Dirljiva priča o zatvoreniku koji se htio ubiti: Konačno sam odlučio, a onda me posjetio svećenik…

Na mom sporom putu promjene srca, uvijek me pratila jedna posebna želja.
Postoje riječi koju su me dirale na poseban način…
koje me dotiču i danas, kada god ih pročitam.

„… U tamnici bijah i dođoste k meni.“ (Mt 25,36)

Želio sam otići u zatvor. Želio sam doživjeti susret s čovjekom, baš na tom mjestu.
Želio sam, ali za to nisam imao hrabrosti.

Gospodin je to znao.
I odlučio susreti mene.
U zatvoru koji se nalazio u mom srcu.
U bijednim ćelijama kojih toliko u meni ima i danas.

Jedno jutro, dok sam bio pred Presvetim u kapelici Corpus Domini, pored mene je sjeo poseban čovjek.

Od toliko mjesta, on je baš došao pored mene. Nakon nekoliko minuta tišine, pogledao me, a zatim okrenuo glavu prema Isusu i rekao:

„Kako Ga je lijepo vidjeti na slobodi.“

Nisam znao što mu znači ta rečenica…

Počeli smo se družiti.

Doista, bio je poseban čovjek.

Čovjek koji je nekoliko dana ranije izašao iz zatvora nakon toliko godina.

Dok mi je pričao o svemu što je učinio u životu, shvatio sam zašto nisam mogao otići u zatvor. Nisam ja bio spreman za tako nešto.

Dok sam ga slušao, mojim tijelom prolazila je jeza.

Nakon nekoliko susreta, skupio sam hrabrosti i upitao ga: „Nakon svega što si učinio, nakon toliko godina zatvora, zašto si došao onaj dan biti zajedno s Gospodinom? Zašto dolaziš pred Njega svaki dan?“

Njegov odgovor nosit ću u sebi dok sam živ:

„Znaš, dok sam bio u zatvoru izgubio sam potpuni smisao življenja. Nisam sanjao o danu kada ću izaći. Želio sam umrijeti. Želio sam se ubiti. Cijelu noć razmišljao sam kako to učiniti, a kada sam konačno odlučio, javili su mi da me jedna osoba došla posjetiti.

Bio je to jedan svećenik. Svećenik s kojim sam odrastao.

Od kada sam završio u zatvoru, počeo je moliti za mene. A onda se ohrabrio posjetiti me.
Ohrabrio se nakon što je pročitao Isusove riječi: ‘… U tamnici bijah i dođoste k meni.’
Ohrabrio se, u istoj noći kada sam ja razmišljao da se ubijem.

Tog dana, prvi put sam ispovjedio sve grozote svog života. Dok sam ih govorio, počeo sam ozdravljati. Počeo sam ozdravljati u njegovom pogledu… U njegovim suznim očima koje me nisu osuđivale. U očima koje su u ovom zatvorskom beznađu otkrivale nadu.

‘Tvoji grijesi su otpušteni.’

‘Primi Tijelo Kristovo.’

Kada je Gospodin ušao u moje tijelo, znao sam da je to trenutak nakon kojeg moj život više neće biti isti.

Koji bi se Bog tako ponizio i došao u ovu pustoš.
Koji Bog bi mogao doći u tijelo ovakvog čovjeka i ostati s njim u njegovoj zatvorskoj ćeliji.
Koji Bog bi poželio biti u ovom siromaštvu.
Koji Bog bi želio u njemu i ostati.
Ostati. I zajedno sa mnom, sanjati slobodu.”

Nakon ovih njegovih riječi, otišli smo zajedno na euharistijsko klanjanje.

Pustio me da budem u tišini sat vremena.

A onda me pogledao, nasmijao se i rekao mi ponovno:

“Kako Ga je lijepo vidjeti na slobodi.

Tolike godine bio je zatvoren u meni.
U onoj zatvorskoj ćeliji.

Pogledaj.
Ja Ga želim gledati svaki dan.

Konačno je slobodan.
Kako Ga je lijepo vidjeti na slobodi.“
.
.
.
Da…

Kako ih je bilo lijepo vidjeti na slobodi.

Obojicu. +

Matej Lovrić | Bitno.net