Teško mi je razmišljati o samom događaju. Samo izgovaranje riječi „moja je žena silovana“ u meni stvara veliku bol.

Tuga i ljutnja – zapravo bijes kakav nikada prema nikome nisam osjećao i neprestana želja da pronađem onoga tko je to napravio… U meni se konstantno nakupljala frustracija. Jennifer je upravo prošla kroz nešto užasno i strašno i ja joj nikako nisam mogao pomoći. Nisam mogao popraviti ono što joj se dogodilo.

Mnoštvo optužujućih lutalo mi je po glavi. Koliko bi stvari bile drugačije DA SAM… je došao iznenaditi u hotel u kojem je odsjedala (skoro i jesam)? Ili da sam je zamolio da ne prihvati posao izvan grada? Da sam napravio ovo, ili ono…

Tek nakon što smo za Jennifer dogovorili savjetovanje s terapeutom kako bi prevladala rane znakove PTSP-a – noćne more i napade panike – saznali smo da je trudna. Radila je na kruzeru u blizini Arube kad me nazvala i rekla mi: „Trudna sam.“

Ljude uvijek iznenadi moja reakcija na njezin poziv i znam da moju reakciju nikada neće moći razumjeti. Nisam pomislio „što ćemo sada učiniti?“ jer sam već tada znao što bi bilo ispravno. Nakon što mi je supruga priopćila ovu vijest, pomislio sam: „OK, sada nas čeka ovo.“

Dijete je početak nečega, a ne problem koji se može popraviti. Riječi „trudna sam“ ne smije slijediti pitanje „što ćemo sada napraviti?“ Iskreno, meni nikada nisu pale na pamet misli „silovatelj joj je napravio dijete“ ili „jer je silovana i napadnuta ostala je trudna“, već: „Moja je žena trudna. Uskoro ćemo dobiti dijete. Novo dijete. To je novi početak.”

Dijete koje je već na putu nije moglo donijeti odluku o svome začeću. Kako bi ga itko mogao kriviti zbog toga što je začeto?

Svi smo znali da će ova trudnoća biti fizički zahtjevna za Jen – nismo znali u kojoj mjeri – no iskreno, oboje smo na dijete gledali kao na nešto prekrasno što proizlazi iz takvog zla. Možda drugima zvuči čudno, ali na našeg smo sina gledali, i još uvijek gledamo, kao na blagoslov.

Nikada na svoga sina nisam gledao kao na „tuđe dijete“. I dok smo zajedno prolazili kroz najteže trenutke života moje supruge, bili smo sretni jer uskoro dobivamo dijete. Te su se stvari doimale nespojivima. Nikada nisam pogledao nijedno od svoje djece i rekao: „On? To je s našeg putovanja u New York… A ovaj ovdje? To je bila noć nestanka struje 1997. godine.“

Jennifer i ja smo veoma duhovno i emocionalno povezani. Ona je moja srodna duša od trenutka kada sam je kao petnaestogodišnjak upoznao. U našim glavama nije bilo premišljanja oko djeteta. Zapravo bilo je vrlo jednostavno: Moja supruga nosi dijete. Dakle, imat ćemo dijete. To je to.

Prošle su dvije godine otkad je silovana, i ja ponekad doživim trenutke bijesa. No ti trenuci ne dolaze toliko često. Još uvijek vidim posljedice napada na moju ženu. Oboje znamo da posljedice silovanja traju cijeli život i zajedno se suočavamo s njima.

Bez obzira na sve to, mi imamo osamnaestomjesečnog sina. Mislim da sa sigurnošću mogu reći kako je on moj miljenik. Vjerojatno je to postala i obiteljska šala – kada za svako od svoje djece u toj dobi kažeš da su tvoji miljenici. Bebe su pune radosti i njihova je radost zarazna! Ovaj nam klinac ispuni dan zagrljajima i osmijesima, čini naš svijet boljim mjestom. Kroz njegove oči vidim svijet pun otkrića i novina, nešto poput neočekivanog dara.

