Blaženi Gracija Kotorski nije od smrti obustavio čudotvornu moć svoje zaštite. Što je više bio skriven i ponizan na zemlji, toliko više ga je Bog uzvisio da otkrije blaga svoga unutarnjeg života, skrivenoga pogledima ljudi. Čudima i milostima već opisanima treba pridodati i druga nova. Počet ću s jednim, jako poznatim u Boki kotorskoj i cijeloj Crnoj Gori. Zbio se u svibnju 1815. godine.

Jedan stanovnik Boke želio je imati glavu blaženika jer je njegova majka bila iz Mula. Kako ju nije mogao dobiti, otišao je nekom brđaninu i obećao mu dobru svotu novca ako mu uspije donijeti željeni predmet.

Uistinu, kradljivac kojega dobro poznajem, kaže izvještaj, potražio je dobar broj pomoćnika i uvečer se pojavio u Mulu, kada su stanovnici sela otišli u Bijelu loviti srdele uz svjetiljke.

Otvorivši na silu vrata crkve, lopovi su ušli u nju i oskvrnuvši kovčeg s ostacima, stavili su ga u sredinu. Nakon što su opljačkali svete ukrase na oltaru, otvorili su i, ostavivši svete hostije na plohi oltara, ukrali posudu za posvećene hostije i vratašca svetohraništa. Na kraju su se prihvatili posla da odnesu sveca, ali su uzaludni bili njihovi napori. Tada je jedan od lopova izvadio velik nož, podigao ruku da udari po kovčegu i da ga razbije, ali ruka mu se odjednom ukočila, ispustivši nož da na kovčeg blaženika padne sredstvo zlodjela. Odjednom, u tome su se trenutku upalila sama od sebe svjetla u crkvi, a zvona su počela zvoniti zbrkanim udarcima.

Tada je nastala panika među lopovima, koji počeše munjevito bježati, ostavivši bodež i prepoznatljive ogrtače svoga kraja.

Na zvonjavu zvona požurili su neki starci i žene, uznemireni i prestrašeni da ne ostanu bez najboljega blaga koje posjeduju – tijela blaženikova. Ali, kada su usred crkve vidjeli netaknut kovčeg, mir se vratio u njihova srca. Krađu ostalih predmeta smatrali su malenom štetom.

Prestrašeni time što se dogodilo, lopovi su bježali. Kasnije su svjedočili da je vrhunac njihova užasa bio što ih je velikim dijelom puta pratio neki fratar sa štapom u ruci. Na putu im je sinula ideja da ostave ključ vratašca svetohraništa, koji su stanovnici Mula sljedeći dan pronašli obješen o drvo, te su nastavili bijeg ne okrećući se više zbog straha od fratra koji ih je pratio i u Crnoj Gori razglasili što se dogodilo.

Tako su lopovi po tome čudu prepoznali pravu svetost blaženika, izjavljujući da nikada više ne bi išli krasti u njegovu crkvu, čak i kad bi bila prepuna dragulja i zlata.

Ja se brinem za ovu župu od kraja 1816. godine i proučivši sve što se dogodilo u pokušaju krađe, istražio sam tko su bili ti lopovi. Među njima nalazio se i jedan moj poznanik.

Nakon nekoliko godina isposlovao sam da dođe k meni i zamolio sam ga za najiskreniju priču svega što je vidio i što se dogodilo u noći kada je pokušao sa svojim prijateljima odnijeti tijelo blaženoga brata. I kada mi je sve ispričao, plakao je i tvrdio da nikada u životu ni on ni njegovi prijatelji nisu toliko drhtali od straha. Upitavši ga da potpiše izvještaj o događaju, vrlo rado je pristao na moju želju i pozvavši tri osobe s toga područja koje znaju pisati, proširio je zapisnik, zapečaćen znakom križa i potpisom svjedoka. Ovaj izvještaj i ovi koji slijede su don Filipa Đuranovića. (Processio, fol. 280; Summarium, str. 43 – 47)

Drugi svjedok, Josip Janković (Processio, fol. 45, tergo) ovako iznosi događaj:

Čuo sam priču čovjeka imenom Marko Janković, koji je umro pred trideset godina, da su jedne noći lopovi iz planinskoga mjesta u zaleđu Dobrote, ušavši u župnu crkvu u Mulu, da bi odnijeli tijelo našega slavnog blaženoga Gracije, skinuli s oltara kovčeg u kojemu su njegovi ostaci i postavili ga nasred crkve namjeravajući ga dignuti i ponijeti sa sobom. Ali, tako im je bio težak da ga nisu mogli pomaknuti. Zatim je, izvadivši svoju jatagu, jedan od lopova rekao: ‘Idemo otvoriti lijes i odnijeti tijelo.’ I kada je htio udariti, nož mu je pao iz ruku, a ruka mu se ukočila.

U istome su se trenutku upalila svjetla u crkvi, a zvona su počela zvoniti. Prestrašeni lopovi pobjegli su prema planini. U bijegu su vidjeli fratra sa štapom koji ih je slijedio, a ispred njih su im se ukazivale kao voda i šume različite prepreke, sputavajući ih da nastave bježati. Zaprepašteni time, govorili su među sobom: ‘Ako tko ima neki predmet ukraden u crkvi, neka ga baci. Jedan od njih imao je pozlaćene ključeve svetohraništa pa ih je ostavio i sljedeće jutro su nađeni obješeni na maslini. Na zvuk zvona pokrenulo se pučanstvo i trčeći ušavši u crkvu, našli su upaljene svijeće i škrinju s tijelom blaženika smještenu na zemlju.

Lijes je ostao nekoliko dana na istome mjestu kako bi svi stanovnici okolnih mjesta bili svjedoci događaja, na veću slavu Božju i našega blaženika. Kada je prošlo nekoliko dana, uz svečani obred i sudjelovanje susjednih župnika, bio je lijes položen na oltar. Toga istoga jutra, potvrđuje više osoba da su vidjele tri barke, bez sumnje pripravljene da prime tijelo, ali kada su vidjeli da su njihove namjere propale, udaljile su se. Ja sam osobno vidio žene i muškarce koji su nosili vosak i ključeve koje su lopovi bili sa sobom ponijeli.

Gornji tekst je ulomak iz knjige P. V. Capanaga – Pavao Medač “Blaženi Gracija iz Mula” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.