Na pozadini hladnoga, blijedoga neba nalazile su se riječi „Arbeit macht frei”, urezane tako jasno da sam i zatvorenih očiju mogla vidjeti oštre oblike slova. Te su se riječi koristile kao lažna nada za one u njihovim željeznim kandžama. „Rad oslobađa” bila je još jedna od laži nametnutih zatvorenicima u koncentracijskome logoru Auschwitz. Veliki željezni znak izradili su sami zatvorenici koji su tu bili zatočeni. Oni su bili rijetki sretnici, oni koji su imali neku vještinu koju su Nijemci mogli iskoristiti, i zato su bili pošteđeni.

Došla sam u Auschwitz tražeći duhovno buđenje. Našla sam se, kako piše u Danteovu „Paklu”, u mračnoj, divljoj, nesigurnoj šumi, u zaustavljenome stanju sna. Kako sam uvijek uživala u proučavanju povijesnih događaja Drugog svjetskog rata, mislila sam da ima više smisla vidjeti mjesta koja su bila u središtu njegove povijesti. Moj mi je vodič rekao da se nalazimo na hodočašću, ali ja sam bila na hodočašću srca, i događaji koji su uslijedili nisu ni na koji način bili u suprotnosti tome cilju.

Kada sam prvi put stigla u Poljsku, iznenadilo me što sam se osjećala kao da sam kod kuće čim sam izašla iz zrakoplova. Bilo je nečega u golim stablima i mokrome grmlju što me je podsjećalo na moj rodni grad u saveznoj državi Washington. No što sam više vremena provodila u Poljskoj, sve sam više shvaćala da to mjesto ni najmanje ne nalikuje mojemu rodnome gradu. U tome se mjestu nalazilo nešto hladno, kao da su svi tamošnji Poljaci nosili u sebi neku mračnu i užasnu tajnu. Smrznuta je zemlja odavala počast toj tajni. Čak su i stabla i zrak svjedočili o svemu što su pretrpjeli.

Kada sam izašla iz zrakoplova, ledeni me je zrak sjekao kroz odjeću. Cijeli je predio Katowica bio okovan hladnoćom, i bio zarobljen ispod hladnoga oklopa od škriljevca. Iz zračne luke otpratili su nas u jedan skromni samostan, gdje nas je pozdravila ljubazna redovnica sitnoga stasa. Hodajući gradom sljedećega dana opazila sam kako je sve mirno i tiho, kao da je cijeli grad ispražnjen. Porušene građevine s obje strane govorile su mojemu srcu – cijeli je ovaj grad iskusio ogromnu bol, koja se nikada neće moći izliječiti. Moje petodnevno putovanje kroz Poljsku bilo je suočavanje s time što je bila ta bol.

Sljedećega dana, kada sam ušla u Auschwitz, mjesto o kojemu sam prije toga samo čitala, obuzeli su me osjećaji neobičnosti i težine. Ne mogu izraziti što sam to osjećala dok sam promatrala mjesto koje je svjedočilo smrti više od jednoga milijuna ljudi. Moja skupina i ja hodali smo u tmurnoj tišini – riječi nisu bile potrebne. Sve sam se čvršće umotavala u svoj kaput kako bih se zaštitila od hladnoće što je prijetila da će me obuzeti, i zastala sam kao ukopana, gledajući iznad sebe u željezna vrata: „Rad oslobađa”. Prisjetila sam se čovjeka koji ih je napravio, i naopako okrenutoga slova „B” što ga je tako izradio da upozori one koji su ulazili kroz ta vrata. U mislima sam sebi mogla predočiti tisuće Židova, arijevaca, ratnih zarobljenika, svećenika i bezbrojnih drugih ljudi što su tjerali kroz ta vrata, a koji su se možda nadali da će samo dobiti kratki ukor, i da će ih zatim pustiti. U mojim su mislima hodali pokraj mene, i vidjela sam njihove providne siluete kako stupaju u svoju smrt. Masivne čelične ograde obavijene bodljikavom žicom ostavljale su dojam zlokobne stvarnosti – to nije bilo samo neko mjesto o kojemu sam čitala u povijesnim knjigama, nego stvarnost, mrlja zla na svijetu.