Kada ga pogledam vidim samo sreću i radoznalost. Njegove velike plave oči sjaje poput maminih. Klinac je prekrasan i ima zarazan osmijeh. Darovano mi je ovo dijete koje u meni gleda svoga oca od kojeg očekuje pomoć, usmjerenje u životu i sigurnost da će u svakom trenutku njegova života biti prisutan.

Tko će on biti kada odraste? To u potpunosti ovisi o njemu. No svaki od mojih momaka zna kako se s poštovanjem odnositi prema ženi. Svaki od njih otvara vrata majci, izvlači joj stolicu kako bi mogla sjesti, prvu je poslužuje i prema njoj se odnosi s poštovanjem. Moj je posao – i čast – naučiti najmlađeg sina kako biti pravi muškarac. I prema tomu, od Boga povjerenom poslu – odnosim se s iznimnom odgovornošću.

O časti i poštovanju učio sam odrastajući u obitelji u kojoj smo znali da nas roditelji vole. No također smo znali, a da nam nisu trebali reći, da vole jedno drugo. Nikada ih nismo vidjeli da se svađaju ili raspravljaju ispred nas. Oni su utjelovili biblijski citat „i njih dvoje postat će jedno tijelo“. Ja sam naučio od svoga oca kako se treba odnositi prema ženi. Je li mi moj otac to trebao objašnjavati? Ne… on je to živio.

Na ovakav način ja učim svoje dječake. Oni vide kako se odnosim prema njihovoj majci. Oni vide kako se odnosim prema njihovim sestrama. Oni vide kako se s poštovanjem odnosim prema svakoj ženi koju susretnem. Moji sinovi otvaraju vrata. Oni s poniznošću i poštovanjem razgovaraju s odraslima. Prema svojim prijateljicama odnose se dostojanstveno.

Tuku li se međusobno? Ili možda sa sestrama? Odgovor je: često i glasno. No njihov „ton“ svađe sa sestrama se uvelike razlikuje. Ovdje nije u pitanju jednakost. Ovdje je u pitanju uočavanje razlike i priznavanje iste.

Moja se kći jednom povjerila majci kako misli da sam je previše razmazio i kako ona sada previše očekuje od mladića. I dobro je da je tako. Važno je da ona sama postavi visoke standarde. Za nju sigurno postoji „pravi mladić“ kojeg neće morati danas-sutra popravljati. Važno je da ovdje naglasim kako joj ja nisam trebao sugerirati kakvog mladića da traži. Ona je upoznala ljubav između mene i moje supruge i zna kako je to što mi imamo ono pravo.

I ja i moj otac smo bili marinci. U marincima se učiš o časti, hrabrosti i predanosti. Oni govore o potrebi branjenja onih koji se ne mogu braniti sami. U marincima se naučiš životnim prioritetima: Bog, obitelj, marinci – i ja sam cijeli svoj život nastojao živjeti ovaj kodeks.

Moja supruga i ja uskoro slavimo 21. godišnjicu braka. Ja sam obećao „u dobru i u zlu“ i zaista držim do toga. Zavjeti koje smo izrekli ne smiju pokleknuti pred olujama života.

Dok gledam u oči svog djeteta vidim nevinost i povjerenje… i veliku količinu ljubavi. On JEST moj sin. On me poznaje kao svog tatu i on me zove „tata“. Za mene to je najbolji osjećaj na svijetu i ne bih ga mijenjao ni za koji drugi!

Na kraju bih htio reći još nešto. Moji su prijatelji pokrenuli kampanju kojom skupljamo novce za Jennifer koja još povremeno dobije napadaje (a ja moram izostati s posla zbog toga). Napadaji su zapravo traumatična epilepsija nastala zbog posljedica batina koje je primila 2014. godine kada je silovana. Želimo iskoristiti ovu priliku i zahvaliti svakoj osobi koja je donirala novce, kao i svakoj osobi koja nije mogla donirati ali nas je ohrabrila molitvom i porukom. Svaku riječ koju ste napisali mi smo pročitali i stavili u naše obiteljske molitve.

Ako biste nam htjeli pisati, možete to slobodno učiniti na poveznici ovdje.

Bog je dobar. Uvijek.

Jeff Christie | LifeSiteNews.com

Prijevod: Nenad Palac | Bitno.net