za prijaznu riječ. Ne, Njegovo Veličanstvo “Upravnik-sunce” Jovan Radić znao je samo za psovke, pogrde, ruganje, ironiju i to je bilo sve! Ipak, Luj XIV. živio je u feudalno doba, a mi, vele, gradimo socijalizam!

Eto, tako je bilo u moje doba, a prije mene još gore. Ako su žene, kad su se srele s njim, nosile vodu, kruh, ciglu, cvijeće, sve se moralo baciti na pod, jer ništa nije smjelo biti u rukama kad “Upravnik-sunce” prolazi.

Međutim, malo sam preuranila, bit će još dana da sretnem Jovana Radića. Još sam u karanteni. Nakon smještanja na podu karantene trebalo je na upravi dati osobne podatke, otiske prstiju, prijaviti adrese za dopisivanje i pakete i na kraju – učiti kućni red. Ipak sam već prvih dana upoznala dvije članice Uprave.

Jednoga poslijepodneva, upravo sam se vraćala s Uprave nakon davanja otiska prstiju i pregledavala svoje zamazane ruke, srela sam pred karantenom dvije žene. Ne znajući tko su nisam ih pozdravila, pa se mlađa izdere na mene:

“Što je, babo?” To je bio omiljeli logorski naziv za žene, a pogotovo je bio drag, kad je dolazio iz usta Dare Bursač.

Bila je to koštunjava, vrlo visoka ženska, s muškim licem, velikim orlovskim nosom i razbojničkim pogledom. Nosila je sasvim ženske haljine i dugu kosu, ali svaki njezin kret bio je sasvim muški. Četiri godine života u šumi ostavile su težak trag na toj ženi, koju su moje kolegice u karanteni nazvale “Jastrebov kljun”. Bila je referent rada, dakle vrlo uplivna i odlučujuća žena. Tada nisam ni slutila da ću se jednom s njom sresti u pitanju koje će me odvesti ravno u “izolaciju” među “gubavce”.

S Darom u društvu bila je i jedna postarija žena, skoro stara, energičnog i čvrstog držanja, premda sijede glave i upalih tamnih očiju, koje su kao i Darine gledale mračno i mrko. Bila je to “gospođa referent” kako ju je cijeli logor zvao, Ružica Devčić, preodgojitelj logora. To je bio moj prvi susret s te dvije žene, s kojima neću nikada u logoru pobliže razgovarati, ali koje će, pogotovo druga, ipak odigrati znatnu ulogu u mom logoraškom životu.

Inače sam se kroz 3 tjedna karantene pomalo priučavala na logoraški život. Na rano ustajanje, na pranje u drvenoj kućici, koja nije bila u mogućnosti primiti tolike žene najednom, na upotrebu logoraškog zahoda. Zahod je bio vrlo važna točka u logoraškom životu. Za ispražnjivanje crijeva služila je preko dana kibla u predsoblju naše nastambe. Tu su kiblu redari praznili ujutro i naveče, kad se karantena otvarala. Dakako da je kibla bila često tako puna da se je izmet izlijevao niz njezine rubove.

Ali ujutro rano, uz umivanje, žene su išle u zahod kraj praonice. Sve je to bilo pod jednim krovom, a nužda se morala vršiti s još dvije kolegice, na drvenim daskama koje su bile redovito mokre i koje nitko nije mogao ničim pobrisati prije ili poslije uporabe. A pred vratima te uredbe koja je imala dolje veliku jamu, čekali su veliki repovi žena, te ako sve ne bi bilo obavljeno u najvećoj brzini, čuli su se izvana glasovi: “Što radiš? Žuri se! Trebaš li škare da prerežeš?… Da li rađaš?…” I tako si i na tom mjestu, kao i svagdje, bio upravo divljački gonjen.

Da i ne govorimo o tom, kako se u godini 1948. i 1949., u poretku koji se je proglašavao progresivnim, čistila zahodska jama. Žene, određene za to, morale su silaziti u samu jamu, do gležanja zagaziti u izmetine, grabiti ih u kante i izlijevati. Nisu samo noge i ruke tih žena bile “parfimirane” zahodskim blatom, već je ono prskalo po njihovu licu, odijelu, zašlo u sve nabore odijela i sve pore kože, da su se žene same sebi gadile.

Ali kud sam ja to opet odlutala? Zapravo i nisam, jer na sve to se treba priučavati u logoru. A onda i na jednosatnu šetnju po “krugu”, uvijek u istom uskom krugu da ti se sve već vrtjelo u glavi, na zatvorena vrata naše nastambe, na stajanje u repu za jelo, na milozvučne glasove milicajki, a napose na onaj umiljati “ti babo!”.