Hodala sam od prostorije do prostorije, prateći poput odjeka nevidljive stope onih koji su nekada hodali tim dvoranama prepunima užasa. Praznina je bila zaprepašćujuća. Prazni su prostori, zamišljala sam, bili prepuni tijela. Lutala sam tuda, već sva otupjela, a pogled mi je prelazio po stvarima što su ih za sobom ostavile žrtve – četkama, cipelama, aktovkama, odjećom, štapovima, naočalama. Beskrajni nizovi predmeta ispunjavali su čitave prostorije. Ono što me je najviše iznenadilo, i što mi je ostavilo mučan osjećaj u želucu, bile su ogromne gomile kose koja je žrtvama odrezana s glava nakon što su ih poubijali. Nijemci su kosu koristili za izrađivanje vreća za transport i prodaju robe, a na suprotnoj strani prostorije bilo je izloženo nekoliko tih vreća, i od same mi je pomisli došlo zlo. Sramota nanesena ljudskoj naravi bila je dovoljno strašna, ali pomisao na korištenje posmrtnih ostataka žrtava za zaradu bila je odvratna!

Dugo sam vremena buljila u beskrajne gomile zapetljane kose. Nešto te kose bilo je u pletenicama, a ostatak u zapetljanim čvorovima. Pokušavala sam zamisliti lica ljudi čiju sam zapetljanu kosu promatrala, i pitala sam se tko su svi oni bili. Svaki komad kose stapao se s onima što su ga okruživali. Svi su izgledali kao da su jednake boje i teksture. Pomislila sam na sve ljude koji su tu umrli, svedeni samo na broj između tisuća drugih brojeva, i osjetila sam u tome trenutku kako odjednom i nevjerojatno cijenim svoj život. Vidjela sam vrijednost stvari koje sam prije nego što sam tu došla uzimala zdravo za gotovo.

Sljedeća prostorija u koju sam ušla bila je prekrivena stotinama fotografija, većinom mladih muškaraca od osamnaest do dvadeset i četiri godine. To su bili oni koje su izabrali da rade u logoru, i neki od njih preživjeli su nekih tjedan dana, i umrli od gladi ili bolesti. Kod tih me muškaraca najviše zaprepastio specifični pogled pun užasa, koji se vidio kod sviju njih – krajnji šok koji su osjećali vidio se u ogledalu njihovih zacakljenih očiju, iz kojih se čitao poraz. 

Pošli smo dalje, do Auschwitza II, drugoga velikoga dijela koncentracijskoga logora Auschwitz. Upravo je tamo ostatak plinskih komora ostavio svoj užasni trag.

Na putu do plinskih komora, s obje strane željezničke pruge stoje drvene barake, stršeći iz smrznute zemlje, nižući se daleko koliko pogled može doprijeti. Na tome se mjestu mogla osjetiti konačnost, a njegov strog izgled i jedina svrha kao mjesta istrjebljenja bili su očiti. Bilo je teško to mjesto zamisliti kao bilo što drugo. Sama priroda toga mjesta bila je očita, i pričala je priču, a glavna je svrha te priče bila prenijeti onome koji to sve promatra da se tu dogodilo nešto loše.

Strukture koje su još stajale bile su zlokobne siluete naspram sivoga neba. Plinske su komore sada bile samo gomile čelika i cementa, a jedan dio pougljenjenih okvira bio je sve što je ostalo od drvenih baraka. Svrhe tih stvari svjedoče o pokušaju da se istrijebi cijela jedna rasa. Na kraju cijele priče, ti su ostatci bili u središtu svega, i ništa drugo nije bilo potrebno da se prenese njihovo značenje. Nisam gledala dio povijesti koji je došao i prošao, sa svojim napuštenim građevinama i zaboravljenim imenima – bili su to ostatci koji su govorili o stvarima koje su i dan-danas žive.

Prisjetila sam se gomila zapetljane kose što je bila preda mnom, i instinktivno sam omotala pramen vlastite kose oko svojih prstiju. Osjetila sam kako je glatka, kako je mogu dotaknuti, i najednom sam pomislila da su i žrtve ovoga mjesta možda činile jednaku stvar s vlastitom kosom, a koja je sada ležala u gomilama zapetljanih čvorova – lica njihovih vlasnika zaboravljena slika koja je nekada hodala ovom zemljom.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.