Crkva je brak ove Zagrepčanke proglasila ništavim: Na sudu me dočekalo mnogo razumijevanja

U katolički brak stupila sam vrlo mlada, u 22. godini života. Udala sam se jer sam se htjela odvojiti od roditelja, postati neovisna i svima pokazati kako sam odrasla. U crkvi smo se vjenčali jer se to nama i našim obiteljima činilo glamuroznijim od skromnog čina u gradskoj vijećnici. Naravno da tako mlada nisam znala što se na crkvenom vjenčanju događa i na što se konkretno zavjetujemo. Uopće nisam bila svjesna što je sakrament ženidbe. Moja kuma je kasnije, prilikom postupka za proglašenje braka ništavim, na sudu posvjedočila da sam ju neposredno prije vjenčanja pitala kako ću se u crkvi prekrižiti. Dakle, mi smo crkveno vjenčanje doslovno „obavili“, za njega se nismo pripremali te tako nismo ni bili svjesni važnosti toga čina. Ovo pišem kako bih naglasila potrebu za ozbiljnom pripremom za primanje sakramenta ženidbe. Moj prvi brak trajao je četiri godine. Nakon toga sam se ponovno udala i u drugom civilnom braku provela 15 godina.

Obraćenje tijekom bračne krize

Odrasla sam u obitelji koja nije bila vjernička. Roditelji su me krstili jer se to „podrazumijevalo“. Idući put sam u crkvu ušla na vjenčanju. U mladosti mi Crkva i vjera nisu predstavljale neke važne kategorije. Razmišljala sam i živjela na svjetovan način te sam s takvim stavom stupila u brak. Sjećam se kako sam još prije vjenčanja govorila kako je razvod normalna opcija. „Kada nam više ne bude išlo zajedno, rastat ćemo se i svatko će nastaviti dalje svojim putem“, govorila sam. Naravno da se u takav način razmišljanja nije uklapao trud, kao ni borba i žrtvovanje za drugoga u braku te vjernost do smrti. Nisam se zamarala činjenicom da sam u crkvi obećala da ću ono „u zlu“ nastojati prebroditi sa svojim suprugom, a ne odustati čim završi ono „dobro“.

Moje obraćenje započelo je prije deset godina, kada sam bila u bračnoj krizi, a u iznimno teškom stanju. Jedna bliska osoba primijetila je da se sa mnom nešto loše događa, da sam u dubokoj krizi, ali nije znala kako mi pomoći. Jednoga dana mi je kratko rekla da će me „nekamo odvesti“ i pritom nije previše objašnjavala. Odvela me je na predavanje prof. Tomislava Ivančića. Oduševilo me je sve što sam ondje čula. Htjela sam još više slušati o tom Bogu, o tom Ocu koji nas ljubi i vodi kada nam je teško. A meni je stvarno bilo teško! U međuvremenu sam shvatila da sam u početku na susrete kod profesora Ivančića krenula razmišljajući na sljedeći način: „Sve sam pokušala. Nema što nisam probala! Možda da sada probam s Bogom?“

Iščekivanje prve pričesti

Idućih nekoliko godina polako sam rasla u vjeri. Neprestano sam iščekivala trenutak kada ću primiti prvu pričest. Moje pravo obraćenje započelo je tek kada sam se prvi put pričestila i krizmala. Bez obzira što tada još uvijek nisam dobila ništavost braka, živjela sam sama pa nije bilo prepreke za primanje prve pričesti. Za prvu pričest pripremala sam se u remetskoj crkvi. Svojim roditeljima dugo sam zamjerala što me kao djevojčicu nisu pustili na vjeronauk. Nije mi bilo jasno zašto se nisam pričestila zajedno s ostalom djecom. Vjerovala sam da se tada sve ono ružno možda ne bi dogodilo. Danas sam im zahvalna što sam pristupila sakramentima kao zrela i odrasla osoba, spremna prihvatiti Boga u svoj život. Svećeniku sam pomalo dosađivala s pitanjima kada ću se više pričestiti. Koliko još dugo moram čekati? Zapitkivala sam ga: „Znate li vi koliko je teško sudjelovati na svetoj misi bez pričesti?“

U crkvi sam se uvijek izmicala drugima. Osjećala sam se manje vrijednom. Stalno sam imala osjećaj kako me svi promatraju i u sebi komentiraju da se ne pričešćujem. Jesam li uopće dostojna biti u crkvi? Znala sam da sveta misa bez pričesti nije potpuna. Kasnije sam saznala za duhovnu pričest, pa mi je postalo malo lakše. Nikada neću zaboraviti koliko sam bila uzbuđena kada sam se prvi put pričestila. Svećenik mi je tom prilikom, znajući što sam sve prošla i koliko sam se ovome veselila, naglasio da uvijek budem svjesna važnosti toga čina. „Nemoj da ti sveta pričest postane automatizam“, rekao je.