Za vrijeme boravka u karanteni vidjela sam gotovo sve logorašice koje sam na slobodi poznavala. Došle su i iz baraka i iz zgrade u kojoj je bio još stroži poredak i iz koje se u baraku prelazilo s mnogo poteškoća.

Neću zaboraviti kako su jednoga jutra dotrčale preko kruga do naše praonice Verica Vincijanović, Olga Ugarković i Vera Augustin. Bile su sve zajapurene od trčanja i straha, objesile mi se oko vrata, tepale toliko dragih riječi, kad se začuo glas milicajke Ljube Čorić. Negdje je vrebala iz kuta, ali nije ih vidjela, i one su zaokruživši sve barake, ipak na vrijeme iza njezinih leđa ušle u svoju zgradu.

Bilo je i takvih logorašica, s kojima sam se mogla vidjeti tek kroz rešetke prozora za vrijeme šetnje. Bile su to zatočenice u tzv. “Rebeki”. To je zapravo bio neki disciplinski zatvor u koji su ulazile logorašice ili nakon kakvoga prijestupa ili jer su negativno djelovale na ostale. Iz prozora bivše kupaonice u drugom katu gledale su na nas za vrijeme šetnje Marija Maržić, Kaja Pereković, Miljenka Herceg, Darinka Badanjek, Đurđa Kilijan, i tolike druge drage djevojke. Ja sam sa strahom i zebnjom gledala u njihove likove, žalila ih, a da nisam ni slutila kako ću brzo biti među njima.

Već prve dane moga boravka u karanteni odvukli su, mimo svih propisa, u krojačku sobu Nevenku i Emiliju. Ostala sam sama i bilo mi je tako teško da mi se činilo kako sam odijeljena od sviju. Ali našla se čestita seljačka žena Jagica Mravec koja me je prigrlila, spavala sa mnom i brinula se za me, jer ja sam još uvijek bila jako nespretna i nisam se znala snaći u najjednostavnijim dnevnim potrebama.

Kako se u karanteni pojavio tifus, morali smo produljiti još dva tjedna u karantenskoj baraci. Među oboljelima bila je i Anica Lucijanović, moja logoraška “seka”. Poznate smo odavno, nismo se vidjele godinama, i eto, gdje smo se našle.

Produljenjem života u karanteni prilično sam upoznala logoraški život. Za vrijeme boravka u karanteni žene nisu radile, a nismo ni morale nositi logoraško odijelo. Upoznala sam, bar iz daleka, i rukovodioce i milicajke. Od svih policajaca i komandira najviše nas je zabavljao komandir Štef. Žene su govorile, da je žensko-muško i poradi toga pravilo se dosta dosjetki na njegov račun. Štef je naime, kako sam već spomenula još nedavno bio Štefa. Dakle, pravo čudovište, igra prirode. Navodno je bio dosta bistar, ali u postupku prema ženama nehuman, grub, nemoguć.

Već pod kraj petoga tjedna znala je svaka logorašica u koju će nastambu, samo za mene se nije znalo. Sve je nekako bilo misteriozno. Bojala sam se, da me ne otpreme u disciplinski. Ipak nije bilo tako. Još na ulazu u Dom zatražile smo Nevenka i ja da nas dodijele u nastambu časnih sestara, jer i mi pripadamo jednome redu. Kad je potvrda o tome stigla i od Vjerske komisije u Zagrebu, dva dana nakon što su sve moje suputnice i supatnice, među kojima je bilo i ubojica, i kradljivki, i skitnica, i prostitutki, porazmještane po sobama, odveli su i mene u sobu časnih sestara, gdje me je osim jedanaest redovnica čekala i moja Nevenka.

*Ostale tekstove iz ovog niza možete pročitati OVDJE.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Godine teške i bolne. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!

[1] Riječ je o Mariji Maržić, Dubrovkinji, s kojom je Marica zajedno robovala. Marija je bila osuđena na 7 godina zbog svoga odgojnog i uljudbenog djelovanja u organizaciji ustaške mladeži. Zanimljivo je da u zaključnom tekstu Marica ističe razliku između svoga i Marijinog rodoljublja. Mariju naziva nacionalistkinjom, a za sebe ističe da to nije, premda Hrvatsku voli do krvi i suza. Očito Marica nacionalizmom naziva ono rodoljublje koje je upravo u doba Drugog svjetskog rata, zacijelo pod snažnim utjecajem nacizma, domovinu i narod uzdizalo iznad svega. Marici je već tada jasno da je domovina svetinja ali ne božanstvo. Marija, premda očito vjerna katolkinja, zacijelo je spadala među one kojima ta razlika još nije bila očita.

Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru Službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD