Početkom devedesetih godina u donski je manastir s vremena na vrijeme dolazio jedan parohijanin. Nazovimo ga Vasilij. Bio je jedar i debeo, uspješan poslovni čovjek i bez ikakve sumnje – vjernik. No imao je čudan običaj. Naučio se on da pošto-poto sve u životu radi tek nakon molitava i blagoslova istaknutih duhovnika, svećenika i staraca. Pročitao je to bio negdje u knjigama.

Reći će netko: u čemu je problem? Evo u čemu. Ako bi svećenik Vasiliju savjetovao nešto što mu nije odgovaralo, on bi se odmah bacio u potragu za drugim duhovnicima sve dok na kraju ne bi iskamčio potrebne „blagoslove“. Tek bi se onda Vasilij smirio i odmah bi toga svećenika proglasio svojim pravim duhovnikom.

Opominjali smo ga na sve moguće načine, ali Vasilij je bio čovjek premazan svim mastima i na naše se prijekore samo lukavo smiješio. Iako, treba priznati da je njegova vjera u te iznuđene (a nerijetko, čemu tajiti, i kupljene darovima) blagoslove bila doista gorljiva!

Vasilij je imao tri djevojčice, ali odavno je maštao da će dobiti nasljednika. Čak mu je i ime smislio – Vasenjka. Naravno, u čast Vasilija (Bazilija) Velikoga, a ne svoju, kako bi neki grješnici što robuju strasti osuđivanja mogli pomisliti…

Vasilij je svakoga časa prilazio svim svećenicima u manastiru i laskao im i moljakao ih da mu udijele posebne blagoslove kako bi mu žena napokon rodila dječaka. Pokušavali smo ga urazumiti govoreći da takvi blagoslovi ne postoje i da mu preostaje samo revna molitva Gospodu da mu, ako on to želi, ispuni molbu. Međutim, slični odgovori Vasilija nisu nimalo zadovoljavali. On je htio jamstva. Vodio je svećenike sa strane, nagovarao ih da mu udijele „pravilan“ blagoslov i potiho ih uvjeravao da je spreman platiti koliko je god potrebno samo da se u obitelji pojavi dječak. Ostavši kod nas kratkih rukava zaputio se u Pečoru, ali i tamo je dobio isti odgovor.

Svi su pomislili da će se napokon smiriti. Ali slabo smo ga poznavali. Vasilij se zaputio u potragu za „istinskim“ moliteljima, duhovnicima i starcima. I, kao što to već biva, prilično ih je brzo našao.

Jedan je mudrac točno primijetio: „Vrlo je lako postati starac: treba to samo poželjeti.“ To jest, treba skupiti obrve, nabaciti dostojanstven izraz lica, pročuti se kao onaj koji ne popušta i koji razobličava, početi izricati proroštva i dijeliti blagoslove na sve strane – za takvim će čudakom nagrnuti narod. No, jasna stvar, nije tu riječ ni o kakvu starcu već jednostavno o laskavcu.

Ukratko, Vasilij se slavodobitno vratio u Moskvu, s hrpom blagoslova i proročanstava da će mu se roditi dječak. I doista, žena mu je uskoro zatrudnjela.

Malo prije poroda Vasilij je odlučio otići na hodočašće u Svetu Zemlju. I to obavezno utroje! On, njegova supruga koja je bila u devetome mjesecu trudnoće i, naravno, dugo očekivani nasljednik – Vasilij Vasiljevič, koji se još nalazio u materinoj utrobi.

Bila je sredina ljeta kada ni zdravu čovjeku nije lako biti u Svetoj Zemlji zbog neizdržive vrućine, a kamoli ženi u posljednjemu mjesecu trudnoće! Ali pobožni Vasilij bio je neumoljiv. Odlučio je da sa svojim još nerođenim nasljednikom mora obići sva sveta mjesta.

Posjetili su grob Gospodnji. Popeli su se sa sinčićem na Golgotu. Vasilij, koji se već nježno obraćao nasljedniku, dragao je suprugin trbuh i, sagibajući se, govorio: – Vasilije Vasiljeviču! Osjećaš li, na Golgoti smo!

Odoše zatim u Judejsku pustinju vukući se svetim stazama po strašnoj pripeci. Popeše se tako i na Goru iskušenja. I ovdje se Vasilij obratio svojemu sinčiću: – Vasilije Vasiljeviču! Na Gori iskušenja smo!

Prije odlaska popeli su se i na goru Tabor. Kao pravi hodočasnik, Vasilij je, naravno, samo prezirno ošinuo pogledom arapske taksiste koji su turistima nudili prijevoz i zajedno s Vasilijem Vasiljevičem osvojio vrh Tabora pješice. Ondje je, promotrivši predivan prizor koji je pucao s orlovskih visina, uskliknuo: – Vasilije Vasiljeviču! Evo nas na Taboru!

U zračnoj luci Ben Gurion postalo je jasno da Vasilijevoj ženi samo što nisu počeli trudovi. No odlučili su da se mora poroditi u Moskvi. Stvar se dodatno zakomplicirala kada izraelski carinici nisu htjeli pustiti našega Vasilija u avion. Naime, u Svetoj je Zemlji on odasvud prikupio suvenire. A kakvi su to suveniri za pravoslavnoga hodočasnika? Kamen s Gore iskušenja, voda iz Genezaretskoga jezera, voda iz Jordana, pijesak iz Judejske pustinje, kamen iz Nazareta, zemlja iz Betlehema itd. I drugi bi hodočasnici uzeli ponešto – recimo, cvjetić iz Galileje ili kamenčić iz Jeruzalema, ali kod našega se Vasilija nakupilo trideset kilograma suvenira!

Međutim, dok su za njega to bili suveniri, za šokirane izraelske granične policajce bili su to uzorci tla i vode s čitava područja države Izrael. Prvi su put vidjeli takvo što i odlučno su odbili pustiti Vasilija da s takvim teretom ode u Rusiju. Ali i naš je Vasilij kategorički odbijao vratiti se u svoj Treći Rim bez suvenira iz drevnoga Jeruzalema.

Carinici su naposljetku shvatili da imaju posla s, blago rečeno, priličnim čudakom te da njegova djelatnost ne će nanijeti nepopravljivu štetu sigurnosti države Izrael. Vasilija su pustili, a u Moskvi su njegovu suprugu ravno iz zračne luke otpravili u rodilište gdje je ona sretno rodila – djevojčicu.

Teško je opisati šok našega junaka. – Zamijenili su ga! – vikao je. – Lopovi doktori! Gdje je moj Vasilij Vasiljevič?! Imam blagoslov! Starci su rekli da će biti dječak! Vratite mi mojega Vasilija Vasiljeviča!

S time je i završila ta priča. Vasilij je uskoro nestao iz mojega vidokruga. Ne znam što je sada s njime. Nadam se da se urazumio i da je izmolio sebi nasljednika. Ili se pak pomirio s time da Gospod u njegovoj obitelji blagoslivlja rađanje samo prekrasnih predstavnica nježnijega spola.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Nesveti sveti i druge priče”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.