U početku sam smatrala da je život s Bogom jednostavan. S vremenom sam ipak shvatila da vjernici također imaju svoje muke i probleme, ali se imaju za koga uhvatiti – za Isusa. Upravo mi je zbog toga pričest, taj susret s euharistijskim Isusom, bila toliko važna. Zbog toga bih svakome, tko za to ima uvjete, preporučila da pokrene postupak za proglašenje ništavosti kako bi se mogao redovito pričešćivati. Ključni trenutak za pokretanje ništavosti dogodio se kada mi je jedna časna sestra rekla da nemam snage zadržati svoj drugi brak jer on nije sakramentalan. Naravno da to nije bilo lako čuti. Naime, u tom sam se trenutku grčevito borila za svoj drugi brak, zbog čega me je prijateljica potaknula da nazovem časnu sestru, poznatu po tome što „spašava brakove“. Nakon što sam joj preko telefona prepričala svoj život, časna sestra mi je dala važne savjete i spomenula mogućnost proglašenja braka ništavim. Naposljetku se ipak dogodilo da je suprug otišao, ali Bog je ostao.

Postupak koji se činio previše kompliciranim

Na Međubiskupijskom sudu na Kaptolu prvi put sam se pojavila prije otprilike sedam godina. Odvjetnik suda uputio me je u proceduru koja je djelovala prilično kompliciranom. Ipak sam odlučila napisati tužbu, ali sam ubrzo saznala da „u njoj nema elemenata za ništavost braka“. Odvjetnik je predložio da još malo razmislim, da pronađem svjedoke, pa da se onda eventualno vratim… Naposljetku sam od svega odustala jer se nisam imala snage s time nositi. Moram priznati da sam tada na Kaptolu osjetila jednu strogoću, kao da tražim nešto što mi ne pripada. U konačnici sam se pitala treba li to doista meni? Ipak sam tek započela svoj vjernički put i s puno toga nisam bila upoznata. Očito se moram pomiriti s time da moj brak nikada neće biti proglašen ništavim.

Novi poticaj dobila sam od jedne gospođe čiji je brak proglašen ništavim. Ona me je uvjerila da se nemam čega bojati. „To nije ništa strašno i nema nikakve sličnosti s civilnom rastavom tijekom koje se ljudi prepucavaju i svađaju“, poručila je. Nekako istovremeno upoznala sam jednu pravnicu koja mi je posvetila više vremena, saslušala me i pomogla mi da otkrijem pravni temelj za ništavost ženidbe, po kojemu će ženidba doista biti proglašena ništavom. Također me je uputila kako sastaviti tužbu. Postupak sam konačno pokrenula u prosincu 2019. godine. Ponovno sam razgovarala s pravnicima na sudu i za dva mjeseca dobila sam termin za predaju tužbe. Nakon toga sam nestrpljivo iščekivala daljnji razvoj situacije. U međuvremenu sam pronašla svjedoke: svoju majku, vjenčanu kumu i jednu prijateljicu koja se zbog zdravstvenih razloga pismeno očitovala. Na sud je bio pozvan i moj bivši suprug. On se odazvao pozivu na sud, dao je iskaz i nakon toga je izjavio „da je napravio svoje“ te zamolio da ga više ne zovu. Treba napomenuti kako u ovom postupku suradnja drugog supružnika nije ključna, makar je dobra i poželjna. Dakle, odbijanje suradnje drugog supružnika nije razlog za odustajanje, posebice ako postoje opravdani razlozi za proglašenje braka ništavim.

‘U Crkvi postoji mjesto za mene’

Nakon nekoliko mjeseci bila sam pozvana na davanje iskaza. Na sud sam došla u strahu, sva isprepadana, a ondje me dočekalo mnogo razumijevanja. Najprije su me upoznali s procedurom i nakon toga sam položila ruku na Bibliju. Uslijedilo je davanje iskaza. Nije mi bilo teško odgovarati na pitanja jer s druge strane nisam osjetila osudu. Najviše su ih zanimale okolnosti koje su prethodile braku. U mom slučaju ključna je bila nesvjesnost ulaska u brak i važnost sakramenta. Moram naglasiti da se za davanje iskaza nisam mogla pripremiti. Jednostavno sam otvorila svoje srce i otvoreno odgovarala na sva pitanja. Nakon određenog vremena na sud su pozvani i moji svjedoci. Bila sam pomalo uplašena kako će to izgledati jer oni nisu bili prakticirajući vjernici pa nisu „baratali katoličkom terminologijom“, ali je na kraju sve dobro prošlo. Nakon toga odazvala sam se i pozivu na psihološko vještačenje koje je trajalo čak četiri sata.

Sudski postupak potrajao je oko godinu dana tijekom koje sam redovito odlazila na svete mise i molila Gospodina za njegovo vodstvo. Nisam znala kako će se sve završiti, hoću li dobiti ništavost, ali sam cijelo vrijeme molila Gospodina da se vrši Njegova volja. Postoji zabluda da ljudi pokreću ovaj postupak kako bi se mogli ponovno u crkvi vjenčati. Međutim, ja sam se htjela riješiti svih tereta iz prošlosti. Željela sam biti potpuno slobodna žena. Ubrzo nakon pokretanja postupka uključila sam se u službu čitača jer sam htjela biti korisna župskoj zajednici, ali istovremeno svima pokazati da me moja Crkva, bez obzira na moju prošlost, voli i prihvaća. U njoj postoji mjesto za mene!

Rješenje je stiglo poštom. Duboko u srcu osjetila sam da je „dobro“. Bez obzira na ishod, znam da me Bog voli i da sam njegovo ljubljeno dijete. Otvorila sam kuvertu i izvadila dokument od trideset stranica. Nisam imala snage iščitavati kompletan sadržaj, nego sam samo prelistala do kraja i pročitala da je zaključak pozitivan. Brak se proglašava ništavim. Osjećaj je bio poseban: kao da sam u jednom trenutku ispustila teret koji sam godinama nosila na leđima. Napokon sam slobodna za novi život. Najprije sam zahvalila Bogu na vodstvu. Znala sam da ovo nije zasluga nekog odvjetnika ili suca, nego da je svime upravljao Bog.

O predrasudama drugih

Dok je trajao postupak za proglašenje ništavosti, ljudi iz moje okoline, koji nisu znali što se sve događa, reagirali su na razne načine. Neki su se, tako, pitali što rastavljena žena radi u redu za pričest. Nikada me nisu direktno kritizirali, nego su to bila šuškanja ili prijeki pogledi. Ponekad su me čak „tužakali“ svećeniku. Ni danas mi nije jasno zbog čega se ljudi tako ponašaju. Često tako olako kritiziraju druge ne poznajući njihove živote. Zbog toga sam čak upala u kratkotrajnu krizu kada nisam odlazila u crkvu. Mislila sam kao da ondje ne pripadam. Kada sam prije dvije godine dobila ništavost, poželjela sam tu vijest napisati na majicu. Neka svi znaju da više nisam drukčija! Možda su neki smatrali da sam to dobila ‘preko veze’ jer sam aktivna u crkvi. Međutim, znam da sam za ništavost imala sve preduvjete, osim toga pronašla sam snagu za pokretanje postupka, ali i stručnu osobu koja me kroz sve vodila.

Ovo svjedočanstvo pišem kako bih potaknula i ohrabrila druge vjernike da pokrenu postupak za proglašenje ništavosti braka, naravno samo ako za to imaju preduvjete. Brojni ljudi to još uvijek izbjegavaju, smatraju da je previše komplicirano i dugotrajno, ali ustvari nemaju dovoljno snage. Ponekad čak napuštaju Crkvu misleći da im kao “velikim grešnicima“ ondje nije mjesto. Moj put do proglašenja braka ništavim nije bio jednostavan, ali se isplatio. Dobila sam papir koji mi nije, kao što drugi često govore, otvorio put za novi brak, nego je s mene skinuo ogroman teret. I ono najvažnije, na tom sam putu u Crkvi pronašla Majku Mariju koja me nježno vodila, štitila i pobrinula se da sve završi najbolje za mene!